MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

RAZLOG NAŠIH PROBLEMA I STRADANJA JE NAŠ GREH



Pre pada, naši prvi preci, odnosno čovečanstvo je bilo srećno. Živeli su u Raju sjedinjeni sa Bogom i bili su mu kao deca poslušni. Ništa im nije bilo potrebno, a bili su potpunu zadovoljni životom. Živeći u radosti i veselju, čovek je voleo Boga, a Bog mu je pomagao u njegovom razvijanju. Tada, za čoveka nisu postajale bolesti niti smrt. Njemu je Bog bio sve i svja i živeo je sjedinjen sa Njim. Kao otac koji voli svoju decu, Bog je dolazio u Raj i razgovarao sa čovekom kao sa svojom dobrom poslušnom decom. Bog je dao čoveku da vlada nad celom prirodom kao Car, jer je čovek stvoren po liku Božijem. A zemlja je rađala sve ono što je čoveku potrebno. Čovek je tada bio bez greha i nije se upuštao u nešto što bi bilo opasno za njega. Vladao je svetom i bio malo niži od Anđela, a imao je čast i slavu. Ali zbog lukavstva đavola, čovek je odlučio da ne posluša Božiju zapovest. Hteo je da nezavisno i od svoje moći živi, pa je počeo da ne ispunjava zapovesti Božije i da radi suprotno Svetoj Volji Božijoj. Prestavši da bude poslušan Bogu izgubio je božansku pomoć. Ali pogrešio je jer sva njegova radost ne zavisi od čoveka niti od prirode već samo od Boga, odnosno od sjedinjenja sa Njim.
 
Zbog greha čovek je ostao bez radosti razgovora sa Bogom, tako da je ostao i bez božanske pomoći pa više ništa ne razume osim svoje ništavilo i tumarenje u gresima. Njegovo srce više nije toplo od božanske ljubavi pa je potamnelo i čini volju strasti i tela. Čovekova volja je postala slaba bez božanske pomoći, pa ne može da odoli grehu i zlu. Sada je čovek počeo da primećuje kako zlo vezuje njegovu dušu i zarobljava njegovo srce. Iako čovek razume dobro i teži dobrom, voli dobro, a mrzi zlo, ipak u većini slučajeva on čini zlo, jer mu je zlo privlačno, a dobro zahteva truda. Pošto je čovek izgubio sjedinjenje sa Bogom, njegova priroda je postala slaba, jer je izgubila izvor svoje snage. Počela je da se suši kao što se reka suši ako se odvoji od izvora. Pre pada i greha, čovek je bio miran, zdrav, veseo i radostan, bez ikakvih potreba, bez tuge, ali nakon pada i greha njegova savest je proradila i korila ga zbog greha koji je ranjavao njegovu dušu kao zver sa oštrim kandžama, pa je čovek ostao bez mira. Čovekovo telo je takođe ostalo bez božanske blagodati, pa je na njega počela da utiče promena vremena i zbog toga je dolazilo do bolesti i stradanja, a na kraju i do smrti. Za čoveka, smrt je postala tiha ali konstantno podsećanje na njegov greh.
 
Kada je priroda uvidela da je čovek ostao bez svoje kraljevske veličine, prestala je da mu služi, pa čak je počela i da ide protiv njega. Divlje životinje su počele da ga napadaju i da ga povređuju. Zemlja je tada davala korov umesto rod za hranu, tako da je čovek morao u znoju da obrađuje zemlju da bi dobio roda. Ali ne samo to, čovek je postao čoveku neprijatelj, pa mira nema ni na zemlji ni na vodi, a ni među braćom. Tokom istorije sve ovo se samo dalje razvijalo i nastavilo.
 
Tu treba da tražimo uzrok naših tuga i stradanja. Tako da je uzrok našeg teškog života i izvor stradanja naš greh. U našem vremenu, ljudi koji su naučili da ne čine greh, koji su se približili Bogu kroz molitvu i kroz ispunjavanje Božijih Zapovesti su srećni, a grešnici nesrećni.
    
Ipak u ovom zemeljskom životu to se jasno ne vidi. Često možete da vidite suprotno. Obično, pravednici stradaju, a grešnici naizgled napreduju i uživaju u svim zemaljskim dobrima. Ali ovaj napredak nije realan. Hrišćanin treba da meri život po unutrašnjem duhovnom stanju, a ne po spoljašnjem. Eh, kad bi mogli da vidimo šta se dešava sa dušama onih koji izgledaju srećno u ovom životu! Koliko često spoljašnji napredak krije ozbiljne duhovne patnje i tuge! Sa druge strane, vidljiva stradanja pravednika samo učvršćuju njihovu veru u Boga, usavršavaju ći ih i približavajući ih Bogu. Nama izgleda da je pravednik siromašan i da nema počasti ovozemaljske, ali on to i ne želi i gubitak istih ga uopšte ne uznemiruje. On se uvek seća reči Gospodnje da treba da tražimo prvo Carstvo Nebesko i Njegovu pravdu, a sve što je potrebno za ovaj privremeni život na zemlji će biti dodato.
 
Ne zaboravite Pravoslavni Hrišćani da nas greh odvaja od Boga i približava đavolu kao što Sveti Jovan Teolog kaže, jer je napisano da onaj koji čini greh je od đavola, zato što đavo greši od početka. Đavo je nosioc greha, odnosno izvor greha. Čineći dobro, ispunjavajući Božije Zapovesti, čovek se približava Bogu i radosti. Ko god voli sebe, ko god želi radost, on mora da se odvoji od greha i da teži Bogu. Bog je dobar i oni koji čine dobro su deca Božija.
 
U pokušaju da sebe opravdamo mi kažemo da nemamo neki ozbiljan greh, već smo obični grešnici kao većina ljudi. Kada razmatramo greh veoma je važno da gledamo duhovnu stranu. Ako volimo Boga i poštujemo Njegove zapovesti, a grešimo ne namerno onda kada se pokajamo i činimo dobra dela Bog nam naravno prašta. Ali ako je naša duša daleko od Boga i ne traži Boga, onda je svaki greh katastrofalan jer otkriva dušu kojoj nije stalo do Boga. Tako da svaki greh koji ne nailazi na otpor duše postaje veoma opasan. Od malog greha nastaju veliki gresi. Svaki greh započinje kao mali greh, ali kasnije se razvija i postepeno se uvećeva. 
 
Bože, nauči nas i pomozi nam da volimo dobro, a da mrzimo zlo. Blagosloven si Gospode Bože naš! Nauči nas da ispunjavamo Tvoje Zapovesti!
 
Arhimandrit Georgije
 
Prevod sa engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
14.09.2016.
 
http://www.pravoslavie.ru/english/96362.htm
 

Pročitano: 23387 puta