MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ARHIMANDRIT ROMAN BRAGA (1922 – April 28, 2015)



Otac Roman Braga
 
Otac Roman Braga rođen je 2. aprila 1922. godine u Besarabiji, u selu po imenu Kondrita. Bio je najmlađi od sedmoro djece Kozme i Marije Braga. Odrastao je u pravoslavnom okruženju, odgojivši ga pobožna pravoslavna mati i blizina manastira Kondrita. Tokom godina odrastanja slijedio je živi primjer svoje majke, koja je u svoju djecu usadila vrline hrišćanskog života. Često se prisjećao kako je njegova majka prisustvovala dugim službama u manastiru i kako je bio pospan i umoran, ali je uvijek bio na majčinoj strani. Ove godine odrastanja postavile su temelje stroge discipline koja ga je služila cijelog njegovog života sve do posljednjeg dana. 
 
Sa sedam godina upisao je osnovnu školu u rodnom selu, a sa dvanaest godina poslan je u manastir pored Bukurešta, Kaldarušani, odakle je otišao na Bogoslovski fakultet, takođe pored rumunske prestonice. U Bogosloviji, dok je bio sasvim mlad, uspostavio je doživotna prijateljstva sa nekim od budućih najvećih duhovnika Rumunije. Ovdje je upoznao o. Sofiana Bogiua, o. Feliksa Dubneaca, o. Benedikta Giusa, o. Grigora Babusa, o. Gratiana Radua; sa nekima od njih će biti u zatvoru, i ponovo će ih sresti, godinama kasnije, u Sjedinjenim Američkim Državama. Godine 1942. vratio se u Besarabiju do 1943. godine gdje je paralelno pohađao Teološki institut, Školu pisma i filozofije kao i Pedagoški institut u Bukureštu. Diplomiravši 1947. na Teološkom institutu, dobio je diplomu profesora rumunskog jezika i teologije, a 1948. godine ulazi na doktorski program Instituta za bogosloviju u Bukureštu. 
 
Međutim on nije mogao nastaviti sa svojim studijama jer je bio uhapšen ljeta 1948., gdje je proveo godinu dana u pritvoru jer je bio optužen da je pripadao antisemitskom pokretu. Priveden je u Bukureštu u zatvoru Jilava odakle su ga poslali u Pitesti, mjesto na kom su se odvijali eksperimenti ispiranja mozga. Tu, u Pitestiju, boravio je u samici. Godine 1951. poslali su ga u radni logor na deltu Dunava i na kraju je pušten na uslovnu slobodu ljeta 1953. godine. Potom je otišao u Jaši gdje je njegova sestra, mati Benedikta, bila monahinja. 
 
Postrigan je u monaha januara 1954., a sedmicu dana kasnije rukopoložen je za đakona u Mitropoliji Jaši gdje mu je dopušteno da ostane do 1959, naravno pod nadzorom tajnih službi. Tokom ovog perioda ne samo da je svakodnevno služio u Mitropoliji i pjevao u horu, već je držao teološka predavanja studentima medicinskog fakulteta kao i drugih univerziteta, razmatrajući praksu umne molitve i tumačeći im Dobrotoljublje. To je dovelo do novog hapšenja 1959. godine, provevši još jednu godinu u pritvoru. Pošto nisu bili sigurni kakvim optužbama da ga suoče, optužili su ga da je član pokreta „Nesagoriva kupina“ zajedno sa još 15 drugih, osudivši ga na 18 godina prinudnog rada. Od 1959. do 1964. godine boravio je u raznim logorima u delti Dunava. 
 
 
Snimak o. Romana Brage iz 1955. godine
 
Godine 1964., usljed pritiska Zapada, donijet je „Dekret o opštoj amnestiji“ nakon čega su oslobođeni svi politički zatvorenici. Iste te godine rukopoložen je za sveštenika u Episkopiji u Oradei. Januara 1965. postavljen je za sveštenika u selu u sjevernom dijelu Rumunije. Tamo je organizovao hor od stotinjak djece, nedjeljnu školu, ispunjavavši sve svešteničke obaveze u naredne dvije godine. Vlasti nisu gledale blagonaklono na njegov rad, pa je tajno premješten u drugu parohiju. 
 
S obzirom da je smatran „nepoželjnim elementom“ od strane komunističke vlasti, Patrijaršija ga šalje u misionarsku misiju u Brazil. Nakon što je proveo četiri godine u Sao Paolu u Brazilu, 1972. pozvan je od strane arhiepiskopa Valerijana, Rumunske pravoslavne episkopije u Americi, da dođe u Sjedinjene Američke Države. U narednih pet godina prevodio je rumunsku crkvenu muziku na engleski jezik u Episkopiji, bio je aktivan u vjerskom obrazovnom programu za djecu, pripadao je odboru za prevod rumunskih vjerskih tekstova na engleski jezik, obilazeći parohije širom Sjedinjenih Država i Kanade. 
 
 
Manastir Uspenja Presvete Bogorodice, Mičigen
 
Od 1979. do 1982. godine obavljao je funkcije parohijskog sveštenika u crkvi Svete Trojice u Jangstaunu, država Ohajo. Iz Jangstauna prešao je u Saborni hram Svetog Georgija u Sautfildu, Mičigen, odakle je, u svojstvu sveštenika i duhovnika, prešao u manastir Preobraženja Gospodnjeg u Elvud Sitiju, Pensilvanija. Nakon što je proveo pet godina u Elvud Sitiju, 1988. godine je penzionisan i povukao se u manastir Uspenja Presvete Bogorodice u Rives Džankšunu, Mičigen, u kom je ostao do kraja svog života. Narednih 15 godina u manastiru Uspenja bile su ispunjene liturgijskim službama, savjetovanjima, podučavanjima i pastirskim radom. Sve do zadnje dvije godine on nije propustio nijednu službu i strogo je održavao svoje molitveno pravilo: ustajanje u 2:00 ujutru, čitanje jutarnjih molitvi, pripreme za crkvu i odlazak u crkvu u tačno 5:00. Najveći dio svog rasporeda održavao je čak i kada mu je dijagnistifikovan rak prostate, osim kada, kako je vrijeme odmicalo, više nije imao snage da prisustvuje svim službama. 
 
 
O. Roman sa sestrinstvom manastira Uspenja Presvete Bogorodice
 
Međutim, on nikada nije propustio Božanstvenu liturgiju za koju se unaprijed pripremao, bez obzira na to koliko je bio umoran. Imao je jako puno svoje duhovne djece i nikada nije zaboravio nijedno od njih, čak ukoliko ih nije vidio više godina. Tokom proljetnog zasijedanja Svetog sinoda, 17. marta 2015. godine o. Roman nagrađen je ordenom Svetog Romana Slatkopojca kao priznanje za njegov izuzetan doprinos u polju liturgijske muzike u Rumunskoj episkopiji u Americi. Nagradu mu je predao arhiepiskop Natanailo na praznik Blagovijesti 25. marta, 2015. godine.
 
Bio je vezan za krevet svega 10 dana prije svog upokojenja, ali ostavši bistar i potpuno svjestan svog okruženja sve do samoga kraja. 
 
Neka Gospod upokoji dušu njegovu!
 
Prevod sa engleskog D. R.
18 maj 2015 god.
 
Izvor: http://pemptousia.com

Pročitano: 4524 puta