MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Mitropolit Antonije suroški, dok je još bio mladić, došao je jednom kasno naveče u dvorište hrama Sveta Tri Jerarha i vidi kako vladika Venijamin leži na kamenom podu, ogrnuvši se svojom crnom monaškom mantijom, čak nema ni jastuk. „Vladiko, što Vi tu radite?“ – „Znaš, ja sam se pripremio da ovdje odspavam“. – „Kako to, zar nemate sobu?“  -  „Pa, sada na mojem krevetu spava jedan prosjak, na madracu drugi, još jedan spava na jastucima, a još jedan na mojim pokrivačima. A ja sam ovdje sebi pripremio mjesto, jer mi je u mojoj mantiji toplo.“

Pisamce 

Tokom svojeg posljednjeg susreta s ocem Jovanom (Krestjankinom) vladika Venijamin donio je uski komadić papira na kojem je bilo nešto napisano. Zagrlivši oca Jovana oko ramena i gledajući mu ravno u oči, rekao je: „Vrijeme je da svi razumijemo kako smo suštinska beskorisnost za svakoga osim Boga“. Zatim je vladika pažljivo složio papirić i stavio ga u ruku oca Jovana, još jednom ga blagoslovio i lagano ga gurnuo prema vratima. Uspomenu na taj posljednji susret i darovano pisamce otac Jovan čuvao je kao vrijednost do kraja svog života. 

Zašto su ponekad propovedi dugačke

Jednom su vladiku Venijamina upitali: „Vladiko, kako Vi pripremate svoje propovedi?“ On je odgovorio: „Ja ih ne pripremam. Izađem, prekrstim se i kažem: U ime Oca, i Sina, i Svetoga Duha, a zatim dodam u mislima: Duše Sveti, pošalji mi misao. I dobijam misao koju vama govorim. Zatim dođe druga misao, onda treća, pa četvrta... A zatim vidim kako svi vi postajete nestrpljivi, te govorim u mislima: Gospode Duše Sveti, oni moraju da pođu kući, prestani da mi šalješ nove misli“.

Prijevod s ruskog: Nadežda Č.

Preuzeto iz Pravoslavnog kalendara 2017, izdanje Sveto-Jelisavetskog manastira, Minsk 

Smrtovnice Osmrtnice