MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Dr MARKO S. MARKOVIĆ: O SVETOSTI RUSKE CARSKE PORODICE



 

IŽE HERUVIMI

U zaključku svoje knjige Sudska istraga o ubistvu ruske carske porodice, sudija Sokolov ispoveda zajedničku krivicu većine carevih saradnika: “Zatrovani raspućinizmom, tim proizvodom neprijateljske propagande, mi smo poverovali da je careva vlast - sila koja je toliko puta spasla Rusiju - bila izvor zla. I tako smo udruženim naporima ustali na cara. Ali kada je pokret jednom uzeo maha, mi više nismo bili kadri da mu odredimo pravac i nismo mogli da izmenimo ni jotu u prirodnom i neizbežnom svirepom toku događaja.”

 

Priznanjem da krivicu za događaje ne snosi sam car, Sokolov nije želeo da sakrije careve lične mane ni porekne njegove političke greške. Tragedija je bila u tome što su kod Nikole II i te političke greške uvek poticale iz plemenitih pobuda. Cara je možda najbolje okarakterisao Francuz Žilijar, koji je godinama živeo u njegovoj blizini: “Nikola II bio je skroman i bojažljiv; on je suviše sumnjao u sebe: otuda sve njegove nesreće. Njegov prvi utisak (o ljudima i događajima - n. pr.) najčešće je bio opravdan; nevolja je što mu se retko podavao, baš zbog nepoverenja prema sebi samom. On je tražio savete ljudi koje je smatrao pozvanijim od sebe. Od tog trenutka on više nije gospodario pitanjima, ona su mu izmicala; oklevao je između suprotnih mišljenja i obično bi usvajao ona koja su bila najoprečnija njegovim sopstvenim shvatanjima. Carica je poznavala carev neodlučan karakter. Smatrala je, kao što smo videli, svojom svetom dužnošću da mu pomogne u zadatku koji mu je bio postavljen. Njen uticaj na cara bio je vrlo veliki i skoro uvek štetan. Za nju se politika svodila na pitanje osećanja i ličnosti; ona je često bila nošena svojim simpatijama i antipatijama, ukoliko nije bila podložna uplivu okoline.«

 

  Žilijarov portret je nepotpun, zato što on zaboravlja jednu bitnu crtu imperatorovu koja svakako nije manje važna od njegove bojažljivosti: viteško osećanje časti i svojih moralnih obaveza. Zbog toga će on odbiti i samu pomisao na separatan mir sa Nemačkom, mada je to, 1917. godine, bio jedini spas za Rusiju i za dinastiju Romanova. Uprkos klevetama ruskih političara i sumnjičenjima Saveznika, on će do kraja ostati veran zadatoj reči. U svome oproštajnom pismu armiji, objavljenom 21. marta 1917, posle njegove abdikacije, car poziva vojsku da istraje u borbi do krajnje pobede.

 

Ovi navodi pokazuju da ima činjenica o kojima istoričari, u svojoj skoro jednodušnoj osudi Nikolaja II, nisu dovoljno poveli računa. Doći će vreme kada će o njemu postati moguća objektivnija analiza. Ali nas trenutno pre svega zanima Nikola II kao duhovna ličnost. Bez obzira na mišljenja o njegovoj političkoj ulozi, svi podaci o životu ruskog cara i njegove porodice, od abdikacije u Pskovu pa do mučeništva u Jekaterinburgu, slažu se u tome da su poslednji Romanovi pokazali visoke moralne osobine i svojim dostojanstvenim držanjem dali primer koji se uzdiže do svetosti. Jedinu slabost su carska veličanstva pokazala 22. marta 1917. godine, kad se car, posle abdikacije, vratio u Carsko Selo: car i carica su pali u zagrljaj i gorko zajecali nad svojom sudbinom. Od toga dana ništa ih više neće pokolebati. Njihova ogromna vera davaće im snage da do smrti junački pretrpe sva iskušenja.

 

Na povratku u Carsko Selo, cara je čekao iznenađujući primer ljudske bede. Kad je sišao na stanicu, njegovi dvorjani i oficiri su se pred njim razbežali kud koji. Čuvši da je car abdicirao, bojali su se da će ih on prepoznati i zatražiti od njih da ostanu u njegovoj pratnji. Pored izdajstva, moraće svakodnevno da trpi prostakluk svojih čuvara i najgora poniženja. I privremena vlada Kerenskog i boljševici starali su se da čuvanje cara povere bivšim kriminalncima i grubijanima. Od Carskog Sela, preko Tobolska, do Jekaterinburga, Kerenski, a zatim i boljševici, starali su se da neprijatnosti zatvoreničkog režima rastu crescendo, da carevoj porodici bude sve teže i gore. Najčešće poniženje sastojalo se u odbijanju stražara da caru otpozdrave ili prihvate pruženu ruku. Jednoga od njih car je uhvatio za ramena i upitao ga, gledajući ga s blagim osmehom pravo u oči: “Prijatelju, zašto to činiš?” On je uvek pokušavao da sa oficirima i vojnicima povede srdačan razgovor. Kada su u Jekaterinburgu vojnike zamenili fabrički radnici, svaki takav carev pokušaj bio je dočekivan prezrivim ćutanjem ili grubom psovkom. No to je bio samo jedan vid poniženja. Upadi vojnika i sobe carske porodice, krađe, zabrana pohađanja crkve, nošenja epoleta i čerkeske kame dolazili su jedno za drugim da mu zagorčaju život. Stanje se naročito pogoršalo kad je komandu u domu Iptajeva preuzeo Avdejev, bravar iz Perma, sa fabričkim radnicima. Više puta Avdejev je obilazio carsku porodicu mrtav pijan, vičući kao besomučan; jedanput se posle takve scene strmoglavio niz stepenice. Car je sve to podnosio mirno i bez roptanja. Žilijar tvrdi da se molio za svoje neprijatelje i da se, u svoje vreme, pobožno krstio kad je sveštenik na liturgiji pominjao Privremenu vladu. Samo jednom je podigao glas, kad su Avdejev i Didkovski, vršeći pretres nad caricom, ovoj iz ruku istrgli lepezu. “Do sada smo imali posla sa poštenim i vaspitanim ljudima” - opomenuo ih je car. “Vi zaboravljate da ste običan sužanj” - odgovorili su mu. Avdejev se nije smirio dok cara nije udario laktom po licu, kad je ovaj sedeo za stolom.

 

Nisu bila pošteđena ni careva deca. Carevića je naročito mučilo kad su stražari pred njim vređali cara, ali ovi ni njega samog nisu ostavljali miru. U Carskom Selu se rasplakao kad su mu vojnici oteli pušku, mada je to bila samo igračka, a ne oružje. Najteže su ga ucvelili kad su ubili dve njegove pripitomljene košute koje su slobodno trčale po parku. Iz čiste obesti, vojnici su u Tobolsku pijucima razbili “ledeno brdo” koje su car i ljudi iz njegove pratnje u zatvorskom dvorištu napravili, da bi deca mogla da se klizaju i sankaju. Car je sinu takođe bio napravio ljuljašku, ali je morao sam da je uništi, zbog skarednih napisa koji su na dasci bili urezani vojničkim bajonetima.

 

Naravno da je, ranije ili kasnije, sadizam tamničara morao izabrati careve kćerke kao privilegovane žrtve mučenja. Žilijar ovako opisuje Olgu, Tatjanu, Mariju i Anastasiju: “One nikad nisu otišle na bal, jedva da su učestvovale na dva večernja prijema kod svoje teteke, velike kneginje Olge Aleksandrovne. Od početka rata, one su imale samo jednu misao: da olakšaju brige i zebnje svojih roditelja koje su okružavale svojom ljubavlju i dokazima najdelikatnije pažnje.” Svojom veselošću, urođenom dobrotom i jednostavnošću, te devojke su stavrale radost u kući, čak i u najtežim danima carske porodice. Dok su porodicu čuvali pravi vojnici, mnogi od njih nisu mogli odoleti skromnosti i prirodnoj ljupkosti velikih kneginjica, pa su se prema njima uglavnom odnosili prijateljski i s poštovanjem. Ali kad su vojnike zamenili radnici iz fabrika Zlokazov i Sisert nastali su i za te devojke crni dani. Osim pogoršane hrane i zabranjene šetnje, što je bio zajednički udes cele porodice, kneginjice su bile primorane da spavaju na patosu i stražari su ih gonili u bilo koje vreme dana da im sviraju na klaviru. U hodniku koji je vodio u toalet, stražari su pokrivali zidove bezočnim izjavama i pornografskim crtežima. Princezu koja bi se u toj odaji trenutno nalazila stražar ispod prozora je pitao šta unutra radi, praveći nepristojne primedbe, dok se drugi stražar oslanjao leđima na vrata, kao da želi da ih provali. Ali, uprkos svemu, careve kćerke su ostale podjednako mirne i ljubazne, čistog tela i duše, čvrste u veri do poslednjeg daha. Šef smene straže, Jakimov, svedoči da je iz kuće do njega često dopirao zvuk harmoničnih glasova koji su pevali religiozne pesme. Ne seća se koje su to pesme bile. Samo je raspoznavao kad je porodica pevala “Iže heruvimi”.

 

 

Stoga Žilijar kaže: “Vera je podržavala na izvanredan način hrabrost zatočenika. Oni su sačuvali tu divnu veru kojoj su se se već u Tobolsku divili članovi njihove pratnje i koja im je davala snagu i spokojstvo u patnji. Oni kao da su već bili izvan ovog sveta.” Nije onda čudo što su ljudi i žene iz njihove pratnje bili spremni da s njima podele mučeništvo i pođu u smrt. General Tatiščev, iz carske pratnje, poverio je Žilijaru: “Ja znam da se neću živ izvući. Samo jedno želim, a to je da me ne rastave od cara nego da me puste da s njim zajedno poginem.” Ipak su i njega i princa Dolgorukog od cara rastavili i streljali ih u blizini ekaterinburške tamnice. Groficu Hendrikovu i gospođicu Šnajder odveli su u Perm i tamo streljali, kao što će u okolini Jekaterinburga streljati lakeja Ivana Sjednjeva i vernog moranara Nagornog koji je godinama bolesnog carevića na rukama nosio. “Svi oni” - dodaje Žilijar odajući im posmrtnu počast - “od generala do običnog mornara, nisu oklevali da žrtvuju svoj život i pođu odvažno u smrt. Tako i taj mornar, skromni ukrajinski seljak, koji je mogao reći samo jednu reč da sačuva svoj život. Bilo mu je dovoljno da se odrekne svog cara! Ali on tu reč nije izgovorio.” Po skromnosti mu je možda ravan sam Žilijar kad to priča. Jer nisu samo mrtvi posvedočili svoju vernost Bogu i caru. Bilo je i živih koji su svoju vernost pokazali pred čitavim svetom. Žilijar je napisao knjigu u slavu carske porodice, a engleski profesor Gibs je, pored napisane knjige, prešao u pravoslavlje i u Engleskoj umro kao pravoslavni monah!

 

Sedmoro carskih mučenika su svoju svetost možda najviše dokazali time što su preobražavali svoje neprijatelje, tamničare i gonioce, među kojima su bili pravi zlikovci. Na to jasno ukazuje Žilijar: “Malo po malo, čuvari su postajali čovečniji u dodiru sa svojim sužnjima. Bili su iznenađeni njihovom jednostavnošću, privučeni njihovom blagošću, osvojeni njihovim spokojnim dostojanstvom i ubrzo su bili potčinjeni onima kojima su u svome uobraženju gospodarili. Sam pijanica Avdejev je bio razoružan tolikom velikodušnošću i osetio je svoju bestidnost. Jedna duboka samilost smenjivala je kod tih ljudi prvobitno zverstvo.” Jest, zloglasni Avdejev, koji je od mučitelja postao saveznik carske porodice i krišom za nju nabavljao mleko, zbog čega će biti smenjen, nije bio jedini pokajnik. Kerenski je vremenom “omekšao”, bar u spoljašnjem ponašanju, a njegovi komesari Korovičenko i Pankratov su za carsku porodicu osećali iskrene simpatije. Komandant straže, pukovnik Kobilinski, postaće pravi i veliki carev prijatelj. Kada je Privremena vlada prestala da caru šalje obećano izdržavanje u Tobolsk, Kobilinski se bez careva znanja zadužio krupnim pozajmicama, da bi carskoj porodici obezbedio pristojan život. Da je došlo do jednog jedinog pokušaja da se car tom prilikom izbavi, Kobilinski bi mu pomogao da pobegne. Bez obzira na svoju sumnjivu prošlost i pobude, komesar Jakovljev je zavoleo cara i stvarno želeo da ga otme iz ruku onih koji su nameravali da ga ubiju. Čak i ubica Jurovski se ponašao prema carskoj porodici korektnije nego, ponekad, sam Kerenski, i dopustio je da za carsku porodicu bude odslužena liturgija dva dana uoči njene pogibije. Ko zna šta se kasnije dogodilo sa tom mračnom dušom! Tako je bilo sa starešinama, a slučajevi sa običnim stražarima su bili još brojniji, samo što su ostali anonimni. Zna se da su u Tobolsku mnogi stari vojnici, koji su bili iz vojske otpušteni, došli da se oproste i poljube sa carem. A dešavalo se da čak ni boljševički čuvari ne ostanu neosetljivi prema carskoj porodici.

 

Dok Pravoslavna crkva ne bude carskim mučenicima rekla svoj sud, ostaju nam, kao uteha, poslednji pasusi knjige Francuza Žilijara, koji liče na himnu njima ispevanu: “Nemoguće je da su oni o kojima sam ovde pričao uzalud pretrpeli mučeništvo. Ne znam kada će to biti ni kako će se to desiti; ali jednoga dana, bez ikakve sumnje, kada se iz svireposti bude istočila sva krv zbog preteranog besa, čovečanstvo će iz njihovog stradanja za sebe pocrpsti nepobedivu silu moralne obnove... Car i carica su verovali da ginu kao mučenici svog naroda, a poginuli su kao mučenici čovečanstva. Njihova prava veličina ne leži u prestižu njihovog carskog dostojanstva nego u prekrasnoj moralnoj uzvišenosti do koje behu postepeno došli. Oni su predstavljali silu ideala; i samom svojom jednostavnošću, oni su uzbudljivo posvedočili o čudesnom duševnom miru protiv koga nikakvo nasilje, nikakav bes ne mogu ništa i koji pobeđuje samu smrt.”

 

 Neka, dakle, pobeda carskih veličanstava nad smrću bude poslednja reč ovoga sećanja na njih, ta pobeda koju su oni morali predosetiti u poslednjem času. Sveštenik koji je dolazio da služi u domu Iptajeva veli da je carska porodica na službi Božijoj uvek pevala, a da je svešteniku odgovarao sam car sa jednom princezom koja je imala lep glas. Ali toga dana, 14. jula 1918. godine, na oproštajnoj liturgiji, niko od njih nije pevao. Nama, običnim smrtnicima, odmah dolazi pomisao da su možda bili obeshrabreni zbog nekih zlih slutnji i predosećanja. A oni su valjda prestali da pevaju zato što su toga jutra morali začuti glasove anđela koji su ih već očekivali na nebesima.

 

Iz knjige ''Srpska apologija Rusije'', knjiga prva, Beograd, 1998. 

 

 

 

PISMO VALERIJA DOROHOVA

 

Piše Vam sluga Božji Valerije iz grada Odese. Ištem Vaš blagoslov.

 

Baćuška, želim da Vam saopštim slučaj koji se nedavno desio u našoj porodici. Možda će se ovo saopštenje pokazati korisnim pri razmatranju pitanja o kanonizaciji carskih mučenika.

Vera Nikolajevna, mati moja, bolesna je žena i u godinama. Pati od mnogih hroničnih bolesti; između ostalih, i od čira na želucu. Krajem maja 1997. kod nje se pojavilo jako želučano krvarenje: krv je tekla iz grla, i lavorčić se postepeno punio. Prethodno sam razgovarao sa ljekarima koji su je liječili i znao sam da u sličnim situacijama samo hitna operacija može spasiti bolesnoga. Ali znao sam i to da se zbog čitavog niza drugih bolesti moja mati nije smjela podvrgnuti operaciji. 

 

Izgledalo je da se nalazimo u potpuno beznadežnoj situaciji. I najednom sam se neočekivano sjetio nedavno pročitane knjige „Čuda carskih mučenika“ i kao munja me je ozarila misao: „Treba se moliti carskim mučenicima!“ Kleknuo sam pred ikonama i skoro odmah, ne znam zašto, pomislio: „Da, osobito su po djelima milosrđa poznate carica i velike kneginje“. I počeo sam ognjeno da ih molim za pomoć. Molio sam se svojim riječima, otprilike ovako: „Sveta carice, mučenice Aleksandra Fjodorovna, svete carske kćeri mučenice: Olga, Tatjana, Marija, Anastasija, vi koje ste u zemnom životu mnogo pomagale stradalnima, bolnima i ubogima, molite sada Gospoda da spase bolnu i nemoćnu mater moju Veru. Neka bi joj, vašim molitvama, Gospod poslao brzo isceljenje, krepko zdravlje, dug život. Budite njene nebeske zastupnice i molitvenice“. 

 

I gotovo odmah (u deset sati i jedan minut) krvoliptanje se zaustavilo. Poboljšanje zdravstvenog stanja bolesnice bilo je osjetno. Poslije otprilike 24 sata njeno stanje je postalo zadovoljavajuće!

 

Čini mi se da je ovaj slučaj interesantan zbog toga što sam se ja molio samo carskim mučenicama i dobio brzu i očiglednu pomoć (u svim drugim slučajevima za koje nam se pružila prilika da čujemo, pomoć je stizala pri molitvenom obraćanju ili gospodaru Nikolaju Aleksandroviču, ili carskoj porodici u cjelini). 

Sada u svom molitvenom pravilu svakodnevno pominjem carske mučenike.replika klockor

 

10. jun 1997.  

 

Iz knjige „Bog je proslavio cara – čudesna pomoć i javljanja svetih carskih mučenika“

Manastir Podmaine 2007.       

 

Pročitano: 3389 puta