MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MOJ PUT KA PRAVOSLAVNOM HRIŠĆANSTVU



 

Rođena sam u Banjoj Luci. Otac mi je Srbin, vojno lice i ateista, a majka katolikinja. Pored moje zgrade u kojoj sam provela djetinjstvo nalazi se crkva, i kad god sam pitala roditelje zašto zvone zvona na crkvi rekli su mi da pokazuje vrijeme. Osjećala sam da tu ima nešto više. Moji roditelji nikad nisu išli u crkvu, pa sam tako i ja bila vaspitana da ne idem. Sad mislim da je to veliki hendikep, ali sve je u Božijoj volji.

 

Moji roditelji su se često svađali. Udala sam se mlada, sa 22 godine, i otišla iz Banje Luke. Tad nisam znala, ali sad znam, da je to bio bijeg. Tražila sam nešto, a ni sama nisam znala šta. 

 

Po rođenju drugog djeteta krstila sam djecu, a i sama sam se krstila. Ni tada nisam znala mnogo štošta, ni šta je Pravoslavlje, samo sam osjećala potrebu da se krstim. Kažu, valja se...

 

Sa moje 33 godine počeli su problemi, razvod braka... Ostala sam sama sa dvoje djece u tuđem gradu, pa sam se sa djecom vratila kod roditelja u Banju Luku. Problemi su se sve više gomilali: nisam imala dovoljno novca, niti stalan posao, uhvatila me depresija, a pored svega toga došla je i bolest roditelja. Problemi na sve strane, stres... Tražila sam izlaz u alkoholu i cigaretama. Sve sam pogrešno radila.

 

Svraćala sam do crkve, ali nisam išla na liturgiju. Beznađe. Počela sam ići petkom na akatist Svetoj Petki i molila joj se svojim riječima da me izbavi. Na liturgiju bih otišla samo ponekad. 

 

Godine 2009, negdje kad se upokojio Patrijarh Pavle, sasvim iscrpljena od cigareta (dostigla sam i do tri kutije dnevno) i umorna od života i bez volje, legla sam da spavam. Sanjala sam Svetu Petku u jednom manastiru koji nisam znala koji je. Rekla mi je da ne brinem. Toliko je taj manastir bio topao i obasjan svjetlošću da sam osjetila na koži kako me grije. Probudio me je sin, jer sam bila u sjedećem položaju, i kaže da sam pričala sa nekim. To je bio baš neobičan i stvaran san. Bio je praznik Blage Marije. Otišla sam do crkve da to što sam doživjela ispričam svešteniku. Jedan stari sveštenik, koji je sada u penziji, rekao mi je da odem do nekog manastira i pomolim se za zdravlje, i da kupim svijeću za oltar i dam za Svetu Petku. Pri izlasku iz crkve vidjela sam plakat na kom je pisalo da se organizira hodočašće na Ostrog i u manastir Lepavinu. Za Ostrog sam tada znala, ali za Lepavinu nikad nisam bila čula. Isti dan je novac nekako došao do mene, imala sam 25 konvertabilnih maraka, i odlučila sam da putujem za manastir Lepavinu.

 

Nikad nisam postila, samo na Veliki petak i Badnje veče. Kad smo stigli do manastira, ušli smo svi polako u hram. Poklonila sam se čudotvornoj ikoni Presvete Bogorodice Lepavinske. Stajala sam negdje na sredini manastira kad je otac Gavrilo počeo da služi Svetu liturgiju. Negdje na pola liturgije, gledajući ikonu Bogorodice Lepavinske, vidjela sam Bogorodičine oči, koje su u tom trenutku bile kao prave. Manastir koji sam sanjala u snu bio je upravo manastir Lepavina.

 

 

Stajala sam kao ukopana, nisam se mogla pomjeriti sa mjesta, krv mi je šibala kroz vene, čini mi se, hiljadu na sat. Bila sam blijeda kao kreč, ali i dalje sam stajala u crkvi, iako nisam nista čula, samo se kao u daljini čuo glas oca Gavrila koji je služio liturgiju. Nalazila sam se kao u nekoj magli i samo sam vidjela oči Bogorodice Lepavinske. Istu onu toplinu koju sam osjetila u snu osjetila sam u tom trenutku u manastiru. Kad se služba završila, među zadnjima sam izašla iz hrama, nesposobna da pričam bilo šta. Znala sam da mi se desio preobražaj. 

 

Prije nego što je počeo da čita molitvu za zdravlje, otac Gavrilo je pričao o pušačima. Bilo me je toliko sramota da sam htjela u zemlju propasti. Od tada nikada više nisam zapalila cigaretu. Išla sam i idem, Bogu hvala, na liturgiju, postim sve postove, u srijedu i u petak. Ispovijedala sam se i čistila svoje grijehove, počupala sam korov koji je bio pritiskao moju dušu. Čitala sam knjige i pravoslavne sajtove, sve što mi je pomagalo da što više saznam o svojoj vjeri. Pratila sam oca Gavrila i s nestrpljenjem čekala da objavi sljedeći tekst, slušam Radio Blagovesti... Jednom prilikom sam mu se javila preko skajpa, da ga pozdravim; poslao mi je link na lepavinske ruže. Poslije sam saznala da je njegova slava Sveta Petka. 

 

Trudila sam se da češće obilazim manastir, koliko sam bila u mogućnosti. Prevazišla sam probleme, uz pomoć Božiju, koji mi je pokazao kojim putem trebam ići i šta trebam raditi. Od tada prislužujem Svetu Petku, pravim porodični ručak... Sve je to išlo postepeno, vjerujte, ništa se ne dešava preko noći. 

 

Dobila sam novi elan i volju. Našla sam ono za čim sam sve godine tragala, našla sam Živoga Boga, u Kojem je spasenje, u Kojem imam i oca i majku i brata i sestru, našla sam ljubav Hristovu.

 

Hvala ocu Gavrilu na svakoj njegovoj riječi, koja me je pogađala direktno u srce. Od tada osjećam potrebu da širim riječ o Hristu, ali suptilno, bez nametanja. Hvala Svetoj Petki i svim svetima koje nam je Bog dao. Blagosloven je Bog naš u sve vijekove. Amin.

 

Dijana, Banja Luka

oktobar 2017.

Pročitano: 699 puta