MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

INTERVJU MITROPOLITA PORFIRIJA NOVINAMA VEČERNjI LIST



Mitropolit Porfirije postao je sudionik svih važnih društvenih, crkvenih i političkih događanja, ali uz to i sasvim običan Zagrepčanin, kojega se može sresti u šetnji Ilicom, kako sjedi na nekoj terasi kafića u središtu Zagreba ili ležerno razgovara s kestenjarom na zagrebačkoj špici.
  
Devet mjeseci prošlo je otkako je episkop Porfirije Perić (54) postao mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim i preuzeo tu najveću, a i najznačajniju, eparhiju Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Ono što je obećao u svome inauguracijskom govoru, parafrazirajući stihove Arsena Dedića, da će se on i Zagreb voljeti javno, to se doista i dogodilo. Mitropolit Porfirije postao je sudionik svih važnih društvenih, crkvenih i političkih događanja, ali uz to i sasvim običan Zagrepčanin, kojega se može sresti u šetnji Ilicom, kako sjedi na nekoj terasi kafića u središtu Zagreba ili ležerno razgovara s kestenjarom na zagrebačkoj špici.
 
Oko sebe okupio je mlade, obrazovane i angažirane svećenike, koji slijede njegovu otvorenost i komunikativnost. Ukratko, moglo bi se reći da je unio jedan novi duh u zagrebačku Srpsku pravoslavnu crkvu, odnosno da je dodatno unaprijedio sve ono dobro što je naslijedio od svoga prethodnika mitropolita Jovana Pavlovića, koji je također bio otvoren i dijaloški raspoložen.
 
Ove godine Uskrs po julijanskom kalendaru, po kojemu se ravna i Srpska pravoslavna crkva, pada tjedan dana iza Uskrsa koji su proslavili katolici, koji ga slave po gregorijanskom kalendaru. I upravo je Uskrs bio povod za razgovor s mitropolitom Porfirijem, kako bi se osvrnuo na svojih prvih devet mjeseci u Zagrebu.
 
- Devet je mjeseci otkako ste postali mitropolitom zagrebačko-ljubljanskim. Kako biste rezimirali to vrijeme? 
 
Hteo ne hteo, morao samo odmah krenuti u maticu života, pre svega Pravoslavne Crkve i mog vernog naroda. Istovremeno sam nastojao da osnažim stara prijateljstva sa katoličkim biskupima i stvorim nova, kao i da steknem prijatelje među predstavnicima drugih verskih zajednica: Jevrejima, muslimanima, starokatolicima, protestantima... Potrebno je bilo upoznati se i ponuditi saradnički odnos predstavnicima državnih institucija. U tom domenu sam zadovoljan. Svi, do kojih to stoji, su pokazali razumevanje, dobru volju i uvažavanje za potrebe SPC i njenih vernika. Nadam se da neće proći previše vremena da ta dobra volja i razumevanje dođe i do onih koji životne probleme rešavaju u našim parohijama, u gradovima i selima, gde Srbi žive ili odakle su izbegli. Problemi su dobro poznati: teškoće pri zapošljavanju preostalih Srba, nepostojanje uslova za povratak izbeglica, problem isplate penzija, devastirani hramovi, rešavanje problema elemrntarnih uslova života kao što su infrastruktura... Problem periodičnog stvaranja atmosfere straha među realno veoma senzibiliranim preostalim srpskim stanovništvom, zatim, upotrebe ćirilice. Dakle, realno, osećanja su pomešana. Stari i novi prijatelji, i to ne samo među zvaničnicima, nego i u svakodnevnom životu, sa jedne strane, a značajni problemi Crkve i naroda sa druge. 
 
- Koje ste poteze povukli unutar Mitropolije zagrebačko-ljubljanske? 
 
Ne smatram da sve počinje od mene. Trudim se da u svome radu, pre svega, sledim dobre primere svojih prethodnika kao i sveukuopno iskustvo Predanja crkve. Za sada, najviše posmatram i slušam, upoznajem, a za konkretne poteze, ako bude potrebno, ima vremena.
 
- Povremeno prošećete središtem Zagreba, kako ljudi reagiraju na Vas, budući da ste u dugoj crnoj mantiji...? 
 
Već na samom dolasku, ohrabrila me je činjenica da dolazim u glavni grad u kome se sreću različite kulture. Zagrebčani su nosioci urbanog, kosmopolitskog duha. Stoga sam bez dvoumljenja, već u pristupnoj besedi, dogradio Arsenove stihove i rekao da ćemo se „Zagreb i ja voleti javno“, a ne tajno, jer svesrdno želim da naše porodice budu najbliži prijatelji. U mantiji, na trgu i ulici sam kada god mogu. Mnogi dobri ljudi to pozdravljaju i neskriveno pokazuju blagonaklonost.
 
- S kim ste uspostavili odnose od drugih vjerskih zajednica i kakvi su oni? 
 
Već sam rekao, gotovo sa svima: katolicima, starokatolicima, protestantima, Jevrejima, muslimanima…
 
- Poznato je da ste u Kovilju okupljali oko sebe mlade, intelektualce, umjetnike... 
 
Početkom devedesetih, kada se obnavlja koviljsko bratstvo, u vreme duhovne i egzistencijalne krize, po blagoslovu vladike bačkog Irineja, moj sabrat Episkop dalmatinski gospodin Fotije i moja malenkost, ustrojavamo manastir po ugledu na manastire na Svetoj Gori. To su stroga pravila života, duga bogosluženja, drevno vizantijsko pojanje. Jedan od autentičnijih načina hrišćanskog života. I mi, monasi smo bili mladi, a bili smo upoznati sa tokovima savremene umetnosti: rock'n'roll, savremeno slikarstvo, teatar, umetnost uopšte... Neki od nas su u manastir došli iz Njujorka, Atine, Moskve, Pariza, Australije.. Kao srednjovekovni manastir, Kovilj je najbliži manastir Beogradu i Novom Sadu. I ništa prirodnije da umetničke duše, žedne Boga živoga dođu u manastir. Kovilj je bio duhovno skrovište od meteža koji je vladao. Zajedno smo otkrivali tajnu pobožnosti, jedni drugima obogaćivali duhovni život. Danas sam sa mnogima od njih blizak prijatelj. Njihova podrška ovde u Zagrebu ne izostaje. Mnogi mi dolaze u goste i ovde provode po nekoliko dana sa mnom.
 
 - Kako je s tom vrstom kontakata sada u Zagrebu? 
 
Upravo pomenuti beogradski prijatelji, pisci, reditelji, glumci, muzičari, slikari koji dolaze iz Beograda, upoznaju me sa divnim ljudima, svojim kolegama iz sveta zagrebačke kulture. Već sam stekao neka zanimljiva poznanstva i imao priliku da razmenim misli pre svega o suštinskim, egzistencijalnim i duhovnim temama koje su večne i univerzalne i koje ne zavise od mesta i vremena, nego se tiču svakoga čoveka bez obzira kom narodu, veri, klasi, rasi, polu pripadao.
  
- Također, bili ste posvećeni radu s ovisnicima, a sada? 
 
Poznato je da smo mi u manastiru Kovilju prvi u Srbiji uspešno organizovali terapijske zajednice za lečenje narkomana. Još uvek, koliko je moguće sa distance, duhovno nadzirem i podržavam ovaj projekat. Voleo bih, što za sada nije moguće, da dugogodišnje iskustvo, koje sam stekao vezano za ovu problematiku, primenim i na svom novom položaju.  
 
- I bavili ste se sektama. Ima li ih u Hrvatskoj i kakva su sada iskustva? 
 
Pre svega, apsolutno poštujem slobodu svakog čoveka da bira sebi duhovni kontekst. Pri tom, nije nepoznato da na ogromnom savremenom tržištu religija postoje velike manipulacije od strane pojedinaca i destruktivnih grupa. Zadatak Crkve kao i drugih državnih institucija je da manipulacije onim što je najsuptilnije i najsvetije u čoveku, a to je potreba za Bogom, prepoznaju i javnost obaveste o tome. U mnogim zemljama Evropske Unije, danas pri njihovim vladama postoje ministarske i interministarske komisije koje se bave ovom temom. Za sada, po ovom pitanju nisam stigao da se upoznam sa situacijom u Hrvatskoj.  
  
- Svi Vas doživljavavaju kao otvorenu i tolerantnu osobu? 
 
Može se reći i tolerantan. To je kompliment koji, u neku ruku, prija. Ali, mislim da u rečniku hrišćana, ova reč ne izražava u potpunosti našu veru. Hristos nije bio prosto tolerantan. On je pre svega voleo, voleo je sve ljude. Ako sam samo tolerantan, znači, podnosim nekako i one koji nisu moje vere ili mi nisu po volji, po nekom drugom osnovu. Mene su moji duhovnci, vladika Irinej, svetogorski starci i pojedini sveštenici u Srbiji i Grčkoj, učili jevandjelju, učili su me da volim sve ljude, bez razlike. Zaista, nastojim da tako živim, tako učim monahe, studente, sveštenike, vernike. Da je drugačije ne bih se osećao živim!
 
- Također je pozitivno odjeknulo Vaš glas oko paljenja hrvatske zastave i ratnih huškanja? 
 
Odgovor je sličan. Ako sam hrišćanin, ne mogu tolerisati nasilje, a kamo li ga otvoreno ili prikriveno promovisati. Sveštenik mora da isceljuje, leči, uzroke nasilja, da pomogne pre svega žrtvama nasilja, ali i onima koji su protagonisti. Ne osuđujemo čoveka, nego njegov greh. Čoveka podstičemo na pokajanje.
 
- I na kraju, ovo je prigoda da uputite i svoju uskrsnu poruku preko našega lista. 
 
Vaskrsenjem svojim Hristos izliva bezobalne okeane ljubavi na sve ljude, na svakog čoveka bez izuzetka, ali poziva i nas da usvojimo tu ljubav, da usvojimo Njega. Usvojivši ga postajemo jedno s Njim, ali smo pozvani da postanemo i jedno sa drugima. U tom jedinstvu sve razlike nisu date radi suprotstavljanja i sukoba, nego zbog dopunjavanja i mogućnosti darivanja. Vaskrsenjem nas Gospod poziva na ideal jedinstva koje ne znači jednoobraznost, već jednodušnost u različitosti i ljubavi. Stoga, Vaskrsli Gospode daj da reči tvoje, „da svi jedno budu“, postanu život našega života!
 
 
14 april 2015 god.
 
Izvor: http://www.mitropolija-zagrebacka.org/index.php/2009-12-10-13-19-04/736-in-rv-u-i-r-p-li-p-rfiri-n-vin-v-c-rnji-lis

Pročitano: 10800 puta