MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MITROPOLIT ILARION IZLAŽE PROBLEME SAVREMENOG MONAŠTVA



“Monah opravdava svoj poziv samo onda, kada njegov život donosi plod za Boga i Crkvu”, rekao je predsednik Odeljenja spoljnjih crkvenih odnosa, mitropolit volokolamski Ilarion, nastupajući na VI međunarodnoj bogoslovskoj konferenciji, koja je održana od 15. do 18. novembra 2010. godine u Moskvi. U referatu „Značaj monaštva za savremeno pravoslavlje“ mitropolit Ilarion se koncentrisao na te probleme koji stoje pred savremenim monaštvom i sveštenstvom Ruske pravoslavne crkve.
 
Kao prvo, mitropolit se zaustavio na pitanjima prakse monaškog postriga. Po njegovim rečima, pristupanje monaštvu, koje je smatrano za „najradikalniju formu sledovanja za Hristom, najpotpunije Njegovo podražavanje“, ne može se opravdati ako odluka o postrigu nije duhovno zrela: ako čovek prima postrig protiv njegove volje, ili u ranom uzrastu, ili „pod uticajem entuzijazma“, ili iz karijerističkih razloga. Takav monah će se ili vratiti u svet ili će biti „loš monah“, ali u svakom slučaju, kao po pravilu, postaje „duhovno povređen, moralno unakažen“, primetio je mitropolit. Odluka o izboru monaškog puta se mora donositi „samo kao rezultat zrelog razmišljanja“, i sam postrig ne sme postati „početak monaškog puta, već rezultat nadvladavanja dugotrajnog iskušavanja, postrig mora da bude potvrda toga da želja nije bila brzopleta“, smatra mitropolit.
 
Dalje je govorio o posebnom značaju duhovnog rukovođenja, istaknuvši: „Danas Ruska crkva ima više od 800 manastira, ali daleko od toga da se svaki od njih može pohvaliti da ima duhovno iskusnog nastavnika“. I to je zakonomerno: duhovni nastavnici mogu da se „razviju“ samo unutar monaške tradicije, koja je u Rusiji bila prekinuta više decenija. Vezano za to, mitropolit predlaže sledeći izlaz: „Samo osnivanje manastira mora biti praćeno postojanjem duhovno iskusnog duhovnika“, a uopšte ne „postojanjem zidova“, koje treba naseliti i oživeti. Pored toga, neophodno je ispravno shvatati ulogu starca: ne sme se na njega prebacivati odgovornost za sopstveni život. „Sve odgovorne odluke čovek mora da donese sam, a starac samo blagosilja već donete odluke“, - ocenio je mitropolit Ilarion.
 
Problemom savremenog monaštva on smatra i „zanimanje gradnjom, koja nije svojstvena monaškoj aktivnosti“, i predstavljanje „svojih sopstvenih pretpostavki“, kao „glas Crkve“. „Glas monaha mora biti usklađen s glasom crkvene hijerarhije, a ne da mu protivreči“. 
 
Uznemirenost jerarha izaziva, takođe, i praksa brzog rukopoloženja monaha u sveštenički čin, što takvim mladim „starcima“ daje veliku duhovnu vlast nad ljudima. Kao primer za podražavanje je bila navedena svetogorska tradicija, po kojoj se broj jeromonaha „ograničavao brojem oltara, a većina bratije su ceo svoj vek provodili kao obični monasi“.
Izlagač se dotakao i problema monaha koji nose svoje poslušanje van manastirskih zidina: parohijskih jeromonaha, saradnika sinodskih ustanova i drugo. Po rečima mitropolita, „njihov put je teži“, ali i u takvim uslovima mogu da „budu u potpunosti dobri monasi“, ako se usredsrede na praksu „unutrašnjeg delanja“.
 
Bez obzira na nove opasnosti i iskušenja koja moraju da prevazilaze savremeni monasi, monaštvo mora svemu crkvenom narodu i onima koji ne pripadaju Crkvi da pokazuje primer na koji način Hristos „preobražava celokupan čovekov život, i menja ga na najradikalniji mogući način“, zaključio je mitropolit volokolamski Ilarion.
 
Izvor: Blagovesti-info
 
Prevod s ruskog: S. M. 
16 jun 2015.

Pročitano: 7576 puta