MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAŠKI ŽIVOT: PUT SAVRŠENSTVA



Atos, Fotografija o. Konstantin Prodan
 
Sa nastankom monaštva nastao je i poseban način života u Crkvi, koji ipak nije zahtevao drugačiju moralnost jer Crkva nema različite aršine za monahe i za mirjane. Takođe, Crkva ne deli ljude na klase kada su njihove dužnosti prema Bogu u pitanju. Hrišćanski život je isti za sve. Svim Hrišćanima je zajedničko da postoje zbog Hrista i da je njihovo ime od Hrista. Zbog toga pravi Hrišćanin mora svoj život da vodi po Hristu, što je veoma teško ostvariti u ovom svetu. 
 
Ono što je teško je objašnjeno u načinu življena monaha. U duhovnom životu monasi pokušavaju da urade ono što bi svaki Hrišćanin trebao da radi, a to je da živi po zapovestima Hristovim. Osnovni principi monaškog života nisu drugačiji nego bilo kog vernika. Ovo se može videti pogotovo u dobu prvih Hrišćana, pre nego što se monaštvo pojavilo.
 
U Crkvi postoji jasna prednost monaštva u odnosu na brak. Ovaj stav nije usmeren protiv braka, za koji Crkva kaže da je velika Tajna. Ipak Crkva nam ukazuje da u bračnom životu može doći do nekih prepreka koje otežavaju duhovni život. Zbog toga su mnogi ljudi od početka Hrišćanstva odlučili da postanu monasi. Zbog toga ispovednik Atanagora u drugom veku govori da su mnogi odlučili da ne stupaju u brak i postali monasi da bi bili bliži Bogu.
 
Hrišćanski život je od samog svog nastanka bio povezan sa samoodricanjem i požrtvovanjem. A i sam Gospod je rakao da ko hoće da ga sledi treba da se odrekne sebe i da uzme svoj krst. Hristos nas poziva da potpuno predamo sebe. Takođe, Gospod dodaje da oni koji vole oca, majku, ili decu više od Hrista nisu dostojni Njega. 
   
Neprestana molitva, poslušnost starcu, kao i neophodne vrline monaškog života su razvijane od samog početka Crkve.
 
Nije potrebno ponavljati da monah i čovek u braku žive različito, ali to ne menja njihovu odgovornost prema Bogu i Njegovim zapovestima. Svako od nas ima poseban dar unutar Tela Hristovog, Crkve. Bilo koji način života, monaški ili u braku, su podjednako i apsolutno pod voljom Božijom.Tako da ni jedan od njih ne može biti koriščćen kao izgovor za ne ispunjavanje Božjeg poziva i Njegovih zapovesti. Oba puta zahtevaju trud i odlučnost.
 
Sveti Jovan Zlatousti je pogotovo osetljiv na ovu temu i kaže da se ljudi varaju ako misle da se različite stvari zahtevaju od monaha i mirjana, jer jedina razlika među nima je to što su jedni u braku, a drugi nisu. Za sve ostalo imaju podjednake odgovornosti. Svi treba da se uzdignu do iste visine. Ono što je pokvarilo svet je to što ljudi misle da samo monasi treba da žive po striktnim pravilima. U Jevanđelju ne piše da ako su monasi ljuti na svog brata bez razloga de se oni protive Bogu, već je to rečeno za sve podjednako. Takođe, ko god da pogleda na drugu ženu sa željom je već učinio preljubu, bez obzira da li je u pitanju monah ili mirjanin. Gospod je svoje zapovesti usmerio prema svima jer čoveka ne definiše to da li je on monah ili mirjanin, već kako razmišlja.
 
Hristove zapovesti zahtevaju rigorozni način života koji mi obično očekujemo od monaha. Zahteva se dobro i trezveno ponašanje, ne srljanje prema bogatstvu, i izbegavanje praznoslovlja. A požrtvovanost i dela ljubavi se ne traže samo od monaha, već od svih vernih.
 
Takođe, odbacivanje zemaljskog načina razmišljanja nije samo monaška dužnost, već svih Hrišćana. Vernici ne treba da su vezani za zemaljsko, već da smatraju da su stranci na zemlji i da im umovi budu usmereni ka Bogu. Dom nije na zemlji već u Carstvu Nebeskom. Jer u Jevanđelju piše da ovde nemamo postojana grada. Svet je privremeni dom a usmeren je ka Carstvu Božijem. Kao što su i Izraelci prošli kroz mnoga iskušenja kada su se oslobađali ropstva, tako i Hrišćani treba da se oslobode ropstva grehu i kroz trnovit put da idu ka Carstvu Nebeskom. 
 
U ranijem dobu egzodusa iz sveta nije zhtevana promena mesta već načina života. Kao što se ljudi nisu udaljili od Boga zbog mesta boravišta već zbog načina života, tako i povratak Bogu se ne dešava zbog mesta boravišta već načina života. Ovo je pogotovo uočljivo u načinu života prvih Hrišćana. Iako su živeli u svetu, oni su znali da nisu od ovoga sveta i da njemu ne pripadaju. A oni koji su živeli časno i u siromaštvu, glavnim odlikama monaškog života, nisu napustili društvo i pobegli na planine.
 
Odvajanje od sveta promenom mesta boravišta se koristi kao sredstvo za promenu načina života. Iskustveno se zna da je teže ostvariti spasenje u svetu. Sveti Vasilije podvlači da život među ljudima koji žive suprotno zapovestima Božijim je štetno. Veoma je teško i skoro ne moguće da čovek uzme svoj krst i nosi ga u granicama svetovnog načina života. Kada vernik vidi grešnike u svetu u njihove grehe on tada teže vidi svoje grehe i misli da je nešto postigao jer se upoređuje sa njima. Takođe, svakodnevna jurnjava u svetu ometa čoveka i odvlači ga od Boga. Tada ne samo da ne oseća radost kada se pričesti nego i zaboravljava na volju Božju.
 
Ali sve gore navedeno ne znači da odvajanje od sveta odnosno monaški život garantuje spasenje. Ipak, taj korak je pozitivan i usmeren ka spasenju. Kada čovek posveti sebe Bogu kompletno onda ga ništa ne može sprečiti na putu spasenja. Sveti Jovan Zlatousti kaže da ni ljude u svetu koji su radnici ili one koji rade u kancelarijama takođe ništa ne može sprečiti iako su u braku ili na vlasti sve dok se trude da steknu vrline.    
 
Sveti Simeon Novi Teolog dodaje da život u gradu nam ne prestavlja prepreku ka ispunjavanju Božijih zapovesti ako smo verni i odlučni, a tihovanje van grada nam ništa ne pomaže ako smo nepažljivi i lenji. Na drugom mestu takođe kaže da je moguće i mirjanima da se u sebi neprestano kaju i mole Bogu i tim delima steknu sve vrline.
 
Hrišćansko monaštvo je povezano sa smirenjem i tihovanjem, koji se smatraju unutrašnjim stanjima, a ne spoljašnjim. Spoljašnja tišina se samo koristi kao sredstvo da se stekne unutrašnje tihovanje. Ali to ne znači neko mirovanje već buđenje unutrašnjeg duhovnog života. To je intezivno bdenije i apsolutna posvećenost Bogu. Kada se monah povuče i samoću onda sebe bolje upoznaje. Monah se tada bori čvršće protiv strasti i bolje čisti svoje srce da bi se udostojio da Gospod uđe u njega. 
 
Otac Svetog Grigorija Palame, Konstantin, živeo je u tihovanju iako je bio senator i član kraljevskog suda u Konstantinopolju. Suština ovakvog načina života je odbacivanje svetovnih strasti i potpuna predanost Bogu. Zbog toga Sveti Grigorije Palama kaže da je spasenje moguće za sve, za poljoprivrednike, za građevinare, za krojače i za sve ljude koji zarađuje novac od svog rada i znoja, ali koji iz svoje duše iskorenjuju želju za bogatstvom, komforom, i slavom. Takvi ljudi su zaista blaženi. Sveti Nikolaos Kavasilas takođe potvrđuje da nije neophodno da čovek ode u pustinju, jede neobičnu hranu, naruši svoje zdravlje, i promeni odeću da bi bio predan Bogu. 
 
Monaški život je započeo sredinom trećeg veka. Tada su Hrišćani morali da beže od Rimskog progona. Za vreme Svetog Cara Konstantina Velikog mnogi Hrišćani su odlazili u pustinje jer su odbijali da prihvate svetovni način života koji je ulazio u Crkvu. Tako da su manastiri nastali u isto vreme u mnogim zemljama kao na primer Palestini, Egiptu, Siriji, Kipru... Ipak, vremenom Sveta Gora je postala centar monaštva.   
 
Evolucija Atonskog monaštva je pratila Istočni način monaštva. Danas, Sveta Gora i dalje živi po istoj formi Hrišćanskog monaštva kao ranije.
 
Najsigurniji i najzastupljeniji način života na Svetoj Gori je opštežiće. Ovakav način života je zastupljen u svim manstirima Svete Gore. Po takvom načinu života sve je zajedničko: boravište, hrana, poslušanje, molitva, trud, iskušenja, i uspesi. Iguman je duhovni otac i nastojatelj manastira. Sveti Atanasije savetuje igumane da brinu da braći sve bude zajedničko, da niko ne poseduje išta, makar to i igla bila, osim duše i tela. Sve mora da se deli podjednako među duhovnom decom, braćom i ocima. 
 
Opštežiće je idealna Hrišćanska zajednica gde nema deobe na tvoje i moje, već je sve  podređeno duhu zajedništva i bratstva. Veoma bitne karakteristike opštežića su poslušnost igumanu, ljubav prema braći, i gostoprimstvo. Sveti Teodor kaže da bi na kraju Crkva trebala da bude zajednica u kojoj je opštežiće zastupljeno. Monaški način života u Pravoslavnoj Crkvi teži ka ovom cilju.  
 
Pored gore navedenog načina života na Svetoj Gori postoje i kelije u kojima isihasti mogu sami da se podvizavaju. Takav način života bira manji broj monaha koji su u strogoj poslušnosti starcu i koji se sami bave baštovanstvom i rukodeljom.
 
Takođe, postoji i Skit u kome je pomešan opštežićki i otšelnički način života. Monasi koji odaberu ovak način života ređe primaju goste i samo je nekoliko monaha zaduženo za gostoprimstvo.
 
Na kraju, oni monasi koji dobiju blagoslov da žive potpuno odvojeno od ostale braće odlaze na karulje. Na njima je zastupljen najrigirozniji način isihastičkog načina života. Karulje se uglavnom mogu naći na najvišim predelima Atosa. Oko ovih isihasta su nastale prve monaške obitelji. Oni su ostali najtajanstvenije ličnosti naše Crkve. A opštežiće je vremenom postalo priprema za otšelnički i isahistički način života. Na osnovu 41og Kanona, monah koji želi da postane otšelnik mora da živi minimum tri godine u opštežiću. Danas, takođe, monasi žive u opštežiću nekoliko godina i moraju biti u potpunoj poslušnosti starcu pre nego što postanu otšelnici.
 
Odvajanjem od sveta monaštvo naglašava svoj stav u vezi načina života u svetu i daje prednost crkvenom načinu života. Monaški život se takođe naziva i anđeoski život jer monasi žive kao anđeli na nebesima. Devstvo i bezbračnost je stanje duša koje tek treba da dođe, jer je rečeno da u budućem veku neće biti braka već će svi biti kao anđeli na nebesima. 
 
Mnogi smatraju bezbračnost kao glavnu karakteristiku monaškog života. Rana Crkva je delila isto mišljenje jer se time potpunije ispunjavalo Jevanđelje. Ipak, to ne znači da je bezbračnost najvažniji aspekt monaškog života, ona jednostavno daje posebnost monaškom životu. Sve ostale dužnosti, uključujući ne sticanje materijalnog i poslušnost, su namenjene svim vernicima. Tako da sve to daje distiktivnu formu monaškom životu.
 
Svi Hrišćani su u obavezi da ispunjavaju zapovesti Gospodnje, ali sve to zahteva trud. Pala ljudska priroda, koja je u ropstvu grehu ne rado to čini. Ona traži zadovoljstva i izbegava bol koji prati borbu sa strastima i samoljubljem. Monaški život je tako ustrojen da upravo čini to što treba. Sa druge strane, svetovni život je ustrojen da nam otežava asketski način života. Problem za Hrišćane u svetu je da su oni pozvani da stignu do istog cilja kao i monasi u mnogo težim uslovima.
 
Čin monaštva se naziva i drugim krštenjem, ali krštenje ostaje isto za sve vernike naše Crkve. Krštenje je učestvovanje u smrti i vaskrsenju Gospodnjem. Monašenje ne ponavlja krštenje već ga obnavlja. Tada monah na postriženju prihvata da život svoj provede u bezbračnosti. 
 
Monaški način života je usmeren ka savršenstvu. Ipak, cela Crkva je pozvana da bude savršena. Svi vernici, monasi i mirjani, treba da postanu savršeni prateći božanski primer. Zato Gospod i kaže da svi moramo da postanemo savršeni kao što je Otac na Nebesima. Ipak, monaški način života je rigorozniji i u potpunosti predan idealnom Hrišćanskom životu. 
 
Sveti Maksim Ispovednik upoređuje monaški i svetovni način života i kaže da je uspeh u svetovnom životu neuspeh za monaha i obrnuto. Kada je monah izložen onome što svet smatra uspehom, bogatstvo, moć, zabava, dobro zdravlje i veliki broj dece onda je monah uništen. A kada je svetovni čovek izložen monaškom stanju, siromaštvu, poniznošću, slabošću, i uzdržanjem onda on to smatra katastrofom. I zaista, mnogi tada razmišljaju da se obese, a neki su to i učinili.
 
Naravno, gore navedeni primer je poređenje savršenog monaha i ekstremno svetovnog Hrišćanina. Ipak, u Crkvi ovakvi primeri se retko nalaze i prirodno je da su monaški život i mirjanski različiti ali obično nisu dijametrično različiti. Tako na primer, bogatstvo iako nosi mnoge rizike ne mora da bude destruktivno za mirjanina i može biti iskorišćeno u dobre svrhe, dok za monaha  jeste destruktivno jer je suprotno načinu života koji je monah odabrao. Zbog porodičnih i familijarnih obaveza nekada je potrebno imati bogatstvo i dobar položaj, a za monaha ne i na taj način postoji razlika između monaškog i mirjanskog načina života. Ipak, Hristos ujedinjuje monahe i mirjane.
 
Hrišćanski život ne zavisi samo od ljudskog truda već najviše od Božje Blagodati. Asketski podvizi, post, bdenije, molitva, uzdržanje, imaju isti cilj da harmonizuju čovekovu volju sa Božijom, da bi čovek dobio Blagodat Svetog Duha. Ova harmonizacija dostiže najviši nivo u molitvi. Na ovaj način čovek živi u Gospodu i postaje sličan Tvorcu.
 
Blagodat Hrišćanskog života se ne može naći u spoljašnjim formama, niti u asketizmu, postu, bdenijima, molitvama, uzdržanju, kada oni postanu krajnji cilj, onda oni stvaraju suprotni efekat. Ne samo zato što spoljašnje izgledaju kao odbacivanje života, već i zato što umrtvljuju duh i dovode do gordosti i samoopravdavanja.
 
Hrišćanski život nije odbacivanje života već potvrda života. Nije smrt nego život. Negativan izgled spoljašnjeg Hrišćanskog života je takav jer on ustvari stoji iznad ljudskog shvatanja, a razlog tome je činjenica da zemaljski život završava smrću. Zbog svega toga Crkva prihvata ljudsku stvarnost i otkriva život nakon smrti.
 
Moć Hrišćanskog života se nalazi u nadi na vaskrsenje, a cilj asketskog truda je da se postane učesnik vaskrsenja. Monaški život je anđeoski i nebeski i kao takav predstavlja predukus večnog života. Njegov cilj nije da odbaci ono što je ljudsko već da ga obuče u besmrtnost. Zato se i kaže da će život progutati ono što je smrtno.
 
Ljudi uzdišu i grče se zbog greha i bola koji on nanosi i čeznu da se oslobode strasti i obnove čisto srce u sebi. Sve ovo zahteva asketski način života. Asketizam je težak i bolan jer se treba osloboditi strasti i navika koje su nas porobile. Ali baš to je put kojim se čisti srce i omogućava da Božja Blagodat uđe u srce. Bog ne ulazi u nečisto srce.
 
Monasi koriste bdenije i odvajaju se od sveta da bi bili duhovno slobodni što im Hrisos nudi. Oni neprestano misle o smrti da bi čvršće osetili nadu života kiji dolazi. Zbog toga monasi svoje telo pretvaraju u hram Božiji koji je usmeren ka Carstvu Nebeskom.
Monaški put se odvija u tri koraka. Prvi korak je napuštanje svetovnog života, uključujući roditelje i prijatelje. Drugi korak je odbacivanje svoje volje, a treći je oslobođenje od gordosti.
 
Ovi sukcesivni koraci imaju pozitivan, a ne negativan smisao. Oni omogućavaju čoveku da se usavrši i da postane sličan Bogu. Kada se čovek oslobodi sveta i sebe onda se on širi bezgranično. On tada postaje prava ličnost, koja u sebi nosi celo ljudstvo kao što to i Hristos to radi. Zbog toga je Hristos rekao da treba voleti sve ljude, čak i svoje neprijatelje. Onda Bog dolazi i živi u čoveku, tek onda čovek postaje potpun. Tu se otkriva veličina čoveka i to objašnjava zašto je potrebno proći kroz stradanja da bi se došlo do tako usvišenog stanja.
 
Monaški život je neprestano duhovno uzdizanje. Dok je svet vezan za zemaljsko vernici treba da se ugledaju na monahe i da u poslušnosti Crkvi prate ovo duhovno uzdizanje, jer je cilj Crkve Nebesko Carstvo Hristovo.
 
U Crkvenoj Tradiciji ovaj put je vizuelno osmišljen kao duhovna lestvica. Mnogi se nalaze tek na prvom koraku, neki su se stigli dalje pa pali, a neki se nalaze na uzvišenom mestu. Ali svi treba da se trude da neprestano napreduju. Najvažnije je znati da je za sve ovo neophodna poniznost kao osnova. Sveti Siluan Atonski je govorio da treba da držimo svoj um u paklu i da ne očajavamo. Kada se čovek umom spusti u pakao, ali zajedno sa Bogom, onda ga Bog uzdiže u punoću bića.
 
Na vrhu duhovne lestvice su “ludi Hrista radi” po rečima Svetog Pavla. Oni su odbacili svet i podsmevaju mu se, jer jedino čovek koji je odbacio gordost i slavu svetovnog života može da pobedi svet i da sebe potpuno posveti Bogu. 
 
U životima monaha Hrišćani vide prave primere koji su svoju veru ozbiljno shvatili i koji pozivaju sve ljude da prate Hrista. Nije svako od njih dostigao savršenstvo, ali je svako od njih pokušao i svako od njih je dostigao do određenog nivoa. Nisu svi imali isti talanat ali su svi bili časne i verne sluge. Monasi nisu primeri koje treba slepo pratiti, ali su vredni putokazi na putu savršenstva koga Boga čini savršenim.
 
Monaštvo na Svetoj Gori svojim asketskim stremljenjem i molitvom otvara neograničene horizonte koji vode savršenstvu i donose pravo dostojanstvo čoveka. Kao primer Hrišćanske zajednice Sveta Gora obogaćuje život vernika i osnažava ih u duhovnim borbama. Sveta Gora ima najveću važnost kako za Crkvu tako i za ceo svet. Današnje moderno društvo koje živi u konfuziji i deoabama može pronaći Duh i Silu na Svetoj Gori koji vraćaju smisao ljudskog života.  







Prof. Georgios Mantzaridis


 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir Srbljak
 
Izvor: http://pemptousia.com/2015/04/the-monastic-life-the-way-of-perfection-the-holy-mount-athos/

Pročitano: 11614 puta