MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SAVREMENI STARCI (SEĆANJE NA NJIH ČETVORICU)



Sveti Porfirije Kavsokalivit

 U Pravoslavnoj Crkvi, njeno najveće bogatstvo su njeni Sveci. Ne postoji ni jedan period u ljudskoj istoriji, a da nije bilo svetaca. Sveci potvrđuju svojom ličnošću prisustvo Duha Svetoga u svakoj generaciji. Tako da je i današnji dan veliki dan za Pravoslavlje, jer se danas slave četiri sveca. 
 
Sveti Porfirije je rođen 1906 godine u Eviji. Njegovo svetovno ime je bilo Evangelos. Školu je pohađao samo dve godine. Pošto je njegov učitelj bio često bolestan i zbog siromaštva njegove porodice bio je prinuđen da radi kao pastir malog stada koje je njegova porodica posedovala. Kada je imao samo devet godina počeo je da radi u rudniku, a kasnije je radio u maloj prodavnici kod poznanika. Njegov otac je otišao da radi na Panamskom Kanalu da bi obezbedio finansijska sredstva za svoju porodicu. 
 
Kada mu je bilo osam godina naišao je na tekst o životu Svetog Jovana Kalivitisa i pročitao ga je u celosti. Život Sveca je uticao na mladog pastira da se ugleda na njega. Zbog toga je u tajnosti otišao na Svetu Goru kada je imao dvanaest godina. Na brodu za Svetu Goru je upoznao svog budućeg Starca, jeromonaha Pantelejmona koji je živeo u Skitu Kavsokaliva pri Crkvi Svetog Đorđa na Svetoj Gori.   
 
Mladi iskušenik je rado pokazivao ekstremnu poslušnost svom Starcu i o.Joanikiju(starčevom bratu), i zbog toga je za samo nekoliko godina postao monah. Zbog svoje velike vere, poslušanja i asketizma posetila ga je Božanska Blagodat, pa je veoma mlad stekao dar proroštva.
 
Kada je imao 18 godina, teško se razboleo pa ga je njegov starac poslao u manstir u Eviji da se oporavi. Tamo je upoznao Arhiepiskopa Porfirija Sinajskog, koji ga je rukopoložio u sveštenika kada je uvideo darove mladog dvadesetgodišnjeg monaha. 
 
Uskoro ga je Mitropolit postavio za ispovednika, pa je dar proroštva bio stavljen u službu vernicima. Koristeći svoj dar mladi ispovednik je pomagao ljudima da izbegnu razne zamke đavola. Takođe je mogao da vidi šta se dešava u dušama ljudi i da im pomogne na njihovom putu spasenja.

Bio je bolnički sveštenik na Atinskoj Poliklinici i tu je služio 33 godine. Služio je kao ispovednik pacijentima i drugima, molio se Bogu, davao duhovne savete, i Božjom Blagodaću lečio pacijente koji su od njega tražili pomoć.  
 
1950 godine je iznajmio napušteni manastir Svetog Nikole Kalisiona u Pendeli i do 1978 godine ga obnovio. 1979 godine otišao je u Atiku gde je započeo gradnju manastira posvećenog Preobraženju Spasitelja. Dok je tamo bio primao je sve posetioce i telefonske pozive iz celog sveta. Slušao je probleme, molio se Bogu, savetovao, i lečio ljudske duše, a nekad i tela. 1991 godine je osetio da će se uskoro upokojiti pa je otišao na svetu Goru da ne bi bio sahranjen sa počastima. Nastanio se na istom mestu gde je pre 70 godina bio zamonašen i tu predao svoju dušu Gospodu, 2 Decembra.   
 
Njegovo učenje je veoma vredno za ljude tokom njihovih iskušenja. Zbog svoje duboke ljubavi postao je spasonosni čamac za savremenog čoveka. Njegova izrazita prozorljivost i velika ljubav prema drugima donose novu dimenziju modernoj pastirskoj brizi.  
 
Starac Amvrosije, duhovni otac Manastira Dadi

 
 
Rođen je u selu Lazarata na Lefkadi 1914 godine i njegovo svetovno ime je bilo Spiridon Lazaris. Imao je puno braće i sestara, a njegov otac je bio učitelj. Od detinjstva se izdvajao po svojoj blagoj naravi i ljubavi prema Crkvi. Nije išao u školu jer mu je otac bio u ratu pa je dečak morao da pomaže majci sa poljoprivrednim poslovima. 
 
Nakon što je odslužio vojsku hteo je da ide na Svetu Goru, ali nije znao kako. Ipak, jedan mladić mu je pomogao da ode na Svetu Goru u Manastir Kutlumuš. Kada su stigli u Manastir mladić mu je rakao da tu ostane, da će postati monah, i da pokaže poslušnost svom Starcu. Onda je jednostavno nestao, a Spiridon je shvatio da je to bio Anđeo Gospodnji. Ostao je u manastiru i sa 25 godina postao je monah dobivši ime Hariton. 
  
Jedne noći, Iguman je tražio da Hariton čita Deveti Čas. Pošto je bio nepismen nije mogao. Iguman se naljutio i poslao u keliju za kaznu. Iste večeri, dok se molio, Presveta Bogorodica se pojavila i pomogla mu da nauči Psaltir napamet.
 
Jednog leta je radio u manastirskom vrtu. Tu se nalazilo drvo smokve i pošto je bio gladan popeo se na drvo da jede smokve. Na Svetoj Gori monasima nije dozvoljeno da jedu van menze, jer se sve ostalo smatra za stomakougađanje. Pojeo je nekoliko smokvi i okliznuo se i pao sa drveta. Iako je bilo jutro kada je pao, monasi su ga pronašli tek popodne. Ležao je u vrtu i bio u velikim bolovima. Seća se da je ugledao velikog čoveka kako ga unosi u keliju. Smestili su ga na krevet i tu je ležao u bolovima, a mogao je da vidi Crkvu Svetih Besrebrenika. Tražio je pomoć i dva doktora u belom su se pojavila i pokušavali su da mu nameste nogu. Jedan od njih je govorio:”Vuci Kozma”, a drugi je odgovarao ”Drži ga Damjane”. Za pet minuta bolovi su prestali i potpuno je bio isceljen. 
 
U to vreme bilo je pet mladih monaha i jedan Starac u poznim godinama. Neki od njih su smatrali da bi bila dobra ideja da promene Starca. Starac je ovo čuo i tražio je da se ti monasi izbace. Uz policijsku pratnju Monah Hariton je bio poslat u Hilandarski Manastir. Tu je često bio bolestan i morao je da napusti svetu Goru. Otišao je kog Starca Porfirija (sada sveca) koji ga je posavetovao da se vrati u Manastir Dadi u Ftiotidi. Tamo je naišao samo na miševe, zmije i druge životinje. Starac Prfirije mu je rakao da tu ostane i da bude poslušan i da će mu onda Bog pomoći. Odmah je počeo obnovu manastira. Kada je Mitropolit Amvrosije video obnovljen manastir imao je visoko mišljenje o starcu i rukopoložio ga je za jeromonaha dajući mu svoje ime.
 
Jednom je povredio nogu i morao je u bolnicu, gde su mu stavili metalnu pločicu u kuk. Ipak, i nakon operacije bio je u velikim bolovima. Zbog toga ga je Mitropolit Švajcarski, Damaskinos, pozvao u Švajcarsku da bi ga tu doktori pregledali. Nakon pregleda doktori su uvideli da je tokom prve operacije napravljena greška i da su mu stavili predugu metalnu pločicu. Tako da je bila potrebna nova operacija. Za vreme pripremnih analiza pre nove operacije otkriven mu je kamen u bubregu veličine manje pomorandže, pa je tako trebao da prođe kroz još jednu operaciju pre nego što bi izašao iz bolnice. 
 
Starac se priseća dok je bio bolestan i dok je bio sam u bolničkoj sobi pojavio se jedan monah. Otišli smo zajedno na terasu i pričali oko 15 minuta. Rekao sam mu za operacije i kamen u bubregu. Monah mu je odgovorio da je on Sveti Nektarije i da je došao da ga obiđe. Rekao mu je da je i on bio bolestan i da se upokojio u bolnici. Dok je bio u bolesti izdržao je velike patnje, ali mu je Bog dao veliku Blagodat da bude strpljiv i izdržao je. Starac kaže da ga je onda Sveti Nektarije dotakao i otišao. Posle odlaska Svetog Nektarija, Starac je osetio fiziološku potrebu i izbacio je kamen u bolničku plastičnu posudu.    
  
Operacija je bila zakazana za sledeći dan. Švajcarski doktor je došao i rekao mu da se pripremi za operaciju. Starac mu je rekao da mu ne treba operacija i pokazao mu kamen. Kada je doktor video kamen rekao mu je:”Vi Pravoslavni imate živu veru.” Nije bilo potrebe za operacijom, a Švajcarski doktor je sačuvao očišćen kamen u svojoj kancelariji.
 
Ostatak života je proveo u miru, a da bi sačuvao taj mir nikada nije imao mnogo monahinja u manastiru. Bio je poznat po tome da je retko odlazio u selo. Živeo je u manastiru i radio praktične stvari. Bio je manastirski sveštenik i provodio je puno vremena u molitvi. Imao je veliku Blagodat. Govorio je da kod njega dolaze profesori raznih zanimanja, a da se njemu nepismenom otvori um i da im govori o stvarima vezano za njihovu struku, a da se ni sam ne seća šta im je rekao.
 
Upokojio se u Gospodu tačno 15 godina nakon upokojenja Svetog Porfirija, 2 decembra 2006. Tada je imao 92 godine. 
 
Starac Kleopa Ilie
 
Rođen je u Selu Sulita, u Botosanskoj Provinciji, u Rumuniji, 10 Aprila 1912 godine. Na krštenju je dobio ime Konstantin. Kao što je i sam govorio, njegovi roditelji su bili pravi primeri Hrišćanskog života i njihova kuća je bila kao crkva. Petoro od desetoro braće i sestara je kao i on otišlo u monaštvo.  
 

“Parintele Cleopalastana”
 
Odmah nakon rođenja se teško razboleo. Pošto su dva prethodna deteta umrla nakon porođaja, majka je odvela Konstantina kod jednog obližnjeg otšelnika koji je uz pomoć Presvete Bogorodice izlečio Konstantina. 
 
1929 godine, zajedno sa jednim svojim bratom je otišao u Skit Sihastria, gde je njihov stariji brat već bio monah. U početku, vršio je poslušanje pastira ovaca, što je obavljao sa velikim duhovnim zadovljstvom. Nakon završetka vojnog roka (1935-1937) postao je monah u istom Skitu.
 
Iguman je uvideo veliki entuzijazam mladog monaha pa ga je postavio za svog pomoćnika, a kasnije za jerođakona, joromonaha i za Igumana 1945 godine. Kao Iguman, odmah je započeo renoviranje Skita i za dve godine od Skita nastao je nezavistan Manastir.
    
Kada su Komunisti došli na vlast bio je uhapšen i ispitivan pet dana u Targu Neamt, ali je uskoro bio pušten. Da bi izbegao problem sa vlastima sakrio se u šumu, šest kilometara od manastira. Nakon šest meseci vratio se u manastir.
 
30 Avgusta 1949 godine, na zahtev Patrijarha Justinijana, on i 30 monaha su prebačeni iz Manastira Sihastria u Manastir Slatina, gde je postao Iguman. Pod njegovim rukovodstvom, taj manastir je postao najbolje organizovani manastir u Rumuniji. Ali, problemi sa vlastima su se nastavili. Bio je često hapšen i ispitivan, pa je sa još jednim monahom Arsenijem Papaciokom morao da živi na planini Stanisoarei. Najzad se vratio u Sihastriu 1956 godine.
  
1959 godine, specijalni nalog je poslat da 4000 monaha i monahinja treba izbaciti iz manastira. Iguman Kleopa je bio pod pritiskom da napusti monaški život i da živi u kućnom pritvoru. Kao i mnogi drugi, on je to odbio i povukao se u planinu Moldavije.  
 
1964 godine, stanje se promenilo i država se bolje odnosila prema Crkvi, tako da je mogao da se vrati u Manastir. Tu je ostao 34 godine kao duhovni otac monaha, a primao je i mirjane radi duhovnog saveta.
 
Napustio je ovaj život 2 decembra 1998 godine. Krajem 2005 godine, Sveti Sinod Rumunske Pravoslavne Crkve je obavestio vernike da prikuplja informacije za kanonizaciju Starca Kleope – koji je već bio proglašen za Sveca među mnogim vernicima.
 
Starac Elpidije Novoskitski
 
Starac Elpidije Novoskitski je rođen 1913 u Lefkoziji. Njegovo kršteno ime je bilo Aleksandros. Bio je brat blizanac Svetog Mučenika Filumena, koji je bio ubijen u Palestini 1979 godine.
 
 
Dva brata su od detinjstva čitali Svete Oce i znali kako da se mole. Kada im je bilo četrnaest godina pročitali su biografiju oca Jovana Kavsokalivita. Njegov herojski život ih je inspirisao da odmah tajno odu u sveti Manastir Stavrovuni. U plodonosnoj atmosferi manastira i pod duhovnim rukovodstvom Oca Kiprijana započeli su svoj duhovni život Istočne monaške tradicije.
 
Podvizavali su se pet godina i onda otišli u Palestinu jer im se zdravlje pogoršalo zbog teških uslova u manastiru. Zbog toga su postali deo bratstva Crkve Svetog Groba Gospodnjeg. Otac Elpidije je postao đakon 1937 godine, a tri godine kasnije sveštenik. Takođe mu je data mogućnost da završi srednju školu. Od tada je služio na više mesta u Patrijaršiji. Prvo je postao Iguman Manastira Svetog Jovana Krstitelja i Preteče, a onda je bio poslat u Tiberiju, koja je pripadala Nazaretskoj Patrijaršiji i tu je postao Arhimandrit.
 
Godine 1947, Aleksandrijska Patrijaršija ga je poslala na misiju u Mozambik. Tamo je ostao do 1952. Onda je došao u Atinu i tamo pohađao Teološku Školu na Atenskom Univerzitetu. Godinu dana nakon završetka školovanja bio je poslat u London gde je služio u Crkvi Svih Svetih. U isto vreme je pohađao časove interpretacije Svetog Pisma i Crkvene Istorije na Rojalnom Koledžu. Godine 1959 je bio u Rusiji i Grčkoj, a nakon toga je postao propovednik na Kipru i Iguman Manstira Machairas.
 
Tamo nije ostao dugo. Posle ovih teških zadataka vratio se u Grčku i počeo da služi u bolnici Crvenog Krsta. Šest godina je služio uz veliku revnost, kako pacijentima tako i osoblju i posetiocima bolnice. Ovo se u bolnici pamti sa velikom zahvalanošću i dan danas. Njegov veliki duhovni trud je nastavljen u Crkvi Svete Trojice u Ambelokipi gde je kasnije bio prebačen. U međuvremenu studirao je pravo.  
 
Kada se konačno povukao iz aktivne službe postigao je ono čemu je težio godinama; započeo je isahistički život bez svetovnih briga. Živeo je kao isihasta u Novom Skitu na Svetoj Gori, po instrukcijama Presvete Bogorodice. 
 
Nikada nije ostavljao svoje monaške dužnosti. Čak i dok je bio u školi, povlačio bi se u svoju keliju da čita duhovne knjige i da se moli. Pošto je bio mnogo zauzet u bolnici, da bi ispinio poslušanja ponekad bi zamolio svoju duhovnu decu, rođake, ili medicinsko osoblje da umesto njega čitaju psalme ili druge duhovne knjige.
 
U njegovoj keliji se molio za ceo svet i čitao molitve za egzorcizam umesto monaha na Svetoj Gori. Kad god je putovao, hteo je da bude sam da bi mogao da se skoncentriše na Isusovu Molitvu. 
 
Njegova duhovna braća kažu da je tačno znao kako je njegov brat blizanac bio ubijen u Palestini. Čuo je ubice i svog brata kako mu kaže:”Brate moj, oni me ubijaju!” Jednom je bio na večeri kod siromašne porodice i nije bilo dovoljno hrane. Blagoslovio je ono što je bilo na stolu i rekao im da imaju vere. Nakon što su se svi nasitili ostalo je hrane na stolu. Postoje priče o čudima dok je bio u bolnici Crvenog Krsta. 
 
Nikada nikoga nije provocirao i živeo je tiho. Kada je bio ozbiljno bolestan na kraju svog ovozemaljskog života, on je bio taj koji je tešio monahe koji su dolazili da njega uteše. Upokojio se 2 Decembra 1983 godine. 
 
Neka bi njihov blagoslov bio na svima nama. 
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir Srbljak
15.12.2015.
 
Izvor: http://pemptousia.com/2015/12/the-memory-of-four-contemporary-elders/

Pročitano: 5990 puta