MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KAKO DJECI PRIČATI O DEMONIMA, PAKLU I SMRTI



Ozbiljna je obrazovna greška maloj djeci govoriti o demonima u detalje, zato što kad dijete jednom čuje kakvi su, nemoguće je da ih prestanu zamišljati.
 
Odrasli moraju biti upozoreni o opasnosti koju rizikuju dozvoljavajući da slike demona obuzmu njihove misli, ali kod malog djeteta, čak i kada je upozoreno, ono jednostavno ne može prestati misliti o nečemu što ga uznemirava i to može dovesti do opasnog stanja uma, ili u najmanju ruku, da pati od noćnih mora. Kada mala djeca pitaju u vezi sa demonima ili postojanju zlih duhova, najbolje bi bilo da ne idete u detaljnu analizu, već da im kažete da ne trebaju obraćati veliku pažnju na njih od one u snovima ili tako nešto slično. Generalno, dječije misli trebamo usmjeriti na Hrista, svetitelje i anđele.
 
Bolje je djecu učiti o hrišćanskim borbama ali bez direktonog osvrtanja na borbu sa demonima. Djecu treba naučiti da sasvim prirodno, prije spavanja, se osjene krsnim znakom (same sebe i krevet ili jastuk) kao blagoslov za laku noć, da izgovore Isusovu molitvu (Gospode, Isuse Hristu, pomiluj me grešnog/u) ili da pričaju sa Gospodom i svetiteljima svojim riječima, kad god to požele. Dakle, kada osjete iskušenje (npr. strah od noćnih mora) oni će sasvim prirodno upotrijebiti pravo oružje. Djeca mogu spavati sa brojanicom u ruci ispod jastuka i izgovarati Isusovu molitvu (čak svega par puta u svojim dnevnim molitvama).
 
Predstava pakla plaši djecu. Naravno da i nas plaši, ali naš strah nije patološki već prije izvire iz naše ljubavi prema Bogu i našeg straha da ćemo biti odvojeni od Njega. Ono što trebamo njegovati kod djece nije strah od pakla već ljubav prema Bogu. Djeca mogu ozbiljno podrazumijevati metafizički problem i Božiju ljubav. Pakao je vizija Božije svjetlosti koja peče one koji ne žele postati kao On. Ili možemo čak reći da ako bolesna osoba odbija da uzme lijekove propisane od strane ljekara, ne bi trebalo da krivi ljekara za to što je neizliječena.
 
Kao i uvijek, ne postoje univerzalni recepti, za šta ću navesti samo par primjera. Postoje mnogi slučajevi odraslih koji su odbacili Hrišćanstvo jer su mislili da je to najbolji način da se oslobode od gušećeg straha odlaska u pakao sa kojim su odrasli. Čak i kada govorimo o zlim djelima koje su ljudi počinili, važno je da dijete bude sigurno da je Hristos uvijek spreman da oprosti bilo koji grijeh.
 
Kada djeca govore o raju, ona često izražavaju različite ideje o tome šta se tamo nalazi, ideje koje teološki mogu izgledati netačne. Međutim, moramo biti veoma oprezni da ne uništimo njihovu želju da odu u raj. Možete li zamisliti dijete koje bi željelo da ode na mjesto gdje nema hrane, ili igračaka, ili njihove omiljene životinje? Moramo ostaviti utisak (ali ne lažni utisak) da je raj neuporedivo bolji od bilo čega što možemo zamisliti. Neka djeca, kada ovo čuju, spontano će upitati: „Bolje nego noć uoči Vaskrsa? Bolje od sladoleda? Ljepše nego kad me mama stavi u krevet?“ Sveto Pismo nas uči da postoji nebeska hrana, nebeska radost, itd.
 
Što se tiče životinja, djeca žele da znaju da li će njihova omiljena životinja imati svoje mjesto u raju. Nema razloga da se ovo teološki objašnjava djetetu, objašnjavajući mu razliku između duše životinje i duše ljudskog bića. Bolje ih je podsjetiti da se Bog brine za svakog malog vrapca (Mat. 10:29).
 
Kada teološki pričamo, nikada ne treba uništavati ideju koju neko nosi u sebi, osim da je zamijenimo nekom zrelijom idejom koja ne prelazi nivo njihovog razumijevanja. U „Izrekama pustinjskih otaca“ nalazi se priča o monahu koji je bio antropomorf (on je bukvalno tumačio biblijske izraze Božijim rukama, Božijim očima, itd.). Pravoslavni monasi su ga ispravljali. Ali posjetio ga je jedan drugi monah koji ga je našao uplakanog. Posjetilac ga upita: „Zašto plačeš oče? Zar nisi srećan što si se vratio ispravnoj vjeri?“ Monah mu  odgovori: „Plačem zato što su mi uzeli mog Boga od mene i sada ne znam kome da služim.“ 
 
Mi ne želimo da naša djeca budu u strahu od smrti.  Moramo o tome govoriti kao o dijelu našeg života – da je to prag nebeskog života, odskočna daska u naš vječni život sa Hristom, svetiteljima i anđelima. Ponekad postoje djeca koja toliko žele da odu u raj, da to izražavaju željom da umru ili čak da stave tačku na sopstveni život. U ovakvu djecu ne smijemo usaditi morbidan strah od smrti kako bismo ih odvratili od te želje, ali trebamo objasniti da je smrt samo blagoslov ako napustimo ovaj svijet u vrijeme kada nas Bog pozove zato što samo On zna kada smo spremni. Mi ne odlazimo na nebesa prije nego što nam On prvo ne pošalje kartu. Ne postoji univerzalni recept šta treba reći svakom pojedinačnom djetetu, ali mi moramo pokušati prilagoditi svoj odgovor za svako pojedino dijete. Ovo je problem koji obično roditelje ostavi nespremnim. Žalosno je da mala djeca čak i čuju za samoubistvo, ali to je realnost sa kojom se hrišćanski katehisti moraju suočiti.
 
Pitanja o paklu i raju, dobru i zlu, demonima, smrti, samoubistvu, itd. doćiće mnogo puta u toku djetinjstva. Naši odgovori na ovo (kao i na pitanje kako djeca dolaze na svijet) trebalo bi da budu proporcionalna sa nivoom dječijeg razvoja. Ne odgovarajte na isti način djetetu od pet godina kao što biste odgovorili djetetu od deset godina, čak i onda ako postavljaju isto pitanje.
 
Prevod: Džon Sanidopulos
 
Prevod sa engleskog Dragana R.
 
Izvor: http://www.daimonologia.org/2015/11/how-to-talk-to-children-about-demons.html

Pročitano: 15181 puta