MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

POVRATAK IZ DRUGOG SVETA



Vasily Lazarev 

(VASILY LAZAREV JE VIDEO HRISTA NAKON SVOJE SMRTI I VRATIO SE U OVAJ SVET)
 
 Nastavljamo sa programom Spas (Spasitelj), “Moj put do Boga”, u kome Sveštenik Georgije Maksimov razgovara sa ljudima koji su prešli u Pravoslavlje. Iskustvo današnjeg gosta je dramatično i u isto vreme optipimističko, jer je kompletno promenilo samouništavajući način njegovog života i okrenulo ga Hristu. Saznaćemo kako je Vasily stigao u drugi svet, šta je tamo osetio i kako mu je Hristova ljubav pomogla da promeni svoj način života u ovom svetu.  
 
Sveštenik Georgije Maksimov: Pozdrav! Pratite program Moj Put Do Boga. Odmah ću vam reći da je današnji gost doživeo veoma dramatični događaj u svom životu koji ga je odveo do Boga. Svetovni ljudi obično kažu da se niko nije vratio iz drugog sveta posle smrti. Oni smatraju da niko ne zna šta nas čeka nakon smrti. Ipak, događaj koji će nam naš gost ispričati dokazuje sasvim suprotno. Pre nego što počnemo da pričamo o njegovoj smrti i povratku u ovaj život, popričajmo o našem gostu prvo. 
 
Vasily, da li bih bio u pravu ako bih pretpostavio da je tvoja generacija u Rusiji odrasla u ne-religioznom periodu i da ništa nije znala o veri?
 
Vasily Lazarev: Da. Bio sam rođen i odrastao sam u drugoj eri. Nakon služenja vojnog roka u 1989 godini vratio sam se u državu koja se raspadala, odnosno to je bio raspad Sovjetskog Saveza. Morao sam da zaradim za hranu na neki način jer sam se oženio i dobili smo bebu. Radio sam u jednoj fabrici kratko, a posle toga sam se zaposlio u privatnoj firmi koja se bavila obezbeđenjem. Danas ta kompanija funkcioniše na drugačiji način, ali tada njeni zaposleni su prikupljali dugove od zaduženih ljudi. Učinio sam mnogo strašnih stvari. Nemam krvi na mojim rukama, ali sam učinio mnogo užasnih stvari. Još uvek me je sramota od toga što sam radio, iako sam se pokajao. Mnogi ljudi u mom okruženju su umrli, a neki su završili u zatvoru. Kada se moja ćerka rodila odlučio sam da napustim taj put. Postepeno sam uspeo da se izvučem. Jednostavno smo se preselili u drugi grad i nikome se nisam javljao. Pokušao sam da stabilizujem život moje porodice ali nisam imao novac. Morao sam da radim razne poslove uključujući i taksiranje. Tako da sam upoznao mnogo novih ljudi i počeo da se drogiram. 
 
Sveštenik Georgije Maksimov: Kako se to dogodilo? Tada si već bio odrastao i verovatno si znao koliko su droge opasne.Heroin je veoma uporan demon. On zgrabi čoveka i nikada ga ne pušta. Samo je dva puta dovoljno da se postane zavisnik.
 
Vasily Lazarev: U to vreme sam se posvađao sa suprugom i preselio se da živim sam u jednom apartmanu. Tu sam organizovao žurke za veliku grupu drogiraša. Gledao sam u njihova zadovoljna lica kada bi uzeli drogu, tako da sam hteo da probam. U početku je bilo zastrašujuće. Uzeo sam herion ali nisam ništa posebno osetio. Onda sam ubrizgao sebi injekcijom drogu, prvi put, drugi put, treći put… Mislim da je dovoljno samo dvaput da se postane zavistan. Herion je veoma uporan demon. On zgrabi čoveka i nikada ga ne pušta. Mnogi ljudi su otišli na lečenje, ali se samo nekoliko izvuklo. Poznajem samo jednu devojku koja je uspela da prestane da se drogira nakon lečenja, ali je cena bila da nikada ne može da zatrudni. Drugi su umrli od droge. Bilo je ljudi koji su doživeli kliničku smrt ali su ponovo nastavljali sa drogom.
 
Sećam se da se jedan prijatelj moje drugarice predozirao i da smo morali da zovemo hitnu pomoć. Medicinsko osoblje je moralo da otvori njegove grudi i da mu direktno masira srce da bi ga povratili u život. Uspeli su, ali on se nakon dva meseca ponovo predozirao i umro. Bilo je strašno, ali poznato je da zavisnik droge u proseku živi oko 5-6 godina najviše.   
 
Sveštenik Georgije Maksimov: Da li je tvoja smrt bila prouzrokovana predoziranjem?
 
Vasily Lazarev: Ne baš. Smatra se da ako pijete vodku, to će vam pomoći da ostavite heroin. A to je ispalo ne tačno. Za vreme majskih praznika sam pio vodku da bih ostavio heroin. Ipak nisam mogao da izdržim pa sam ubrizgao heroin u sebe. A vodka i heroin u kombinaciji su smrtonosni. Bilo je oko 10 sati uveče i čim je došlo do mešavine heroina i vodke u mom organizmu smrt se dogodila odjednom. Moje oči su se zatvorile i čuo sam zvona u svojim ušima.  
 
Sveštenik Georgije Maksimov: Da li si doživeo kliničku smrt?
 
Vasily Lazarev: To je bio momenat smrti. Nisam osećao nikakav bol. Svoje telo sam video sa strane. Devojka koja je bila sa mnom i mojim drugom Sergijem je pozvala hitnu pomoć. Hitna pomoć je stigla, ali nisam mogao da vidim šta rade jer me je nešto vuklo uvis. Čuo sam neki neprijatan zvuk i bio sam povučen kao kroz neku cev. Proces mog razmišljanja nije prestao ni za trenutak.
 
 
    
Sveštenik Georgije Maksimov: Da li si se uplašio kada si shvatio da si mrtav?
 
Vasily Lazarev: U početku nisam shvatio da sam mrtav, tek kasnije. Video sam slike oko mene, na njima su bile zvezde. A ispred mene je bilo jako svetlo. Takođe sam čuo pojanje. Tek sam tada shvatio da sam mrtav, ali mi nije bilo žao, već sam osećao radost, mir, i zadovoljstvo. Video sam svoje telo, ali me za njega nije bilo briga uopšte…

Sveštenik Georgije Maksimov: Kao da je bilo strano telo?

Vasily Lazarev: Da. Telo je bilo kao kamen kada se nalazi na ulici, a vi jednostavno prolazite pored njega i sve vam je jedno da li je tu ili nije. Onda sam bio povučen uvis. Topla ruka me je podigla, osetio sam talase radosti i apsolutog mira i zaštite. Sve oko mene je bilo puno tako jake ljubavi, to se ne može opisati. Bio sam povečen kroz neke oblake. Osećao sam se kao u avionu koji uzleće sve više i više. Onda sam video čoveka u svetlosti. Bio je obučen u dugu odeždu. Do tada, nikada nisam otvorio Bibliju, niti sam imao ikakvih misli o Bogu ili Hristu, ali sam svom dušom shvatio da je to On. Bio je kao pravi otac. Došao je kod mene, bludnog sina, sa ljubavlju koju ne možete naći na zemlji. Niko nikada nije razgovarao samnom tako. Nije me prekorio ili krivio. Samo mi je pokazao moj život. Komunicirali smo mislima, a svaka njegova reč je zvučala kao zakon. Nije bilo nikakve sumnje. Govorio je tiho i sa ljubavlju, a meni je postajalo sve jasnije da je moj odnos prema sebi, svojim rođacima i svima drugima bio pogrešan. Plakao sam glasno, a kako se moje srce čistilo tako sam se bolje osećao.
Svom dušom sam shvatio da je to On. Bio je kao pravi otac. Niko nikada nije razgovarao sa mnom tako.
 
U tom trenutku sam pomislio da je On moj tvorac i da popravlja moju dušu koju sam ja isprljao... A ceo moj život mi je bio pred očima kao film. 
Ovo je poznato i dešavalo se i drugim ljudima. Nema ništa novo. Neki ljudi lažu da bi nešto postigli, a ja samo želim da vam sve to ispričam da bi i vi znali. Navikao sam se na činjenicu da mi mnogi ljudi ne veruju i da misle da sam lud.
Gospod je mogao da zaustavi život u bilo kom momentu. To što sam video bilo je zaista kao film mog života, a interesantno je da sam mogao da uđem i da sagledam sebe čak i sa aspekta drugih ljudi oko mene.
 
Sveštenik Georgije Maksimov: I da razumeš šta oni misle?
 
Vasily Lazarev: Da. Shvatio sam kako možete da povredite ljude. To je kao… Na primer, rane od noževa i metkova koje sam imao se ne mogu upoprediti sa većim bolom koji može reč da nanese. To je nešto čega se sećate celog života. Shvatio sam posledice toga. Shvatio sam kako treba da budemo pažljivi šta radimo. Mnogi ljudi misle da samo ovaj život postoji, a da nakon smrti nema ničega, samo tama i ništa. Ne moji prijatelji, svako će odgovarati za ono što je uradio. Svi.
Shvatio sam da moram da se vratim u svoj zemaljski život. Slike moje žene i deteta su mi bile pred očima.
Tako da smo zajedno sve sagledali, a On me je uhvatio za ruku i pošli smo u šetnju… Oko nas je bila svetlost, ali sve to je teško objasniti. Osećao sam se prozračno. Dok me je držao za ruku osvetlio me je jakom svetlošću. Onda smo došli do mesta gde smo se prvo sreli i shvatio sam da treba da se vratim svom zemaljskom životu. Iako sam živeo odvojeno od moje žene i deteta njihove slike su mi bile pred očima. Obećao sam Gospodu da ću se popraviti i da ću postati bolja osoba. Osećao sam veliku tugu što moram da se vratim zemaljskom životu, ali sam dobio indikacije da će mo se ponovo sresti. Sa tom nadom živim od tada. Da vam kažem istinu, želim da idem tamo. Otišao bih u ovom momentu.  
 

Hristos. Mozaik Svete Sofije u Konstantinopolju.
    
Naravno, iako je moje iskustvo bilo predivno, moglo bi da bude loše za one koji su u paklu. Nisam bio u Raju, verovatno sam bio na putu za Raj. Ne znam kako da objasnim. Taj osećaj je bio verovatno jači od svih droga i to neuporedivo jači. Tada sam shvatio koliki potencijal imamo u sebi. Istina me je samo dotakla, a osećaao sam da znam sve… To se ne može objasniti, jednostavno mi verujte, tamo je fenomenalno i sigurno vam neće biti dosadno. Sa Njim je sve prelepo, toplo, udobno… Osećao sam da mi je Otac. Pravi Otac. Ne kao otac na zemlji.
Da skratim priču, vraćao sam se nazad i spuštao sam se na dole kroz lišće drveća. Bilo je predveče kada sam se vratio u svoje telo. Duboko sam udahnuo i osetio jak bol u svojim rebrima. Tada sam uhvatio za ruku doktora koji je je bio pored mene i koji je držao ključeve i novac u ruci. 

Sveštenik Georgije Maksimov: Da li su bili tvoji?
 
Vasily Lazarev: Da, bili su u mojim džepovima koji su bili izvrnuti. Ne želim da kažem ništa loše o doktorima jer sam bio mrtav već 14 minuta i verovatno su me pripremali da me odvezu u mrtvačnicu. Nisu više ni pokušavali da me vrate u život. Moji roditelji su bili doktori. Kada sam uhvatio doktora za ruku bio je preplašen, nikoga nisam video toliko uplašenog.     
 
Sveštenik Georgije Maksimov: Verujem da više nikada neće uzimati stvari iz čepova mrtvih ljudi(smeh).
 
Vasily Lazarev: Nije bilo puno novca. Bilo je samo dovoljno za dva piva, jedno za njega, a jedno za mene. Sledećeg dana me je probudilo zvono na vratima. Još uvek nisam bio svestan šta mi se dogodilo. Tek nakon nekoliko nedelja sam shvatio. Tog jutra na vratima je bila moja supruga. Nismo se videli godinu dana. Razgovarali smo oko sat vremena. Nakon razgovora sam otišao u njen stan, a u svoj se nikada nisam vraćao i nikoga nisam zvao. 
 
Odvikavanje od droge je veoma bolno i neizdržljivo. Ne možeš da stojiš, da ležiš, niti da se odmoriš.
 
Još uvek sam bio zavisnik heroina. Tokom dana sam se osećao sve gore. Sledeća dva i po meseca sam pokušavao da se odviknem od heroina. Tako da sam koristio flašu vodke, Dimedrol, Tazepam, Phanazepam. To sve zajedno bi me jednostavno opijalo da bih izdržao period odvikavanja. Moja žena je bila prava svetiteljka. Brinula je o meni. Radila je i kupovala mi vodku. Ja sam ostajao kod kuće. Kada ste na jakim drogama onda ni o čemu ne razmišljate jer se osećate dobro. Ali kada želite da prestane sa drogom, onda shvatate da vas demon neće pustiti. Tada se osećate trulo, tresete se, i osećate kao da će te se raspasti. Odvikavanje je strašan bol. Taj bol se ne može uporediti sa spoljašnjim bolom, mnogo je intenzivniji. Pošto je bol unutra, ne možete ništa uraditi, ne možete sedeti, stajati, niti se odmoriti… Uz sve to idu i strašni košmari. A lako je ponovo uzeti drogu i sve bi to prestalo. Ali sam obećao da ću prestati sa uzimanjem droge. 
 
Veoma je teško proći kroz period odvikavnja sam, tako da je veoma bitno da imate nekog da vas podrži. Ali je Božija pomoć najvažnija. Sada razumem da je Bog poslao moju suprugu da brine o meni i da mi da snage. Sam ne bih mogao da prođem kroz sve to.
 
Leto mi je loše prošlo, ali sam prestao da pijem. Zbog prevelike količine vodke koža mi je postala žuta. Došla je hitna pomoć i rekli su mi da imam Hepatitis C i da ako nastavim da pijem dobiću cirozu pa ću umreti. Zbog toga sam prestao da pijem vodku i počeeo da pijem pivo. Bilo mi je još gore, izgledalo je da ću umreti od alkohola. Otišao sam u bolnicu i tamu su koristili neku metodu da mi pomognu. Trezan sam već 17 godina. Ne želim da pijem, a ljudi koji piju mi izgledaju čudno. Kada sam prestao da pijem sve zabave su mi izgledale dosadne.
Prestao sam da se drogiram i da pijem alkohol nakon onoga što mi se dogodilo. Dobio sam neku unutrašnju direktivu.
 
Krenuo sam na posao. Prirodno, odmah sam prestao da činim preljubu. Takođe sam prestao da pušim i da psujem.
 
Sada razumem da je sve Bog uredio i da nas On postavlja na pravi put. Odmah sam prestao da činim preljubu. Postepeno sam prestao da pušim i da psujem. Za sve moje podvige sam tražio pomoć od Boga. Jednostavno sam tiho tražio pomoć od Boga, a On mi je uvek pomagao. Uradio sam ponovo testove za Hepatitis C i bili su negativni, jednostavno je nestao.
 
Sveštenik Georgije Maksimov: Ipak nisi prihvatio Crkvu odmah?
 
Vasily Lazarev: Ne, to je bio dug put. Prvo sam odstranio sve nepotrebne stvari pa tek onda prihvatio Crkvu u kojoj ću da se usavršavam do poslednjeg daha. Prestati sa pušenjem je mnogo lakše nego prestati biti ljubomoran, ili prestati mrzeti nekoga, ili oprostiti nekome.
 
Prvo sam mnogo čitao o iskustvima ljudi koji su bili na samrti. Tražio sam istinu. Tek kada sam pročitao Sveto Pismo saznao sam da je Bog ljubav, a tome nas uči Pravoslavlje. To ni u jednom drugom učenju ne možemo saznati. Dok sam bio gore znao sam da je Bog ljubav. Apsolutna ljubav. Tamo gore sam znao da me neko voli, da me štiti, i da me razume. Kao kad sin pronađe oca. Hrišćanstvo nas uči da oni koji su ga primili dao im je moć da postanu sinovi Božiji, čak i onima koji prizivaju Njegovo ime. Još piše da nismo više sluge nego sinovi i kćeri, tako da smo i naslednici kroz Hrista. Onda sam otišao u Crkvu da se ispovedim i da se pričestim, prvi put nakon krštenja. Bio sam kršten 1980 godine. Tada smo bili na olimpijskim igrama, a majka me je odvela da se krstim iako su i ona i otac bili komunisti i doktori… 

Sveštenik Georgije Maksimov: Predpostavljam da su to uradili jednostavno zbog tradicije?

Vasily Lazarev: Da. Ni ja nisam davao značaj krštenju. Iskreno da vam kažem nisam razmišljao o Bogu do svoje 20 godine. Mi smo jednostavno živeli, to je to. Tek posle 6 godina nakon onoga što mi se dogodilo sam otišao u Crkvu. Pričešćivao sam se svake 3 nedelje. Odlazio sam na ispovest, pričešćivao se. Kada sam se prvi put pričestio bilo je nešto van ovoga sveta. Inače sam oštar po prirodi, ali nakon tog pričešća postao sam drugačiji, opušteniji, svi oko mene su mi izgledali kao anđeli. Imao sam sličan osećaj kao kada sam bio gore, osećaj blaženstva. Kada se pričestimo onda postajemo sjedinjeni sa Gospodom. Nakon prvog pričešća sam se osećao isto kao kada sam bio gore. Ne dešava se svaki put nakon pričešća, ali tog prvog puta u Crkvi je bilo intezivno.  
 
Nakon mog prvog pričešća bio sam iznenađen. Kako to može biti? Osećao sam se potpuno isto kao kada sam bio gore.
 
Shvatio sam mnogo interesantnih stvari dok sam bio tamo. Ljudi koji će završiti u paklu će biti van svetlosti. Ljudi koji budu bili u paklu su… Njihove duše su mnogo grešne, pa se zbog toga udaljavaju od Boga. Oni sebe osuđuju. Što si grešniji to ćeš dalje biti od Boga i Njegove svetlosti. Ne možeš da mu priđeš kada si pokriven prljavštinom svojih grešnih dela, reči, i misli. Otići ćeš sve dalje u potpunu tamu, a tamo te čekaju svi tvoji strahovi. A dok si blizu Njega nema straha, samo blaženstvo. Život se uvek završava neočekivano i kada budeš pred Njim sva tvoja dela su vidljiva, ništa se ne može promeniti. Sam ćeš sebe osuditi i nećeš sebi dozvoliti da se približiš Svetlosti, jer je njen oganj neizdrživ. Samo slične stvari mogu da budu zajedno. Nije kao Strašni Sud koji se obično opisuje…  
 
Sveštenik Georgije Maksimov: Pa, ipak nisi video Strašni Sud još uvek. Strašni Sud će biti na kraju vremena, onda kada mrtvi vaskrsnu. Njihove duše će biti spojene sa njihovim telima i ljudi će stajati u telu na Strašnom Sudu. Pre toga, po Svetom Marku Efeskom, duše će čekati Strašni sud. Neke će se loše osećati očekujući večne muke, a druge će se dobro osećati očekujući večno blaženstvo. 
 
Vasily Lazarev: Možda je to bilo moje pojedinačno suđenje. Kroz svašta sam prošao. Bio sam lud, ali sam sve ostavio jer kada sam sve to saznao ne želim da idem u pakao, tamo je strašno. 
 
Sveštenik Georgije Maksimov: Misliš na to mesto bez svetlosti?
 
Vasily Lazarev: Da. Pogotovo što si tamo večno. Dok smo u svetu moramo se odlučiti kako će mo živeti i šta će mo raditi. Hvala Bogu što mi je dao još jednu priliku da se ispravim i da shvatim šta je ljubav. Sve što treba je da se na vreme promenimo i da činimo dobra dela. Kao što je Sveti Serafim Sarovski rekao moramo da steknemo Duha Svetoga.
Sveštenik Georgije Maksimov: Moramo to da uradimo dok smo na zemlji, jer tamo nemamo izbora. Sveti Grigorije Sinajski je govorio da ovde na zemlji ljudi nose embrion budućeg života, koji će biti ili večna muka ili večna radost sa Bogom. Tako da ljudima sledi večnost koja će biti na osnovu njihovih dela, koja su ili po Volji Božijoj ili su grehovna.
 
Vasily Lazarev: Zbog toga sam odlučio i da ispričam sve ovo, a sve ovo je veoma lično. Želim da potvrdim da je ličnost čovek neuništiva jer sam bio svestan sve vreme. Tako da mi ne umiremo. Ovo kažem zbog ateista koji odbacuju Gospoda. Ovde se nadaju nečem, možda princu ovoga sveta da im pomogne ali tamo im ne može pomoći. Tamo će dobiti to što zaslužuju. To je apsolutna istina.
 
Bio sam svestan sve vreme. Ovo potvrđuje da mi ne umiremo. Ovo kažem zbog ateista koji odbacuju Gospoda.
 
Treba samo da verujete i da činite dobra dela. Zamislite, zar bi tako komplikovan organizam kao što je čovek bio stvoren tek onako i da mu vreme na zemlji prolazi za džabe. Naš život na zemlji je samo momenat, ali tu odlučujemo da li smo za Boga. Nakon smrti ne možete ništa da promenite. Probajte da izbegavate da činite zlo dok još uvek imate vremena. Tražite oproštaj od ljudi koje ste povredili. A svoja dobra dela namenite na Slavu Božiju.
 
Podsetiću vas na dve zapovesti koje je Gospod dao. A to su da volimo Boga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim, i bližnjega svoga kao sebe samog. Ako bi svi ljudi ovako živeli onda bi zemlja bila zaštićena ljubavlju. Što se tiče ovoga mislim da je Pravoslavna Crkva najvažnija i da jedino ona ima pravo učenje koje nas vodi u drugi život. Život nakon smrti sam lično doživeo. Možda će moje iskustvo da pomogne nekim ljudima da razmisle o svojim delima i da se poprave. Mnogi su mi rekli da sam halucinirao pod uticajem droge i da je to bila neka vrsta delirijuma…
 
Sveštenik Georgije Maksimov: Činjenica je da se tvoj život promenio drastično, a to je već dokaz da to nije bila halucinacija. Drogiraši vide halucinacije stalno ali ne menjaju svoj način života. Život se može promeniti samo stvarnim životnim iskustvom. Mislim da ti je Bog pokazao unapred šta može da se dogodi, jer te je prethodni način života vodio u pakao. Svojom ljubavlju Bog ti je pokazao šta te čeka da bi mogao pravilno da izabereš. Hvala Bogu što si dušekorisno iskoristio drugu priliku koja ti je data.
 
Hvala ti puno što si nam ovo ispričao. Bog te blagoslovio! 
 
Prevod sa engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
23.06.2016.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/90733.html

Pročitano: 32055 puta