MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

POKLONIČKO PUTOVANJE IZ BEOGRADA U MANASTIR LEPAVINU



„KAO ŠTO KOŠUTA TRAŽI POTOKE, TAKO DUŠA MOJA TRAŽI TEBE, GOSPODE“

Beograd, 27. decembar odlazećeg  2015.  leta Gospodnjeg, u Nedelju Svetih Otaca i Praotaca, na dan kada Crkva Hristova slavi svete mučenike Tirsa, Levkija, Filimona, Apolonija i druge sa njima.  
 
Ispred crkve Svetog Marka u Beogradu autobus pun poklonika, nas šezdeset i troje, kreće put manastira Lepavine kako bismo u radosti i molitvi u svitanje stigli na poklonjenje Carici Nebeskoj i Njenim čudotvornim ikonama Lepavinskoj i Iverskoj, učestvovali na Svetoj Liturgiji i milošću Božijom primili Svetu Tajnu Pričešća. Napolju gusta magla, a u našim srcima sve plamti od radosti, na licima osmesi, na usnama molitva... Mnogo je vremena prošlo, a grupa nikako da se oformi... Dosta čudno...? A onda otac Gavrilo stupa na scenu, molitvom i blagoslovom preko svoje internet misije poziva poklonike i, evo nas, putujemo celu noć. Retko ko spava, pa i to vrlo kratko. Sve teče nekako u radosti. Dok se naš autobus probija kroz gustu maglu sremskih i slavonskih ravnica, očigledno je da se naš otac Gavrilo moli za nas. 
 
Setih se naše prve posleratne posete ovoj svetinji. Nikada je neću zaboraviti. Bilo je to 21. septembra 2002. Godine, na dan slave Rođenja Presvete Bogorodice. Vreme teško, posleratno, obremenjeno mnogim mukama...  U vazduhu se sve to oseća, ali mi hrlimo ka našoj Svetinji, ka našem ocu Gavrilu, koji nikada nije napuštao ovaj manastir, čak ni u najsmutnijim vremenima novije istorije.
 

Ako se Ljubav i Blagodat sa kojima nas tada dočeka i isprati Svetinja Lepavinska, Bogomajka i sve njene ikone, zatim Ljubav sa kojom nas dočeka otac Gavrilo sa svojom bratijom, može meriti dužinom plamenog stuba, onda je taj plamteći stub dosezao do Neba Gospodnjeg. Dragi moji, ja ništa nisam preterala. Ja ovo sada svedočim ovim svojim ubogim rečima, kako kaže Sveti Serafim Sarovski, ali baš tada je Bogomajka svu tu ljubav posvedočila poslavši nam Svoj Majčinski blagoslov projavivši ga preko čudesnog fotografskog snimka gde se vidi kako se iz Njenih kandila viju tri zlatne blagodatne niti ka Nebu. Snimak je napravio brat Njegoš za vreme Svete Liturgije i tek kada smo doputovali u Beograd, otac nam sav radostan i uzbuđen saopštava da se za vreme našeg boravka dogodilo čudo. Tek tad smo shvatili koliko nas je Bogomajka  sve vreme pratila, čuvala, blagosiljala i koliko je prepoznala našu bezrezervnu ljubav prema Njoj ... A bila su to teška, teška posleratna vremena... Ali milost Božija je iznad svega, iznad razuma  ljudskog, a ljubav Carice Nebeske, naše zastupnice pred Gospodom neizmerna, nepojamna...
 
A sada, kada je prošla decenija i više..., i sada je osećanje isto. Svi hrlimo u zagrljaj Bogomajke i Njenih čudotvornih ikona Lepavinske i Iverske,  da ih celivamo, da im se poklonimo do zemlje, da se pred njima kolenopreklono pomolimo i ispovedimo, da očistimo dušu svoju obremenjenu mnogim gresima, i da Bogomajci zablagodarimo na zastupništvu pred Gospodom našim Isusom Hristom.
 
U autobusu vlada neka tiha radost. Odavno je svanulo, a mi tek sad pristižemo u svetinju Lepavinsku. Ne, ne kasnimo, Bogomajka nas čeka i već grli Svojim toplim rukama, blagosilja i miluje. Otac Gavrilo se moli i u radosti nas čeka... I, konačno stižemo...
 

Jutarnja služba je već odavno počela i sve je spremno za Svetu Liturgiju. Mi u tišini ulazimo, u tišini se poklanjamo, ispovedamo i čekamo početak Svete Liturgije. Otac Teofan me pozva za pevnicu. Mnogo sam se obradovala. Priđe i brat Miodrag, naš vodič. Činilo mi se da su i anđeli pevali sa nama, jer smo pevali u posebnoj, ničim  zasluženoj blagodati. Tu, za pevnicom sam osećala posebnu radost, jer kao da tim pojanjem i ja nešto od srca darujem Bogu i Bogomajci. Pa i to nije moje, i to je dar od Boga.
 
Cela crkva se ispuni mirisom tamjana, a zvona oglasiše početak Svete Liturgije. Svetu Liturgiju su služili protosinđel Simeon (Obradović) iz manastira Pokrova Presvete Bogorodice u mestu Donja Bišnja (kod Dervente, Republika Srpska), i jeromonah Vasilije (Srbljan), sabrat lepavinske svete obitelji. „Blagosloven Bog naš...“, začu se iz Svetog Oltara i u osećanju da smo u molitvenom okruženju svetitelja, angela i  arhangela krenusmo polako da se molimo i blagodarimo Bogu za svu blagodat u kojoj se nađosmo. Osećaj da si u naručju Bogomajke, voljen, zaštićen, srećan..., nije mimoišao nikoga od nas. A onda se ponovo otvaraju dveri i otac poziva: „Sa verom i ljubavlju pristupite!“, a iz pevnice se u svečanom tonu razleže: „Telo Hristovo primite, Istočnika Besmertnago vkusite...“. Najsvetiji čin - sjedinjenje sa Gospodom... Bože, da li sam dostojna? Oprosti , oprosti...! Ko je od nas dostojan? Sasvim sigurno - niko. Ali, milost Božija je iznad toga, iznad svega. I mi prilazimo Svetom putiru, svako izgovara svoje ime, glasno i razgovetno, da čuje Gospod i da se otac još jednom pomoli za nas grešne, i da nas još jednom blagoslovi. A onda radost, velika radost. Svi smo ozareni, svi smo u ljubavi Božijoj. „Da ispolnjatsja usta naša hvaljenjija Tvojego, Gospodi...“, zablagodarismo Gospodu.
 

U bogatstvu ovih neizmerljivih emocija poželesmo da vidimo našeg divnog oca Gavrila. Krišom se raspitujemo o njemu, znamo mi da moramo da ga čuvamo od naših radoznalih, često i suvišnih pitanja i dosađivanja, ali i nismo baš preterano skromni...!? Otac Teofan, očigledno prva straža oca Gavrila, zagonetno, ali sa ljubavlju samo kratko reče: „Otac se priprema, priprema se za čitanje Molebana“. I očima i pokretom daje do znanja da više nema pitanja. To mi se baš dopalo. Inače bi nastupio neporedak, kako voli da kaže otac Gavrilo. 
 
Ali, strpljen-spašen! Evo nama našega oca. Topao pogled, blago nasmešen, sav u svetlosti, svečanim, odsečnim korakom i pokretom ruke daje nam do znanja da idemo u crkvu na molitvu, a blagoslov - kasnije. Znamo mi da nas je ionako otac blagoslovio i molio se za nas. U tišini ulazimo u crkvu, spuštamo stvari koje smo doneli na osveštavanje i nastojimo da se što molitvenije obraćamo Carici Neberskoj prateći  molitve oca Gavrila i moleći se pred Njenom čudotvornom ikonom Lepavinskom za zdravlje naših bližnjih, nas samih i svih onih koji imaju veliku potrebu da se za nešto pomole Bogomajci, a nisu mogli da dođu da Joj se poklone. Divan je, predivan osećaj kada se molimo za druge. Nekako je to uzvišenije nego kad se molimo za nas same. Setih se mati Mihaile Vavedenjske kada je 2006. godine došla iz Jerusalima, a mi se kao žedni pilići okupili oko nje, ustvari, „žedni Boga živoga“, kako je još uvek u blagodati Jerusalimskog Ognja stalno ponavljala: „Svi ste bili sa mnom! Svi ste stalno bili sa mnom! Preko hiljadu imena vaših sam nosila...“ Pitala sam se kako je to moguće? I, evo, ovde u Lepavinskoj svetinji je upravo je to moguće, jer su svi za koje se molimo tu, sa nama. Blagodarim Ti, Gospode, za sva blaga koja Si mi dao!   
 

Sunce se odavno već probilo kroz gustu maglu i svojim zracima ispunilo celu crkvu. Sve je grmelo od molitava oca Gavrila,  otac je svetleo, i mi, i svi smo bili pod kišobranom Božije neizrecive blagodati. Otac Gavrilo osveštava vodu, a onda tom vodicom i snopom bosiljka uz molitvu škropi stvari koje smo doneli za osveštavanje - brašno, šećer, ulje, med... – a onda i nas. Na licima radost, u srcu treptaj... Svi  smo u zagrljaju Presvete Bogorodice.
 
Otac Gavrilo pun ljubavi, pun radosti poziva nas na trpezu ljubavi kao nastavak Svete Liturgije. Svi su primetili kako je hrana ukusna, ali nisu svi videli glavnog i odgovornog  za ovaj ukusni ručak, oca Marka i njegove sestrice, koje su tog dana došle da pomognu, a koje smo mi nazvali „mironosicama“ i kojima smo u znak njihove velike ljubavi uložene u ovaj ručak otpevali nekoliko duhovnih pesama, pa smo se baš zajedno radovali i pustili čak i po koju suzu radosnicu. Takva je ljubav Hristova, velika, bezrezervna, bezgranična.
 
 
Za ručkom smo imali priliku da nam otac Gavrilo uputi po koju spasonosnu pouku i odgovori na po koje pitanje, jer, svi smo već osetili blagodati svetinje, pomolili se, osetili ljubav oca Gavrila i cele bratije manastirske, i opet nam mnogo znači beseda  i pouke divnog oca Gavrila, a i Psalmopojac kaže: „Žedna je duša moja Boga, Boga živoga“. Otac je govorio da ne smemo da budemo slabi niti u veri, niti u molitvi, jer, ako ne verujemo - da li će nam molitva pomoći, a ako se ne molimo - šta nam pomaže vera? Navodio nam je primere kako mu se ljudi svakodnevno obraćaju da se za njih moli, a oni sami se ne mole:
 
- "Ne može to tako! Nismo mi servis. Ti se moli, evo, ja sam platio... i idem sada u kafić? Nema spasenja bez našeg sopstvenog truda, znoja, posta, molitve. Ništa ne vredi i ako se svi mole za nas, a mi sami se ne molimo. Bogu je tako ugodno. On traži našu veru, naše srce, našu molitvu, a i Crkva će onda moći da pomogne. Mnoge je Bogorodica Lepavinska iscelila, ali, oni su verovali i molili Joj se usrdno. Naravno, i mi se molimo za njih.    
 
Teško je urazumiti našeg čoveka. Sablazni je mnogo, iskušenja mnogo, a vera slaba. U svakom periodu je naš čovek mogao da ispoveda svoju veru, istina nekad je to morao u tajnosti... Ali, sada, evo pitate me za misionarenje. Mora da se misionari i sva sredstva treba upotrebiti za širenje reči Božije, jer su vremena obremenjena mnogim iskušenjima, mukama, gresima. Na svojoj fejsbuk stranici imam 170.000 prijatelja. To znači da toliko ljudi traži Reč Božiju i toliko ljudi čita priloge koje postavljamo. Zato svakoga dana pažljivo biram šta treba da se postavi na stranicu, jer nikada ne znamo koga će koja reč dotaći, koga će koja reč možda spasiti. I vi treba da misionarite, možda i vi na taj način nekome mnogo da pomognete u njegovim mukama. Nikada se ne zna. Nemojte da budete lenji“, uputi nam otac divne pouke, a onda nas sve blagoslovi, požele srećan put i povuče se u svoju keliju da se odmori i da se opet za nas moli.
 

Dok smo čekali da autobus može da krene otac Vasilije, otac Teofan i brat Vladimir su sve vreme sa nama delili našu radost i ni na kome se nije video umor. To je prosto neverovatno. Mi gotovo da cele noći nismo spavali, a oni dočekali i ugostili nas toliko i opet se na svim  licima vidi samo radost. A onda otac  Marko i „mironosice“, koje su se već bile spremile da krenu kući, sa takvom radošću nam opet skuvaše čaj i kafu, a mi im uzvratismo pesmom: 
 
„Vezak je vezla Djeva Marija,
vezak je vezla, Bogu odeždu...
Malo spavala, čudno sanjala...
San ukazuje - RODIĆE SINA!“
 
Ne potraja dugo, eto nama ponovo našeg oca Gavrila. Malo se odmorio i opet došao da nas isprati i blagoslovi, a znamo da je baš umoran. Ali, to je Svetinja Lepavinska! To je ljubav našeg dragog oca Gavrila i njegove divne bratije. 
 
I, na kraju, kako zablagodariti Gospodu za ovu besplatnu blagodat  osim da se ponovo setim pokajne molitve svetog cara Davida:
 
„POMILUJ ME, BOŽE, PO VELIKOJ MILOSTI SVOJOJ I PO OBILJU MILOSRĐA SVOGA OČISTI BEZAKONIJE MOJE... OPERI ME SASVIM OD BEZAKONJA MOGA I OD GREHA MOGA OČISTI ME, JER BEZAKONJE SVOJE JA  ZNAM I GREH JE MOJ STALNO PREDA MNOM...!“
 
U Beogradu, o Božiću 2016. leta Gospodnjeg
Tankosava Damjanović
 

Pročitano: 11504 puta