MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DUHOVNI SAVETI STARCA PAJSIJA OLARU



O PONIZNOSTI
 
-Šta je poniznost oče Pajsije?
 
Poniznost je misao i ubeđenje našeg srca da smo grešniji od svih ljudi i nedostojni milosti Božije. Osuđivanje samog sebe ne znači da imamo pravu poniznost. Prava poniznost je kada nas brat napadne i posrami u javnosti, a mi to izdržimo i kažemo da je to bilo po Božijem dopuštenju zbog naših grehova. Sve treba da prihvatamo kao zapovest Božiju. Ako nas neko napadne treba da kažemo da mu je Bog zapovedio. Kada vam neko nešto uzme, ponovo treba da kažemo da mu je Bog zapovedio da bi postali monasi. Kada vas degradiraju sa više pozicije treba da kažete da je to Bog uradio da bi mi promenili naše navike i strasti. To je prava poniznost.

A gordost je kada se uzdamo u sebe, u svoje snage, kada mislimo da smo sposobniji od drugih, da smo bolji, lepši, da imamo više vrlina, da smo miliji Bogu. Tada smo sigurno pod vlašću ružnog greha gordosti, neka bi nas Bog koji je sebe ponizio, sačuvao od tog greha. Ponizimo sebe braćo i sestre moje jer za gordog čoveka nema spasenja. Plačimo nad našim grehovima ovde da bi smo se večno radovali u sledećem životu, jer kada napustimo ovaj svet svi će nas zaboraviti. Ne uzdajmo se u ljude, već samo u Boga. Čovek je promenljiv, danas ti daje, a sutra traži od tebe. Danas te veliča, a sutra te kleveta. Položimo svoju nadu samo na Božiju milost i nikada nećemo zalutati. 
 
-Kažite nam još neku dušekorisnu reč oče.
 
Braćo i sestre, životinje su često inteligentnije od čoveka. Naučimo se poslušnosti od magarca, poniznosti i blagosti od jagnjeta, čistoti i radu od pčela i mrava. Od svih životinja možemo da naučimo po neku životnu lekciju. Najbolje je za čoveka da postane zemljana posuda koja se koristi svakodnevno, a ne zlatna koja se retko koristi. Takav je ponizan čovek koji ne traži počasti i visok položaj. On ostaje neznačajan u očima ljudi, a u stvari pomaže svima i svi traže savet od njega da im pomogne, jer svi žele da se raduju sa njim. Poniznost je veliki dar monasima i svim Hrišćanima! 
 
O ABORTUSU
 
-Jedna žena koja nije htela da ima puno dece upitala je starca za savet šta da radi.
 
Ako izbegavaš da imaš decu, onda izbegavaš spasenje. Jedno dete nije dovoljno, jer ga možeš izgubiti. Više dece u kući su obično zdravija nego jedno ili dva, jer jedno ili dvoje se obično razbole i postanu razmaženi. Ovde se ispunjava reč Božija da ko seje škrto, škrto će i žnjati, a ko seje bogato, bogato će i žnjati. Dve žene su došle kod starca i on ih je pitao koliko dece imaju. Jedna je rekla da je rodila 18, a da joj je Bog uzeo 8 od njih. Druga žena je rekla da nema ni jedno, a da je učinila abortus 40 puta. Starac je rekao ženi koja je imala abortuse da ide kod vladike i da njemu to ispovedi i da se pokaje dok još uvek ima vremena, jer je Sud Božiji strašan! Posle odbacivanja Vere, najveći greh u svetu je ubijanje beba abortusom. Ova dva greha brzo donose Božiji gnev i kaznu na ljude.

-Koju epitimiju dajete onima koji su učinili abortus?
 
Kazna za abortus i ubistvo je doživotno pokajanje. Epitimija se zasniva na svakodnevnim metanijama, postu svake srede i petka do noći, potpuno izbegavanje ovog greha u budućnosti, i rađanje i krštenje druge dece koja će zameniti one ubijene. Takođe, zabrana Pričešća sedam godina, osim ako je majka trudna.
 
-Šta će biti sa dušama beba koja su ubijene abortusom?
 
Uz dubok uzdah, starac je odgovorio da on misli da su te bebe mučenici i da će oni ispuniti broj mučenika u poslednjim vremenima Apokalipse. Time što su ubijeni abortusom oni bivaju kršteni krvlju, ali ih Crkva ne spominje u molitvama kao mučenike da ne bi ohrabrivala abortus, koji je za roditelje čedomorstvo.
 
SAVETI U TEŠKIM SITUACIJAMA
 
-Jedan Hrišćanin koji je bio u očajanju je tražio od starca reč utehe.
 
Starac mu je odgovorio da bez iskušenja i tuge nema spasenja. Ali u tim sutacijama ne treba da budemo slabi u veri, jer danas đavo napada ljude jače nego ranije, jer zna da mu je još malo vremena ostalo da vlada ovim modernim svetom. Molimo se Bogu, izdržimo, i sećajmo se reči Gospodnje koji je obećao da će do kraja biti sa nama. Ne treba da očajavamo u teškim vremenima, jer nas Bog nikada ne ostavlja. Kao što je u istoriji bilo 7000 ljudi koji se nisu poklonili idolima i Baalu, tako i danas Gospod ima svoje izabranike koji se nisu poklonili strastima. Bog ima svoje pravednike koji žive u selima i gradovima i koji ga slave dan i noć i koji žive u devstvu i celomudrenosti, ukazujući milost siromašnima i udovicama. Ali samo Bog zna ko su oni i kako se zovu.
 
-Kako možemo da pomirimo one koji su u svađi?
 
Prvo treba da se molimo za njih. Onda treba da ih podstaknemo da se ispovede svom duhovnom ocu i da se pomire Jevanđeljski, jer je rečeno da su blaženi mirotvorci koji će se nazvati sinovi Božiji. Koliko je u našoj moći mi treba da se trudimo da dođe do pomirenja, jer smo mi sinovi Božiji i nosimo u sebi Duh Sveti. Oni koji nisu u miru ne mogu da se pričeste. Ako neko od njih umre onda onaj drugi mora da ide na njegov grob 40 dana i da moli za oproštaj, uzdajući se u milost Božiju.
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
14.06.2016.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/77134.htm

Pročitano: 11155 puta