Nastup protojereja Valentina Asmusa, nastojatelja Pokrovske crkve u Krasnom Selu na okruglom stolu “Priprema za Sveto Pričešće: istorijska praksa i savremeni pristupi rešenju ovog pitanja»
Od svih darova koji su dati sveštenstvu, najveći je – služenje Tajne, a pre svega – Božanska Liturgija. To je – dar, dat Crkvi, svim vernicima. Sveštenik – nije vlasnik tog dara, već onaj koji ga deli, i odgovara pred Bogom za to, da niko ne ostane zapostavljen na “gozbi vere”. Nešto najradosnije u našem crkvenom životu je – “evharistijsko rodjenje”, na koje je još ukazao sv.pravedni Jovan Kronštatski. Mi nemamo pravo da odbijamo hrišćane, koji žele da se pričeste Svetim Hristovim Tajnama. Jedina prepreka ovde može da bude stanje smrtnog greha. Pričešće treba da bude duboka unutrašnja potreba. Nedopustivo je formalno pričešćivanje, zbog spoljnih uzroka: zbog toga što Šmeman kaže da se treba pričešćivati svake nedelje, ili zato što je majka zamolila, ili zato što se svi pričešćuju …
Pričešće je lična stvar, i najvažniji dogadjaj u čovekovom životu. Sveštenik treba da govori vernicima o važnosti Pričešća. Ali ne treba zahtevati potpunu jednoobraznost. Kada mi dodje “maloocrkovljen” čovek, kažem mu da je bezuslovna obaveza svakog hrišćanina da se pričesti jednom godišnje. Onima koji imaju običaj da se pričešćuju jednom godišje kažem da nije loše da se pričešćuju u svim višednevnim postovima i na dan Angela. Onima koji redovno idu u crkvu i tragaju za duhovnim rukovodstvom kažem da je poželjno da se pričešćuju jednom mesečno ili jednom u 3 nedelje.
Ko želi češće – može i svake nedelje (kao dana), i još i češće. Ima ljudi koji žele da se svakodnevno pričešćuju. To su ljudi koji su sami, stari, i slabi. Ja ne mogu da ih odbijem, iako smatram da čak i oni treba svaki put da se ispovede. Pravila posta i uzdržanja su za svakoga individualna. Ukoliko se čovek pričešćuje jednom godišnje, zbog čega on ne bi postio celu nedelju, kako je to bilo ranije? Ali ako se pričešćuje svake nedelje, onda naravno ne može da posti više od 3 dana. Pritom, teško bi bilo primorati nekoga da posti u subotu, sećajući se koliko je bilo izgovoreno kleveta za osudu latinskog subotnjeg posta.
Ovde nastaje i problem “dvojne moralnsoti”: sveštenici ne poste ni u subotu, ni drugim nepostnim danima, uoči dana u koji se pričešćuju. Očigledno, da crkveni poredak ne zahteva od sveštenika da posti pred Pričešće ne zato što je on “bolji” od mirjanina, već zato što se pričešćuje češće od mirjanina. Teško je tražiti od drugoga da ispunjava ono što sam ne ispunjavaš, i pokazuje se da je jedini razuman način prevazilaženja “dvojne moralnosti” – približavanje mere posta mirjana koji se često pričešćuju meri duhovništva, u saglasnosti sa tom istom učestalošću. Nemaju kanonske osnove odredbe onih nastojatelja, koji rešavaju problem u suprotnom smeru, obavezujući potčinjene klirike da se uzdržavaju od mesa odredjeni broj dana pred Pričešće.
Bez obzira na Pričešće, mera posta različitih ljudi je različita. Ne treba zahtevati strog post od bolesnih, dece, trudnica i majki koje doje. Strog post ne treba zahtevati ni od onih koji nemaju naviku da poste ili koji se nalaze u posebnim životnim uslovima: oni koji žive u neverujućim porodicama, koji su u vojsci, bolnici, zatvoru. U svim tim slučajevima post se ili olakšava (i ovde postoji mogućnost mnogostepene gradacije) ili se potpuno ukida. Zar je svrsishodno zahtevati uzdržanje od hrane i pića od dece do 7 godina uzrasta: trenutak mističnog susreta sa Hristom, koji dečija duša ne može a da ne oseti, ne treba da se zaklanja i pomračuje detetu ne samo mučnim, već i potpuno nerazumljivim.
Dešava se da čovek mora hitno da primi lek: u slučaju srčanog napada, glavobolje itd. To nikako ne treba da bude prepreka za Pričešće. Oni koji boluju od dijabetesa treba često da uzimaju hranu, što ih takodje nikako ne lišava prava da se pričešćuju Svetim Tajnama. U naše dane su veoma zastupljena poklonička putovanja koja su često povezana sa velikim praznicima. Tužno je kada hrišćanin ne može da se pričesti na praznik zbog toga što na putu nije u potpunosti mogao da ispoštuje post. U takvim slučajevima je takodje neophodno olakšavanje posta.
Postoji i problem supružničkog posta. To je delikatna oblast, i ne treba podvrgavati vernike dodatnim pitanjima na tu temu. Ukoliko oni sami žele da ispunjavaju sva pravila, treba im napominjati reči Apostola, da supružnici poste samo po medjusobnoj saglasnosti. Ukoliko je jedan od supružnika – neverujući ili čak ukoliko su na raznim duhovnim nivoima, a pravoslavni, onda nametanje uzdržanja manje duhovnom supružniku može da ima veoma teške posledice. I ukoliko verujući čovek, koji je u braku, želi da se pričesti, onda neuzdržanje njegovog muža ili žene ne treba da bude prepreka za Pričešće.
Problem je takodje i molitvena priprema za Pričešće. Setimo se da se u našim liturgijskim knjigama pravi razlika izmedju pismenih i nepismenih, i poslednjima se razrešavaju ne samo sva kelejna pravila, već čak i crkvene službe (večernje, jutrenje,..) koje treba da zamene Isusovom molitvom. U naše vreme nepismenih skoro i da nema, ali zato postoje ljudi koji tek počinju da se upoznaju sa crkvenim knjigama. Savremeni čovek je pogružen u svetsku sujetu daleko više nego što je to bilo pre 300 godina. Mnogim savremenim ljudima je teško da čitaju monaško pravilo: tri kanona i akatist. Svrsishodno je zahtevati čitanje molitvi pred Sveto Pričešće ili u manjoj meri 10 molitvi iz njega.
U suprotnom vernik počinje dobrosavesno da iščitava 3 kanona, a do pripremnih molitvi zbog nedostatka vremena ne može ni da stigne. Ali ukoliko čovek nije uspeo da pročita pripremne molitve, ali želi iskreno da se pričesti, onda ga je teško odbiti. Nije svima i ne uvek lako biti na Bogosluženjima uoči Pričešća. Teško da to neko može da zahteva od starice, koja samo nekoliko puta godišnje skuplja snagu da ode u crkvu i da se pričesti. Ali to je takodje teško i radniku koji radi u večernjim smenama, kao i majci male dece. Uopšteno govoreći, u naše dane je veoma teško zahtevati od svih posećivanje večernjeg Bogosluženja uoči Pričešća, iako to naravno treba napominjati. Praksa ispovesti pred svako Pričešće sebe opravdava.
To zahteva, pri čestom pričešćivanju vernika, veliki napor od strane sveštenika. Nažalost u nekim slučajevima se to opravdava time, da sveštenik radi olakšavanja svog života sprečava često pričešćivanje svojih parohijana, ograničavajući pričešćivanje u posnim periodima, na Vaskrs i na druge praznike, iako crkveno pravilo (66 VI Vaseljenskog Sabora) propisuje pričešćivanje svaki dan Svetle Sedmice (o postu naravno u tom slučaju nema ni govora). Vaskrs i Božić su praznici kada u crkvu dolazi veliki broj “neocrkovljenih” ljudi. Naša obaveza je da im u tim danima posvetimo svu moguću pažnju. I zbog toga vernike treba ispovedati recimo prva tri dana Strasne Sedmice. Naravno, oni koji su se ispovedili i pričestili na Veliki Četvrtak mogu da se pričeste i na Vaskrs. Uopšteno govoreći, Pričešće na Vaskrs je – prijatna novina našeg crkvenog života poslednjih decenija.
Ali ona nažalost nije i – sveopšta. Neki nastojatelji uopšte ne pričešćuju narod na Vaskrs, a drugi pristaju da pričeste samo one ljude koji su pravilno otpostili celu Svetu Četrdesetnicu. U tom slučaju se čitanje Vaskršnje besede sv.Jovana Zlatoustog, u kojoj se na pričešće pozivaju oni koji su postili i koji nisu, pretvara u praznu i licemernu formalnost. Vaksrs je – dan, kada mnogi naši savremenici dolaze u crkvu prvi put. Mi treba da učinimo sve što je u našoj moći da dodje do susreta tih ljudi sa Hristom.
Njih treba ispovediti, ukoliko oni to žele, i možda i pričestiti. Nesumnjivo je pozitivno ukidanje “zajedničke ispovesti” u naše dane. Medjutim, ukoliko neki vernik koji je dobro poznat svešteniku, pridje k analoju i kaže da želi da se pričesti, to se može ograničiti čitanjem razrešne molitve. Ne sme se negirati važan značaj epitimije u delu čovekovog duhovnog preporoda. U nekim slučajevima se može primeniti i odlučivanje od pričešća na odredjeno vreme.
U savremenim uslovima taj period ne treba da bude dugotrajan. Istovremeno, neki samoproglašeni starci praktikuju godišnje i čak I dvogodišnje odlučenje ne samo od Pričešća, već i od posete crkvi. U naše vreme to dovodi do rascrkovljenja ljudi, koji su se već pre te nesrećne epitimije uspeli da naviknu na redovno posećivanje Bogosluženja. U zaključku bih želeo da navedem citat od sv.Jovana Zlatousta, koji odgovara na danas mnogo razmatrano pitanje o učestalosti pričešćivanja. Kao što vidimo iz ovih svetiteljevih reči, i u njegovo vreme je bilo raznih praksi pričešćivanja: neko se pričešćivao veoma često, a neko jednom ili dva puta godišnje (i to ne samo otšelnici i pustinjaci).
“Mnogi se pričešćuju tom Žrtvom jednom godišnje, drugi – dvaput, a treći nekoliko puta. Naše reči se odnose na sve, ne samo na one koji su ovde prisutni, već i na one koji su u pustinji – jer se oni pričešćuju jednom godišnje, a ponekad i jednom u dve godine. Kome da odobrimo? Onima koji se pričešćuju jednom, ili onima koji se pričešćuju često, ili onima koji se pričešćuju retko? Ni prvima, ni drugima, ni trećima, već onima koji se pričešćuju sa čistom savešću, čista srca i žive besprekornim životom. Takvi neka uvek pristupaju, a oni koji to nisu – nikada …
Ne govorim vam to da vam zabranim da pristupate jednom godišnje, već zato što želim da neprestano pristupate Svetim Tajnama” (PST, t.12, knj.1, Moskva 2004, s. 153-154). Na taj način svetitelj ne objavljuje formalno jednu od u njegovo vreme postojećih praksi pričešćivanja, kako to rade neke moderne današnje doktrine, već ustanovljava unutrašnji duhovni kriterijum.
prevod sa ruskog dr Radmila Maksimović
preuzeto sa
http://www.pravmir.ru/article_1668.html