MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ŠTA ZNAČI BITI DUHOVAN?



Šta znači biti duhovan? Svet zna i promoviše razne vrste “duhovnosti” koje su povezane sa muzikom, slikarstvom, zabavom, sportom, i mnogim drugim ljudskim aktivnostima, uključujući religijske i kvazireligijske prakse. Mnoge od ovih aktivnosti su relativno bezopasne i daju dobar fizički i emocionalni osećaj. Ipak, one mogu dati ekstremnu preokupaciju sa modernom muzikom, pogrešnom “duhovnošću“, sportom i drugim formama zabave, a pogotovo ako se i tu uključe i narkotici i droga, onda mogu biti izuzetno opasne. Za Pravoslavne Hrišćane, biti duhovan znači živeti Hrišćanski život sa verom u Boga onako kako ga znamo, u ličnosti Gospoda Isusa Hrista i u sili Svetog Duha. Za Pravoslavnog Hrišćanina prva stvar je da se ne usudi da pomisli da je duhovan, već da ponizno traži da živi po veri, u Hristu i Njegovom učenju. Vera, milosrđe, mir, ljubav, i unutrašnja radost su osnova Pravoslavne duhovnosti. Pravoslavna duhovnost je kvalitet života koja je uvek usidrena i raste iz Pravoslavne pobožnosti. A Pravoslavna pobožnost je način života koja je definisana Pravoslavnim delima: redovnim učešćem na Svetim Liturgijama, domaćim molitvama, paljenjem sveća, postom, slavama, čtanjem Svetog Pisma i Svetih Otaca, i služenjem u Crkvi, kao i verom, poslušnošću, i potpunim ispunjavanjem Jevanđelja.

Pravoslavni Hrišćanin nikada ne može da prestane to da radi, ili da ih zanemari ili da se uzdigne iznad njih, a da misli da će imati progres u duhovnom životu. Duhovni rast se postiže Božjom blagodaću i pažljivim životom po Jevanđelju, tek onda delima pobožnosti i blagodaću Duha Svetoga dolazi do transformacije iz Pravoslavne pobožnosti u Pravoslavnu Duhovnost. Na primer, neko može samo da upali sveću i da završi sa tim. Dok drugi paljenjem sveće simbolički sebe predaje Bogu i svoju plamenu veru uz blagodat koja se krštenjem nalazi unatar čoveka. Na ovaj način delo pobožnosti postaje delo duhovnosti koje ima smisla i koje ima snagu da obnovi život.  Pripremanje prosfore je jedan od najbitnijih dela pobožnosti jer tu osoba treba da izdvoji puno vremena da kupi potrebne sastojke, da spremi prosforu, i da je donese u Crkvu. Rad i znoj su takođe dela pobožnosti i predstavljaju nošenje svog krsta. A kada se ta prosfora iskoristi za Sveto Pričešće onda to delo pobožnosti postaje i duhovno delo.
 
Dolažanje u Crkvu redovno je takođe delo pobožnosti koje je podvig za svakog od nas. To znači da treba da izostavimo jutarnju kafu i novine i da pripremimo urednu odeću kako za sebe tako i za decu. Takođe treba voziti ili pešačiti do crkve, stići na vreme, i imati razumevanje za one koji kasne i za ne tako melodične pojce, klir i sveštenstvo. Ali, ako Nedelju smatramo kao najvažniji dan u nedelji kada se slavi Vaskrsenje Gospodnje i ako se pripremimo postom i molitvom za Sveto Pričešće, ako učestvujemo u službama i Svetoj Liturgiji, i ako se smireno pričestimo, onda pobožno delo dolaska u Crkvu nedeljom postaje duhovni događaj sa neograničenim mogućnostima za onoga ko se pričestio, za njegovu porodicu, i za parohiju.    Takođe, uz pažljiv, umeren i disciplinovan trud na delima pobožnosti koje imaju smisla – post, čitanje duhovnih dela, rad u crkvi i oko crkve, donacije, pomoć onima kojima je potrebna, sve to blagodaću Božjom transformiše ljude koji to čine i one oko njih. Jednostavnost Hrišćanske istine vodi ka smirenju, a njene mogućnosti nose ushićenje. Ali, ostvarenje svega ovoga se dešava kroz nošenje svog krsta – svesno i disciplinovano, a iznad svega Božjom ljubavlju i blagodaću.   
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
Izvor: http://www.pravmir.com/what-is-being-spiritual/
 

Pročitano: 30218 puta