Ja i sin se spuštamo na obalu jedinstvene pravoslavne mini-države. Za nekoliko dana, koje ćemo provesti ovde, upoznaćemo mnoge njene tajne.
Tek što sam stupio s trajekta na betonski mol, moj sin mi stavlja ruku na rame i uzbuđeno kaže: „Eto, i ovde stigosmo“. Spuštamo se na obalu u grad Dafni, glavno pristanište Svete Gore Atos. Za pravoslavne hrišćane, to je drugo po svetosti mesto, posle Svete Zemlje.
Od mog poslednjeg dolaska na Svetu Goru je prošlo 30 godina. Tada je ovde bilo nekoliko stotina starih monaha. 1988. godine UNESCO je to parče zemlje uneo u spisak objekata „Svetskog nasleđa“. Verovatno se ovde mnogo toga izmenilo.
Autonomna oblast Svete Gore zauzima veliki deo najistočnijeg od tri poluostrva Halkidiki na severu Grčke, koje zapljuskuju vode Egejskog mora. Administrativnu vlast ovde predstavlja guverner.
Po legendi, Bogorodica je jednom stupila na obalu Svete Gore i bila tako očarana njenom lepotom, da je to parče zemlje nazvala svojim ovozemaljskim nasleđem. Od tada je dostup na tu zemlju strogo zabranjen svim ženama.
Monaška republika, čija istorija datira od X veka, i posebno njeni žitelji, svim srcem posvećeni Svetoj Gori, kod mene izazivaju iskreno divljenje. Za pravoslavnu crkvu je Sveta Gora Atos, posle Jerusalima, najsvetije mesto. Zato ovde možemo sresti predstavnike svih naroda koji ispovedaju pravoslavlje. Na Svetoj Gori, grčki manastiri i skitovi su u susedstvu s ruskim, srpskim, rumunskim i bugarskim. Čak i za vreme 400 godina vladavine Otomanske imperije, svetogorski monasi su uspeli da sačuvaju svoju nezavisnost.
Moj sin Jašar ima 23 godine, i izučava fiziku i filozofiju. Kada je bio mali, mnogo sam mu pričao o toj čudesnoj zemlji i obećao mu da ću nekada da s njim da je posetim.
Gledajući na dok u luci Dafni, primećujem promene. Pre 30 godina Dafni i Kareju, prestonicu Svete Gore, povezivao je zemljani put, po kome je saobraćao jedini stari autobus. Sad pored doka stoji nekoliko autobusa, koji saobraćaju po raznim maršrutama. Buldožeri su probili na Svetoj Gori nove puteve, neki delovi su čak premošćeni, jer treba prevoziti radnike i građevinski materijal, koji su neophodni za sprovođenje mnogobrojnih restauratorskih radova.
Skoro svaki manastir ima svoj sopstveni autobus. Ne mogu da uzdržim osmeh kada ugledam monaha za volanom džipa, s prislonjenim na uho mobilnim telefonom. To izgleda nekako apsurdno, ali – kako će se uskoro ispostaviti – pod spoljašnjom savremenom ljuskom se ipak skriva ta ista Sveta Gora, kakva je bila i pre 1000 godina.
— Mora proći bar sto godina, da bi u pravoslavlju došlo do nekih malih, makar i najbeznačajnijih izmena, — govori otac Pajsije, dok stojimo na balkonu njegove kuće odakle se otkriva predivan vid na more. Otac Pajsije ima 45 godina, od kojih je poslednjih 17 monah. On ima i smartfon i laptop kompjuter, pa čak i sopstveni sajt. Ipak, same po sebi, savremene tehnologije ne predstavljaju i promene, tvrdi on. Monasi, koji su još u Srednjem veku sagradili u susedstvu manastir Simonopetra, podignuvši ga na steni, na visini od nekoliko stotina metara nad morem, primenjivali su najnovija tehnološka dostignuća svog vremena. Zašto ne bismo sledili njihov primer danas?
Mene i Jašara otac Pajsije je pozvao u svoj dom u selu Nea-Skiti. Jedna od obaveza monaha je da pruži hodočasnicima prenoćište na jednu noć. Sledeću noć su već dužni da provedu pod drugim krovom. Od sela do manastira Svetog Pavla ima sat hodanja. Sada je u manastiru oko 80 monaha.
— A ja sam bio advokat, - smeje se otac Pajsije. Živeo je i radio u Atini i Londonu. A kada je napunio 28 godina, „pozvao ga je Isus Hristos“. „Kako se to dogodilo?“ – pitam ga ja.
— Poznata su tri puta, koja vode k monaštvu. Neki ljudi su oduvek u sebi osećali taj poziv, drugima za to trebaju godine. A ponekad, čovek odjednom to shvati– i to je sve.
S ocem Pajsijem se upravo to i desilo: iznenada je osetio silnu želju da sebe i svoj život posveti Gospodu – i otišao je u manastir.
— Takva odluka samo na prvi pogled izgleda iznenadnom, ali treba pogledati unazad, i odmah ćeš shvatiti koliko mnogo je toga u tvom životu ukazivalo na to predodređenje.
Da bi čovek postao svetogorski monah, mora se u potpunosti odreći prethodnog života. Taj, koji prima monaški postrig, mora da se oprosti čak i od svog imena koje je dobio pri rođenju. „Mene su zvali Leonid“, - seća se Pajsije. Od svih starih drugova, otac Pajsije se sada sreće samo s nekolicinom. „Među nekadašnjim drugovima postoje i takvi, koji ga zovu samo kada su bolesni. Oni me mole da se pomolim za njih, čak i ako nisu vernici“.
Kroz dva dana smo sreli oca Varnavu. On je protoepistat, doslovce – prvi rukovodilac Svete Gore Atos. Po karakteru, taj pedesetogodišnjak asketskog izgleda je prava suprotnost nasmejanom ocu Pajsiju. Otac Varnava je iz manastira Vatoped, gde ga smatraju za jednog od duhovnih nastavnika. Verovatno je zato nastojatelj Vatobeda smatrao da je dostojan da zauzima, tokom godine, tako odgovornu dužnost, a takođe, da predsedava na sednicama religioznog saveta. Savet, ili epistasija, upravlja svim unutrašnjim poslovima na Svetoj Gori. Za pitanja spoljnjih poslova i odbrane je odgovorna grčka vlada.
U prijemnom delu svoje kancelarije, koji se nalazi u zgradi vlade Kareje, sela s 200 žitelja, otac Varnava pažljivo sluša moja pitanja, trudeći se da, koliko je to moguće, u potpunosti odgovori na svako od njih.
— Svako ko dođe ovde, ostavlja za sobom sve svetsko, radi teškog života u zatvorenom manastirskom krugu. Sila, koja čoveka vuče ovuda, pomaže onom ko je došao u manastir da pobedi privrženost svetu, i samog sebe. Ta sila je blagoslov Svetog Duha.
Kako naglašava otac Varnava, došavši u manastir, čovek ne postaje automatski bolji. „Brak i monaštvo – to su dva puta, koja vode k jednom istom cilju – približiti se Bogu i naći Ga.
— Smirenost, skromnost i spoznaja ograničenosti našeg postojanja: svako ko dođe do te spoznaje, sposoban je da se potčini Božjem promislu – tako protoepistat objašnjava očevidno protivrečje između mirske vlasti, za koju je obdaren, s jedne strane, i monaškog smirenja, s druge strane. Zadatak protoepistata je u tome, da se trudi za našu bratiju, Boga i Bogorodicu. To štiti čoveka od gordosti.
Hiljade monaha, koji su živeli na Svetoj Gori, uspelo je da dostigne stanje „prosvetljenja Svetim Duhom“. „Ukoliko monah ispunjava pravila koja su ustanovili sveti oci, posti, moli se, uzdržava se od lošeg i služi bratiji i hodočasnicima, - onda mu sve to pomaže u dostizanju svojih ciljeva“.
Primećujem nekakvu sličnost između monaškog života na Svetoj Gori i u budističkim manastirima. Asketizam, meditacija, molitva, rad i kao konačni rezultat – prosvetljenje. Uostalom, apsolutna vera svetogorskih monaha im ne dozvoljava da uđu dublje u takva razmišljanja. Kako kaže otac Pajsije: „Ja osećam određenu bliskost s benediktincima, jer vodimo sličan način života. A s budizmom ja ne osećam nikakvu duhovnu bliskost. Budistički monah ima samo jedan cilj – da očisti svoju svest. Mi takođe čistimo naše glave, ali da bismo ih napunili Bogom“.
Primećujem da Jašar, koji je obično tako logičan i razuman, izgleda nekako zbunjeno. Sumnja i postavlja pitanja – to je neodvojiva karakteristika naučnog načina mišljenja. Ali na Svetoj Gori sumnju smatraju slabošću, koju treba pobeđivati nepokolebljivom verom. Njegova zbunjenost se samo pojačala posle toga, kada smo sutradan, u srpskom manastiru Hilandar upoznali poslušnika Milana Tanovića.
Četrdesetogodišnji Milan, veteran rata na Kosovu, učestvovao je u studentskim protestima koji su doveli do svrgavanja predsednika Miloševića. Ranije je izučavao medicinu, svirao u rok-grupi. Razgovaramo o literaturi, muzici, politici i nauci – o stvarima aktuelnim za mog sina. Milan je izuzetan govornik, i to samo pojačava utisak koji proizvodi na mog sina. Ipak, kada počinjemo diskusiju o homoseksualizmu, jednopolnim brakovima i drugim sličnim temama, ispostavlja se da je između nas prava provalija.
Milan priča, kako je posle revolucije u Srbiji i nekoliko putovanja po Evropi, rešio da se vrati u svoj rodni grad Šabac. Zahvaljujući jednoj duboko verujućoj ženi, on je osetio u svom srcu Gospoda i otišao u planinu, gde je proživeo pola godina u kolibi. „Tamo sam se bukvalno borio s đavolom. Tresli su se prozori, oko mene je skakao nameštaj“. Ovde, na Svetoj Gori, Milan se nada da će naći put k Bogu. Kako je potom, prilično iznenađeno primetio Jašar: „Imam osećaj, da čas razgovaram sa svojim najboljim drugom, a čas s čovekom iz dubokog srednjeg veka“.
Sutradan smo se rastali s Svetom Gorom, i brodom se vraćamo u Uranopolis, turistički gradić s druge strane zaliva. Setio sam se reči oca Varnave o hodočasnicima: „Hodočasnici, kao i drugi posetioci, svega nekoliko dana žive životom koji vode monasi. Oni vide njihov realni način života, i to je dobro. Sveti oci im iz ljubavi nude svoje gostoprimstvo, ništa ne očekujući za uzvrat. Mislim da to više od bilo čega ostavlja utisak na ljude“.
Kroz sat vremena se iskrcavamo na pristanište Uranopolisa. I opet mi Jašar stavlja ruku na rame i pita: „Hoćemo li doći ovde i sledeće godine?“ „Dobra ideja“, - odgovaram ja. U duši sam veoma zadovoljan time, što ta ideja nije potekla od mene, već od njega.
Kako doći na Svetu Goru
Monaška republika Atos svakodnevno prima maksimum 100 hodočasnika, među kojima ne više od deset nepravoslavnih posetilaca. Viza se može dobiti u upravi za crkvene poslove Ministarstva inostranih poslova, ili u odeljenju za spoljnje poslove Ministarstva za pitanja Makedonije i Trakije. Zvanična dozvola za posetu Svetoj Gori Atos, tzv. Diamonitrion, košta 60 EUR. Dobivši ga, možete provesti na Svetoj Gori maksimalno tri dana. U manastirima se posetiocima nudi ishrana i smeštaj, besplatno. Za duži boravak je neophodan lični poziv, koje izdaje manastir.
Do Svete Gore se može doći autobusom iz Soluna. Put traje dva i po sata. Konačan punkt je grad Uranopolis. Detaljniju informaciju o poseti Svetoj Gori Atos potražite na sajtu www.mountathos.gr
Tekst i fotografije: Pol Robert
Prevod sa ruskog S. M.
15 jun 2015.