MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

OTAC ZAHARIJE DIONISIJSKI (1909-2000)



Tokom mog dugogodišnjeg monaškog života koji traje od 1964, poznavao sam brojne monahe koji su sada u Nebeskoj Crkvi Hristovoj. Mnogi od njih su postali monasi dok su bili mladi, neki u svojim srednjim godinama, a neki u poznim. Poznavao sam svete ljude u svim starosnim dobima. Neki od njih su ranije bili u braku. Ipak, njihov prethodni život nije bitan, već život od trenutka kada su primili nebeski priziv. Sveti Petar je bio u braku, ali je sve ostavio kada je čuo glas Hristov koji ga je pozvao da krene za Njim. Ali, ako ispitamo njihov život pre monaštva shvatamo da su oni i tada ispunjavali Jevanđeljske zapovesti. Sveti Ksenofont i Marija su postali monasi u poznim godinama, ali su po vrlini prevazišli svoju decu koja su još u mladosti postali monasi. Sveti Simeon, otac Svetog Save, se zamonašio pred kraj svog života. I pored toga, Sveti Simeon je poznat kao veliki čudotvorac, a Njegove svete mošti su mirotočive.    
 
Poslednjih godina, veliki broj ljudi koji su ranije bili u braku su otišli u Sveti Manastir Vatopedi i tu se zamonašili, živeći primernim životom u poslušnosti starcu. Među njima su otac Filaret, Joakim, Trifun i drugi. Svi oni mogu da služe kao uzor mlađim generacijama.
 
Još jedna ruža među njima je bio monah koji je ponikao u našem Svetom manastiru Dionisijatu i koji je prevazišao ostale monahe koji su se zamonašili mnogo ranije.
 
Kao mirjanin, ovaj monah je bio poznat kao Jorgos Busulengas. Jorgosovi roditelji su bili pobožni ljudi iz Verije. Jorgos se rodio 1909. godine i bio je veoma poslušno i radno dete. Šta više, da bi pomogao svojim roditeljima finansijski naučio je da najbolje pravi sir u kraju.  
 
Tokom 1929-1930 Jorgos je bio pozvan da ode u Tursku da pravi sir na velikoj farmi koja je imala hiljade ovaca i koza. Pošto je bio majstor svog zanata pravio je tako dobar sir da se o njemu ubrzo pročulo svuda. Aga je uvideo sposobnost Jorgosa i rekao svojoj supruzi da neće naći bolju priliku za svoju ćerku. Pa je pozvao Jorgosa i rekao mu da će ta velika farma biti njegova, jer ima samo ćerku jedinicu. Tako da bi Jorgosu sve ostalo ako se njih dvoje venčaju po Aginoj volji. Bez razmišljanja je Jorgos to odbio i rekao da mu farma ne treba i da nikada neće promeniti svoju veru, pa makar mu i ceo svet dali. Turčin je insistirao, a Jorgos je bio odlučan. Na kraju se Turčin toliko iznervirao da je uzeo mač i rekao Jorgosu da bira njegovu ćerku ili smrt. Hrabri ispovednik je bio spreman i samo je smireno sagao svoju glavu i postavio svoj vrat da bude ubijen. Turčin je ostavio svoj mač i zagrlio Jorgosa i čestitao mu na hrabrosti rekavši mu da je poseban jer je položio život za svoju veru. Od tada je Jorgos bio veoma poštovan jer je Aga shvatio da je Jorgos časan čovek.  
 
Ali to nije bio kraj tom događaju jer nije sam otišao u Tursku. Sa njim je otišla grupa mladića koji su emigrirali iz finansijskih razloga. Uveče bi se svi zajedno sastajali da bi proveli neko vreme zajedno. Dok su razgovarali Jorgos im je ispričao šta se dogodilo. Oni ne samo da mu nisu čestitali već su rekli da je lud jer je izabrao smrt umesto žene i miliona.
 
Ali Jorgos nikada nije zažalio za svojom odlukom. On bi radija bio ponižavan Hrista radi i radije bi život položio za Hrista i završio svoj život mučenički nego da se odrekne Hrista i bude bogat.
 
Nekon 2-3 godine poštenog rada u inostranstvu Jorgos se vratio u Grčku i tu upoznao skromnu devojku Despinu. Sa njom se oženio 1937 godine. Živeli su primerno i imali četvoro dece. Jedno od njih, Nikola, je odlučilo da sa 22 godine postane monah. Svoj monaški život je započeo u keliji Burazeri pri Hilandaru kod mog duhovnog oca Haralampija. Kao monahu Nikoli je ime promenjeno u Pantelejmon. Uskoro nakon monašenja je postao jeromonah i bio veoma bitan za manastir Dionisijat u kome je bilo malo monaha pa se i moje bratstvo tu kasnije preselilo.
 
Jorgos je bio pod velikim istragama kao mirjanin za vreme Drugog Svetskog Rata. Za vreme 1940. godine bio je deo vojske koja se borila u prvim linijama fronta u Albaniji. Govorio je da su njegov odred napali Italijani 16 puta, ali da im nija falila ni dlaka sa glave. Italijanski meci su prolazili pored vojnika, a često kroz košulje, ali ni jedan ih nije okrznuo. Tada smo direktno bili svedoci da su nas Hristos i Njegova Majka štitili. Na žalost, nije bilo dovoljno što smo bili u opasnosti svakoga dana. Neki od vojnika su počeli da kradu i da hule. Takve vojnike su meci sami tražili i pogađali. Svi koji su poginuli su bili takvi vojnici. Ja sam se bojao Boga i molitva mi je bila glavno oružje, a to su ostali vojnici primetili. Kada su nas bombardovali svi vojnici su se zgusnuli uz mene, a ja sam im rekao da ne mogu da dišem. Na to su mi odgovorili da sam ja pravednik i da će zbog toga biti izbavljeni. 
 
Grčka je dobro započela rat ali su Nemački tenkovi uskoro stigli i Grčka je pala pod jaram Nemaca do 1944. godine. Bilo je neophodno da se vojska vrati kući, pa se i Jorgos vratio svojoj familiji, sa kojom je proveo težak period okupacije.
 
Oko 1955. godine Jorgos je pozvan na Kipar, ne samo da bi radio već da bi učio druge kako se pravi sir. Seća se da su Englezi više puta upadali u fabriku i sve preturali da bi našli oružje. To je bilo za vreme EOKA revolucije. Mnogi nevini ljudi su završili u zatvoru gde su ih tukli. Ovo se sve duboko urezalo u Jorgosovo sećanje.
 
Ali ni ovde Jorgos nije prošao bez iskušenja sličnih onima koje je doživeo u Turskoj. Kada je njegov šef uvideo kako je Jorgos sposoban ponudio mu je svoju ćerku. Ali ponovo je Jorgos odbio i objasnio šefu da je on već u braku. Jorgos je sve objasnio na veoma ljubazan način i šef mu nije zamerio. Tako da se Jorgos vratio svojoj porodici.
 
Jorgos je doživeo mnoga teška iskušenja tokom svog života. Još jedno je bilo težak oblik dijabetesa njegove žene Despine. Njen muž je saosećao sa njenim bolom, ali ipak njene obe noge su amputirane 1984. godine. Od tada, ona je bila u kolicima,a Jorgos joj je pomagao sve do njenog upokojenja 1991. godine.
 
Ponekad je odlazio na Svetu Goru, ostavljajući svoju decu da pomažu majci, jer je razmišljao da se zamonaši nakon smrti svoje supruge. Despina nikada nije roptala i Gospod ju je pozvao 1991. godine.
 
Jorgos je osećao i tugu i radost jer je tada bio slobodan da isponi svoji želju. Ali ni tada Jorgos nije bio bez iskušenja koje je lukavo smišljao duhovni neprijatelj. Čim je prošlo 40 dana Despini, komšija je rekao Jorgosu da se oženi za ženu koja ima milione u banci i koja želi da se uda za Jorgosa. Govorio mu je da ne bude lud i da se oženi. Ali, još jednom Jorgos je odbio taj predlog i nije hteo dalje o tome da diskutuje.
 
Na Svetoj Gori (1993-2000)
 
Kada je Jorgos sahranio suprugu i sve familijarne obaveze završio otišao je na Svetu Goru. Stigao je što se kaže u jedanaesti čas i odabrao je da bude u istom manastiru gde je živeo njegov sin jeromonah Pantelejmon. Njegov duhovni otac je postao starac Haralampije. On ga je i zamonašio iako se povukao sa pozicije Igumana. Blagoslov da ga zamonaši dao je novi iguman, a na monašenju je Jorgos dobio ime Zaharije po ocu Svetog Jovana Krstitelja u čiju čast je podignut manastir. Monašenje je bilo veoma dirljivo i od tada otac Zaharije je bio primer svima. Pravila koja su mu data je ispunjavao, uvek je prvi stizao na bogosluženja, radio koliko mu je telesno zdravlje dozvoljavalo i na taj način ohrabrivao mlađe monahe svojim životom, a oni su na njega mogli da se ugledaju. Izdvajao se milosrđem, ljubavlju, blagošću, strpljenjem... Niko ga nikada nije video ljutog, ali kada bi tražili da uradi nešto što bi mu grizlo savest on bi smireno odgovorio da neće ili ne može da uradi.
 
 
Pored svega toga imao je dar jednostavnosti. Mnogi posetioci manastira su dolazili kod njega da bi se posavetovali. Posetiocima je govorio da je on monah samo nekoliko godina i da treba da pitaju igumana ili njegovog sina za savet jer je on monah već 35 godina. Ipak u nekoliko reči on bi im davao pravi savet jer taj savet bio plod iskustva.
 
Kao što nije slučajnost da je većina mučenika dobila krunu mučeništva kao nagradu za svoj Jevanđeljski život, tako je i otac Zaharije bio nagrađen da postane monah zbog svog primernog bračnog života i da se upiše među one koji su kao anđeli živeli na zemlji.
 
Živeo je do 2000 godine kada ga je Gospod pozvao u nebesku Crkvu da se večno raduje i veseli.
 
Autor: Monah Josif Dionisijat
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
22.02.2016.
 
Izvor: http://pemptousia.com/2015/10/father-zacharias-dionysiatis-1909-2000/
 

Pročitano: 6569 puta