MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Džesika Prikop je putovala do manastira Uspenja Presvete Bogorodice u Rives Džankšn, država Mičigen, kako bi intervjuisala o. Romana Bragu koji je odrastao i služio u Rumuniji za vrijeme komunističkog režima. Veoma smo zahvalni gospođici Prikop, ocu Romanu i sestrinstvu manastira koji su omogućili ovaj intervju. 

 

Ovo je jako dobro pitanje. Najprije međutim morate shvatiti rumunsko kulturno okruženje kada sam ja bio mlad – između 1920’te i 1950’te. Rumunski narod je, mislim, uvijek bio okrenut monaškom načinu života jer, voditi monaški način života ne znači samo ići i živjeti u manastiru. Kada je Isus propovijedao Jevanđelje: “…Koji ljubi oca ili mater većma nego mene, nije mene dostojan…” ili kada Isus kaže “… I koji ne uzme krst svoj i ne pođe za mnom, nije mene dostojan,” Isus nije govorio monasima, monasi u to vrijeme nisu postojali. Isus je govorio ljudima, samcima, ljudima u braku, svima. Dakle, na neki način, u pogledu vrlina ne postoji razlika između monaha i mirjana. Monaške vrline su za svakoga. Daću vam jedan primjer: oni koji hoće da posvete svoj život Isusu, Crkvi i koji hoće da spasu svoje duše kroz monaški način života, vremenom dođu u sukob sa željama roditelja koji žele da njihova djeca vode svjetovni život. Ali sjetite se, Bog je na prvom mjestu u našem životu, zatim dolaze roditelji i porodica. 

 

Prvo moramo da slušamo Boga jer je On otac svih nas. Dakle u tome vidimo monaški element. Uzdržanje, na primjer, nije samo za monahe. Uopšteno ljudi u braku moraju vježbati uzdržanje više nego samci. I mirjani moraju da praktikuju uzdržanje više nego monasi. Uzdržanje znači uzdržavati se od hrane, alkohola, od mnogih drugih stvari. Ili, u našoj kulturi ovdje u Americi, mi se uzdržavamo od određenih stvari tek kada nas na to prisili zdravstveno stanje. Međutim, Bog želi da se mi uzdržavamo od određenih stvari kako ne bi robovali materijalnim stvarima, da se oslobodimo materijalnog. Materijalne stvari su prolazne, mi ih ne možemo ponijeti sa sobom. Kao osobe mi moramo rasti. Mi prestajemo biti osoba kada nad nama dominiraju materijalne stvari. Seks, droga, alkohol, pušenje, prejedanje i mnoge druge stvari nas čine robovima; prestajete biti slobodna osoba. Ali Bog želi da budemo slobodni zato što nas je napravio slobodnim, i u tome je naša sličnost sa Bogom: “ Da načinimo čoveka po svom obličju.”

Tako su vrline iste kako za ljude u braku tako i za monahe. Jedina razlika je u tome što monasi idu u manastire, žive u zajednicama zato što žele da posvete svoje živote Bogu bez društvenih obaveza. Monasi se ne žene, umjesto čega daju zavjet nevinosti i siromaštva. Zašto? Zato što ne žele da zavise od imovine. Monasi ne posjeduju vlastitu zemlju, ne posjeduju ništa, samo nešto malo ličnih stvari. U manastirima monasi nose mantije, ako vam je lakše to su specijalne uniforme, zato što se oni smatraju vojskom Crkve, vojnicima Crkve. Crkva zavisi od njih.

Evo upravo dok pričamo održava se sjednica Svetog sinoda u našem manastiru. Sveti sinod Crkve sastoji se od episkopa. Crkva treba episkope. Episkopi ne mogu biti oženjeni i trebaju da budu iz redova monaha. Ako poglavari Crkve dođu i kažu vam: “mi vas trebamo za episkopa,” vi ne možete to odbiti jer morate biti poslušni Crkvi. Zajedno sa zavjetom čednosti i siromaštva monah takođe uzima zavjet poslušnosti. Ili ako vas Crkva pošalje negdje da osnujete crkvu vi morate ići. Vi ne posjedujete imovinu, kuću o kojoj brinete: „Imam kuću, šta da radim sa svojom kućom?” Imate samo kofer u koji stavite neophodne stvari i idete. Dakle poslušanje je drugi zavjet koji monasi uzimaju. 

 

Kao što sam već ranije rekao, monasi nose mantije. Oni nose duge haljine. To je spoljašnji monah, monah kakvog svi vide. Ovaj „spoljašnji monah“, da tako kažem, nije za svakog. Unutrašnji monah je za svakog, drugim riječima, vrline, uzdržanje, žrtvovanje su isti kako za monahe tako i za mirjane. Dakle te monaške vrline, da se odrekneš sebe i uzmeš svoj krst, da se uzdržavaš, one vrijede za sve. Vrline su iste i mi odlazimo na isto mjesto, ljudi u braku i monasi. Ali ni brak nije lak zadatak. Potrebno je dosta podvižništva i u braku. Imate troje, četvero, petero djece, nekad čak ni ne jedete samo date njima da jedu, žrtvujući sebe za njih i za druge. To je razlika između monaha i mirjana. 

 

U Rumuniji ima oko 500 manastira. U Rumuniji je uvijek bilo puno monaha i monahinja. Oni nisu zatvoreni, idu u kupovinu, u markete. Rumunija je mala država, veličine države Ohajo, a monasi i monahinje su pod uticajem kulture svoje zemlje. Čak i danas su u Rumuniji manastiri puni monasima i monahinjama. Dakle od kulture zemlje u kojoj živite zavisi način na koji živite i na koji shvatate Jevanđelje. 

 

Ja nisam otišao u manastir kada sam bio mlad. Dva puta sam bio u zatvoru i nakon prvog boravka u zatvoru ja sam se zamonašio zato što sam u zatvoru sazrio. Kada iskusite patnju onda počnete da se molite. Ja sam bio profesor. Predavao sam u srednjoj školi u Bukureštu. Bio sam dovoljno zreo da razumijem život i da se pitam: “Zašto se nisam oženio a imam 30 godina? Da li da se ženim ili ne?” Zatvoreništvo mi je dalo vremena da razmislim: “Šta je bolje za mene, da li da se oženim i imam porodicu ili da odaberem monaški život?” I onda sam odlučio da trebam da slijedim monaški život. 
 

Kao mlad momak živio sam u manastiru, u Bogosloviji pored Bukurešta i volio sam monaški život, tako da je za mene monaštvo bilo prirodan način života. 

 

Kao Hrišćanin morali ste pristati na mnoštvo kompromisa. Na primjer, imate djecu i ona idu u školu. U školi djecu uče da ne postoji Bog i da ne trebaju da se mole, da ne trebaju nositi krst oko vrata i da ne trebaju ići u crkvu. Djeca dođu kući u kojoj se baka moli sa njima i osjenjuje krsnim znakom. Mi smo zadržali hrišćanski život u našoj porodici. Ništa nije moglo biti javno jer nisi smio objelodaniti svoj hrišćanski život. 

 

Crkve su tolerisane zato što je Rumunija u suštini bila velika Pravoslavna država. Crkva je bila veoma jaka i komunistički režim nije želio ništa da rizikuje. Mnogi manastiri, međutim, bili su zatvoreni. Samo oni koji su bili proglašeni istorijskim spomenicima su ostali otvoreni, i Rumuni su bili sretni jer su gotovo svi manastiri bili istorijski spomenici. Komunistički režim je pretvorio manastire u muzeje gdje je zadržano nekoliko monaha ili monahinja da budu turistički vodiči i da vode brigu o muzejima i velikim bibliotekama i arhivi koje su manastiri posjedovali. Isto tako su crkve u manastirima bile otvorene. Postojao je Dekret 410 donijet od strane rumunske vlade da se zatvore svi manastiri koji nisu istorijski spomenici i da se natjeraju monasi i monahinje mlađi of 50 godina da napuste manastire i da idu raditi za državu. Samo je starim monasima bilo dozvoljeno da ostanu u manastirima i da ih drže otvorenim istorijskim spomenicima. Oni su zadržali liturgijski ciklus Crkve: jutarnja i večernja služenja, liturgije kao i brigu o sebi. Iz razloga što su Rumuni Hrišćani oni su išli u crkve manastira i pomagali su starim monasima i monahinjama. Komunisti to nisu mogli kontrolisati i nisu bili toliko zainteresovani za proste ljude. Njih je posebno zanimala intelektualna klasa zato što je intelektualna klasa stvarala navike, kulturu.  

 

Komunistički režim je uglavnom progonio Rimokatoličku crkvu jer je ona bila u manjini i služila je uglavnom za strance. Rumunija je 90% pravoslavna zemlja, i progonila je uglavnom ostale denominacije oduzimajući im imovinu i izbacujući ih. Sa Pravoslavljem nisu smjeli da idu predaleko tako da su iz manastira izvlačili mlade ljude ostavljajući stare, koji su držali crkve otvorenim, nastavljajući liturgijski ciklus bez prekida. Tokom tog vremena monaški život je nastavljen, nije se opirao, nije rastao ali je bar održan. 

 

Komunisti nisu mogli kontrolisati ono što je uvama, ali vi niste mogli iskazati šta mislite, niste mogli izraziti svoje mišljenje. I to ne samo kao monah, kao sveštenik, kao Hrišćanin već kao intelektualac uopšte. Nisu svi intelektualci u Rumuniji za vrijeme komunističkog režima bili komunisti. Kako bi preživjeli oni su bili prisiljeni da kažu jedno ali da u sebi vjeruju nešto drugo. Tako su imali dvostruki život. Jednu stvar su imali u svojim mislima i svojim dušama – svoja uvjerenja i sve ostalo što nisu smjeli javno izreći. To je bilo pitanje opstanka. Dakle to je bio veoma, veoma težak život. Nije kao ovdje gdje se ničega ne bojiš. Ne bojiš se da sebe izraziš, a tamo nije bilo tako. Ljudi su govorili ono što je vlast tražila od njih da kažu kako bi mogli imati posao, biti nastavnik ili profesor, imati profesiju, moći obezbijediti svoje porodice hljebom. Međutim ono što su oni mislili ili vjerovali komunisti nisu mogli kontrolisati. 

 

Mi smo na neki način u zatvoru bili sretni. Ako izuzmemo sva fizička mučenja jer ona nisu ništa. Od njih patite i možete čak i umrijeti. Ali komunistički zatvor je gori od fizičkog mučenja. Oni žele da vas zadrže na granici normalnog i nenormalnog, ali ono što je u vama nisu mogli kontrolisati. Na neki način za sveštenika je komunistički zatvor bio dobar jer smo se u zatvoru molili. Jednom kada ste osuđeni (za “zločin” koji niste počinili) smještaju vas u ćeliju u kojoj nema ništa. Stavljali su intelektualce a naročito sveštenike u samice na najmanje jednu ili dvije godine, i na određeni način to je za nas bilo dobro. Nemajući gdje da odete ili čak da pogledate kroz prozor jer u ćelijama samica nije bilo prozora, morali ste u nešto da se zagledate, negdje da odete; i tako odete u sebe, unutar srca svoga i unutar svojih misli da sebe preispitate, da vidite ko ste i zašto vas je Bog doveo na ovaj svijet. Pitate se da li Bog uopšte postoji i kakav je vaš odnos sa Bogom. 

 

Kada smo bili slobodni nismo imali vremena da sebi postavimo ova pitanja. Naša vjera bila je površna jer možete naučiti dosta stvari i imati mozak pun znanja kao enciklopedija, ali da ne poznajete sebe i da ne znate ko ste? Zbog čega postojite? Kakva je suština mog života? Zašto me je Bog stvorio? Ako vjerujem u Boga šta Bog želi od mene? Kada živite u slobodi vi se ne pitate ove stvari jer ste u žurbi da uradite što više stvari, da pročitate dosta knjiga i onda postanete rob znanja, pojmova filozofije i tako dalje. Ali nemate vremena da razmišljate o  tome ko ste vi. Kada ste slobodni vi ste sačinjeni od citata iz knjiga. Nama u zatvoru nije bilo dozvoljeno da imamo knjige. U 11 godina nisam vidio olovku ili komadić novina, ili knjigu, i to ne samo ja već ni svi intelektualci i svi sveštenici. Komunisti su davali knjige i novine za čitanje prostom narodu jer su ga htjeli ubijediti da postanu komunisti. Međutim od intelektualaca su htjeli da ih preobraze u zvjeri, da postanu kao životinje. Ono što je zanimljivo je da se to nije desilo. Umjesto toga vi postanete svoji zato što počnete da se preispitujete. Jednom kada vas puste iz zatvora komunisti su nastojali da vi ne radite propagandu i da ne govorite drugima kako je bilo u zatvoru, tako da su mnogi od nas bili protjerani iz zemlje samo da ne bi drugima pričali šta se dešavalo u zatvoru. 

 

U zatvoru većinu vremena ste sami. Ja sam bio takođe i na prinudnom radu u logoru. U radnom logoru imali smo svoje molitve u grupama i sveštenike koji su nas ispovijedali. Svaki sveštenik imao je grupu. Više smo svjedočili Hrista u prisilnom radnom logoru zato što tu nije bilo tako mnogo kontrole. Bila je to velika zajednica i komuniste je zanimalo koliko radite. U zatvoru je bilo nemoguće svjedočiti Hrista čak kada ste sami ili vas je dvoje u jednoj ćeliji. Ponekad je bilo i četvoro u jednoj ćeliji, ali vi ste mogli razgovarati sa samo malom grupom ljudi. U radnim logorima čak smo imali i liturgije zato što je bilo sveštenika, bez mantija i bez bilo čega drugog osim komada hljeba i nešto ljekovitog vina koje su obezbijedili ljekari iz bolnice. Ja sam bio u radnom logoru sa još 16 000 ljudi, i tu je bila bolnica i ljekari su bili među zatvorenicima tako da su nam oni obezbjeđivali ljekovitog vina za liturgiju, a mi smo sačuvali po dva komadića hljeba od doručka i tako smo imali za liturgiju. Čuvari nisu znali da smo mi održavali liturgije; kada su prolazili pored nas mislili su da mi nešto brbljamo a mi to svakako nismo pokazivali. Sjećam se jednom u zatvoru, u ćeliji, sveštenik je služio liturgiju ispod ćebeta; kada je čuvar ušao u ćeliju sveštenik je uspio da sve prekrije ćebetom. 

 

Patnja nije samo dobra za Hrišćane već za svakoga. Jer ukoliko ne patite ništa ne shvatate. Patnja je dobro iskustvo. U knjigama piše da je patnja znak da vas Bog voli. U Poslanici Jevrejima, poglavlje 13, Sv. Pavle kaže da ukoliko ne patite onda niste Božija djeca. Ko je Otac koji ne kažnjava svoju djecu? On kažnjava svoju djecu jer ih voli. Ako ne patite onda niste sinovi Božiji. Kada iskusite patnju više i bolje razumijete stvari u ovom svijetu, mnogo dublje nego oni koji ne doživljavaju nikakve patnje. Dakle patnja dovodi do sazrijevanja vašeg duhovnog života. Ne trebate izbjegavati patnje ali ih ne trebate ni tražiti. Bog vodi računa o tome. Dosta je patnje u svijetu. Jako puno je porodica čija su djeca u bolnici. Moj ljekar ima kćerku od 11 godina koja ima rak kostiju; oni su mladi, kolika je patnja porodice čija bolesna kći možda umire. A mi se pitamo zašto?

 

Bog dopušta na ovom svijetu prosjake i invalide, a sve to zato što u suprotnom ne bismo bili u stanju da budemo milosrdni. Moramo vježbati našu ljubav jer ljubav nije samo riječ, to je nešto što moramo činiti. I vi činite stvari onima koji ih trebaju. Zato ima siročadi i invalida i mnogih drugih stvari, za nas kako bi vježbali našu ljubav prema bližnjima jer je Isus rekao ljubi Boga svoga svim srcem svojim i svom mišlju svojom ali isto tako voli bližnjeg svoga kao samog sebe. Ali ako moj bližnji ne treba moju ljubav šta je ljubav? Obično rukovanje? To nije ljubav. Ili da ga zagrlimo? To je ništa. Otiđi tamo na ulicu, zagrli obogaljenu osobu i upitaj ga šta mogu uraditi za tebe? To je ljubav. Ne da živimo za sebe; da živimo za druge i da se uvijek odreknemo sebe; da zaboravimo na sebe i da se sjetimo da drugi postoje. To je hrišćanski život. Ne da kažemo “a šta je sa mnom;” Ko si ti? Ti si niko. Pokušajte da ne obraćate previše pažnju na sebe. Ali kada kažete šta mogu da učinim za tebe? Možda ti zatrebam? To je hrišćanska ljubav sa smislom. Dakle patnju na ovom svijetu je Bog dopustio kako bi drugi Hrišćani mogli usmjeriti svoju ljubav na one ljude koji se pate i učiniti nešto za njih, da se žrtvuju za njih. U našem životu patnja je dopuštena kako bismo razumjeli zašto je Hristos raspet. 

 

Ja sam u stanju da oprostim. Molim se za one čuvare koji su nas mučili u zatvoru. Ja nisam protiv njih jer shvatam da su oni bili primorani da to rade. I opraštate samo onda kada patite. Kada ne patite onda ne želite da praštate, onda ste osuđeni. Bio je jedan režiser koji je došao i snimio film sa mnom i sa o. Kalciu. Voditelj nas je pitao “kako im možete oprostiti?” Pa zašto da ne? Oni su slika Boga. Znamo da su u toj vrsti režima oni bili prinuđeni da nas ubijaju, da nas muče, da rade sve ono što im je rečeno, jer u suprotnom njihove porodice ne bi imale hljeba da jedu. U stanju ste da oprostite onda kada patite. Kada ne patite niste u stanju da praštate. Vi kažete“ne, ne, ne, trebate da uradite to i to a ukoliko to uradite trebate biti kažnjeni za to što ste učinili.” Dakle, patnja je veoma važna za hrišćanski život. 

 

Mislio sam da sam došao u slobodnu zemlju. I to je istina; imate slobodu da radite šta god želite sve dok to ne vrijeđa druge. Ukoliko nekoga povrijedite onda sasvim sigurno treba da snosite posljedice. Kada govorimo o slobodi svijesti i misli sumnjam da smo slobodni jer sloboda da činimo sve može dovesti do samouništenja ukoliko niste zreli. Sloboda bez odgovornosti nije sloboda. Samo onda kada ste spriječeni da radite što želite, tek onda razumijete slobodu. Ali kada kažete “želim da radim sve što mi je volja” vi niste slobodni. Razmislite o Postanju, prva knjiga u Bibliji, kada je Bog stvorio čovjeka on nije shvatio kolika je sloboda dok mu Bog nije rekao da ne dira jedno drvo; to drvo je simbol, to je drvo poznanja dobra i zla. Dakle, ako je Bog stvorio čovjeka slobodnim onda možete pitati zašto mu je dao ograničenje: “ne diraj ovo.” Bez ovog ograničenja čovjek ne može da shvati šta je sloboda. Sloboda je samo riječ ako ne postoje ograničenja. Dakle sloboda bez discipline nije sloboda. Mnogi u našoj kulturi ovdje u Americi misle da ne moraju da poštuju nikoga i ništa; da su slobodni da čine sve. To nije sloboda.

 

Pa Hristos je, prije svega, u nama samima. On nije samo neki fini momak. On je Bog i Bog je unutar nas. Bog je u našoj svijesti, u našem srcu, u našim mislima, a ne nešto materijalno što vidite oko sebe. Pronaćićete Boga u sebi. Siđite u svoju ličnost.Mi smo vječni, mi nikada ne umiremo, tijelo ide na groblje ali svjesna osoba stalno živi. Dakle kada siđete u sebe, vaša svijest je beskonačna. I ta beskonačnost je hram Boga živoga. Sveti Pavle kaže više puta vi ste hram Boga živoga zato što Bog boravi u vama. Pronalazite Boga kada znate sebe, kada znate ko ste. Ako to zanemarite, ako govorite “nemam vremena da mislim o sebi” vi nikada nećete pronaći Boga zato što Bog nije nešto materijalno, nešto što ćete naći na određenom mjestu. Bog je uvijek sa tobom ako želiš da je On sa tobom. Pronalaziš Boga kada pronađeš sebe. “Ko sam ja?” Obratite pažnju na ove stihove Pisma: “Ne znate li da ste vi crkva Božija, i Duh Božji živi u vama?” Isus kaže: “Ja sam čokot a vi loze; i koji bude u meni i ja u njemu” i „Ko u meni ne ostane izbaciće se napolje kao loza, i osušiće se.“ Ljudi koji kažu da ne osjećaju Boga su suhe grane. Oni moraju da ostanu u Hristu i da prihvate Hrista govoreći: “Gospode, dođi, ovdje sam. Ti si me stvorio. Otvori moje srce zato što si Ti stvorio ovo srce. Ti si stvorio vrata, molim te uđi.”

 

Morate da razgovarate s Bogom gdje god da ste. Dok šetate ulicom, vozite auto, vi možete govoriti “Gospode ti si na prednjem sjedištu, znam da si ovdje, molim te kaži mi nešto. Zašto si me stvorio?” Imate mnoštvo stvari, beskrajno mnogo stvari da pričate sa Bogom i Bog želi da govorite sa Njim jer molitva nije u tome koliko ste knjiga pročitali ili koliko dugo ste proveli na koljenima, molitva je čitav život. Kada jedete, kada pijete, kada vozite auto, kada odgajate djecu: Stalno ste u stanju molitve. Život je liturgija. Ne odvija se liturgija samo u crkvi, mnogo je više liturgija van objekta crkve. Cijeli život bi trebao biti liturgija – ako imate osjećaj Božijeg postojanja. Ali morate steći taj osjećaj postojanja Boga… Kako? Uvijek kažem, naročito mladim ljudima, imajte dijalog, stalan dijalog sa Bogom. Naravno da ste zauzeti: jedete, pripremate se za ispit ako ste student, radite i i uvijek ste zeauzeti ali uvijek kažite: “Gospode znam da si ovdje, nisam Te zaboravio. Pogledaj na mene i ne napuštaj me.” Vidjećete nakon više puta da ovaj stalan dijalog sa Bogom postaje molitva jer moliva je komunikacija između čovjeka i Boga. 

 

Molitva nije samo kratko provedeno vrijeme i vi kažete “završio sam sa molitvom” i to je to; nikad ne završavate sa molitvom. Definicija molitve je: osjećaj prisustva Boga u vama. I ukoliko imate ovaj osjećaj prisustva Boga u vama vi ste u stalnoj molitvi. Ako se molite samo kad je vrijeme za molitvu, onda se uopšte ne molite, rekao je neki monah. Dakle, ne molite se samo za vrijeme molitve, molite se stalno jer molitva nije “daj mi, daj mi.” Molitva je reći volim te, i želi da provodim vrijeme s tobom. Pitaj Boga nešto. I ne brini se, Bog ti odgovara čak i ako ti tako ne misliš. On vam daje dobre smjernice i dobre prijedloge kako da riješite svoje probleme. Stoga, pronaći Boga u našoj kulturi ovdje znači prvo biti svjestan da Bog postoji i da je Bog u tebi a ne van tebe. Bog je uvijek sa tobom i dobićete osjećaj postojanja Boga.