MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

"NAŠA JE GREŠKA ŠTO IMA LJUDI KOJI NE ZNAJU HRISTA"



Mitropolit Atanasije Limasolski

Mitropolit Atanasije Limasolski govori o poslednjim vremenima, veri u Boga i misiji Crkvem
 
Po čemu je jedinstveno vreme u kome živimo? Kako da prevaziđemo duhovnu slabost? Šta da radimo ako nemamo iskusnog duhovnog oca? Kako da se molimo i kako da podržavamo misiju Crkve? Šta je moderno monaštvo? Zašto ljudi u braku moraju da čitaju Otačnik(Paterik)? Poznati Grčki propovednik, Mitropolit Atanasije Limasolski, odgovara na ova pitanja.
 
    
-Vaše Preosveštenstvo, da li imate osećaj da živimo u ne normalnom vremenu? Znam da zvučim čudno, pogotovo što se ljudi uvek žale da je ranije bilo bolje, da je trava bila zelenija i da su ljudi bili ljubazniji. Ipak, danas mnogi ljudi, ne samo Hrišćani, imaju opšti osećaj nelagodnosti i stresa.

Mislim da smo ostareli i da je to razlog što idealizujemo prošlost i mislimo da je bila bolja sadašnjosti. Očigledno, svet ide ka poslednjem vremenu. Ipak, za Hrišćane, ne postoji “juče” i “sutra”. Postoji samo “danas”, koje se živi u prisustvu Božjem kroz Svete Tajne Crkve i kroz Svetu Liturgiju. Kada slavimo Crkvene praznike, mi kažemo: “Danas je Hristos Rođen”, “Danas je Hristos Kršten”, ili “Danas je Hristos Razapet”. Na taj način živimo u današnjosti i Carstvu Nebeskom koje će doći na kraju. Mislim, dragi moji, da moramo da budemo zahvalni Bogu za Carstvo Nebesko. Starac Pajsije je govorio, što više problema kroz koje prolazimo to više blagoslova Božjih.

-Znači, ne postoji “juče” i “sutra” u Crkvi, ali čudne se stvari događaju u svetu van Crkve: brakovi homoseksualaca se legalizuju, eutanazija se legalizuje, greh i blud se propagira na svakom koraku, pred našim očima svakodnevno vidimo bezakonje i nepravdu. Zar nismo u pravu kad kažemo da je naš svet drugačiji od onog pre 50 godina?
 
Šteta je što naša braća ne znaju Sveto Jevanđelje i rade stvari koje ste vi opisali. Molimo se za njih i za ceo svet. Uslovi su uvek bili teški za našu Crkvu.
Razmislite o ovome što sam rekao, da su uslovi uvek bili teški za našu Crkvu. Osnovana je u vreme idolopoklonstva. Vekovima je bila gonjena. Setite se šta se dogodoli u Rusiji u prošlom veku. I pored svega toga, naša crkva opstaje. Mi ne očajavamo već zahvaljujemo Bogu koji nas je uveo Crkvu i molimo se da ostanemo u Crkvi. Molimo se i za ljude koji su van Crkve, da bi ta naša braća iskusila Boga, jer je i to naša odgovornost. Mi znamo da je đavo princ sveta van Crkve. Ali će Hristos pobediti đavola, a oni koji traže Hrista će uvek biti sa Hristom. Najveća odgovornost ljudi u Crkvi je da propovedaju istinu Jevanđelja onima koji to žele da čuju.  

-Tokom 1990, Rusija je doživela kolosalni duhovni napredak, ali danas vidimo da su ljudi sve manje zainteresovani za Veru. Ovo znači da su ljudi koji treba da budu “Deca Nebeskog Carstva” odabrali potpuno drugo carstvo sa drugim gospodarem, a ne Hrista. Kako treba Hrišćani da zadrže svoju revnost?
 
-Ljudski pad i odvajanje od Hrista je uvek razlog za žalost Hrišćana, ali takođe postaje motivacija za pokazivanje ljubavi kroz molitvu za one koji su van Hrišćanstva. Treba da se odnosimo prema njima sa velikom ljubavlju i žalošću. U Jevanđelju nam Hristos kaže da treba naše svetiljke da sijaju pred ljudima da bi oni spoznali Boga.
 

Divijevo. Fotografija Genadija Mikhejeva/Pravoslavie.Ru
    
Naša je greška što ima ljudi koji ne znaju Hrista. Moramo da osećamo ogromnu odgovornost za duše takvih ljudi. Ako postanemo sveci onda će mo privući ljude Hristu. Naš problem je manjak svetosti u nama. Zbog toga nismo fer prema svojoj braći, jer ne vide svetost u nama i zbog toga nisu privučeni Jevanđelju. Iz svega toga sledi da nam je u stvari potrebna svetost i sveci u Crkvi. 
 
-Moje pitanje je bilo malo drugačije. Šta se može iskoristiti da bi se sačuvala Hrišćanska Vera i stremnja ka svetosti ako je naša zainterosovanost za Veru sve manja. Vidimo da se tragedije događaju čak i u svešteničkim porodicama. Žena sveštenika koga sam znao ga je ostavila. Takođe neki student na bogosloviji koga sam poznavao je prošao kroz razvod. Stvari se dešavaju tamo gde ne očekujemo i gde mislimo da ne mogu da se dogode. Na šta da se moderni Hrišćani fokusiraju da im se ovo ne bi događalo?

Naravno, naš život će uvek biti pun iskušenja. I sigurno će ova iskušenja pokušati da umanje našu ljubav prema Bogu. Uz budnost i aktivnost u našim životima, veoma je važno za ljude koji žele da sačuvaju toplinu u svojim srcima da imaju pravednog i iskusnog duhovnog oca kome mogu da se obrate u teškim periodima iskušenja. Vođen Blagodaću Duha Svetoga, duhovni otac može pomoći da sačuvamo ljubav Božju u našim srcima. Takođe moramo negovati naše duše tako što će mo se moliti Bogu i čitati duhovne knjige. Tako će mo uz pomoć duhovnog oca uspeti da prebrodimo sve svoje probleme i probleme u svetu.
    
-Rekli ste da je dobro imati duhovnog oca, ali danas u Rusiji ima mnogo mladih sveštenika koji jednostavno nemaju iskustvo ili posebne darove. Šta bi trebalo većina Hrišćana, koji nemaju iskusnog duhovnog oca, da rade?

Starac Pajsije je govorio kada nema pomoći od čoveka tada dolazi velika pomoć od Boga. Ali ono što kažete je veoma logično. Ipak, nije po Božjoj logici. Bogu nisam potreban ni ja ni bilo ko drugi, čak ne ni Starac Porfirije ili Starac Pajsije. Bog može sam da implementira Svoju Volju u srcima ljudi i zbog toga nikada ne treba da očajavamo. 
 
Ispovest. Fotografija Jurija Kavera / Pravoslavie.Ru
    
Bog je prisutan u Crkvi u ovome svetu. Ako bi ste prišli Starcu Pajsiju bez vere uopšte ne bi imali nikakve koristi, ali i suprotno je istinito. Ako priđete svom duhovnom ocu pobožno i sa verom u ime Hristovo, dobićete odgovor koji će biti po volji Božjoj.
Na Svetoj Gori sam čuo priču o monahu kome se duhovni otac upokojio. Ovaj monah je obukao odeću svog duhovnog oca i rekao: pošto nemam duhovnog oca onda ću pitati ovo drvo, i dobio je odgovor da ne treba nešto da uradi.
Bog odgovara po našoj veri. Ja te dobro razumem, ali će mo biti u nevolji ako očekujemo pomoć od ljudi, a ne od Boga. Čak i u Grčkoj, mnogi ljudi nisu znali za Starca Pajsija i Starca Porfirija, iako su njih dvojica bili posebni sveti ljudi. Ono što je važno je da Crkva Hristova nastavi svoju misiju.

-Ako je tvoja vera živa i voliš Boga, onda ti ništa drugo ne treba osim Boga i Njegove Crkve. Ali, kako se spasiti ako tvoja vera i revnost opadaju i ako ti je potreban ovaj svet koji po rečima Apostola leži u zlu.

Takvi Hrišćani treba da urade isto što je Apostol Petar uradio kada je počeo da se davi. Povikao je i molio Boga da mu pomogne. I Bog je pružio svoju ruku i spasio ga.
Hristos je živ! On je uvek blizu. I svakome, ko mu se obrati za pomoć, će pomoći.
 
Bog Pantokrator, XVI Vek, Freska iz Manastira Dionisijat na Svetoj Gori
 
-Šta da radimo ako se molimo i ne dobijamo odgovor od Boga?
 
Ako čekaš rezultate molitve, nikada ih nećeš videti, jer je početak takve molitve pogrešan. Ne molim se da bih dobio rezultate već se molim da mi Bog oprosti grehe i da se smiluje na mene.
Bog nam daje Svoje Sveto Telo i Krv, oprašta nam grehe i kroz Crkvu nam daje blagodat Svetog Duha. Tako da je jedino potrebno da se molimo Bogu za Njegovu milost na smiren i jednostavan način. Čovek koji je stekao smirenje se uzda u Boga i ne sumnja da ga Bog čuje. Ako želiš da vidiš rezultate svoje molitve, to znači da sumnjaš. Pošto Bog ne želi da nas naša gordost povredi, On krije plodove naše molitve. Najverovatnije, On će nam ih pokazati kada steknemo smirenje i tada će mo moći da uživamo u plodovima molitve, na neobjašnjiv način. 
Jedan starac je rekao monahu koji je uvek tražio da vidi plodove svoje molitve da je on kao osoba koja stavi seme u zemlju i svakog dana ga iskopava da vidi da li je seme pustilo korenje. Ostavi seme u zemlji, zalivaj ga i bdi nad njim, i onda će porasti samo po sebi.  

-Kako možemo da objasnimo ovu istinu ljudima van Crkve? Mnogi ljudi misle da je život supermarket gde možeš nešto brzo da kupiš. Oni upale sveću i očekuju da će Bog odmah da izleči rak, da im pomogne da nađu odgovarajući posao…

Mi nismo Božji advokati. Mi ne moramo uvek da objasnimo ono što Bog čini svakom čoveku. Mi moramo da učimo ljude da vole Boga kao što ga deca vole, ne kao kupci u supermarketu.  
Mi treba da verujemo Bogu i Njegovoj Volji. Bog će pronaći put do srca svakog čoveka i mi ne treba da brinemo šta će se dogoditi sa svetom i ljudima u njemu. Hristos je Spasitelj sveta. On je bio razapet za ljude i On neće biti nepravedan prema ljudima. Bog će da sagleda srce svakog čoveka kada je potrebno. Ako Bog ne odgovara i mi nećemo odgovarati.
Svi moraju da predaju svoje duše Volji Božjoj. Ponekad, da bi osetio Boga u svom srcu, moraš da prođeš mnoge tuge, iskušenja, i ne razumevanja. Da li se sećate šta se dogodolo Jovu koji je dugo stradao. Bog je dozvolio da prođe kroz mnoga iskušenja i javio mu se tek na samom kraju. Bog zna kada je vreme da se obrati čovekom srcu. Moramo se uzdati u Boga i u Njegovu ljubav prema celom svetu. Kada vidimo da je nekome potreban Bog treba da se molimo za tu osobu i Bog će sigurno dotaći njeno srce.

-Kako onda Crkva da implementuje svoju misiju? Kažete da ne treba da brinemo šta se dešava sa svetom i da će se Bog svakom čoveku obratiti. Ovo može da znači da ne treba da brinemo da li će i kada će ljudi da krenu u Crkvu. Ipak, mi treba da uradimo nešto da privučemo ljude u Crkvu. Mi treba da budemo misija Crkve?

Sejač seje seme na njivi, onda se moli Bogu da to seme izraste i više ne brine o tome. Slično ovome, mi moramo da sejemo i da zalivamo, ali ne treba da brinemo da li će porasti.
 
Sejač i seme. Freska u Tavorskom Manastiru. Fotografija A.Pospelov / Pravoslavie.Ru
    
-Do kojih razmera možemo da utičemo na svet? Ruska Crkva je dugo razmatrala koja su prava sredtsva za misionarski rad. Na rpimer, da li sveštenici mogu da idu na rok koncerte, da igraju fudbal... Da li ove metode mogu da se koriste da bi ljudi došli u Crkvu?

Mislim, da mi svetu nismo potrebni na rok koncertima ili fudbalskim mečevima. Trebalo bi da budemo tamo gde nas ljudi mogu naći – to jest u Crkvi. Mi treba da ispovedamo ljude i da im budemo dostupni za duhovni razgovor. Ljudi treba od nas da čuju Reč Božiju. Treba da ih primimo ljubazno i sa ljubavlju. Ne treba da idemo na fudbalsku utakmicu ili da pijemo alkohol u diskoteci ili klubu.

-Već dve godine za redom, dolazili ste u Rusiju na konferenciju o monaštvu. Kako objašnjavate sadašnju situaciju monaštva?

Veoma sam dirnut što su Njegova Svetost Patrijarh Kiril i sveštenstvo pokazali brigu o modernom monaštvu. Očigledno, postoje mnogi problemi o kojima treba diskutovati i koje treba popraviti, ali to nije samo u Rusiji već čak i na Svetoj Gori. Svaka zemlja ima svoju tradiciju, pravila i ljude. Monasi se pojave u svakom narodu i žive među ljudima. Mislim da sve ide kako treba, ali vidim i realnost. Vidim da se sve odvija prirodnim putem, a Igumani i Igumanije se trude da isprave nedostatke na pravi način.
 
 
Mitropolit Atanasije Limasolski i učesnici konferencije o monaštvu u lavri Svete Trojice i Svetog Sergeja. Fotografija V. Khodakov / Pravoslavie.Ru
    
-Da li postoji veza između dobrih Hrišćanskih porodica i dobrih monaha?

Uvek kažem da bi dobar monah bio dobar roditelj i obrnuto. Hriščanski cilj u monaštvu i u braku je isti – taj cilj je večno sjedinjenje sa Hristom. Ovome treba da težimo i u monaštvu i u braku. Pitate me da li je bolje ovaj cilj ostvariti u monaštvu, ipak ne bih to mogao reći.  Svako treba da nađe ono što je za njega najbolje da bi pronašao Hrista.
 
-Često čujemo da ljudi govore šta monasi mogu da znaju o porodičnom životu?
 

Čovek treba da se zagleda ispod površine i uvideće da je osnova ista. Tekstovi asketskih monaha nas uče da prevaziđemo egoizam i strasti i da izbacimo “starog sebe” da bi mogli da komuniciramo unutar sebe, sa drugim ljudima, i najvažnije sa Bogom. Ljudi u braku moraju da čitaju Paterik(Otačnik) da bi naučili kako da izgrade dobru porodicu, jer ta knjiga sadrži odgovore na probleme koje susrećemo u našim životima.
 
-Vaše Preosveštenstvo, kao Vladika velike eparhije, i kao duhovni otac i Iguman mnogih manastira, da li imate vremena da ispovedate i duhovno vodite mirjane?

Svuda gde se Grčki jezik govori, ne samo na Kipru, vladike odvajaju dosta vremena da bi ispovedali mirjane. Naš način ispovedanja je drugačiji od onog u Rusiji. Koliko ja znam imate malo vremena da kažete svoje grehe. Dok kod nas ispovest može da traje nekoliko sati jer ljudi govore o svojim gresima i problemima, postavljaju pitanja, i govore o svemu što ih muči.
Pre nekoliko dana, mlađi učitelj je došao kod mene na ispovest. Stigao je u pet sati popodne, a otišao u šest sati ujutro sledećeg dana. Hvala Bogu što je on bio jedini.
 
 
Mitropolit Atanasije Limasolski. Fotografija V. Khodakov / Pravoslavie.Ru    
 
-Ako čujete ispovesti toliko velikog broja ljudi, znaćete stanje duša svojih parohijana. Koji grehovi su tipični za vreme u kome živimo?

Jedan od razloga što ja lično ispovedam je to što ne želim da izgubim kontakt sa ljudima, ne želim da sedim u kancelariji i da budem kao menadžer. Ispovest je najednostavniji način da se shvati o čemu ljudi razmišljaju i da se razume šta su njihove brige i koji ih problemi muče. Veoma sam srećan kada ljudi gledaju na svog Vladiku kao na svog oca i kada me ljudi nađu u crkvi i povere mi svoje probleme.   
Odlazim u svoju eparhijsku kancelariju jednom ili dvaput mesečno. Tamo se osećam kao major, pa zbog toga više volim da budem u crkvi. Crkva je prirodno mesto gde Vladika treba da bude.

-Po vašem mišljenju koji je najveći duhovni problem našeg vremena?

Vidite, naziv greha (ubistvo, abortus…) nije bitno. Suština greha je važna, a to je odstupništvo od Boga. Na Grčkom, reč greh znači promašiti metu. Kada su stari grci gađali strelom metu i kada bi promašili rekli pi zgrešio sam. Kada ljudi nemaju Hrista u srcu onda donose pogrešne odluke.
 
 
 
Još kao mlad sam postao duhovni otac, kada sam počeo da ispovedam ljude dok sam živeo na Atosu. Jednom sam pitao Starca Pajsija šta treba da pitam ljude koji dolaze na ispovest. Rekao mi je da izbegavam da postavljam pitanja, ali ako ljudi insistiraju onda prvo pitanje treba da bude da li volite Boga, a drugo kakav je vaš odnos sa Bogom. Onda ih pitaj da li vole ljude oko sebe i da li vole sebe i situaciju u kojoj su. Nakon toga ih možeš pitati o ostalim stvarima. Zbog toga Bog kaže da je najveća zapovest ljubav prema Bogu svim svojim srcem, a ostalo će da sledi.
    
-Pomenuli ste Starca Pajsija. Verovatno se sećate učenja Starca Pajsija, Starca Porfirija, i Starca Josifa.

Tačno. Po Božjoj promisli sreo sam mnoge današnje svete ljude još dok sam bio veoma mlad. Poznavao sam dva Starca Atanasija iz dva Manastira. Kasnije sam se upoznao sa Starcem Jefremom, Starcem Haralampijem iz Manastira Dionisijat. Takođe sam upoznao Starca Jefrema koji sada živi u Arizoni, starca Josifa koji je bio moj duhovni otac i koji me je zamonašio. Bog me je blagoslovio da upoznam Starca Porfirija, Starca Jakova, Starca Filoteja, Starca Sofronija, Starca Emilijana iz Manastira Simono Petra i mnoge druge manje poznate starce. Od svakog od njih sam čuo duhovne pouke.
Opšti utisak koji sam dobio iz razgovora sa njima je da ih Božja blagodat održava da budu duhovno i psihološki zdravi. Nisu imali nedostataka. Nisu bili preterano striktni. Starci su bili blagi, razumni i taktični. Bili su puni ljubavi prema Bogu i prema ljudima. Bili su veoma srećni ljudi takođe.  
Kada bi pogledali na bilo kog od njih, pomislili bi da je ovo čovek kakav ga je Bog stvorio, jer su imali lik Božji u srcima i ličili na Nebeskog Oca. Svi su bili deca Crkve. Uvek su govorili da budemo povezani sa Crkvom i da imamo mir u duši bez obzira na okolnosti u našim životima i da na sve gledamo kroz Hrista. Mogao bih o njima da govorim satima.
 
Starci: Pajsije, Jakov Tsalikis, Josif Isihasta i Porfirije Kapsokaliva (Sveta Gora)
    
-Sigurno da postoje neke duhovne pouke kojih se češće sećate i koje upotrebljavate u razgovorima.

Starac Pajsije je uvek govorio ljudima da budu vredni da Bog ne bi bio razočaran. Takođe je govorio da zna da zaslužuje pakao ali da ne želi da ide tamo jer bi tako razočarao Isusa.
Starac Jefrem Katunakijski je uvek govorio da ispunjavanje poslušanja je sve za monahe.
Starac Porfirije je obično govorio da je Bog sve, da smo uvek srećni kada smo sa Hristom i da će mo ići gde god da i On ide. Čak i da odemo u pakao bićemo srećni ako je Hristos sa nama.
Životi ovih svetaca su imali jednu zajedničku stvar – oni su svi živeli Hristom. Sećam se kada je Starac Josif jednom jeo sa nama i kada je čuo da se Hristos pominje odmah je počeo da plače i nije mogao da jede.
 
 
Mitropolit Atanasije Limasolski. Fotografija V. Khodakov / Pravoslavie.Ru   
    
-Vaše Preosveštenstvo, hvala vam mnogo za ovaj poučan razgovor. Kao epilog, da li bi ste rekli nešto za one koji će ovo čitati.

Ne mogu da kažem ništa svoje. Sve ove propovedi su izdali naša braća Rusi, kojima sam veoma zahvalan. Ali čak i to nije od njih.
Ja samo mogu da kažem da svi treba da volimo Hrista, i ako ga imamo u našim srcima sve će biti u redu. A ako ga nemamo sve će se raspasti.
 
Intervju sa Mitropolitom Atanasijem Limasolskim vodio Anton Pospelov
Prevod sa Ruske verzije: Talib Samedov
14 / 06 / 2015
 
Prevod sa Engleskog: čtec Vladimir (Srbljak)
05.11.2015 god.
Izvor: http://www.pravoslavie.ru/english/79957.htm

Pročitano: 11011 puta