MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

INTERVJU SA JEROMONAHOM, g.GAVRILOM VUČKOVIĆEM, ČUVAROM MANASTIRA LEPAVINA (REPUBLIKA HRVATSKA)



Intervju objavljen u: studentskom biltenu "List studenata defendologije"

"...O narode Markov, primi sudbu crnu, Nek ti bude srce ko gvožđe i čelik, On te raspoluti, kad na te nasrnu, Kao hajduk Veljka, koji gord i velik, preko polovine raspolućen pade.. " Gabriele, D'Annunzio ("Oda srpskom narodu").
 
Da li ste se u ove sudbinske dane po srpski narod, bar jednom upitali: "Šta će biti sa srpskim enklavama, koje su ostale van srpskih Krajina? Ko je kriv za agoniju preostalih 200.000 srba? Kako zaštititi vekovnu srpsku kulturu širom "najdemokratskije države na svetu"?
 
Tekst koji sledi ne može i neće da odgovori na postavljena pitanja. Na njih neka odgovore oni koji su izazvali potrebu njihovog postavljanja. Ovo je samo veličina jedne istorije i lepoti jedne kulture koja nestaje u grotlu reinkarnisane Endehazije. Potomci despota Đurđa Brankovića, danas su kao građani drugog reda, pred očima čitavog sveta izloženi potpunoj asimilaciji. Zapostavljeni moralno i materijalno od svoje istočne braće, bez ikakvih manjinskih prava, pred sutonom su vlastitog bivstvovanja.


Kliknite i preuzmite originalni dokument sa intervjuem iz časopisa
"List studenata defendologije"

 
ČUVAR MANASTIRA LEPAVINE
 
Deo tog naroda vekovima živi na obroncima Kalnika i Bilogore, na samom severo-zapadu Hrvatske, "prkoseći", Zagorju i Podravini. Tek pola kilometra od magistrale Koprivnica-Zagreb nalazi se mesto na kojem je duša Kalničkih Srba - MANASTIR LEPAVINA. Ako vas ikada kao putnika namernika, sudba dovede do ovog pitoresknog mesta, svim će vas srcem dočekati živi svetac, čuvar 500-godišnjeg manastira, jeromonah g.Gavrilo Vučković. Čovek, čija pojava zrači nekom mističnom, nadnaravnom mirnoćom i blagošću neće vas ostaviti ravnodušnog. Otac Gavrilo, rođen je 1944.g. u Srbiji, u selu Duboka kod Kučeva. Svoj životni put, započeo je u manastiru Tumane u 17. godini. Službovao je dve godine u Pećkoj patrijaršiji i tri godine u manastiru Dečani, a 1971.g. vezana je za njegov odlazak na Svetu Goru, u manastir Hilandar, gde je ostao punih 13 godina. 1984.g. vraća se u otadžbinu i iste godine dolazi u manastir Sv.Vavedenja, Lepavinu. gde je dočekao ovaj rat. Uz kafu i čašicu izvrsne manastirske rakije, razgovarali smo o malo poznatoj istoriji i kulturi naroda ovog kraja. 
 
SRBI U MEDVEDGRADU

"LSD": Kako provodite vaš život u ovim ratnim godinama?
 
o.Gavrilo: Monaški život provodim u molitvama i postu, i svake nedelje u bogosluženju. Ostali deo dana posvećujem svakodnevnim manastirskim poslovima. Brinem se o voćnjaku i "blagu", pri čemu mi pomažu dva đakona. Inače, već nekoliko godina nadgledam i radim na obnovi manastira, kojeg su 27.10.1943. bombardovali ustaše i Nemci (kakav apsurd, op.a.). Prilikom avionskog bombardovanja, bačeno je pet bombi, pri čemu je poptuno uništen ikonostas. Osim toga, fašisti su opljačkali i spalili manastirsku biblioteku, te su tako jednim varvarskim činom nestala mnoga raritetna dela, neprocenjive vrednosti. 
 
"LSD": Vi ste vrsni poznavalac istorije kalničkih Srba. Recite nam nešto o njihovom prvom dolasku u ove krajeve?
 
o.Gavrilo: Znamo da se sva oblast između Save i Drave u srednjem veku i docnije nazivala Slovinijom. Nemci, koji su Slavene nazivali Vindima, dadoše joj ime Vindišland, a Mađari su ju uvek zvali Sklavonija. Ovaj zadnji oblik imena očuvao se u imenu Slavonija Ona se nekoć delila na Donju Slavoniju (od rečice Ilove na zapadu, do ušća Drave u Dunav i Bosne u Savu na istoku), i Gornju Slavoniju (od rečice Ilove na istoku, do Sutle na zapadu). Ovo područje, čija vas istorija zanima, nekoć je bilo sastavni deo Gornje Slavonije. Njeni glavni politički i kulturni centri bili su u srednjem veku, pored Siska i Zagreba, još i Križevci, Koprivnica i Varaždin. Prve kolonije pravoslavnih Srba u Gornjoj Slavoniji poznate su nam već iz prve polovine XV veka. To su bili Srbi-Rascijani, koje je doveo kao vojničku posadu hrvatsko-slavosnki ban Urlih, grof Celjski. On se u proleće 1434.g. oženio sa Katarinom (Kantakuzinom, op.a.), ćerkom srpskog despota Đurđa Brankovića Smederevca. Vojnička posada bila je smeštena u Urlihove gradove: Medvedgrad kod Zagreba, Rakovac kod Vrbovca, Veliki i Mali Kalnik kod Križevaca i Koprivnicu. Zanimljivo je da je župan Zagrebačkog polja, bio Srbin iz Despotovine, vlastelin Bogovac Milaković. 
 
"LSD": Dolaskom Srba u ove predele, ova zemlja je dobila još jedno ime? 
 
o.Gavrilo: Da, zvala se Vretanija, sve do 18.veka, što je identično sa Bretanija ili Britanija, kako se na Grčkoj jeziku u Pećkoj patrijaršiji, prema staroj crkvenoj tradiciji, nazvala teritorija nove pravoslavne crkvene organizacije, "Uskočke" ili "Marčanske" eparhije, na krajnjim severozapadnim etničkim granicama Srba i pravoslavlja. To ime za ovu oblast, upotrebljavali su moldavski vladari, u svojim spisima do 1704.g. dok su ruski vladari do polovine 18.veka i Gornju i Donju Slavoniju nazivali "Srpska zemlja". Rascijom ili Srbijom nazivan je na raznim evropskim kartama 16. i 17. veka veliki deo današnje Slavonije (naročito krajevi oko Broda, Požege i Valpova), jer su zadnji srpski despoti iz porodice Berislavića imali znatne vlasteoske posede u toj zemlji, sa centrom u Brodu na Savi. Interesantno je i to da su Turci sav planinski predeo između Požege i Pakraca do Ilvoe nazvali Malom Vlaškom ili Malom Srbijom, jer su najistaknutiji deo svoje Krajine prema austrijskoj granici naselili sami pravoslavni Srbi. 
 
"...NEKO BI TREBAO DA I NJIH BRANI..."

"LSD": Da li je istina da su zbog čestih Turskih provala u Austriju, Austrijski vladari, najradije uzimali Srbe za odbranu svojih granica?

o.Gavrilo: Štajerska vlastela u 15. i 16. veku počela je sve više da radi na osnivanju plaćeničkih krajiških četa, koje su popunjavane mahom srpskim vojnicima. Glavni vojevni zapovednik Hans Ungand, kojemu je 1540.g. bila poverena ta organizacija, brzo se uverio da se za odbranu zemlje ne može osloniti na domaće hrvatske kmetove, te je jednom prilikom napisao štajerskoj gospodi, da ti ljudi nisu dorasli za borbu sa Turcima, ..."... pa bi trebalo da neko i njih brani...". U istom pismu je rekao: "Oni su navikli samo, da služe oko stolova svojih gospodara i pune podrume i koševe njihove". Nakon toga je predložio, da se nabave plaćeničke čete Nemaca i osobito Srba, koji vrlo uspešno suzbijaju provela Turaka u Senjskom primorju, Žumberku i Kranjskoj. Tako, 1542.g. stiže 400 Uskoka iz Žumberka i Kranjske, te se naseljavaju između Koprivnice, Križevaca i Ivanića. Nakon njih došlo je na hiljade Srba iz jugo-zapadne Ugarske, Donje Slavonije, Turske, Bosne i severne Dalmacije. Najpoznatije ličnosti pod čijim vodstvom je vršena seoba bili su: Vojvoda Petar Hasanović, knez Ivan Pejašinović, Vojvoda Ivan Margetić, tri brata vojvode Aleksa, Dojčin i Vukmir, Vojvoda Ratko Pribeg...
 
"LSD": Da li su zabeležene seobe iz Srbije?

o.Gavrilo: O naseljavanju Srba iz Srbije, direktno u Slavoniju, postoje jedna vest, koja kaže, da je početkom oktobra 1688.g., posle osvajanja Užica izvedeno 6000 duša iz užičke okoline i sa obala Morave, te naseljeno po opustošenim krajevima Slavonije. 
 
UNIJAĆENJE PRAVOSLAVACA

"LSD": Osim Turaka postojala je jedna, možda još veća opasnost po Srbe u Vretaniji, koja traje još i danas - Vatikan. 
 
o.Gavrilo: Da, Rimokatolička carevina na sve je načine pokušavala asimilirati i prekrstiti pravoslavne hrišćane. Služila se čak ponovnim donošenjem starih zakona, kojima se u Hrvatskoj i Slavoniji "ne može trpjeti druga vjera pored rimokatoličke" (zakonski članak 5, od 1545.g.) Na tome je najviše radio ljubljanski biskup Toma Hren, koji je preko papskog nuncija u Beču pokušavao ukloniti sve pravoslavne sveštenike ovog područja. 1622.g. austrijski dvor pokazao se sklonim da udovolji tom zahtevu. Međutim, ogorčeni na takav pokušaj dvora, Srbi su se 26.07.1623.g. sjatili na veliki zbog u okolini Bjelovara, gde je sav okupljeni narod uzdignuo tri prsta k nebu, jednodušno se zaklinjući da će svi do jednog radije izginuti, nego što će pristati da postanu bečki kmetovi. Svaka srpska kuća položila je po jednu forintu u svrhu slanja deputacije caru, sa zahtevom da opozove svoju odluku. Ovako odlučan gest srpskog naroda uplašio je i dvor i staleže, te se odustalo od pomenute odluke. Da bi ih umirio, car Ferdinand II izdao je 1627.g. Srbima Varaždinskog generalata privilegije, tzv "Patnet Buh" u kome se priznaje, kako su zasluge Krajišnike vrlo velike, kako za ugarsku krunu, tako i za vascelo hrišćanstvo. Nažalost, te privilegije, napisane u "Patent Buhu", 1884.g. "nemarom su izgubljene" u Severinu. 

Episkop Simeon Vretanijski, svojom aktivnom i energičnom politikom uspeo je za Srbe dobiti od cara i naročitu uredbu za svoju samoupravu, u građanskim, sudskim i policijskim poslovima, na čelu sa knezovima i velikim sudijama koje je birao sam narod. To su tzv. "Statua Valachorum" (Vlaški Statut), kojeg je 1630.g. u Regensburgu potpisao car Ferdinand II i u svečanoj audijenciji predao narodnoj deputaciji od 12 lica. To je razljutilo zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića, jer su Srbi imali sve veći uticaj na rimokatolički narod tog kraja, osobito kad su proveli autonomnu građansku organizaciju u Vretaniji. Još se više razbesnio, kada su mnogi Hrvati zaželeli da žive po "vlaškim pravicama"  kako su nazivali "Vlaški Statut". Počeli su se odmetati od svojih vlastelina i pridruživati Srbima u Krajini, što je izazvalo protest hrvatskih i slavonskih staleža. Najtežu borbu, narod je vodio sa unijatskom crkvom. Bez obzira na sve, mnoštvo je pravoslavnih sveštenika bilo podvrgnuto mučenjima, zbog "izdaje cara". Jedan hroničar manastira Lepavina zabeležio je krajem 17.veka užasnu smrt vladike Gavrila Mijakića, kojeg su vlasti optužile za saučesništvo u zaveri Zrinjski-Frankopan. Njega su okovali i odveli u Šlesku, gde je živ zazidan u nekoj tamnici. Mučio se 16 godina u ptpunom mraku na hlebu i vodi. Potom su unijati, pokušali da ubacuju "prevaspitanike", decu najimučnijih Srba, među narod, da oni pokušaju te ljude prevesti na grkokatoličku veru. Jedan od takvih je bio neki Pavle Zorčić, štićenik zagrebačkog biskupa Petretića, koji je trebao zameniti "okovanog" Mijakića. Međutim, pravoslavni kaluđeri u Marči i Lepavini nisu hteli da priznati Zorčića za svog episkopa pa su podignuli narod protiv njega. Buna je silom oružja bila ugašena, a vlasti su da bi zastrašile narod pohvatale 14 kaluđera i osudili ih na večno robijanje. Sve su ih okovane poslali na Maltu, gde su četvorica umrla od kuge, dok su ostali obrijani i ošišani služili kao robovi na galijama ili vukli kamenje za zidove malteških utvrđenja. Tada je ogorčenje protiv unije među narodom još više poraslo, pa je Zorčić morao pobeći u Zagreb, jer mu je glava "visila na koncu". Umro je zbog nesređenog života vrlo mlad. 
 
"I JA SAM PRAVOSLAVAC!"
 
Najnasrtljiviji unijatski episkop bio je Rafailo Marković, koji je na pragu crkve dao ubiti lepavinskog igumana Kondrata, jer mu nije hteo predati vlast nad manastirom. Na čelu antiunijatske akcije bio je stari sveštenik Teodor Popović, a zatim i njegov sin Nikola Teodorović-Popović. Kao energičan srpski rodoljub i lepavinski arhimandrit on je gotovo pola veka, vodio borbu sa unijatskim episkopima, trpeći često i najveće nevolje, tamnice i mučenja. Ipak je uspeo ubediti dvor o potrebi za slanjem komisije u generalat. 1732.g. komisija je u selu Sesvete, centru parohije manastira Lepavine počela svoj rad. Nju je predvodio križevački komandant, pukovnik Galer, a članovi su bili pravoslavni kostajničko-zrinopoljski episkop Stefan Ljubibratić i unijatski svidničko-platenski episkop Grigorije Vučinić. Oni su obišli sve parohijske centre četiri "krajine", Varaždniskog generalata; križevačku, koprivničku, đurđevačku i ivaničku, i ispitali sve starešine domova. Rezultat popisa je bio katastrofalan po unijate. 4238 kućnih starešina, iz 31 parohije, bez ijednog izuzetka, izjavili su: "...mi uniti svjatija rimskija cerkve nismo bili do sada, niti hoćemo biti od sada. Mi smo čada i pitomci svjatija jerusalimskija vostočnija cerkve, grečeskago ispovjedanija i zakona i svjatih dogmatov nih...". U selu Plavšinci ljudi su uzvikivali: "Ne budem unit, niže jesti, ni dnes, ni zautra, ni dovjeka!". Unijatski vladika Vučinić, zgranut ovakvim, jednodušnim narodnim izjavama, pokušao je na nekoliko mesta koliko toliko da popravi svoj položaj izjavama pred narodnim starešinama i sveštenstvom da ni on nije unijat, već pravoslavac. Pritisak unijata na pravoslavni narod ovog kraja time nije prestao, već je uporno trajao sve do kraja drugog svetskog rata, a na stotine Srba život je izgubilo u prvom ustaškom logoru Danica u Koprivnici. 
 
PATRIJARH I 300 VOJNIKA

"LSD": Ko je postavio prvi osnov ovom manastiru?

o.Gavrilo: Postoji beleška nepoznatog horničara manastira Lepavine, koji kaže da je prvi osnov tom manastiru postavio neki "pustinjak" iz Hercegovine, Vukodabović, oko 1550.g. Pre toga na mestu današnjeg manastira postojala je drvena bogomolja, koju su izgradili četvorica kaluđera iz Svete Gore, čije se mošti čuvaju i danas u manastiru. 
 
"LSD": Ovaj manstir posetio je lično Patrijarh Arsenije III Čarnojević. Recite nam nešto o toj poseti.

o.Gavrilo: U jednom pismu od 2.januara, 1693.g. vidi se, da je patrijarh u to doba bio nošen mišlju o svom ostanku i nastanjenju u Lepavini, ali su mu veliki narodni poslovi nalagali, da se što pre vrati u Sent Andreju. Poseta patrijarha sa kneževskom pratnjom, te tristo lepo odevenih i bogato naoružanih konjanika i pešaka, imponovala je diljem Vretanije, budila nacionalni ponos i jačala predanost crkvi i veri. Proveo je više od 30 dana u Marčanskoj eparhiji, okupljajući narod i sveštenstvo u manastir Lepavinu, posećujući narodne vojvode po njihovim domovima i mestima. Posle njegovog odlaska oživeo je pokret protiv unije, koji je docnije doveo do potpunog emancipovanja srpskog pravoslavnog sveštenstva i naroda u Varaždinskom generalatu. 
 


Čudotovrna ikona Presvete Bogorodice u manastiru Lepavina


LEPAVINSKO ČUDO

"LSD": Za istoriju ovog manastira vezano je i jedno "čudo": 

 
o.Gavrilo: Zanimljivo je, da su fašisti u nekoliko navrata pokušavali avionima sravniti manastir sa zemljom, ali to im nikako nije polazilo za rukom. Kao nekim "čudom", manastir je ostajao netaknut, dok su bombe padale po okolnim poljima i šumarcima. Tek nakon nekoliko bombardovanja uspeli su pogoditi ikonostas (o čemu sam već pričao) i zvonik. Međutim, u hrpi razrušenih opaka, ostala je apsolutno cela i netaknuta, ikona Bogorodice iz 16.veka, nepoznatog autora. Njoj su se i ranije pripisivale čudotvorne moći, osobito što se tiče isceljenja bolesnih ljudi. Ikona je za vreme rata nestala i ponovo je nađena 60-tih godina u Zagrebu, da bi bila ponovo prenešena ovde. Dan posle beogradskih demonstracija, 10.03.1991.g. reprodukcija ikone na kartonu, vlasništvo jedne bjelovarske porodice "neobjašnjivo" se počela kretati po zidu u smeru krsta. To "čudo" objavila je i "Politika Express" od 21.04.1991.g. Osmog juna iste godine, za vreme bogosluženja, sva kandila u manastiru počela su se ljuljati, dok je ikona Bogorodice Lepavinske počela da luči mirisnu tečnost. To je pojava koja se retko dešava u crkvi. Bilo je slučajeva da iz ikone Bogorodice teku suze (desilo se u SAD i Rumuniji), koje predskazuju teška iskušenja. Blagouhani miris najavljuje izliv božije blagodati prema ljudskom rodu. Najgore zlo, koje može da se desi čoveku je gubljenje vere. Zato kada oslabi vera, Bog daje čudesne znake ljudima kao što je i ovo čudo sa Lepavinskom Bogorodicom.
 
Razgovarao: Dario Kršić
 

Pročitano: 11876 puta