MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

EPISKOP GEORGIJE OD MEJFILDA: “CRKVENI ŽIVOT NIJE CRNO BIJEL”



Prije nego što je vladika Georgije otputovao na Svetu Goru kao monah, on nije imao nikakva saznanja o tome kako žive pravoslavni hrišćani drugih narodnosti. Na Svetoj Gori on je, po prvi put, živio među grčkim monasima i sretao je ruske monahe iz ruskog manastira Sv. Pantelejmon, upoznavajući pravoslavne hodočasnike iz cijelog svijeta. Tu je upoznao uzvišene manastirske načine i duhovni život ljudi revnosnih u molitvi. “Sve to mi je pomoglo da razmotrim mnoga crkvena pitanja i da shvatim da crkveni život nije crno bijel,” kaže vladika Georgije.
 
Dana 7. oktobra 2014. godine, Sinod Ruske pravoslavne zagranične crkve imenovao je episkopa Georgija od Mejfilda, koji je do tada obavljao ulogu vikara istočnoameričke dijeceze, za zamjenika njegovog Visokopreosveštenstva Mitropolita Ilariona, prvog arhijereja Ruske pravoslavne zagranične crkve, dijeceze Australije i Novog Zelanda i dodijeljene mu titule „Episkopa Kanbere“. Vladika Georgije planirao je preseljenje u Australiju nakon Vaskrsa 2015. godine.
 
— Vaše visokopreosveštenstvo, recite nam nešto o Vašem djetinjstvu, porodici, o tome kako ste prešli na Pravoslavnu vjeru.
 
Rođen sam u Belvilu, država Ilinoj, u rimokatoličkoj porodici. Moji roditelji, Fransis i Kler, su bili skromni, pobožni ljudi koji su redovno išli u crkvu. Moja tetka je katolička časna sestra, a moj stariji brat je postao katolički svećenik. 
 
Pohađao sam Katoličku srednju školu nakon čega sam otišao na Univerzitet Ilinoj. Nakon diplomiranja shvatio sam da u Katoličkoj crkvi nisu sve stvari ispravne, i prestao sam ići na katoličke službe, započevši svoju potragu za istinom. Čitao sam o Budizmu i proučavao sam druge istočnjačke religije. Godine 1974. preselio sam se u San Hoze, država Kalifornija, i tamo sam sreo jednog Grka preko koga sam upoznao Pravoslavlje, žitija svetitelja i shvatio sam da sam otkrio istinsku vjeru. Kršten sam u Grčkoj crkvi u Modestu 1974. godine, dobivši ime Makarije, u slavu Sv. Makarija Velikog, počevši pohađati crkvu Sv. Nikole u San Hozeu. Bila je to velika parohija sa izuzetnim ljudima, gdje se najveći dio službe odvijao na grčkom jeziku. Ja sam pratio dio na engleskom jeziku. 
 
 
Ipođakon Makarije sa Mitropolitom Filaretom (Voznesenskim)
    
Nakon toga sam počeo pohađati grčku sabornu crkvu u San Francisku, kao i rusku crkvu. Januara 1975. godine posjetio sam Svetu Goru na kojoj mi je ostalo srce, i odlučio sam postati monahom. Te godine sam posjetio Platinu, država Kalifornija, gdje sam upoznao o. Serafima (Rouza) i o. Hermana (Podmošenskog). Oni su mi predložili da upišem Bogosloviju. 
 
Otac Serafim i Herman u to vrijeme još uvijek nisu bili sveštenici. Posjeta njihovoj isposnici je ostavila neizbrisiv trag u meni – bilo je to neuporedivo iskustvo. Ispovijedao sam se svakog dana, otvarajući svoje srce, a ujutru i naveče sam objedovao sa monasima. 
 
Dana 7. januara, 1976, primljen sam za iskušenika od strane Arhiepiskopa Averkija (Tauševa), koji je u to vrijeme bio dekan Bogoslovije u Jordanvilu, država Njujork. U to vrijeme je bilo dvanaest američkih preobraćenika. Moj dan je započinjao učenjem, a nakon ručka sam išao na poslušanja. Pored mnogih obaveza tu su bili čišćenje, spremanje hrane, rad sa traktorom na njivama i kopanje grobova. 
 
Sljedeće ljeto sam proveo u Platini, Kalifornija. Tada su o. Serafim i o. Herman već postali sveštenici. Pomagao sam im u štampanju knjiga i nekim drugim poslovima. Bilo je potpuno drugačije nego u Jordanvilu: Božanstvene liturgije su se služile na engleskom jeziku i ja sam razumijevao svaku riječ, koja je dirala u moje srce. 
 
O. Serafim mi je prirastao srcu – bio je veoma ponizan, a u isto vrijeme, izuzetan čovjek sa izvanrednim propovijedima. O. Herman bio je u mnogome drugačiji – on je bio dinamičniji i pričljiviji. 
 
— Da li smatrate o. Serafima svetiteljem našeg vremena?
 
Ja tako mislim, a da li će biti kanonizovan od strane Crkve je druga stvar. Ostavio je izuzetan utisak na mene lično; bio je drugačiji: vodio je strog isposnički život. Iskreno, ja sam ne bih mogao tako živjeti. Platina je jako daleko. Kada sam prvi put došao bratija je kopala bunar, a prije toga su pješke donosili vodu sa obližnjeg izvora, koristeći ručnu pumpu kako bi snabdijeli manastir vodom. To je bila jedina voda koju su imali. Monaške kelije nisu imale grijanje. U to vrijeme tamo je živjelo šest do sedam ljudi. Nakon smrti o. Serafima većina monaha se rasula i sada tamo žive drugi ljudi. 

— Kakav je život u manastiru Svete Trojice poslije toga?
 
Na petak u prvoj nedjelji Velikog Posta 1979. postao sam rasoforni monah, a godinu dana poslije, na isti dan, postrigan sam u malu shimu dobivši ime Mitrofan u slavu Sv. Mitrofana Voronješkog. 
 
— Vladiko, koga se najbolje sjećati od svih monaha iz manastira?
 
Posebno se sjećam Arhimandrita Vladimira (Suhoboka), koji je bio kao pravi „djedica“ mladim bogoslovima: uveliko im je pomagao, davao novac za hranu i odjeću. Uvijek je bio nasmijan i radosno je sijao svaki put kad bi se sreli. Svi ga se rado sjećaju. 
 
 
O. Georgije sa Mitropolitom Lavrom (Škurla)
    
Sjećam se Vladike Lavra kao očinske figure svima nama. Duhovni otac bogoslovima bio je o. Joanikije, Amerikanac koji se obratio u Pravoslavlje i koji je naučio da tečno govori ruski jezik. Otac Ignjatije radio je u štampariji, o. Gurij vodio je hor i predavao je u bogosloviji, a takođe je izrađivao pogrebne spomenike. Poznati o. Jov kopao je grobove i vozio je traktor. O. Flor je bio zadužen za rukodelje u manastiru. Arhimandrit Kiprijan (Pizov) oslikavao je freske i ikone u crkvi, Arhimandrit Antonije (Jamščikov) je radio kao slovoslagač i bio je duhovni otac brojnim mirjanima koji su mu dolazili u posjetu iz cijele zemlje.  
 

O. Georgije sa Arhimandritom Antonijem (Jamščikovim) u štampariji manastira Svete Trojice

    
— Koje kvalitete, koje duhovno iskustvo, ste dobili od njih?
 
Sjećam se da su svi oni, stariji monasi, sijali sa ljubavlju, i osjećao sam da kad god sam sa njima imam osjećaj bliskosti. Uvijek su bili spremni da pomognu na bilo koji način, u bilo čemu što nam je trebalo. Oni nisu kritikovali; oni su bili spremni da daju smjernice mladim monasima i bogoslovima. Bili smo kao jedna velika porodica. 
 
— Dakle, stekavši ovo duhovno iskustvo da li možete lako uočiti ko je duhovna osoba?
 
Duhovna osoba i istinski duhovni otac raspoznaju se po ljubavi koju izražavaju: imaju razumijevanje za potrebe čovjeka i volju da mu se pomogne. To znači ljubav. A zajedno sa ljubavlju idu smjernice i sreća zbog uspjeha svog bližnjeg. 
 
— Vaš drugi odlazak na Svetu Goru zbio se 1981. godine nakon završetka Bogoslovije.
 
 
Monah Georgije na Svetoj Gori
 
Tražio sam blagoslov Vladike Lavra i otišao sam na Svetu Goru. Isprva sam živio u ruskom skitu Sv. Ilije, koji je u to vrijeme bio u nadležnosti Ruske zagranične crkve. To je bio veoma strog manastir. Tu sam proveo nekoliko mjeseci i tada je Starac Nikodim, koji je živio na Karulji, predložio da dođem u keliju gdje su živjela četiri monaha iz Ruske zagranične crkve. Imali smo dnevni ciklus bogosluženja. Jedan od naših monaha, o. Teodor, bio je rukopoložen u sveštenika od strane Episkopa Marka (Arndta). Svi u keliji su govorili engleskim jezikom. Grci su često slali američke hodočasnike da se upoznaju sa nama. Dakle, čak i tamo, u šumi, na izolovanom poluostrvu, slušali smo o Pravoslavlju kroz svijet. Tamo je bio niz monaških kelija oko nas, i na velike praznike išli bi jedni kod drugih na Božanstvene liturgije. Prije toga gotovo da nisam imao nikakvog kontakta sa Pravoslavnim hrišćanima iz drugih zemalja, naročito sa monasima, i bio sam veoma zainteresovan da naučim više o grčkom načinu služenja i monaškom životu. Na Svetoj Gori sam postrigan u veliku shimu od strane Jeromonaha Hrizostoma iz manastira Kutlumuš, pri čemu sam dobio ime Georgije u znak sjećanja na velikomučenika Georgija Pobjedonosca. 
 
Sveta Gora je zemlja monaha, asketa. Tamo dugo nije bilo električne energije. Generator je korišten u nekim manastirima, koji je omogućavao da gori svjetlo na nekoliko sati. Pošto tamo gdje smo živjeli nije bilo struje, koristili smo svijeće, petrolejske lampe i peć na drva. Međutim, prvih par mjeseci mog boravka tamo oni čak nisu imali ni peć tako da smo spavali u odjeći i obući. U Kareju smo išli po namirnice – to je glavni grad Svete Gore. 
 
— Da li je život na Svetoj Gori bio strožiji od onog u Platini? 
 
Bilo je drugačije. Svaki manastir na Svetoj Gori ima svoje običaje. To uključuje Božanske liturgije i druge aspekte monaškog života. 
 
— Da li je vaša kelija bila povezana, na bilo koji način, sa manastirom Sv. Pantelejmona?
 
Da, ali mi smo imali ograničene kontakte. U to vrijeme bilo je nekih četrdeset monaha a danas ih ima osamdeset. Starac Ilija je u to vrijeme tamo živio, međutim kada je Sovjetski Savez vratio Optinsku isposnicu Crkvi on je otišao tamo da obnovi manastir. Tih 1980-tih godina to je za nas bila predivna vijest.
 
— Da li ste na Svetoj Gori srele neke svetitelje našeg vremena?
 
Nedaleko od nas živio je Starac Pajsije, zvani svetogorac, koji je nedavno kanonizovan u Grčkoj crkvi. Ponekad smo ga viđali. Naša kelija i skit u kom je starac živio bili su dio istog manastira, Kutlumuš. Cijelo poluostrvo podijeljeno je na zone, i svaki dio Svete Gore pripada nekom od manastira. Prilikom velikih praznika išli bismo u manastir i vidjeli bismo starca, a starješina naše kelije, o. Teodor, išao bi kod njega po duhovne savjete. 
 
— Godine 1986. vratili ste se u Jordanvil. Da li se manastir promijenio u vašem odsustvu?
 
Manastir je bio isti ali su se ljudi promijenili — novi monasi, novi bogoslovi. Neki stariji monasi su se upokojili u Gospodu. Moje novo poslušanje bilo je u izdavaštvu, gdje sam radio od 1986. do 2008. godine, prije nego što sam postao episkop. 
 
Tih godina počeo sam pomagati manastir Svetog Krsta u Sent Luisu, koji se kasnije preselio u Zapadnu Virdžiniju, da bi 2009. godine postao nezavisan jer je prethodno pripadao manastiru Svete Trojice u Jordanvilu. Mitropolit Ilarion dao mi je blagoslov da se tamo preselim. Ja se sada spremam da odem, a o. Serafim (Voepel) će postati iguman. 
 
— Vladiko, da li smatrate svoju episkopsku službu poslušanjem?
 
Da, ona je upravo to, poslušanje. Ja sam bio veoma sretan kada sam radio u izdavaštvu, dok sam uređivao „Pravoslavni život“, dok sam bio ekonom manastira Svete Trojice, i nikada nisam mislio da bih mogao postati episkop. U to vrijeme nisam imao internet, i za svoje imenovanje sam čuo od prijatelji koji su mi počeli čestitati. 

 
Sa monasima manastira Svetog Krsta, Vejn, Zapadna Virdžinija
    
— Koje su vaše glavne dužnosti kao episkopa?
 
Prije svega, usmjeravanje ljudi, uključujući i mirjane, prema Carstvu Nebeskom, te pokušati pomoći svakoj pojedinačnoj osobi na njenom putu spasenja. 
 
— Da li je najbolji oblik podrške na putu spasenja onaj na vlastitom primjeru?
 
Vlastiti primjer, da, ali ponekad morate da napravite prilagođavanja: neko treba strožije usmjeravanje, neko treba više ljubavi; neko treba pomoć da promijeni svoj životni stil, da se pokaje i da misli o spasenju. Cijeli svoj život proveo sam obavljajući različite dužnosti i bio sam iznenađen, naročito u prvim danima mog imenovanja, da mi sveštenici i mirjani trebaju odavati počast, i da su neki osjećali strah usljed prisustva episkopa. Stoga, imenovanje za episkopa za mene je bilo otkrovenje i morao sam da se navikavam na ovaj način života. Naučio sam kako postati episkopom, kako komunicirati sa ljudima na različitim nivoima i svakim danom sam otkrivao koliko mnogo moram raditi kao episkop. 
 
— Vladiko, kada ste prvi put posjetili Australiju?
 
Prije dvije godine proveo sam dva mjeseca u Australiji. 
 
— Da li je život pravoslavnog hrišćanina u Australiji drugačiji nego u Americi, gdje ste rođeni i u kojoj ste proveli najveći dio svog života?
 
Po pravilu, postoji nekoliko pravoslavnih zajednica u svakom gradu Australije, i ljudi odlaze u različite crkve. To sam primijetio kada sam obilazio parohije gdje sam viđao ista lica: parohijani jedne crkve odlaze u drugu crkvu; parohijani su veoma pažljivi jedni prema drugima, pomažu u pripremi trpeze ljubavi. Ovo je veoma dobro, da vjernici pomažu jedni drugima i ne sahranjuju se samo u okviru njihove vlastite parohije. To nikada nisam primijetio u Americi...
 
Mnoge sveštenike u Australiji znam iz bogoslovije, a sa nekima sam zajedno radio u štampariji i bio sam veoma srećan što ih ponovo vidim, da upoznam njihove porodice i djecu. 
 

Episkop Georgije u manastiru Preobraženja u Bombali (Australija)
    
Naravno da mi nedostaje manastir Svetog Krsta zato što je manastirski život dio mene i biće teško živjeti bez dnevnog ciklusa bogosluženja. Teško je napustiti monahe, svoje parohijane i njihove porodice sa kojima sam postao veoma blizak tokom godina. Nadam se da ćemo ostati u kontaktu i da ću imati priliku da ih posjetim. 
 
— Vladiko, u Australiju odlazite nakon Vaskrsa. Kako planirate pružiti duhovnu podršku vjernicima tokom Velikog Posta?
 
Pominjem sveštenike tokom Liturgije i održavam molitvenu vezu sa svakim od njih. Stalno mislim na sveštenike i na parohijane i razmišljam šta može da se uradi na jačanju i podršci Pravoslavlju u Australiji. I naravno, prije svega svoje imenovanje u Australiji smatram poslušanjem i prihvatam ga sa radošću. 


 
Tatjana Veselkina je vodila razgovor sa Episkopom Georgijem (Šeferom)
 
Prevod sa engleskog Dragana Radulović
01.04.2016.
 
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/77773.htm

Pročitano: 6540 puta