MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

DA SE NE ZABORAVI: ODRŽANJE OBIČAJA



Pričajte ono što čujete od mati Viktorije iz manastira Sv. Varvare, čije odrastanje u Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi je bilo bogato i nezaboravno iskustvo u posebnim dijelovima godine. Na Badnje veče, na primjer, ona se prisjeća da je gledala na nebo čekajući prvu zvijezdu koja bi bila znak početka obroka za roždestvo. Prije jela, ona i njena porodica uvijek su prvo hranili stoku u čast njihove uloge u noći Hristovog rođenja. Onda bi se porodica okupljala za stolom, gdje se obrok sastojao od 12 jela počevši od predjela do deserta, u slavu 12 apostola. Ispod stolnjaka njena majka je stavljala slamku ili sijeno kao podsjetnik da s vremena na vrijeme otpjevamo Božićne pjesme. 
 
Svi smo upoznati sa svetim predanjem, naravno, koje se sastoji iz liturgija, Svetog Pisma, Vaseljenskih sabora, pisanja svetih otaca Crkve, tijelu učenja koja slijedimo, učenja o postu i slavljenju. To su predanja sa velikim „P“. Pa ipak, takođe utkana u tapiseriju naše žive vjere su brojna mala „p“, predanja koja obavljaju vjerni pravoslavni hrišćani kroz stoljeća. Sloj po sloj, oni su dodavani, razlikujući se od kulture do kulture i razvijajući se tokom vremena. Mi blagoslovimo voće na dan Preobraženja, ukrašavamo cvijećem naše domove i crkve na određene dane, pravimo i jedemo pogače u kojima je skriven novčić, krstimo se prije odlaska iz kuće i prije spavanja, pravimo prosforu u skladu sa određenim molitvama i uputstvima, razmiještamo ikone prema određenom rasporedu. 
 
Zašto radimo te stvari? Kakve veze ima ako su naša ofarbana jaja za Vaskrs crvene ili plave boje? Šta znači jesti posebnu hranu u znak sjećanja na naše voljene upokojene? I zašto bismo trebali učiti našu djecu koje značenje ove stvari imaju?
 
Glas za naše pretke
 
Stara afrička izreka kaže: „Povratak predanju je prvi korak naprijed“. Ili kao što je engleski pisac Gilbert Kit Česterton volio reći, predanjem glasamo za naše pretke. Ništa ne smeta više današnjoj konvencionalnoj mudrosti od insistiranja da su ljudi koji su živjeli prije nas, stvarno znali stvari koje mi treba da znamo. U naše vrijeme starost je briga koje se plašimo i koju izbjegavamo, koristeći plastičnu hirurgiju ako moramo; mladalački glasovi negoduju glasno, i mi polažemo svoje povjerenje u trenutne informacije sa interneta i aktuelna naučna i psihološka učenja. 
 
Ako ne slušamo glasove iz prošlosti mi gubimo mnogo. Crkva nam otkriva ovu mudrost o životu, vječnosti, šta je najvažnije i kako da najbolje trošimo naše vrijeme. Moramo biti aktivni u našim naporima da prenesemo vjeru narednoj generaciji, jačanje veze između prošlosti i budućnosti je najbolji način koji osigurava da će naša djeca znati šta je važno i šta trebaju njegovati. 
 
Gradivni blokovi života
 
“Ovi običaji i predanja služe životu,” piše Marija Palumpis Halik, “doprinose mu, izgrađuju ga i mora se održavati i utvrditi. Ovi običaji pružaju poseban identitet svake grupe... ona su naše blago... koje treba štititi, čuvati, obznanjivati i prenositi na generacije koje dolaze.” Kao ljudska bića mi žudimo da predvidimo događaje, i naše srećno očekivanje svijetli radošću i kreativnošću. U Pravoslavlju naši životi i sjećanja se grade od događaja do događaja, u ciklusu koji se ponavlja i nikada ne stari. Djeca naročito, ali i odrasli, napreduju u rutini; kada ponavljamo običaje mi ugrađujemo u svoje porodice osjećaj sigurnosti i bezbjednosti. Mati Viktorija je znala to svakog Božića, njena porodica bi jela sa slamom ispod stolnjaka sjećajući se mjesta Hristovog rođenja, i to je činilo sve još više nezaboravnim. 
 
Održavanjem običaja nama je dano oruđe za izgradnju zajednice u okviru naše parohije. Na Sv. Vasilija ove godine primili smo posjetu Sv. Nikole lično! Ako ponavljamo ovo predanje u godinama koje dolaze ono će postati djelić Božićne tkanine za našu djecu, i dio njihovih srećnih sjećanja. Zajedničko slavljenje liturgije je osnova života parohije, ali u našoj nepovezanoj i užurbanoj kulturi nama su potrebne druge aktivnosti koje će nas ujediniti — moramo tugovati skupa, moliti se zajedno, radovati se zajedno. Običaji nam daju alat kojim to činimo. 
 
Ispunjenje vremena
 
Ketlin Noris kaže u svojoj knjizi, Svakodnevna čuda, “Mi želimo da život ima značenje, želimo ispunjenje, iscjeljenje pa čak i uzbuđenje, ali ljudski paradoks je da te stvari pronalazimo krenuvši odakle smo a ne gdje bismo željeli biti. Moramo tražiti blagoslov koji dolazi iz vjerovatno, svakodnevnog mjesta — kao što je Galileja — a ne na spektakularnim događajima kao što je dolazak komete.”
 
Iz čega se sastoje naši dani? Ustajemo i oblačimo se, možda izgovorimo naše molitve, nahranimo djecu, odvedemo ih u školu ili se o njima brinemo u kući, idemo na posao, upalimo računar i odradimo nešto, odemo na pauzu za ručak, pokupimo odjeću iz čistione, kupimo namirnice, spremimo jelo, pričamo na telefon, istuširamo se i spremimo za spavanje. Dok se ovaj ciklus može prekinuti s vremena na vrijeme određenim događajem kao što je vjenčanje ili bolest, moramo priznati da obični trenuci čine većinu našeg života. Ali kada zapalimo svijeću ili kada mijesimo hljeb za liturgiju u svojoj kuhinji pjevajući prazničnu pjesmu u slavu svetitelja, ili blagoslovimo naše voljene krsnim znakom kada odlazimo iz kuće, mi pretvaramo obične trenutke u svetotajne. Na ovaj način mi se molimo radeći i podsjećamo sve oko sebe u porodici da je Sveti Duh svuda i da sve ispunjava. Ne trebamo čekati nešto spektakularno da ispuni naše vrijeme, ali možemo posvetiti svaki čas kroz održanje Crkvenih predanja. 
 
Uzmite, na primjer, pečenje prosfore. Zašto se toliko mučiti da napravite hljeb za crkvu kada se može masovno proizvesti ili samo prije nedjeljne luturgije svratiti u prodavnicu i kupiti ga ujutru? Žene koje prave prosforu kažu da osjećaju prisustvo Hrista u kuhinji, dok miješaju brašno, so, kvasac i vodu, mijese i prave vekne, utiskuju sveti pečat i čekaju dok se ne ispeče ispunjavajući kuću mirisom svježe ispečenog hljeba. Ovo je način da se molimo našim rukama, našim svakodnevnim sastojcima. 
 
U životu svaki korak koji napravimo nas predstavlja. Male, svakodnevne običaje koje prihvatamo pomažu nam da nas održe na pravom putu. Jutarnja molitva donosi osvježenje. Blagosiljajući našu djecu dok odlaze u školu mi držimo anđele u njihovoj blizini. Pjevajući molitve Gospodu prije obroka, sve te stvari — navodno male stvari koje činimo svakog dana — obezbjeđuju nama i našoj djeci siguran i porodični put koji vodi prema nebu. 
 
Napisala: Virdžinia Nieuvsma
 
Prevod sa engleskog. D. R.
26 maj 2015 god.
 
Izvor: http://pemptousia.com

Pročitano: 4272 puta