MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PISMO BRATA NEBOJŠE: NЈENE OČI SU BILE ŽIVE



 

Pomaže Bog, oče Gavrilo.

 

Zovem se Nebojša S. Imam 22 godine  i živim u Crnoj Gori. Osjećao sam za potrebno da napišem i posvjedočim o pomoći čudotvorne ikone Majke Božije Lepavinske.

 

Nakon dosta godina provedenih u bludu, nemoralu, gordosti, neposlušnosti, nedovoljnom poštovanju (ako tako mogu reći) prema Bogu, našao sam se u veoma teškom duhovnom stanju. Vjerovao sam u Boga i molio sam se svojim riječima ujutru i pred spavanje i osjećao sam se jakim, to je bila duhovna snaga, ali nijesam obraćao pažnju mnogo na Crkvu, iako me je majka (koja je vjerujuća) mnogo puta pozivala da idem sa njom na liturgiju nedeljom i da pribjegavam Bogu. Jednostavno nijesam mogao ili nijesam htio da je čujem. Sve do jednog dana, kad sam sebe stavio u prvi plan i prešao preko riječi Božije i blagodati koju mi je dao. 

 

Da počnem: bavim se sportom. Tokom provedene godine u inostranstvu nailazio sam na mnoga iskušenja na koja nijesam obraćao pažnju, već sam bludničio, gordio se, ukratko svašta radio. Jednog dana sam toliko sagriješio da sam samo osjetio preko cijelog tijela kao da me napušta nešto. (Poslije sam pročitao da je to blagodat Božija). Tog dana sam podlegao iskušenju, bio sam u bludu sa jednom djevojkom. Od tog trenutka kreće ogroman nemir, nijesam mogao da razmišljam, mnogo misli svakakvih mi je prolazilo kroz glavu, nijesam imao mira, sanjao sam mnogo ružne snove, budio se u nemiru, dok sam se okretao da ugledam ikone koje sam imao nijesam mogao ni da se pomolim više. Ali nijesam odustajao od molitava, iako na kraju ništa nijesam mogao da osjetim, znao sam nekako da me one održavaju. Molitve su mi bile mnogo više nego voda žednome. Nevjerovatan nemir, strah, mislio sam da ludim (nijesam imao prostora za pokajanje), svađao sam se sa kolegama, čak sam mislio da mi oni rade neko zlo. Molio sam se i na silu nekad, ali moleći se nijesam mogao da doprem do blagodati. Pomislio sam da je kraj, ali nešto duboko u meni mi je govorilo da će sunce da zasija. Ne mogu da vam opišem taj osjećaj ništavnosti, ničega, ogromne praznine u meni - izdao sam Boga! Tada sam shvatio da nijesu važne zemaljske stvari, da nije ništa važno sem Boga, da „čovjek ne živi od hljeba već od riječi Božije“. Jer, On nije nas ostavio.

 

Sjećam se da sam tokom jedne utakmice izašao na teren, da sam se u toku utakmice pitao gdje sam ja ovo i šta je sve ovo. Poslije mjeseci provedenih u takvom stanju, na internetu sam, hvala Bogu, našao sajt manastira Lepavine. Od trenutka kada sam ugledao ikonu Majke Božije, već sam osjetio utjehu, rekao sam sam sebi: „Biće dobro...“ Obratio sam se našoj Majci gledajući u ikonu, plačući, sav rastrojen. Nemam kuda, ne znam ništa, haos... I u jednom trenutku obuzeo me je strah, jer Njene oči su bile žive. Ona me je gledala, bila je tu, a ja sam plakao i molio za pomoć.

 

Poslao sam, oče Gavrilo, i Vama poruku da se pomolite za mene grešnog i za moju porodicu i opisao svoje stanje. Nakon toga sve mi je krenulo nabolje. Došlo je, hvala Bogu i Majci Bogorodici, do pokajanja, zatim ispovijesti i pričešća.

 

Ovim putem želim da se zahvalim Vama i svoj bratiji manastira Lepavine.

 

Svima  koji čitaju: otvorite oči, braćo i sestre, i obratite se Bogu i Majci Božijoj, jer vas vole i čekaju na vas. Bog je milostiv i neće vas ostaviti ako mu se obratite i molite.

 

Slava Gospodu našem Isusu Hristu, Presvetoj Bogorodici Vladičici i svima svetima koji se mole za naš grešne. Amin. 

 

Sve se dogodilo 2015. godine. 

 

 

Nebojša S. (Crna Gora)

 

Pročitano: 4250 puta