MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ZAŠTO POSTIMO



 Sveti Atanasije Veliki
 
“Ja sam student… Ja radim 50 sati nedeljno… Ja sam previše star… Stvarno ne treba očekivati da treba uopšte da postim.” Sigurno ste čuli neki od ovih izgovora ranije? I ja sam… Da li su ovi izgovori opravdani? Možda… Zato što nas u Pravoslavlju niko ne tera na silu da postimo. To je potpuno vaša odluka u srcu pred Gospodom i čemu težite u svom duhovnom životu.
 
Neki ljudi nisu upznati sa Pravoslavnom Verom i ne znaju našu praksu posta. Isus je osnovao post kao deo života onih koji žele da ga prate. On je rekao kada postite, a ne ako postite, jer je time hteo da pokaže da je to normalni deo Hrišćanskog života. Rana Crkva je započinjala post u sredu (jer je u sredu Gospod bio izdan) i u petak (jer je Gospod bio razapet u petak). Rana Crkva je takođe osnovala post pre velikih praznika. A dva najveća su Vaskrs i Božić. Ovi postovi tada nisu značili uzdržanje od sve hrane već od neke. Na primer, hrana bez mesa, bez mleka i mlečnih proizvoda, bez ulja, i bez vina. Tokom vekova Pravoslavni Hrišćani su postili. Dani posta i način posta se mogu naći u određenim kalendarima za svaki dan u godini, tako da svi Pravoslavni Hrišćani u svetu poste na isti način. Taj osećaj jedinstva je zaista izvanredan. Pravoslavlje nije pravna religija i post ne treba da bude gledan sa pravnog aspekta. Odluka je uvek na nama.
 
Gospod nas poziva da se odreknemo sebe i da ne jedemo određenu vrstu hrane za vreme velikih postova i svakog petka i srede, osim za vreme trapavih sedmica. Zašto Gospod ovo traži od nas? Mi znamo da nas On voli da želi ono što je najbolje za nas. Ali ono što Gospod smatra najboljim za nas i ono što mi smatramo najbolje za nas izgleda da se ne slaže. Dok sam odrastao želeo sam da jedem samo čokoladu i sladoled za večeru, ali moja majka je znala šta je najbolje za mene da jedem pa me je tome učila. Kod majke nema izbora, a Gospod nam nudi ono što je najbolje za nas, ali nas ne prisiljava. Ali kada odlučimo da poslušamo Gospoda onda dobijamo najbolji blagoslov o kome nismo ni sanjali.
 

Hrana koju ne jedemo za vreme posta.
 
Ja sam penzionisani zatvorski sveštenik. Imao sam privilegiju da uz pomoć Božiju radim na promeni života najgorih od najgorih u našoj zemlji. Pre nekoliko godina dva čoveka su htela po prvi put da poste od kada su postali Pravoslavni. Bili su odlučni da drže post veoma striktno. U tom zatvoru hrana im je bila dostavljana na poslužavniku. Nije bilo moguće birati hranu. Tako da je za njih striktan post bio veoma težak. Oba čoveka su mi rekla da će postiti i moliti se za nešto veoma lično. Jedan od njih nije bio u kontaktu sa svojom porodicom preko dvadeset godina. Drugi čovek nije imao porodicu i bio je veoma usamljen, pa mu je trebao neko da se ne oseća tako. Na pola posta prvi čovek je dobio pismo od svoje sestre! Nakon 20 godina! Ovo je bio njegov kontakt sa njom posle dvadeset godina! Ona je uspela da ga pronađe i da ga pita da li želi da bude u kontaktu sa njom. Uskoro nakon toga drugi čovek je dobio pismo od nekog koga nije ni znao, jer su obojica bili usamljeni i trebao im je neko da se dopisuju. Treba ponoviti da su obojica striktno postila i da jedva čekaju da opet poste sledeće godine.
 
Ispričao sam ovaj događaj još jednom Pravoslavnom Hrišćaninu u zatvoru. Razmislio je za sekundu i onda je počeo da se smeje. Rekao je da će se moliti Bogu da mu da ljubavi da voli Boga onako kako treba da voli Boga, a takođe i sve ljude. Kaže da nikada nije voleo onako kako Bog to želi. Kao sveštenik znao sam da je ovaj čovek blagosloven od Boga iznad svakog najlepšeg sna. Sveti Atanasije kaže da post isceljuje, isušuje tumore, isteruje demone, i tera zle misli, a čini um bistrijim, čisti srce, i osvećuje telo, pa tako predstavllja čoveka pred Božiji presto. Zbog toga je post za svakoga!  
U Dobrotoljublju, Sveti Jovan Kasijan, kao i mnogi Sveti Oci počinju sa postom kao osnovnim sredstvom u prevazilaženju greha. Setimo se da je iskušenje počelo sa hranom u Raju. Sveti Jovan piše da su samokontrola i umeren post važni da bi se očistila duša. Niko ne može da se bori protiv demona bluda sa punim stomakom. Tako da treba da obuzdamo svoj trbuh i da pokorimo telo duši.    
 
Na jednu stvar sam uvek podsećao ljude u zatvoru, a to je da post nije samo usmeren na telo. Mi takođe treba da postimo, odnosno da se uzdržavamo od greha! Sveti Jovan Zlatousti kaže da cilj posta nije uzdržanje od hrane već odricanje od greha… Zato nas i pita da li postimo i dodaje da ako postimo onda treba da se sažalimo na siromašnog čoveka, da se pomirimo sa neprijateljima, da ne budemo zavidni, ako vidimo atraktivnu ženu ili muškarca da ne gledamo sa željom već da okrenemo pogled na drugu stranu. Tako da ne treba samo usta da poste, već i oči, uši, noge, ruke… Naš krajnji cilj je da postimo onako kako je Bogu ugodno i da nam post bude odskočna daska u našem duhovnom životu!   
 

Sveti Jovan Zlatousti i Sveti Pavle
 
Uzdržavanje od određene vrste hrane nam pomaže da rešimo probleme koje nam ometaju duhovni život. Jedan Rimski Svetitelj u V veku je rekao da nam uzdržanje od zakonske hrane pomaže da se uzdržimo od nezakonitog greha. Još veću korist dobijamo od posta, a to je čistota duše, i odricanje od svetovnih obmana. Mnogi ljudi u zatvoru su shvatili da je post jedan od glavnih ključeva duhovnog života. Sveti Kiril Jerusalimski kaže da se mi uzdržavamo od mesa i vina ne zato što su meso i vino loši, već zato što očekujemo duhovnu nagradu pošto smo se odrekli čulnih stvari. Kada gledamo nagrade posta, poslednje na listi treba da bude gubitak kilograma. To će se dogoditi (Ja izgubim oko pet kilograma za vreme velikog posta). Kao moj brat u zatvoru, treba da posvetim svoj post tome da bi dobio ljubav prema Bogu i ljudima. Iskreno, ne mogu naći čistiji razlog posta od toga. 
 
Jedan aspekat koji ljudi u zatvoru veoma vole je zajedništvo posta. Oni znaju da svi Pravoslavni Hrišćani poste širom sveta u isto vreme. Oni poste i mole se zajedno sa monasima na Svetoj Gori i na Sinaju… takođe sa svim Rusima, Grcima… Molitve svih Pravoslavnih Hrišćana se uzdižu do Boga kao miomir. Mi, Pravoslavni se ne molimo sami, mi smo deo Crkve. Da li možete da zamislite koliku radost molitva i post donose čoveku koji je u zatvoru. Tama koja je oko njih biva osvetljena Božanskom svetlošću. Kada postite i molite se znajte da se molite i postite zajedno sa ljudima u zatvoru i sa celom Crkvom.
 
Kao što sam rekao na početku, odluka je apsolutno naša da li će mo postiti. Mi imamo slobodu da jedemo biftek i sladoled svakoga dana, pa i za vreme velikog posta. Bog nam je dao slobodu… jer je odnos sa Njim apsolutno po slobodnoj volji. On nam je pokazao svoju ljubav da budemo njegova deca na zemlji i da živimo večno sa Njim u Carstvu Nebeskom. A kako mi pokazujemo našu ljubav prema Bogu, tako što ispunjavamo Njegovu volju najbolje što možemo. Na pitanje zašto postimo, jedino možemo da odgovorimo, zato što volimo Boga. A Sveti Pavle prelepo piše Korinćanima u Poslanici, da je Bog pripremio onima koji ga vole ono što oko nije videlo i uvo nije čulo…Šta ćete dobiti ako postite samo Bog zna! Ali sam ubeđen da nećete zažaliti!! Neka je blagosloven!!!
 
Otac Stefan (Powley)
 
Prevod sa engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
25.11.2016.
 
Izvor: http://pemptousia.com/2016/11/why-fast/

Pročitano: 14477 puta