MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PREDANJE O SVETOM VASILIJU OSTROŠKOM



 

 

Ja ću ovdje na kratko da kažem, što sam od pomenutoga g. arhimandrita doznao o životu ovoga našeg svetitelja. On je bio rodom iz Popova, i bio je arhimandrit u manastiru Tvrdošu, za koji se pripovijeda da je negda bio Hercegovačka mitropolija, a sad od njega stoje samo zidine kraj rijeke Trebišnjice. Jednom otide sveti Vasilije arhimandritom u Svetu goru i odande u Rusiju, a kad se odonud s bogatijem darima vrati natrag, nađe svoj manastir od Turaka poharan i razuren. Potom otide u Srpsku patrijašiju te ga patriijarh Gavrilo zavladiči i postavi mitropolitom Hercegovačkijem. Vrativši se iz Patrijaršije načini sebi dvor na Rudom polju, gdje je sad Nikšićki grad Onogožd. U to vrijeme pošalju Hercegovci nekakvoga Jezdimira iz Trebjese u Carigrad, da im traži pravice, ali Turci njemu u Carigradu iznesu sablju i Alkuran, pa ga zapitaju koje voli: ili da se poturči, ili da mu odsijeku glavu. On primi Alkuran, i tako ga poturče na silu, i pod imenom Jezdage vrate ga u Hercegovinu s fermanom, da gradi grad na onome istome mjestu gdje je vladika Vasilije bio načinio sebi dvor.

 

Kad Jezdaga dođe u Hercegovinu i pokaže ferman, vladika Vasilije ostavi svoj dvor i otide u planinu Ostrog u pećini, u kojoj su življeli kojekaki isposnici. Kako je još imao podosta novca, tako najmi majstore te onu pećinu rasprostrani i u njoj načini crkvicu na slavu Vavedenije Presvete Bogorodice i nekolike ćelije i mađupnicu. I tako od isposnice postane manastir Ostrog. Niže ovog manastira oko jedne četvrti sahata u ravni bila su dva sela, Gošćeradići i Milanovići s crkvom svetom Trojicom; gdjekojima od ovijeh seljaka vladika Vasilije zemlju pokupuje još poniže  u selu Dubravama mjesto onijeh koje su ondje imali, a gdjekoji mu svoje zemlje prodadu, kao i ovaj Sava Laković što mu je prodao Velji do, i tako on krene odande obadva sela, i svi Bjelopavlići potpišu mu se, da će manastiru Ostrogu, dokle god u njemu poje leturđija, davati na godinu od svake kuće po bagaš žita i svake treće godine po jednoga brava. 

 

 

Kod one seoske crkve on načini kuću za svoje mlađe, a od te kuće i crkve postane poslije manastir Pod Ostrogom, a ono se gore nazove Gornji manastir. Pripovijeda se da je odande vladika Vasilije vladikovao Hercegovcima još 15 godina, a kad umre (29. Aprilija), ukopaju ga niže manastira u gradini. Pošto prođe 7 godina poslije njegove smrti, prisni se jednu noć proigumanu Župskoga manastira, gdje ga zove vladika Vasilije, da ga iskopa iz zemlje. Kad proiguman to, kao kakovu istinu, u jutru kaže svome društvu, oni mu se stanu smijati. To mu se prisni i drugi put, ali on društvu ne smjedne više ni kazivati; treći put mu na snu dođe vladika Vasilije obučen kao vladika kad služi s kadionicom u ruci i stane ga kaditi, pa ujedanput udari ga kadionicom u čelo, i iz nje prsne vatra njemu po licu, u tom se on trgne iza sna pa rukama za lice, a to po licu sve rane od vatre i od bola ne može za njega da se prihvati. Kad ostali kaluđeri to čuju i vide, više mu se nijesu podsmijavali, nego odmah uzmu motike i trnokope i lopate i pođu s njime da otkopaju vladiku Vasilija, i došavši pod Ostrog, gdje je već bilo nekoliko kaluđera, kažu šta je i kako je, i svi zaposte kao isposnici i stanu se jednako Bogu moliti i bdenija držati, pa pošto tako provedu neđelju dana otidu na grob i otkopaju ga, kad tamo, a to vladika Vasilije cjelokup i svet. Potom ga u ćivotu namjeste u crkvi u gornjome manastiru, gdje je i današnji dan. Ondje kod njegova ćivota sad sjedi jednako po jedan posnik, i služi se leturđija na Badnji dan, na Krstov dan (uoči Bogojavljenija), na Veliki četvrtak i 29. Aprilija (kad je umro), a osim toga i kad ko plati. O Trojicama dolazi narod ne samo iz sve Crne Gore i iz ostalijeh obližnjijeh plemena, nego i iz Hercegovine i iz Bosne, te ga cjeluju i prilažu ko što može. Crkvari ovi iz daljnijeh mjesta stanu dolaziti još u srijedu, pa se pored molitve ondje i vesele, igraju i pjevaju. I sami Turci (Srbi zakona Turskoga) dolaze  kašto (kao u Studenicu svetome kralju) te cjeluju i čitaju im se molitve i prilog daju, kao što je nedavno nekakav Hadž-Alija Verizović iz Nikšića, koji nije imao djece, dolazio sa ženom te im u gornjem manastiru držali bdenije i služili leturđiju i cjelivali i darivali svetoga Vasilija, a pošto mu žena potom rodila sina, šalje manastiru svake godine po oku voska.

 

U gornjemu manastiru bilo je do godine 1853. pismo patrijarha Gavrila, kako je arhimandrit Vasilije zavladičen i postavljen Hercegovačkijem mitropolitom, tako i ono kojim su mu se Bjelopavlići obrekli davati žito i brave, i još koješta što je on sam zapisivao; pa je to u početku pomenute (1853) godine sve propalo. Kad je Omer-paša odozdo došao vojskom do pod Martiniće, a Hercegovački Turci preko Planinice pod Ostrog, u gornji manastir zatvore se Mirko Petrović (brat kneza Danila) i Novica Cerović i ovaj arhimandrit Nikodin sa 30 momaka; i 9 dana su se junački branili i pobili sila Turaka, koji su na njih često navaljivali, a kad im deseti dan knez Danilo (valjda bojeći se da ih Turci ne bi nadvladali i svetoga Vasilija spalili) pošalje zapovijest da ostave manastir, samo svetoga Vasilija da gledaju da iznesu, oni noću sa svetim Vasilijem pobjegnu, a pomenuta pisma, kao i drugo mnogo koješta, ostave te Turci razgrabe i unište. Da je ondje bilo i ovo pismo patrijarha Maksima, i ono bi tako propalo, nego je srećom bilo u selu kod roda gospodina arhimandrita, u kome se sačuvalo do danas.

 

Ovo predanje je, prema kazivanju osrtoškog arhimandrita Nikodima Raičevića zabilježio Vuk Stefanović Karadžić i objavio u Primjeri srpsko-slovenskog jezika, Beč, 1857. godine.

 

 

Iz knjige „Sveti Vasilije Ostroški Čudotvorac“, Manastir Ostrog i Gramatik, 2007. 

 

Smrtovnice Osmrtnice

Pročitano: 6036 puta