MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ODRAZ LJUDSKE MISLI ZA PESMOM NAD PESMAMA



Naš veliki pesnik Jorgos Seferis (1900-1963.), Nobelovac, u noći Nove 1962.god. biva u ekstazi i delirijumu od ljubavi zbog Pesme nad pesmama. Sve što dodiruje ljudsku dušu je bogatstvo i ono se ne potčinjava logičnim objašnjenjima već savetuje čitaoca da se povinuje i prepusti stihovima, snagom duše koju poseduje kao i mudrošću kojom ga je darovao Gospod a ne da se oslanja u njenom tumačenju na dogmatska objašnjenja. Seferis, kao pesnik, doživljava veoma prefinjeno osetljivost i slatku slabost koju u njemu izaziva Pesma nad pesmama a što on tumači na jedan prelep, poetski način.
 
Ljubav se, međutim, uzdiže iznad smrti ali i poprima njen gorki ukus onda kada oseća da je smrt blizu onih koje voli. Kada neko istinski voli i nesebično se preda svom dušom i srcem toj istinskoj i bezuslovnoj ljubavi prema drugoj osobi, tada počinje da shvata i kolika je snaga smrti. Sveti Grigorije Nisis (oko 335.god. n.e.) piše: Kada suprug gleda ljubljeno lice, istog trenutka oseća strah od razdvajanja a kada čuje njen slatki glas, pomišlja da jednog trenutka neće moći više da ga čuje kada se upokoji ta lepota pred njim, i podilazi ga jeza od predosećaja da će jednog dana biti u žalosti zbog njene smrti.     
 
Strahuje da će ga taj sumorni san lišiti ljubavi. Međutim, to grubo osećanje podseća čoveka da ljubav nije samo rajska radost koja pokreće strune ličnog života i sreće već ujedno i trnovit put i jedno gorko iskustvo. Sve ono što mediji predstavljaju kao ljubav, naglašavajući seksualnost ili zadovoljstvo i radost, što pretpostavlja da osećaju dvoje privremenih ljubavnika, degradiraju ljudsko postojanje i preobražavaju krsni karakter ljubavi. Tako se mladi prepuštaju svom mladalačkom zanosu u divljačkom traženju slobodne erotske veze jer ih time svakodnevno bombarduju oni koji pokušavaju da daju lažne obrasce i prototipe za životne situacije a koji sebe nazivaju spasiocima čovečanstva.
 
Zbunjuju mlade ljude koji su žudni da se ostvare u ljubavi, da osete sreću i radost. Ali oni nisu spremni niti imaju strpljenja da prođu krsni put ljubavi koji počinje s osećanjima. Iz tog razloga ili ga napuštaju zastrašeni ili odbijaju da se bore za ljubav, uplašeni od truda koji treba da ulože i žrtve koje treba da daju za očuvanje jedne veze. S toga se upuštaju u traženje seksualnih veza kojima misle da povećavaju svoje seksualno samopouzdanje tim trenutnim zadovoljstvima koja, upravo zato što nisu povezana s ljudskom dušom, donose gorčinu smrti, odnosno greh i neuspeh. Jer, kada neko iskreno voli, on treba da izađe iz svoje ljušture sebičnosti i da se bezuslovno preda svom partneru. Toga se boje mladi i iz tog razloga izbegavaju da ulažu snage kojima raspolažu njihove duše u jednu takvu vezu. Više vole trenutno zadovoljstvo, jedan treptaj lažne sreće. Takođe se boje izdaje svoje ljubavi. Da li će uspeti da preskoče tu planinu od svog egoizma prepuštajući se spasenju koje se nalazi u rukama Gospoda, u more sopstvenog požrtvovanja nepoznate dubine? Gde će ih odvesti to ulaganje u ljubav – u raj ili provaliju? Da li će im ljubav biti uzvraćena?
 
Teodor Bovet (1900-1976.), u svojoj knjizi Brak, rekao je, povezujući opet ljubav i smrt: mirna i vatrena, sveta i pasivna, nežna i misteriozna, ponizna i veličanstvena, puna strahaneizbežne smrti i radosti življenja, velika kao nebo i ispunjena svim zemaljskim mirisima – to je bračna ljubav.
 
Persijski mistik Dželaledin Rumi (1207-1273.), napisao je: Zadrhti srce Erosa kao da gleda svoju smrt jer sa Erosom nestaje ego, naš mračni despot.
 
U istočnim religijama dualizam (teorija koja se zasniva na materiji i duhu), poručuje da telo treba da se oslobodi besmrtni duh. Tako prirodni svet sa konkretnim, fizičkim telima je carstvo iluzije i sjedinjenje sa njim se svodi na smrt.
 
Otac Filotej Faros (1930.) u svojoj knjizi Priroda Erosa, postavlja novi aspekt odnosa između ljubavi i smrti: smrt je simbol posledice invalidnosti i stresa koji nastaje usled ovog neizbežnog iskustva a koji nas podstiče da verujemo kako smo besmrtni i ne zavisimo od telesnog ljubavnog zadovoljenja. Takođe napominje da: ljubav i smrt imaju zajedničko to da su povezani činjenicom koja predstavlja dve strane mysterium tremendum (pojavljivanja svetog) jer se obe odnose na stvaranje i uništenje. Ne možemo da izbegnemo ni jedno ni drugo.   
 
Frojd (1856-1939.) logički objašnjava da smrt preti kada ljubav počne da slabi i jenjava: Ovo sledi iz sličnosti situacije koja je rezultat potpunog seksualnog zadovoljstva sa procesom koji se dešava pred smrt i činjenicom da se smrt isto odnosi i prema parenju životinja. U prirodi se orgazam predstavlja i kao ponovno rađanje i kao smrt. Ženka pčele, na primer, ugine nakon parenja.
 
Tekst: Despina Georgijadi-Aleksopulu, učiteljica
 
Prevela s grčkog: Brankica Bogdanović
08 mart 2015 god.
 
Izvor: http://www.pemptousia.gr/

Pročitano: 5161 puta