MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BESEDA ARHIMANDRITA DANILA (LJUBOTINE) NA PRAZNIK VAVEDENJA PRESVETE BOGORODICE U MANASTIRU LEPAVINI



arhimandrit Gavrilo Vučković, Mitopolit Porfirije  i arhimandrit Danilo Ljubotina

DUH SVETI NAS OKUPLJA SVOJOM NEODOLJIVOM SILOM
 
 
Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije: - Braćo i sestre, još jednom svima čestitam praznik Vavedenja Presvete Bogorodice, i vama, i u vaše ime ocu Gavrilu i bratstvu. Zamolio sam oca Danila, još jednog arhimandrita u našoj Mitropoliji, koji je s nama u Zagrebu, pored oca Gavrila,verujem da ga mnogi od vas znaju, ali, evo, oni koji ga ne poznaju, zamolićemo ga da i on uputi neku reč pozdrava, ili kako se to kaže  monaškim rečnikom da kaže neku reč utehe. Dakle, da uputi reč utehe povodom ovog današnjeg praznika.
 
Arhimandrit Danilo (Ljubotina): - Vaše Visokopreosveštenstvo, blagoslovite! Naš Mitropolit me zamolio prvo da se u ime Mitropolije, a i u ime Mitropolita zahvalim našem ocu Gavrilu, koji je ovde kao stub, kao stolpnik, onaj, koji je došao tu pre 30, odnosno 31 godinu. Ja znam da je ovaj manastir tada bio u ruševinama i u vrlo teškom stanju, tako da u tim prvim danima ocu Gavrilu nije bilo jednostavno ni lako da se održi i da počne obnovu ovoga manastira. Situacija je tada svugdje bila dosta teška, ali, Bog mu je dao sile baš onda kad je, sjećam se, zamalo napustio ovo mjesto, jer nije imao razumijevanja ni od naših vrhova iz Crkve, a ni od okoline. Bilo mu je baš teško i onda mu je Bog, a još više Presveta Bogorodica odjednom dala neku neobjašnjivu snagu pa je on tu, na ovoj ruševini, ipak ostao. 
 
Izvor manastira Lepavina posle bombardovanja 1943 godine
 
Ovo, gdje smo mi sada, nije postojalo. Morate znati da su to bile ruševine, da je ovaj manastir 1943. godine bombardovan, da je srušen, da je manastirski konak bio tek od polovine stepenika, ona strana, i to mi se čini, jedan mali dio. Crkva je bila sa ovim današnjim tornjem onako naherenim, koji još i dan danas nije popravljen.
 
Dakle, kako je monahu doći u jednu sredinu koja je potpuno izvan velike monaške tradicije? Otac Gavrilo dolazi iz manastira Hilandara sa Svete Gore. Upoznao sam ga 1977. godine u Kareji kao pomoćnika tadašnjeg poslanika pri Sveštenoj opštini u Kareji. On je tada pomagao ocu Mitrofanu. Bio je tada, čini mi se, mlad đakon, a i svi mi smo pre otprilike 35 godina bili daleko mlađi. Došao sam sa jednom grupom studenata teologije i filozofije, kao i drugih studenata. Došli smo iz Pariza da posjetimo Svetu Goru. Vodio nas je otac Atansije Jevtić, tadašnji naš profesor u Parizu, a kasnije episkop, profesor na našem fakultetu u Beogradu, poslije Episkop banatski i, na kraju, završio je kao Episkop zahumsko-hercegovački. Mnogi ga znaju iz opusa njegovog djela i rada.
 
Danas se nalazimo u manastiru Lepavini kao u jednoj od naših jakih duhovnih lavri i centara. Kad kažemo lavra, znate da postoji lavra koju prave pčele. To je osnovna ćelija, ali je i početna ćelija odakle se širi saće i med. Tako i odavde. Mi dolazimo kod oca Gavrila na utjehu, na duhovnu okrjepu i na njegov skromni, spoljašnje gledano liturgički opus života, ali iznutra veoma dubok.
 
Otac Gavrilo ispred ikonostasa u manastiru Lepavina 1985 godine
 
Eto, tako je otac Gavrilo već jedna simbolika u ovom srednjem dijelu Evrope, možemo reći, gdje su nekada dominirali Srbi na području Virovitice i ovoga kraja kao Vojna Krajina, kao Krajišnici. Bjelovar je tada bio centar. Dakle, nije pravilno reći Bjelovar, nego Belovar, zato što je ime dobio po mađarskoj familiji Bela, gde su Belo-var, Dombo-var, Karpoš-var mađarski gradovi i imena, ali gdje su i Srbi živjeli, izgradili ovaj manastir i odavde vrlo snažno držali svoju pravoslavnu duhovnost i čuvali duhovno zdravlje svoga naroda.
 
I Bog je iz Vrta Presvete Bogorodice, jer je Sveta Gora Vrt Bogorodičin, poslao oca Gavrila. Danas mi praznujemo Njeno Vavedenje u hram, dakle Njeno uvođenje u hram, i otac Gavrilo je došao iz Njenoga Vrta, iz Njenoga rajskoga Vrta, i stvorio ovdje jedan mali duhovni vrt u kome je zadržao tradiciju starih manastirskih lavri, ili ćelija, koje su postojale mnogo prije ovih naših evropskih ćelija, braćo i sestre, a koje su nastale u Egiptu, u Palestini i Siriji. Prodorom Turaka kaluđeri su morali da bježe, pa su se onda u trku, u bijegu naselili i na Svetu Goru Atonsku. 
 
Bratstvo manastira Lepavina,
monah Marko, jeromonah Vasilije ,arhimandrit Gavrilo i monah Teofan
 
Dakle, danas je Sveta Gora Atonska u Grčkoj kao jedna mala monaška republika, gdje žive monasi, kaluđeri koji drže onu prastaru monašku pravoslavnu tradiciju. A, mi možemo i kritikovati tradiciju, međutim, tradicija u sebi drži duhovnost. Neko smatra da je ta tradicija suviše jako pravilo, kao spoljašnji čin čovjekove duše. Ne! Ne možeš ti biti vojnik u pidžami, braćo i sestre! On mora biti obučen pravilno. Tako i kaluđer mora biti pravilno obučen. Tako i mi moramo biti nekako obučeni i imati pravilo, jer, pravilo je tradicija. Ako smo raspušteni spolja, onda iznutra gubimo. Teško ćeš se očuvati ako ti spoljašnjost nije zaštićena od uboda strijela ovoga svijeta.
 
A, eto, otac Gavrilo sa svojim malim bratstvom, skromnim bratstvom, uspijeva i odolijeva svim iskušenjima vremena. On je, kao što i znate, i zato smo tu, i ovaj prljavi rat, bratoubilački, građanski, svakakav, ipak izdržao ovdje u ovom manastiru i sačuvao ga, pa manastir nije ni spaljen, ni napadan zahvalujući njegovoj duhovnoj mudrosti i sigurno Presvetoj Bogorodici i Njenom omoforu i zaštiti, koja drži ovaj manastir.
 
Zahvalni smo ocu Gavrilu. Mnogi su ovdje došli izdaleka, mnogi iz banjalučkog kraja. Ja se sjećam da su ovdje i iz Beča poklonici dolazili, iz Ljubljane... Iz Beograda su takođe dolazili autobusi sa poklonicima. Ja sam bio u velikom hramu Svetog Save u Beogradu, imali smo autobus za Lepavinu. Dolaze, dakle, iz mnogih krajeva. Zašto? Zato što duhovnost privlači. Ne postoji mogućnost, braćo i sestre, da nas neko plati pa da nas ovoliko skupi na jedno mjesto samo zato što je to interesantno. Ne! Nije moguće! Duh Sveti, braćo i sestre, okuplja nas Svojom neodoljivom kreativnom silom, silom koja nas oživljava. I mi upravo dolazimo ovdje kao u banju. Ljudi idu u banju ne zato što im je lijepo, nego što ih nešto boli i žele da ozdrave. Tako i mi dolazimo u manastir da bismo se duhovno osvježili, jer u ovome životu, ovakvom kakav jeste, ne možemo proći neozlijeđeni. Skoro da je nemoguće čovjeku živjeti u gradskim sredinama, sa svim iskušenjima, a da ostane ono što je bila Bogorodica.  
 
Manastir Lepavina pred bombardovanjem 1943 godine
 
Zato mi moramo da dolazimo u duhovnu banju da bismo iz sebe iščupali one strijele koje su nam nabacali demoni i đavoli ovoga svijeta. Monasi su podvižnici. Podvig znači „ići naprijed“, od glagola „dvizati se“, znači, ići naprijed prema Bogu. U svom podvigu kaluđeri su prvi i najbolji Božiji vojnici, koji prvi razbijaju mrak i tamu ovoga svijeta, i primaju Božansku svjetlost, a mi za njima kao patuljci idemo i prepoznajemo u njima to što je sveto, a sveto na starom jevrejskom jeziku, glagol „kadoš“, znači biti odvojen od ovoga svijeta. Ne biti isti kao svijet. Svjetlost nije isto što i tama, ona je potpuno nešto drugo. Svjetlost je energija, tako da i mala svjetlost razbija tamu. To je ta sila, Božanska sila koju, eto, kaluđeri na svojim brojanicama i svojim djelima uspijevaju donekle sačuvati i uvećati, i zato mi, kao grešnici dolazimo iz gradova da se očistimo, dakle, da donekle budemo sveti, da sa sebe skinemo tu krljušt i sve ono što je po nama palo. Zbog toga su manastiri nama veoma potrebni. Neko će reći da nam to nije potrebno i da mi svjedočimo Bog zna šta...Ne! Ne, nije istina!
 
Mi svjedočimo Božansku Istinu, istinu Isusa Hrista, istinitog Sina Božijeg od Njegovog rođenja do kraja svijeta i vijeka. Znači, mi kao pravoslavni imamo smisla bez obzira da li živimo u Pekingu, Zagrebu, Njujorku, Atini ili Moskvi, imamo smisla da svjedočimo Hristovo Vaskrsenje, Hristovo Preobraženje i vječni život. Ako to mi ne svjedočimo, onda nemamo razloga da postojimo. Onda smo običan folklor, a folklor je, onako, na našu volju, pa kad nam je volja - plešemo, kad nije - ne plešemo. Crkva nije to. Crkva je živo svjedočenje Istine do mučeništva. Zato su sveti mučenici nama važni, sveti Georgije, sveti Dimitrije, sveti Prokopije, i svi sveti do svetoga Vukašina. Oni i danas svjedoče istinitu Ljubav i svjetlost Hrista: „Ne učini ono što ti ne želiš sebi“. Dakle, mi kad to svjedočimo, imamo pravo da živimo na bilo kom mjestu.
 
Manstir Lepavina
 
Tako i otac Gavrilo i njegovo bratstvo svjedoče Jevanđelje Hristovo ovdje, na ovom mjestu, koje je bilo skoro zapušteno. I zato mi dolazimo tu da bismo se napojili tom svjetlošću, tom energijom, tom silom, i danas i mi, a i vi, koji ovdje dolazite, evo, ovo je već prva nedjelja Božićnog posta, postimo i imamo osjećaj da se polako čistimo od nečega. Post je, kažu Grci “farmaka tonzon“, što znači, ljekarstvo života. Mi postimo da bismo se očistili kako duhovno, tako i tjelesno, da bi nas manje varale oči, miris, ukus, vid i sve ostalo što nam ovaj svijet nudi. Svijet nam nudi reklame da nas upecaju kao ribu. Reklame su pecaljke i, šta ćemo, mi živimo u svijetu i sve to ulazi u nas - i to čini takozvanu apokaliptičnu dinamiku ovoga svijeta. Ovaj svijet ide prema uništenju. Svijet ide ubrzano prema uništenju. Zato što se nama svašta nudi, svaka pogodnost, sve ono što je suprotno vječnosti, sve to nam se nudi . Uzmemo malo toga, malo onoga, pa će biti lakše... I tako mi prljamo sebe živjeći u ovom svijetu. Ali, moramo tako da živimo, jer nije nam to drugi stvorio. To je tako stvorilo čovječanstvo.
 
Mi kao pravoslavni, braćo i sestre, imamo malo više odgovornosti od drugih. Imamo odgovornost da sačuvamo svjedočanstvo Jevanđelsko po svaku cijenu. Ono ne smije biti kompromitovano. Ne smije biti adaptirano ovome životu, na smije biti konformističko. Mora biti autentično, jer, sve što nije autentično mi ne možemo protumačiti kao pravoslavno.
 
Mi ni jednu riječ ne možemo da izostavimo od onoga što je Bogorodica. U jednoj jekteniji kažemo –„Presvjatuju, Prečistuju, Preblagoslovenuju, Slavnuju Vladičicu Bogorodicu i Prisnodjevu Mariju“. Ako bismo izostavili i jednu riječ, mi više ne bismo sebe mogli smatrati pravoslavnima, jer bismo ubacili komfor. Bogorodica je uvijek Prečista, Preblagoslovena. 
 
Čudotvorna ikona Bogorodice lepavinske
 
Presveta je zato što je odvojena od ovoga svijeta i zato što je na današnji dan prinesena na žrtvu Bogu. Znači, kao djevojčica je prinesena Bogu na žrtvu...Kao djevojčica... Kao djevojčica je Prečista. Čistota nas sjedinjuje. Čistota... Ja se sjećam, i vjerovatno mnogi od vas se sjećaju jednog oca Stefana koji je 40 godina sam živio na Karulji. I bio je on nekako potpuno čudan, onako sa nekom kosom... Ali, on je imao takvu energiju čistote da kad ga vidiš - idu ti suze. Bilo je još nekoliko staraca koji su živjeli u onim špiljama gore, dok je već dolje velika provalija jedno 300 metara duboka. Kad gledaš dolje, to je strava, znači, ispod tebe je direktno more. Jedan mali kamen kad padne, on pada u vodu. Otac Stefan je tu živeo godinama. Jeste da je on u posljednje vrijeme bio nekako kritičan prema ovome što se zbiva u svijetu i u Evropi, ali njegov asketski život je mladog čovjeka, koji traga za istinom, dovodio do suza, jer čistota ne može da se sakrije.
 
I, na kraju, Preblagoslovena Bogorodica. Bogorodica je blagoslovena. Dakle, Bogorodica je u toj Svojoj čistoti od Boga Oca blagoslovena. Ona je kovčeg u kojoj potencijalno živi Duh Sveti, koja će roditi Isusa Hrista. To nije mali Isusek, to nije igračka. Mi tako ne vjerujemo. Mi vjerujemo u Živog Hrista koji je došao na ovaj svijet.
 
Zatim, ta ista Bogorodica Prisnodjeva Marija, kojoj Anđeo Gospodnji govori: „Rodićeš Sina Božijega...“. Dakle, Anđeo Gospodnji blagovijesti Bogorodici da će biti blagoslovena, da će začeti i da će roditi Sina Božijega: „Blagoslovena si ti među ženama i, zvaće Te blagoslovenom svi naraštaji svijeta“.
 
Kroz tu čistotu rodio se Hristos kao novi Adam. Kako smo svi mi zgriješili, nije bilo moguće da se spasimo, nego na taj način. Bog je postao kroz čistu Bogorodicu Prisnodjevu, Stalnodjevu, Prisnodjevu - stalno djevojku Mariju koju je odredio da rodi Isusa Hrista.
 
Drugoga dana, potpuno nezavisno od čovjekove istorije, osim kroz starozavjetne, dakle, kroz Njegove Oce, da ima samo prizvuk Prvog dana, ali Bog Ga je stvarao od Prisnodjeve Marije Svojim blagoslovom, Svojom natprirodnim intervencijom... Za mnoge je to prirodno, zato što svaka žena nije majka, a mnoge bi željele da budu majke – ali, ne mogu biti, a mnoge jesu – pa ne vole da budu. Vidite koji je to sada paradoks!? Bogorodica je rodila Istinitog Čovjeka i Boga, znači, Hristos je Istiniti Čovjek, rođen u pećini vitlejemskoj. I Istiniti Bog Logos ovaploćeni, Predvječni – „Onaj u početku bješe Riječ“. I ta Riječ se rodila kroz Bogorodicu.
 
Manastir Hilandar
 
Danas slavi i naš manastir Hilandar, odakle je potekao naš otac Gavrilo. I mnogi manastiri danas slave Sveto Vavedenje posvećeno Svetoj Bogorodici. A Sveta Bogorodica je zaštitnica roda ljudskog. Ona je iz naše loze. Posebno je zaštitnica ženskog roda i svih majki. Posebno je zaštitnica roda ljudskog. Dakle, svi majčini dani u svijetu, svi neki sindikalni praznici služe samo za zloupotrebu žene. Jedina je Bogorodica istinska zaštitnica majki, i ženskog roda i čovječanstva. Mi Njoj posvećujemo mnoge dane, i praznujemo Njene dane, i ti dani djeluju blagotvorno na nas.
Kareja , Sveta Gora
 
Neka bi Gospod dao da ovaj manastir ima blagoslov, i pokrov i plašt Presvete Bogorodice, sa našim ocem Gavrilom. On nije toliko star, ali je dosta bolestan, ali i bolest je neki znak. Bolest nas uči da ne pretjerujemo ni u čemu. Znači, čovjek kad je bolestan više vidi sebe u ogledalu nego kad je zdrav. Nije bolest data Adamu-čovjeku samo onako. Bolest nas često vreća u realnost, zbilja - u život. I često nam Bog daruje isceljenje od neizlječive bolesti, da nas nauči pameti. Često, čak u najvećem broju slučajeva, čovjek podlegne bolesti, jer ga Bog tako oslobađa velikih muka.
 
Neko mi je od vas rekao, a i kad sam bio u Cirihu u bolnici, kako su se neki bolesnici molili: „Bože, daj da umrem, ne mogu više...“, oni što su u mukama, kad je rak u pitanju, pa su neki preživjeli, neki umrli.
 
Neka bi Bog dao, i zaista, da nam Bog da snagu, razum i silu Svetoga Duha da raspoznajemo dobro i zlo.
 
Hvala Vladici, našem Mitropolitu, koji ima ljubavi na prvom mjestu prema monaštvu u globalu, i sam je prije svega monah i podvižnik, i sam sagledava i teškoće i radosti monaškog života, i sam je na sebe uzeo jaram ove velike Mitropolije koja je nekada bila možda u ljudstvu dupla.
 
Hvala ocu Gavrilu što nas prima ovdje, što ima strpljenja da budemo njegovi gosti. Hvala svima vama, braćo i sestre, koji dolazite tu da tražite utjehu, jer vi time sebi pomažete. Mnogi traže utjehu u surogatima, u onome što nije naše, i u onome što nam nije ni potrebno.
 
Mitropolit Porfirije sa vjernim narodom u manastiru Lepavina na Vavedenje 2015 godine
 
A i svima nama da u ovoj duhovnoj jevanđeljskoj liturgičkoj ljubavi Gospod da da budemo nadahnuti, da nam je lakše preživjeti svaku muku koja u životu nailazi na nas. Hvala bratstvu, monaštvu, sveštenicima koji dolaze i izdaleka i izbliza, koji time pomažu u Liturgiji. Liturgija nije samo naša, Liturgija je i vaša. Zato sam htio reći da oni koji osjećaju da znaju da barem malo pjevaju, prvu i drugu slavu na Liturgiji, da stanu blizu pjevnice, da pomognu. Mi predvodimo Liturgiju, ali vi govorite „amin!“. Bez toga nema Liturgije. Mora neko reći „amin“. Ako nema toga, nema Liturgije. Ne može sveštenik sam sebi da služi. U službi je i narod, i narod potvrđuje „amin“.
 
Hvala svima još jednom. Oprostite, malo sam produžio.
 
Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije: - Hvala ocu Danilu, kako sam rekao kad sam ga najavljivao, na slovu utehe. Hvala još jedanput svima vama, braćo i sestre, i sve neka nas Bog blagoslovi.
 
Otac Gavrilo: - Samo još nešto da kažem. Kada sam 1984. godine došao u Vavedenje, u Lepavinu, naš Mitropolit, koji je tada bio student, posetio je naš manastir.
 
Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije: - Da, bio sam ovde kao student, i manastir je, kada je tek došao otac Gavrilo, zaista je bio u ruševinama. Braćo i sestre, pomenuo je otac Gavrilo da sam ovde bio kao student. Tada smo bili i na službi. Otac Gavrilo je služio sa sadašnjim Mitropolitom crnogorsko-primorskim Amfilohijem. Služio je Liturgiju kao jeromonah, a mi, studenti smo pevali. Bilo je i svenoćno bdenije.
 
Bilo bi lepo kada bismo mogli u ovom broju, i u raznim prilikama da se češće okupljamo, kao i da možemo i da eventualno služimo bdenije. Naravno, to je malo nezgodno pošto nema mogućnosti za prenoćište, ali i pored toga potrebno je da se i hram još popravi. Na Veliku Gospojinu kad smo ovde služili, ja sam rekao da ako Bog da, treba da dovršimo obnovu hrama. On je unutra dobrim delom uređen. Bože zdravlja, s proleća bi trebalo da počnemo ponešto da radimo, da na hramu prozore promenimo i da ponovo malterišemo crkvu. Dobili smo skoro neke pare od države, neke ćemo sami dodati, a uzdamo se u svaku leptu i od vas, koliko se može, jer, kako reče otac Danilo, gradimo nešto što pripada svima nama. Postoji i jedna ideja, ne znamo da li je realna. Naime, ovde oko nas ima dosta kuća koje su ili prazne, ili ruinirane. Kako bismo do njih došli morali bismo da ih kupimo, da ih malo preuredimo, pa bi moglo vremenom od toga da se napravi i neko prenoćište u budućnosti, za konak, tako da kad uđemo u tu fazu, onda će nam biti potrebna pomoć i od vas, koji ovu svetinju osećate kao svoju, i od onih koji prepoznaju značaj i smisao ove svetinje. Monasi sami po sebi sigurno da nisu u mogućnosti da to urede i izgrade, ali ja verujem da, ako Bog hoće, i ako to Njemu bude milo, On će naći načina da pokrene sve ljude dobre volje i sve nas da sve učinimo i da to stvorimo, ne radi komfora i konformizma, već radi elementarnih uslova da bismo zapravo mogli, još plamenije i još dublje moleći Boga, da se ovde okupljamo.
 
I, eto, samo još jedna kratka informacija, dosta smo se zadržali, ali nama koji smo ovde nije toliki problem, jer smo se sa ove trpeze ljubavi poslužili, nego ima još braće i sestara napolju koji se nisu poslužili, pa je vreme da njima oslobodimo prostor. Amin.

KLIKNITE i poslušajte besedu oca Danila
 
Priredila Tankosava Damjanović
7. 12. 2015.
 

Pročitano: 10915 puta