MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PREOBRAĆENJE OCA MATEJA MARKEVIČA



O. Matej Markevič sa svojom ženom Rebekom i njihovo dvoje djece
 
Kao dijete sam odrastao u porodici različitih vjera. Sa očeve strane su Jevreji, mada je većina moje rodbine sa ove strane su ateisti prema onom što znam; a sa majčine strane su Luterani. Zbog ovog mješovitog vjerskog vaspitanja bio sam kršten od strane pastora i obrezan kao beba od strane rabina. Na mom krštenju sam čak imao jevrejske kumove. Povremeno smo išli u luteransku crkvu kada sam bio mali, ali to nikada nije bio važan segment mog života. Vjerovao sam u Boga, ali nisam mnogo znao o Njemu niti sam mario za Njega. 
 
Kada sam navršio deset godina moji roditelji su se razveli i sa majkom smo se preselili u drugi grad. Bilo mi je teško da se prilagodim u novoj školi tako da je mojoj majci sinula ideja. Moj brat je išao u evangelističku omladinsku zajednicu i tamo je imao drugove, pa mi je majka predložila da mu se i ja pridružim. Išao sam prilično redovno, ali i pored toga crkva u suštini nije bila dio mog života. Međutim, često me znalo dirnuti ono što sam čuo. 
 
Nakon nekoliko godina, kada sam napunio 14, počeo sam da izlazim sa djevojkom u koju sam bio siguran da sam zaljubljen. Zabavljali smo se skoro godinu dana i onda je ona raskinula sa mnom. Bio sam očajan, postao sam depresivan i osjećao sam kao da se srušio sav moj svijet. 
 
Jedne noći došla mi je misao. Sjetio sam se da imam Bibliju koju mi je dala Luteranska crkva. Odlučio sam, „Zašto ne pokušati? Šta imam da izgubim?“ Uzeo sam Bibliju i počeo da čitam knjigu Postanja, ali tu nisam našao ništa što bi mi pomoglo. Međutim, u omladinskoj zajednici sam naučio da postoji Novi zavjet i tu sam otvorio Jevanđenje po Mateju. Uprkos dugom rodoslovlju u prvom poglavlju, očito mi je pomogla milost Božija. Pročitao sam pola Jevanđelja po Mateju te noći. Sjećam se da sam cijelo vrijeme osjećao strahopoštovanje, a čak nisam ni razumio ono što sam čitao. Znao sam da je Bog stvaran i želio sam da Ga slijedim. 
 
Počeo sam da sedmično pohađam omladinsku zajednicu. Zatim sam krenuo dva puta, a potom i tri puta sedmično. Sav moj život se promijenio u svega nekoliko mjeseci. Znao sam ostati po cijelu noć čitajući Bibliju, sve dok sunce ne bi izašlo. Pokušao sam preobratiti mnoge ljude. Zanimljivo, a sada nažalost, jednom sam čak bio blizu da preobratim prijatelja Grka pravoslavca u Protestantizam. Ništa nisam znao o Pravoslavlju, ali pravoslavac koga sam poznavao izgleda da se i sam nije mnogo brinuo o Crkvi. Zato sam morao da ih spasim (tako sam tad mislio)! Nakon nekog vremena čak sam se pridružio u pomaganju prilikom molitve u našoj Crkvi – svirao sam saksofon u omladinskom bendu. Crkva je bila dio pentekostalnog pokreta. Imali smo „proroke“ koji su nas ponekad obilazili; a jednom je jedan meni predskazao nešto. Poznavao sam ljude koji su rekli da govore jezicima, ali to nije bilo tako često u našoj crkvi. Međutim, tokom bogosluženja, postajali bismo veoma emotivni – plakali bi, zanosili se, aplaudirali i vjerovali smo da smo osjećali Svetog Duha tokom naših najemotivnijih trenutaka. Vjerovali smo da smo mogli osjetiti Boga što nas je navodilo da razgovaramo sa ljudima, naročito tokom molitve, kao da smo svi i sami bili proroci u određenoj mjeri. Kada se osvrnem u prošlost, sada je očigledno da smo zbunjivali ljudske nagone i osjećanja božanskim nadahnućem. 
 
Poslije svega dvije godine nakon što sam postao vjernik, započeo sam sa proučavanjem Biblije u srednjoj školi, i bio sam obučavan da postanem omladinski vođa u mojoj Crkvi. Savjetovao sam i ostale tinejdžere. Bio sam ponovno kršten zato što evangelisti vjeruju da se svako mora krstiti nakon pokajanja i umnog priznanja Hrista kao Gospoda i Spasitelja. 
 
Međutim, tokom cijelog tog vremena borio sam se sa sumnjom. Moje ateističko obrazovanje me naučilo da sve preispitujem. Čitao sam kritike Biblije – navodne kontradikcije, dokaze kako je Hrišćanstvo napravljeno, i mnoge druge uznemirujuće članke za novo-obraćene. Danima sam se mučio oko toga da li je moja religija napravljena – možda je moje iskustvo sa Bogom bilo samo u mojoj glavi, i kakvo je psihološko objašnjenje? Srećom sam uskoro našao opravdanje. Saznao sam da postoji racionalna odbrana Hrišćanstva. Veoma brzo sam primijetio da je zajednička tema bila jedna riječ: tradicija. Čitajući protestantske knjige kao što je „Slučaj za Hrista“ od Li Strobela, i objašnjenja sa interneta, uvidio sam da možemo vjerovati Bibliji zato što možemo vjerovati ranoj apostolskoj tradiciji. S obzirom na to da možemo vjerovati Svetom Pismu zbog tradicije, kako onda protestanska doktrina sola scriptura, u kojoj se isključivo Svetom Pismu može vjerovati, ima smisla? Ova misao mora da je prodrla tokom vremena u moju dušu. Jednog dana, kao iz vedra neba, postavio sam sebi pitanje: „Zašto vjerujem da je Protestantska crkva u pravu kada je ona najviše 500 godina stara?“ Odmah sam shvatio da ne može biti istinita budući da je tako nova, pa sam krenuo da tražim odgovore u Ranoj crkvi. Sa istraživanjem sam počeo od interneta i znao sam da se moram odlučiti između Pravoslavlja i Katolicizma. Krenuo sam posjećivati obje crkve. Želio sam da budem otvoren prema obje tradicije. U to vrijeme bio sam završna godina srednje škole, neposredno prije koledža.  
 
 
Odmah mi je postalo jasno da je od ove dvije, Pravoslavna crkva bila ona koja je ispravna. Ovo se desilo zato što sam dosta naučio o monofizitskoj (koptskoj, armenskoj, itd.) crkvi. Vidio sam da, čak iako su Pravoslavna i monofizitska crkva bile odvojene 1.500 godina, one  nas i dalje uče istu doktrinu, dok je Katolička crkva potpuno promijenila svoje učenje (molim vas da imate u vidu da ja ne tvrdim da je monofizitska crkva isto što i Pravoslavna; međutim, ona je nama neosporno bliža od Katoličke crkve). Zamislite slučaj ubistva – imate dva svjedoka koja nisu prijatelji, čak su neprijateljski nastrojeni jedan prema drugom, koji govore jednako o stvari koja se dogodila, dok treći svjedok priča nešto sasvim drugo. Došli biste do zaključka da su ova dva svjedoka mnogo pouzdanija. Znao sam da Katolička crkva nikako nije mogla objasniti kako su Pravoslavna i monofizitska crkva i dalje mogle imati toliko slično učenje, a bez da pokažu da je njihova vlastita doktrina inovativna. Osim toga, moja posjeta Katoličkoj crkvi nije bila zadovoljavajuća. 
 
Sveštenik mi je dao brošure koju su napisali katolici o tome kako svi trebamo koristiti sve religije svijeta praktikujući njihove metode molitve i meditacije! Sve što sam saznao o Pravoslavlju imalo je hrišćanskog smisla. 
 
Međutim, prava borba se odvijala u mom umu i srcu da prihvatim Pravoslavlje. Na primjer: vjerovao sam da je sve što izađe iz usta protestantskog pastora kao da sam Bog govori. Nakon što sam počeo da razmišljam da postanem pravoslavac, on je počeo propovijedati protiv dječijeg krštenja i slavljenja Bogorodice. Znao sam da Bog ne može biti u Pravoslavnoj crkvi što je u isto vrijeme govorio moj pastor (u retrospektivi postalo je jasno – nakon svega par godina ovaj pastor se razveo i završio sa ženom koja je pohađala našu omladinsku zajednicu kao volonter). Protestanti su uvijek u potrazi da iznova otkrivaju Ranu crkvu. Pa ipak, svega njih nekolicina pročita nešto od svetih otaca; oni uglavnom čitaju Bibliju i savremenu inspirativnu literaturu. Kao pravoslavni hrišćanin mogu uzeti pisma Sv. Ignjatija antiohijskog i vidjeti da je Evharistija opisana kao pravo Hristovo Tijelo i Krv. Takođe mogu pročitati katehetička predavanja Sv. Kirila jerusalimskog i vidjeti da pravoslavna vjera počinje da se propovijeda još od IV stoljeća.
 
Protestanti takođe tvrde da samo Bibliji možemo vjerovati zato što tradicija može biti izmijenjena. Pa ipak, njihova vlastita Biblija je proizvod tradicije. Biblija nije pala sa neba, već je sklopljena, tokom vremena, od strane svetih episkopa okupljenih u saboru a koji su bili nadahnuti Svetim Duhom. Samo u vremenu Sv. Atanasija Velikog, Novi Zavjet je konačno definisan kakvog ga danas imamo. Stoga, ako Biblija dolazi iz tradicije, zašto protestanti osuđuju tradiciju? Sljedeći zajednički argument koji protestanti prave je onaj da poštovanje ikona smatraju idolopoklonstvom, i to da Jevreji nikada nisu imali ikone. Međutim, u Starom Zavjetu, Bog zapovijeda Jevrejima da postave zavjese u hram sa izvezenim likovima heruvima (Izlazak 36:8), i da naprave zavjetni kovčeg koji će na sebi imati slike heruvima (Jevrejima 9:5). Osim toga, kroz Stari Zavjet očigledno je da su Jevreji ukazali veliko poštovanje prema kovčegu. 
 
Očito su Jevreji znali da odaju poštovanje prema zavjetnom kovčegu u čast Boga, baš kao što mi to radimo kada se poklanjamo ikonama. 
 
Konačno, postoji velika ironija koje mnogi protestanti nisu ni svjesni – sola scriptura nije utemeljena u Bibliji. Gdje u Bibliji možete naći stih koji kaže da se samo Bibliji može vjerovati kao nadahnutoj? Takvog nema.
 
Takođe, gdje u Bibliji možete naći stih koji govori od kojih se ona knjiga sastoji? Takav ne postoji. Ne shvatajući to, protestanti nisu odbacili tradiciju; oni su jednostavno zamijenili pravoslavnu tradiciju za novu, tradiciju koju je sačinio čovjek. 
 
Na početku moje druge godine koledža u Crkvi sam primio miropomazanje. Pohađao sam evanglističku grupu na svom koledžu i vodio biblijski studij povezan sa tim, gdje sam otvoreno propovijedao Pravoslavlje. Hvala Bogu, zahvaljujući tome nekoliko mojih najbližih prijatelja se preobratilo – jedan je bivši pentakostalac a sada je ipođakon u Ruskoj crkvi, a jedan je dijete evangelističkog pastora, tek kršten. Pokrenuo sam Pravoslavnu hrišćansku zajednicu studenata na mom koledžu. Počeo sam raspravu sa djevojkom koja je bila predsjednik druge protestantske grupe. Onda je ona počela pohađati pravoslavnu zajednicu, bila miropomazana, i sada je ona moja supruga.  
 
O. Matej služi u crkvi manastira Sv. Tihon, Saut Kejnan, Pensilvanija
 
Odmah nakon koledža došao sam u Bogosloviju Sv. Tihona u Saut Kejnan, država Pensilvanija, i bio sam rukopoložen u đakona 2011. a u sveštenika 2013. godine. Pored toga vodio sam manastirsku knjižaru dvije godine nakon završetka bogoslovije. Sada sam postavljen za glavnog paroha Pravoslavne crkve Hrista Spasitelja u Bolston Lejku, Njujork. 
 
Rebeka Markevič
 
Da mi prije deset godina neko rekao ne samo da ću biti pravoslavka, već i udata za pravoslavnog sveštenika, rekla bih mu da je lud. Gotovo čitavog svog života skoro da ništa nisam znala o Pravoslavlju, i onda kada sam saznala nešto više i dalje sam imala dosta zabluda. Sada kako Pravoslavlje u Americi raste, dosta protestanata po prvi put uče o njemu. 
 
Odrasla sam u veoma pobožnoj kući. Moji roditelji su bili veoma aktivno uključeni u crkveni život, postavši pastori kada sam ja bila tinejdžerka. Moji baka i deda su takođi bili pastori. Pripadala sam Pentakostalnoj crkvi i voljela sam je. I sama sam bila veoma aktivna. U koledžu sam vodila omladinsku zajednicu, bila sam jedan od vođa prilikom bogosluženja u mojoj crkvi i pomagala sam protestantsku grupu na mom koledžu. Nakon završetka mastera istorije planirala sam se upisati u Pentakostalnu svešteničku školu. 
 
Crkva manastira Sv. Tihon, Saut Kejnan, Pensilvanija
 
Jedan od katalizatora mog preobraćenja bilo je, zamislite ironije, pohađanje pentakostalne konferencije. Bio je to više od događaja – u jednom danu na hiljade ljudi bi došlo na topli fudbalski stadion, gdje bi postili i molili se za svoju zemlju. Svim studentima dijeljene su knjige o tome kako pokrenuti služenja u kampusu. Sva sretna uzela sam tu knjigu da čitam. Knjiga je bila pentekostalna – ni blizu pravoslavnoj. Međutim, govorila je o Ranoj crkvi sa takvom strašću, da sam nakon čitanja veoma mnogo poželjela da saznam kako su rani Hrišćani bogoslužili i šta su vjerovali. 
 
Tog semestra počela sam ići na intenzivna predavanja o Ranoj crkvi. Čitala sam knjige o dogmatskom bogoslovlju i patristici. Pored toga, sprijateljila sam se sa drugim studentom istorije koji je bio pravoslavac. Počeli smo da raspravljamo o bogoslovlju što me je dovelo do toga da započnem svoju vlastitu studiju dokazivanja zašto Pravoslavlje nije ispravno kao Pentekostalizam. Zanimljivo, što sam više proučavala, više sam shvatala da ne mogu dokazati da je Pentekostalizam ispravan. Kada sam jednom saznala da nas o apostolskom prejemstvu i Svetoj Evharistiji uče najraniji hrišćani, znala sam da moram postati pravoslavka. Kako sam mogla nastaviti biti hrišćanka bez da primam Tijelo i Krv Hristovu?
 
Pa ipak, jedan od mojih najvećih izazova bio je u vezi duhovnog života. Vidjela sam i čula o dosta čuda u Pentekostalnoj crkvi. Često sam govorila jezicima i učili su me kako da prorokujem. Meni je izgledalo kao da Pravoslavnoj crkvi nešto nedostaje. Međutim, nikako se nisam mogla pomiriti sa neslaganjima Pentekostalne crkve u poređenju sa vjerovanjima Rane crkve. Pentekostalci ne vjeruju da je Evharistija Tijelo i Krv Hristova – oni vjeruju da je to samo simbol, nešto što je urađeno ime sjećanja na Hrista. Ja to više nisam mogla vjerovati. Kako sam više učila o Pravoslavlju shvatala sam da postoje čuda u Pravoslavnoj crkvi. Neki ljudi su imali dar viđenja. Što je još važnije, saznala sam da i druge grupe – koje nisu čak ni razmatrale hrišćanstvo, imale su svoja čuda. To me je naučilo da ne mogu suditi o Crkvi na osnovu njenih čuda. Pored toga, vidjela sam mnoge slučajeve ljudi koje su ubijedili da im se desilo čudo a zapravo oni još uvijek imaju istu boljku. Ako zaiste želite da vas Bog iscijeli, i očekujete da se to desi tokom službe u crkvi, postoji li neko iznenađenje da ono može imati placebo efekat?
 
Takođe sam čitala rad o. Serafima Rouza o Pentekostalizmu. I pored snažne poruke, ukazao je na dosta dobrih stvari o tome kako ne možemo suditi crkvi na osnovu čuda koja se u njoj dešavaju. Osim toga on objašnjava da pentekostalna duhovna iskustva mogu doći od demona. Isto sam pronašla i druge ljude koji su se iz Pentekostalizma preobratili u Pravoslavlje, slušavši njihove priče. Bili su veoma ohrabrujući. 
 
Odlučila sam postati katihumenom. Mojoj porodici je bilo veoma teško jer su oni (i dalje) pentekostalci. Meni je bilo veoma teško jer iako sam izuzetno zahvalna što su me podigli pentekostalci, znala sam da moram postati pravoslavka. Moji roditelji vole Pentekostalnu crkvu jako puno – kao što sam i ja nekada. Napustiti je bilo je veoma teško. Ono što je još učinilo izazovnijim je to da sam u vrijeme kada sam se odlučila preobratiti, počela sam da se zabavljam sa pravoslavnim studentom sa kojim sam imala bogoslovske rasprave. Naravno, mnogi ljudi u to vrijeme su mislili da se ja preobraćam samo zato da bi mogli biti skupa. To nije bilo istina, ali je svakako bilo komplikovano za objasniti.  
 
 
Vrijeme je prolazilo – nakon tih teških godina na koledžu ja sam u Pravoslavlju sada već više od pet godina. Udala sam se za pravoslavnog studenta koji je sada sveštenik. Zbog njegovog pohađanja bogoslovije preselili smo se u drugu državu. Prije par godina je diplomirao, a otada radi u manastiru Sv. Tihona. Živimo u manastirskom kompleksu sa dvoje male djece. Živeći ovdje shvatila sam da moja misao o tome kako je pravoslavni život u poređenju sa pentekostalnim slab, da nisam mogla biti u većoj zabludi. 
 
U Pentekostalizmu ljudi se ohrabruju da govore o svojim duhovnim iskustvima. Pošto je kod njih vjera prije svega rukovođena duhovnim djelima i čudima, razgovarajući o njima otvoreno nadograđuje se svačija vjera. Međutim, u Pravoslavlju je duhovni život privatna stvar. Što sam duže u Pravoslavlju sve više počinjem polako da razumijevam pravoslavni duhovni život. To je toliko duboko nego što sam ja ikada mogla da shvatim. U pentekostalnim crkvama svako može biti „iskorišten“ da primi čudo. Bilo ko može da prorokuje i svako može da iscijeli bolesnog. To čini svakoga da se dobro osjeća što je tako bitan. Međutim, u Pravoslavlju, samo ljudi koji su se istinski približili Bogu mogu činiti te stvari. Nastojmo da budemo kao svetitelji, ali ne vjerujmo da smo i sami svetitelji. Biti ponizan i vidjeti sebe kao najvećeg od svih grešnika je važnije nego nečija sposobnost da „primi čuda“. 
 
Osim toga, pentekostalci su često fokusirani na to kako se osjećaju. Ima jako puno emocija tokom službi. Nakon što sam prešla u Pravoslavlje naučila sam da vjerovanje ne možete zasnivati na osjećanjima. Osjećanja su kratkotrajna – odu u trenutku. Osjećanja su često samo duhovna iskušenja – ne nešto na čemu treba temeljiti svoj duhovni život. 
Druga zanimljiva razlika je pentekostalno i pravoslavno viđenje Boga. Za pentekostalce Bog je otac koji te voli tako mnogo ali će vas osuditi na bolnu vječnost, vatreni pakao ako ne prihvatite hrišćanstvo. Ovo čini Boga prilično bipolarnim. U Pravoslavlju, naravno, mi vjerujemo da nas Bog sve voli. Naše viđenje pakla je odvajanje od Boga, gdje mi sami odlučujemo da idemo, a ne tamo gdje nas je Bog poslao zato što je ljut zbog naših grijeha. 
 
Živeći u bogosloviji sreli smo dosta ljudi sa sličnim pričama. Najmanje polovina studenata su najčešće preobraćeni iz protestantizma. Pravoslavna crkva raste među protestantima zato što su ljudi u potrazi za ispunjenijom vjerom. Razlike u doktrini među protestantima su zbunjujuće ali su objašnjene u Pravoslavlju. 
 
Tako sam srećna što sam pronašla Pravoslavlje. Toliko ga volim. Ono me toliko ispunjava poredeći moja prethodna iskustva. 
 
(Ovo je konačna verzija teksta koji je prvi put objavljen avgusta 2014. godine. Zahtjev za izmjenama i same izmjene uradio je o. Matej Markevič, kome dugujemo zahvalnost što nam je dao odobrenje da objavimo ovdje njegovu priču)
 
Prevod sa engleskog D. Radulović
15.12.2015.
 
http://pemptousia.com/2014/09/the-conversion-of-fr-matthew-markewich/ ;

Pročitano: 4310 puta