MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVRHA PRAVOSLAVNE PAROHIJE



Protojerej Mihail Pomazanski
 
Koja je svrha Crkve i parohije u okviru nje? Odgovor nalazimo u riječi Božijoj. Apostol Pavle piše: „On je dao jedne apostole, a jedne proroke, a jedne jevanđeliste, a jedne pastire i učitelje, da se sveti priprave za delo službe, na sazidanje tela Hristovog; Dokle dostignemo svi u jedinstvo vere i poznanje Sina Božijeg, u čoveka savršenog, u meru rasta visine Hristove“ (Ef. 4:11-13). 
 
Evo, dakle, njene svrhe: usavršavanje svetih, služenje, izgradnja Tijela Hristovog – trostruki zadatak cjelokupne Crkve i, samim tim, zadatak svake parohije. 
 
Unutrašnji parohijski zadaci 
 
Prije svega, usavršavanje svetih je moralno usavršavanje članova Crkve. Spasenje duša u Hristu je prvo i najvažnije, i ne smije biti prepušteno drugom mjestu. Nisu u pravu svi oni koji misle da osnovni zadatak Crkve leži u njenom društvenom zadatku, npr. preobraženju društvenih odnosa, kroz Crkvu, a kroz to hrišćansko uzdizanje pojedinca. Spasenje u Hristu se postiže molitvom, kroz Božanstvene liturgije, pravila Crkve, djela ljubavi i dobročinstva, duhovnu borbu. Osnovna briga sveštenika je spasenje duša koje su mu povjerene. To je isto lična briga svakog člana Crkve. To se postiže u okviru zajedničkog tijela Crkve – ne u izolaciji, ne pojedinačno, već putem uzajamne podrške čime se prevazilazi misao o samoljublju. Pojedinačni, časni život u Hristu je odgovornost svakog člana Crkve u cjelini. 
 
Drugi zadatak je služenje – prema Bogu i prema ljudima. To otvara pred svakog člana Crkve i parohije čitav niz crkvenih, društvenih aktivnosti. Služenje Bogu: učešće u službama — crkveno čitanje i pojanje, izgradnja crkve, vođenje računa o izgledu i čistoći crkve — ovo su neki primjeri tog rada, kao što se kaže, „za Boga“. Služenje ljudima uključuje sve vrste dobrotvornog rada za one koji su siromašni, za one kojima je potrebna pomoć u bolesti, bez ikakvog interesa u odnosu na druge (kao što je nedavno iskazano kroz slanje duhovnih knjiga, hrane, odjeće i lijekova u Rusiju). U pojedinim parohijama ova obaveza služenja bližnjima oživjela je parohijske organizacije za pomoć. Poseban i veoma bitan zadatak jeste vjersko obrazovanje djece i omladine. Ono se ne može podcijeniti jer smo u opasnosti da vidimo mlade generacije koje se udaljavaju od Crkve. /…/ Odgovornost parohijskog vođstva, sa jedne strane, jeste uticaj na porodice u pravcu da ne zanemaruju svoju obavezu prema svojoj djeci, i, sa druge strane da formiraju omladinske grupe, nedjeljne škole, dječije horove, te da preduzmu sve druge mjere koje će omladinu vezati za Crkvu i osigurati da ostanu pod njenim uticajem. 
 
Ne možemo se žaliti da su naše parohije neaktivne u tom pogledu. U skladu sa našim skromnim resursima parohije su iskazale zadovoljavajući rad, marljivost i požrtvovanje. Međutim, upravo ovdje je mjesto na kom se često sukobljavaju parohijski interesi sa društvenim interesima. Teškoća položaja sveštenstva leži u ne raspirivanju spontanih društvenih aktivnosti u parohiji i inicijativi koja dolazi od strane mirjana. Sveštenik ne može sve sam uraditi, za sebe, za druge, njemu je potrebna saradnja. Ali saradnja sveštenika sa pojedincima često se pretvara u želju za vođstvom, kritikama, da se radi suprotno, itd. Sveštenik može mirno da koristi široku saradnju sa članovima parohije kada ima povjerenje u očuvanje crkvene politike. Onda nema straha da će prava sveštenika biti narušena, ne postoji bojazan da će se aktivnosti okrenuti protiv Crkve ili čak da joj naškode. Zatim, takođe, svaka vrsta pomoći vezano za sveštenika – u slučaju njegove slabosti, neznanja, nesposobnosti itd. –može biti od prave koristi a bez da se podrivaju odnosi u parohiji. 
 
Zajednički zadaci Crkve 
 
Treći zadatak, izgradnja Tijela Hristovog jeste služenje Crkve u cjelini, zadatak koji se izražava u najvećoj mjeri kroz jedinstvo dijelova sa cjelinom, parohije sa Crkvom. U našoj crkvenoj svijesti nikada ne smijemo izgubiti iz vida sliku cjelokupne Pravoslavne crkve; mi je moramo voljeti, moramo biti revnosni za nju – posebno i iznad svega za Rusku pravoslavnu crkvu kojoj pripadamo. I tako, u ispunjavanju ovog trećeg zadatka, svi smo podjednako odgovorni. 
U praktičnom smislu, služenje Crkvi u cjelini znači brigu za crkvenu suštinu. Ono najprije zahtijeva svijest za brojne načine, kojih mi na lokalnom nivou nismo svjesni, u vezi nepokolebljivosti crkvene suštine. Crkvena administracija osigurava da se službe odvijaju kako je propisano; nadgleda štampanje bogoslužbenih knjiga i vodi računa da se one dostave parohijama; osigurava sprovođenje episkopskih i svešteničkih naredbi; brine se o obukama i pripremi sveštenstva i obezbjeđuje sveštenike za crkvene zajednice. Ona čuva Crkvu od samovolje i protiv onih ljudi koji uvode skandal u Crkvu. Ona štiti spoljno dostojanstvo Pravoslavlja. Ona odstranjuje moralne dileme, odbija napade na vjeru i Crkvu, odakle god da oni dolaze. Odgovorna je za ideološku odbranu Crkve i za njenu pravnu odbranu ukoliko je zatreba. 
 
Punoća crkvenog života i svestrana, korisna aktivnost crkvene suštine je direktan dokaz dobrobiti života u okviru brojnih pravoslavnih parohija. Sa druge strane, episkopski centri rade pod teškoćama i imaju ograničen izbor aktivnosti što govori o poteškoćama koje se javljaju na parohijskom nivou. 
 
Nikako ne smijemo zaboraviti potrebu za finansijskom podrškom centara. Dozvolite da budemo direktni: niti u jednoj drugoj hrišćanskoj vjeroispovijest nećemo naići na toliki nemar u vezi materijalne osnove centralnih crkvenih instititucija kao kod nas. Razmislimo malo odakle će doći sredstva za bogoslovije; za štampanje knjiga; za misionarski rad Crkve; za redovnu crkvenu brigu o ljudima — naročito za podršku manastirima u Svetoj Zemlji i na Svetoj Gori, kao i našim zajednicama u Rusiji; za troškove u vezi sazivanja jerarhijskih savjeta, svešteničkih konferencija i omladinskih konvencija. Imamo pravo i moramo govoriti o materijalnoj strani Crkvenog života. Podsjetimo se udovičine lepte za Gospoda i neka nam to svima bude za primjer. 
 
Zadatak izgradnje Tijela Crkve Hristove je velik i svestran. Na parohijskom nivou to znači da parohijska zajednica nije zatvorena u svoj uski djelokrug, već da je ona neophodan, koristan, svjestan dio jedinstvenog crkvenog tijela. 
 
Izvor: Pravoslavna Amerika , Na osnovu članka protojereja Mihaila Pomazanskog objavljenog u časopisu Pravoslavni Rus, br. 11, 1955; prevod iz Blagovestnika, parohijskog biltena saborne crkve Presvete Bogorodice, San Francisko, Kalifornija, novembar 1991. godine
 
Prevovod sa engleskog D. R.
26 mart 2015 god.
 
Izvor: http://www.pravmir.com

Pročitano: 6013 puta