MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

HRIŠĆANSKE SVETINJE AUGSBURGA



Grad posvećen rimskom imperatoru Avgustu

Već u 15. godini pre Hrista na mestu savremenog bavarskog grada Augsburga nalazilo se naselje Augusta Vindelicorum (nazvano tako u čast imperatora Avgusta), osnovano kao rimski vojni logor. Legioni rimskog imperatora Avgusta, pokorivši alpska plemena, prešli su Alpe i posle bitke kod Bodenskog jezera pokorili oblasti reta i vindelika. Probijajući se k Rejnu, Rimljani su formirali jedan od svojih vojnih logora na zemlji keltskog plemena vindelika u dolini izmedju reka Leh i Vertah. Naselje je postalo centar rimske provincije Recija. U južnom delu grada je do današnjih dana sačuvan fundament nekoliko puta pregradjivanih Crvenih vrata (Rotes Tor), kroz koja je prolazio vojni put, koji je vodio iz Rima u germanske zemlje nazvan po imperatoru Klaudiju Via Claudia Augusta. Medju Augsburgcima vlada mišljenje da jednim delom tog drevnog puta prolazi automagistrala No.17 i jedna od savremenih i najlepših ulica grada – Maksimilijanštrase.

U periodu ranog srednjeg veka na mestu opustelog i polurazrušenog rimskog logora obrazovalo se naselje gradskog tipa, koje je predstavljalo tvrdjavu («burg»). Avgusta Vindelikov je počela da se zove Augusta Burg – grad Avgusta. Tako je nastao naziv grada – Augsburg. Od 530. godine na teritoriji koju su zauzimali alemani obrazuje se plemensko vojvodstvo Švabija (Alemanija), čiji je administrativni centar postao grad Augsburg.
1316. godine je slobodni imperatorski grad, u kome su do kraja XII veka vladali episkopi poznati u Zapadnoj Evropi, značajno je napredovao i postao jedan od najbogatijih i najjačih gradova Nemačke, ali je tridesetogodišnji rat (1618-1648) postavio kraj njegovom procvatu. U današnje vreme Augsburg je treći po veličini grad Bavarske i jedan od najstarijih u Nemačkoj.

Sveta Afra – pokroviteljica Augsburga

Sveta mučenica AfraAugsburška episkopija je bila osnovana verovatno u VI veku. Ali dva veka pre, prema mišljenju istoričara, u gradu je već postojala mala hrišćanska zajednica, čiji su članovi primili mučeničku smrt u vreme gonjenja imperatora Dioklecijana (284-305).
Jedna od prvih, koja je prolila krv za Hrista, bila je sveta mučenica Afra (+304, praznuje se 7.avgusta), čija grobnica se nalazi u kripti Augsburške crkve svetih Ulriha i Afre (Basilika St. Ulrich und Afra; Ulrichsplatz, 19).
Ime Afra potiče od latinske reči Africa, što znači “afrikanka”. Naučnici smatraju da je to ime povezano i sa antičkim grčkim imenom Afrodita. Afra je bila poreklom sa Kipra, gde ju je do prelaska njene porodice u grad Avgusta Vindelikov, majka Ilarija posvetila služenju boginji ljubavi Afroditi. Prema drugim podacima, Afra je bila ćerka kiparskog kralja.
U vreme gonjenja na hrišćane episkop Narcis bežao je iz Gerone s djakonom Feliksom u Avgustu Vinedlikov, gde je našao utočište u Afrinom domu. Episkop Narcis je obratio u hrišćanstvo ne samo Afru, već i sve njene rodjake. Naposletku se prema predanju, episkop vratio u Geronu. Afra je, postavši hrišćanka, odbila da učestvuje u paganskim obredima i zbog čvrste predanosti veri bila 7.avgusta 304. godine živa spaljena na jednom od malih ostrva reke Leh. Prema drugim podacima, strašna kazna nad Afrom izvršena je na rimskom groblju, čiji tragovi su pronadjeni ispod augsburške bazilike svetih Ulriha i Afre.
Sledećeg dana posle kazne služavke su našle neoštećeno Afrino telo. Afrina majka i tri služavke Digna, Evmenija i Evtropija pogreble su telo mučenice u grobnici udaljenoj dve milje od grada. Služavke koje su ispovedale hrišćansku veru su po pogrebu bile uhvaćene i posle odbijanja da učestvuju u paganskom žrtvoprinošenju takodje primile mučeničku smrt. Po naredbi sudije Gaja one su spaljene u toj istoj grobnici, gde su ranije sahranile Afru.
Kako primećuje “Pravoslavna enciklopedija” (Т. 4. М., 2002. С. 182–183), u nizu drevnih izvora, pa tako i Jeronimov matriolog, ukazuju da se tog dana kada se praznuje Afra slavila i Venereja, antiohijska mučenica, čije ime je tumačeno kao Afrin nadimak – “Venerina služavka”. Ta greška, je prema mišljenju istraživača, i dovela do stvaranja legende o tome da je Afra pre svog obraćenja bila bludnica. Medjutim u mnogim matriolozima i u augsburškim kalendarima XI veka piše da se Afra poštovala kao devica.
Specijalisti smatraju, da drevna grobnica svete Afre svedoči o postojanju aktivne hrišćanske zajednice u Augsburgu u prvim godinama širenja hrišćanstva na nemačkim zemljama. Prva crkva na grobu svete Afre izgradjena je 582. godine. Sredinom veka legenda o Afri je bila već dovoljno poznata, i njena grobnica u Augsburgu je bila popularno mesto hodočašća hrišćana Zapadne Evrope.
Oko 800.godine pored grobnice je nastao manastir redovnih kanonika, koji je do 1006. godine služio kao mesto za sahranjivanje augsburških episkopa. 1012. godine Bruno, augsburški episkop, predao je manastir redu benediktanaca. 1064. godine pri restauraciji manastira nadjen je kameni sarkofag s moštima Afre i olovni sarkofag sa moštima mučenice Evrepije. Te godine Afru je rimski papa Aleksandar II ubrojao u likove svetih.
1467. godine na mestu predjašnje manastirske crkve počelo se sa gradnjom poznogotske bazilike posvećene svetim Ulrihu i Afri. U drugoj polovini XVIII veka bazilika je pregradjena u baroknom stilu. Manastir je posle niza reorganizacija zatvoren 1802. godine. 1804. godine, kada je Augsburg obeležavao 1500-godišnjicu mučeništva svete Afre, otvoreno je mesto njenog pogreba i rimski sarkofag, koji se nalazio u grobnici crkve svetog Ulriha. Njene mošti su preneli u novi, mramorni sarkofag sive boje, i danas se nalaze u kripti bazilike zajedno sa moštima svetog Ulriha.

Muzej dioceze Augsburga (Diözesanmuseum St. Afra Augsburg; Kornhausgasse, 3–5), otvoren 2000.godine nosi ime svete Afre. Medju eksponatima muzeja su i unikatne ikone, na kojima je sveta Afra naslikana sa krunom mučenice (ponekad sa maramom), s palminom grančicom, šišarkom od belih jela i kedrovim orahom; privezana je za stub ili stablo drveta, i njeno telo je zahvaćeno plamenom ognja. Svetoj Afri se ljudi obraćaju za zaštitu od požara, kao i oni koji su zadobili opekotine.

Materijali Muzeja dioceze svedoče, da se poštovanje svete Afre koja se smatra zaštitnicom žena koje se kaju, širilo iz Augsburga po celoj južnoj Nemačkoj, u nemačkim Alpima i Elzasu, kao i u Francuskoj, Holandiji i Danskoj.

Legenda o životu svete Afre je postala osnova knjige «Afra» nemačke spisateljice Eve Demski koja je izdata 1992. godine, a pesnik M. Adelgart je svetiteljlki posvetio pesmu koja je postala popularna medju vernicima Augsburga.

Muzejski eksponati govore i o tome, da je jačanje episkopstva u VIII veku u Augsburgu povezano sa imenom «apostola Algojskog» svetog Mangusa (Magnus, Maginold, Sankt Mang; 669–772; slavi se 6.septembra), čije mošti se nalaze u bavarskom Fjusenu, u crkvi koja je njemu posvećena.

Sveti episkop Simpert – spasitelj nestale Dece

Sveti Simpert (slavi se 13.oktobra) je bio uticajni augsburški episkop u VIII i početkom IX veka. Rodjen je oko 750. godine u Augsburgu u poznatoj porodici. Njegova majka Simfoniara je bila rodjena sestra imperatora Karla Velikog, a otac, koga su zvali Ambert, - lotaringski vojvoda.
O Simpertovom detinjstvu i mladosti sačuvani su protivurečni podaci. Po rasprostranjenim podacima, Simpert je učio u manastirskoj školi, i njegove mladalačke godine su protekle u benediktanskom opatstvu Murbah u Elzasu, gde je verovatno primio monaški postrig. 778. godine Simpert je posle smrti episkopa Tocosa bio postavljen na katedru u Augsburgu, gde je oko 30 godina rukovodio životom Crkve.
Od 789. godine smatran je episkopom i u Nouburgu-Štefelze, koji je 802. godine prisajedinjen Augsburgu. U periodu izmedju 801 i 807. godine Simpert je osnovao u regionu veliku švapsko-bavarsku diocezu. Period njegovog episkopskog upravljanja je bio nemiran: u nemačkim zemljama su se vodili ratovi tokom kojih su postradali mnogi manastiri i crkve. Sveti Simpert je mnogo radio na obnavljanju oštećenih i izgradnji novih hramova. Njemu se pripisuje osnivanje poznatog manastira Benediktboern u Bavariji.
Svetog Simperta slikaju često sa štapom, a pored njega je – vučica, koja drži dete u čeljusti. Svetitelj se poštuje kao spasitelj nestale ili ukradene male dece. Veoma je popularna i priča o tome, kako je jednom vuk odneo dete, a po molitvama svetom Simpertu vratio ga nepovredjenim njegovim roditeljima.
U toj priči, koja se odnosi na 1230.godinu, prior Adilbert govori o tome, kako je dečak ostavši bez nadzora otišao daleko od kuće, i vuk ga je odvukao u šumu. Majka nestalog dečaka je veoma poštovala svetog Simperta. Ona je plačući počela da se moli svetitelju, moleći ga da zastupi dete i izvuče ga iz nevolje. Posle nekog vremena neočekivano se pojavio vuk, noseći u čeljusti dečaka, čitavog i nepovredjenog. Zahvalna majka je uzela dete u ruke i odnela ga u Augsburg, gde je njegovim stanovnicima ispričala, kako joj je sveti Simpert pomogao u nevolji po njenim molitvama. A još je naručila mali voštani bareljef kod augsburških slikara, na kome je bio naslikan vuk koji u čeljusti drži njeno dete. Taj bareljef se dugo vremena nalazio pored grobnice svetog Simperta, koga su od XV veka počeli da slikaju sa vukom.
Grobnica svetog Simperta je otvorena u septembru 1977. godine. U bakarnom relikvariju mogle su se videti njegove mošti I tekst žitija svetog, koje datira iz 1492. godine. Rimski papa Nikolaj V je ubrojao Simperta u lik svetih 1468. godine.
Ime svetog Simperta je ovekovečeno u nazivu drevnih kripti crkve Djeve Marije (Mariendom). Smatra se da je početak njene izgradnje u Augsburgu povezan sa 807. godinom, a preduzeto po Simpertovom blagoslovu. 930. godine sveti Ulrih je ponovo obnovio crkvu. Crkva je poslednjih vekova nekoliko puta dogradjivana I pregradjivana. Ova crkva je u Zapadnoj Evropi poznata po tome što su u njoj sačuvani najraniji – druga polovina XI veka – cvetni vitraži, koji predstavljaju biblijske proroke. Crkva Djeve Marije je spojena sa Muzejem augsburške diocese, u kome jedan od najvrednijih eksponata predstavljaju velika dvokrilna bronzana vrata (XIv.), korz koja su nekad stanovnici Augsburga ulazili u svoju glavnu crkvu.

Sveti Ulrih, episkop Augsburga

U molitvama svetoj Afri, koja je postala prva pokroviteljica augsburškog episkopstva, često se obraćao i drugi patron grada – sveti Ulrih Augsburški (890-973). Rodjen je u blagorodnoj i poznatoj porodici u Augsburgu. Obrazovanje je dobio u periodu od 900 do 908. godine u manastirskoj školi Sankt-Galena. Dalje obučavanje je nastavio pod rukovodstvom augsburškog episkopa Adalpero (877-909). Potom se uputio u Rim, gde su kao sveštenika hteli da ga ostave pri rimskom papi Sergeju III, ali saznavši za smrt episkopa Adalpero, Ulrih se vratio u otadzbinu. Živeo je na roditeljskom velikom posedu. Posle smrti episkopa Hiltina 923. godine, Ulrih je bio postavljen na episkopsku katedru – imao je tada 33 godine. Žitija opisuju Ulriha kao strogog, ali dobrog pastira. Savremenici su njegov pravednički život smatrali primerom za podražavanje. On je u svojoj eparhiji obnovio kanonske poretke, ispravio je nesaglasnosti, izgradio je nekoliko crkava, formirao crkvenu školu u gradu. Imperator Otton I ga je pozvao da učestvuje u upravljanju državom, i sveti Ulrih je igrao važnu ulogu u politici imperatorskog Otonovog dvora.


Ime svetog Ulriha se često pominje u vezi sa suprotstavljanjem Madjarima i bitkom sa njima na reci Leh. Kada su mnogobrojne horde Madjara-nomada upale u nemačke zemlje i uputile se ka gradu Augsburgu, episkop Ulrih, veran Otonu, pozvao je gradjane na hrabru odbranu. Već su i konjičke patrole donosile vest da je neprijatelj blizu. Augsburci, obodreni svetim Pričešćem i poučnim rečima episkopa, bili su spremni da odbiju neprijateljski napad, kada su ovi došli do gradskih zidina. Nemnogobrojan odred vojnika, bodren od strane episkopa, uspešno je držao odbranu. Sačuvana su svedočanstva o tome da je u vreme jednog ispada Augsburaca iz opsednute tvrdjave episkop Ulrih pratio vojni odred samo u jednoj crkvenoj odeždi, bez oružja, koje kao duhovno lice nije smeo da nosi. Nastupila je noć, koju je episkop Ulrih najvećim delom proveo u molitvi, a samo je pred jutro sebi dozvolio da malo zaspi. Ali ujutru su Madjari, saznavši za probližavanje vojske kralja Otona, napustili gradske zidine.
Erpiskop Ulrih je posle bitke prihvatio da rukovodi obnavljanjem oštećenih gradskih zidina i ukrepljivanjem njenih slabih mesta.
Bitka na reci Leh izmedju Madjara i vojske kralja Otona odigrala se 10.avgusta 955. godine. Madjari su se nadali lakoj pobedi i mislili, da će rasturivši Otonovu družinu, zaposesti Augsburg: smatrali su da je u gradu kazna Bavariji.


Dan uoči bitke, 9.avgust, proglašen je za dan posta i molitve. Sutradan, na praznik svetog Lavrentija, Otonovi vojnici su jedni drugima oprostili uvrede i pregrešenja i svečano se zakleli na nepovredivu vernost svojim predvodnicima. Sam Oton je dao obećanje ugodniku Lavrentiju, ukoliko njegovim zastpuništvom bude izvojevana pobeda, da će formirati episkopstvo u Merzeburgu u njegovu čast. I episkop Ulrih se molio za pobedu, i noću je u snu dobio vidjenje od svete Afre koje je predskazivalo pobedu. I zaista, neprijatelj, brojno nadmoćniji, ali ne i čvrstinom duha i vojnom disciplinom, bio je razbijen, a Augsburg je izbavljen od opasnosti da bude opsednut, porugan i opljačkan od strane mnogobožaca.
Svetog Ulriha često slikaju sa episkopskom palicom i ribom u ruci kao sećanje na legendu o čudu pretvaranja parčeta mesa u ribu. Postoje dve verzije te legende. Prema jednoj, neki nedobronamerni ljudi su u petak podmetnuli meso, ali se ono na čudesan način pretvorilo u ribu. Druga govori o nekom carskom glasniku koji nije voleo episkopa Ulriha, kome je episkop jednom poklonio komad mesa. Glasnik je odlučio da to iskoristi da okleveta svetitelja: tobože episkop Ulrih jede meso petkom. To je, mislio je klevetnik, trebalo da navuče gnev kralja Otona na episkopa. Medjutim lukavi i nezahvalni glasnik je morao pred svima da otkrije dar svetog Ulriha, kako je meso na čudan način postalo riba.

Jedno od predanja kaže da je sveti Ulrih osetivši da mu se približava smrt, nacrtao pepelom krst na zemlji, pokropio ga svetom vodom, potom legao na to mesto i uz pevanje litanije otišao ka Gospodu. Episkop Volfgang Regenburški je sahranio svetitelja. Poznato je da je već posle nekoliko godina posle smrti episkopa Ulriha njegovo žitije napisao njegov bliski projatelj Šgerhard, koji je pridao legendarni karakter mnogim dogadjajima iz života svetitelja.
Slava o svetosti episkopa Ulriha i o čudima, koja su se dešavala na njegovom grobu, bila je toliko velika i širila se tako brzo, da je 993. godine bio ubrojan u lik svetih od strane rimskog pape Jovana XV – bio je to prvi zvanični akt rimskih papa o kanonizaciji. Praznik svetog Ulriha, episkopa augsburškog, obeležava se 4.jula.

Mošti svetog Ulriha koje se nalaze pored grobnice svete Afre, bile su otvarane posle obnavljanja crkve i požara 1183. godine.
U riznici bazilike svetih Ulriha i Afre nekoliko vekova su se čuvale riza, naprsni krst, (koji je sveti Ulrih doneo iz Rima 954. godine), i srebrni bokal koji su pripadali svetom Ulrihu. Danas se oni eksponiraju u muzeju augsburške dioceze, u čijem skladištu se nalazi i gravura na drvetu (1500), na kojoj su naslikani (propraćeni kratkim objašnjenjima) više od 200 danas izgubljenih relikvija i hrišćanskih svetinja koje su se nekad nalazile u baziliki svetih Ulriha i Afre.

Na glavnom ulazu u baziliku postavljen je spisak njenih najpoznatijih posetilaca, medju kojima je bio nemački kralj i imperator Svete Rimske imperije nemačke nacije Oton I (965), nemački kralj i imperator Henrih IV (1071), nemački kralj i imperator Fridrih I Barbarosa (1181), austrijski kompozitor Volfgang Amadeus Mocart (1777), rimski papa Pij VI (1782), bavarski kralj Ludvig III (1914) i mnogi drugi, medju kojima i uvidjavni politički radnici posleratne Nemačke.

Pravoslavno prisustvo u Augsburgu

Bazilika svetih Ulriha i Afre je poslednjih godina postala poznata i po svojoj bogatoj kolekciji pravoslavnih ikona. U njenoj kapeli svetog Vartolomeja koja se nalazi nedaleko od glavnog oltara, nalazi se danas mali muzej pravoslavnih ikona (“Ort der Ikonen”), u čijoj kolekciji se nalazi više od 30 ruskih ikona XVII-XIX. Ovde se često mogu videti naši sunarodnici.
U Augsburgu se nalazi jedna od najmnogobrojnijih ruskojezičnih zajednica Bavarije. Prema statističkim podacima, ovde živi više od 20 000 stanovnika koji govore ruski jezik. To su većinom emigranti poslednjeg talasa s početka 90-ih godina XX veka. Njih 85% su došli po liniji nemačke, a ostali po linije jevrejske emigracije.
Mnogi ruski stanovnici Augsburga su članovi pravoslavne parohije RPZC. Vernici se okupljaju na Bogosluženja u crkvi posvećenoj ikoni Majke Božije “Svih tužnih radost”, koja se nalazi u ulici Доminikanergasse, 5. Tu iz Minhena dolazi protojerej Nikolaj Artemov.

Parohija je počela da se formira 30-ih godina prošlog veka. Iz aprilskog broja novina «Нойе Аугсбургер Цайтунг» iz 1936. godine može se saznati da je protojerej Jovan Sokolov dolazio iz Berlina u Augsburg kako bi rukovodio vernike.

Vaskršnja bogosluženja su tad služena u iznajmljenoj kapeli “Goldšmid”. Parohija je zvanično registrovana 1938-1939. godine. Uoči Drugog svetskog rata parohija je brojala oko 200 ljudi, medju kojima je bilo mnogo “ruskih inostranih radnika”, koji su došli u Augsburg iz Francuske i Belgije.

Za vreme rata je Augsburg, u kome su se nalazile fabrike tenkova i aviona, kao i remontne radionice vojne tehnike, mnogo postradao za vreme bombardovanja. Najžešći nalet američke i engleske avijacije bio je krajem februara 1944. godine, kada je gradu nanesen jak udar sa više od 500 saveznilkih aviona – zemalja antihitlerovske koalicije. Tada je uništena većina vrednih arhitektonskih spomenika i crkvenih zgrada.

Krajem rata broj pravoslavnih vernika se nešto povećao; pored ruskih, članovi pravoslavne zajednice su bili Rumuni, Srbi, Ukrajinci i Estonci. Bilo je i izbeglica koji su živeli u logoru Haunšteten. Na jesen 1945. godine u ulici Герсбюльштрассе, 204 otvorena je kućna crkva, u kojoj su službe vršene uglavnom zimi. Iste godine je u crkveno-parohijski savet ušao jedan od potomaka grofa Musina-Puškina (ne zna se njegovo ime), koji se potom preselio za Ameriku.

1946. godine parohijani su posedovali malu tipografiju, gde su se u malim tiražima štampala razna crkvena izdanja. Naredbom mitropolita Atanasija (Gribanovskog) 1947. godine se u Augsburgu formira blagočinije cele zemlje Švabija. Počevši od 1956. godine, kada je odlukom gradskih vlasti bila odnešena zgrada u kojoj se nalazila kućna crkva, parohija se bavila potragom prostorija u kojima bi se mogla služiti bogosluženja. Ona su najčešće služena u evangelističkoj crkvi svetog Maksa.

U današnje vreme u dane velikih praznika crkvu posvećenu ikoni Majke Božije “Svih tužnih radost” poseti oko 200 vernika. Jedan od najvećih dogadjaja novijeg vremena bio je u novembru 2008. godine kada su u gradu bile mošti velike kneginje Jelisavete Teodorovne i monahinje Varvare.

Mnogi pravoslavni vernici Augsburga i poklonici koji ovde dolaze otkrivaju ovde zadivljujući svet hrišćanske svetosti, povezan sa njegovim velikim podvižnicima, koji su zasijali na nemačkoj zemlji u prvom hiljadugodištu postojanja nepodeljene Crkve.

preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/put/29202.htm
prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 8326 puta