MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

STARAC ARSENIJE SPILEOT



 Blaženi starac Arsenije Spileot (1886-1983) –
oko četrdeset godina se podvizavao s prepodobnim Josifom Isihastom (1897-1959)
 
Nije lako u opštim crtama, na nekoliko stranica, izložiti žitije i podvige takvog velikog podvižnika, kakav je bio nezaboravni starac Arsenije. Poreklo vuče od Pontijaca (etnička grupa Grka na severoistoku sadašnje Turske).
 
U mladosti, nošen vatrenom čežnjom k Bogu, iz Rusije je pešice došao u Carigrad, a odatle, brodom dolazi na Svetu Zemlju, gde tokom skoro deset godina, neumorno služi na Grobu Gospodnjem i kod drugih svetinja. 
 
 Hram Vaskrsenja Gospodnjeg u Jerusalimu, gde je blaženi starac Arsenije služio oko 10 godina

Tamo se, po promislu Božijem, upoznao sa poznatim velikim Eginskim podvižnikom Jeronimom, kod koga je uzimao prve časove podvižničkog života.
 Blaženi starac Jeronim Eginski, koji je bio prvi učitelj o Hristu, blaženog starca Arsenija Spileota i Isihasta.
 
Ali ta „žedna“ duša, rasplamsana božanskom ljubavlju, govoreći zajedno s Davidom: „žedna je Tebe duša moja, za Tobom čezne telo moje u zemlji suvoj, žednoj i bezvodnoj.“ (Ps. 63:1), ostavila je buku ovog sveta i preselila se na Aton, u čuveni sveti Bogorodičin vrt.
 
Predavši sebe Svetom Duhu, na svom prvom stepeniku, proveo je nekoliko godina u manastiru Stavronikita, gde je primio postrig u svetu shimu, s imenom Arsenije, umesto Anatolija – imena koje je dobio pri monaškom postrigu u Jerusalimu.
 
Manastir Stavronikita

Koristeći se idioritmičkom organizacijom manastira (manastiri gde svaki monah ima sopstvenu svojinu), on se predao surovoj duhovnoj borbi. Ipak, željan podviga, uskoro je, dobivši poziv „odozgo“, napustio manastirski život i otišao na vrh Gore, tražeći podvižnike s višim nivoom duhovnog života, koji bi ga svojim učenjem i primerom vodili k savršenstvu.
Videvši njegovu iskrenu želju, Gospod nije oklevao da mu javi to, što je toliko želeo. A želeo je da sretne drugog mladića, koji je imao isti takav cilj, s isto takvom silnom željom. Ta dva mladića su se prvi put srela visoko, na svetom vrhu Atona. I slično, kao što magnet privlači k sebi i spaja se s gvožđem, upravo tako ih je Sveti Duh privukao jednog k drugom. Od tada, sjedinjeni Duhom, dva mladića, u skladu s uzajamnim obećanjem, živeli su nerazdvojno sve dotle, dok ih smrt nije razdvojila. A taj drugi mladić je bio, kako se kasnije pokazalo, veliki podvižnik trezvenog bogoslovlja XX veka, Josif Isihast, koji je tada nosio svetsko ime Francisko Kotis. 
 
Blaženi starci Arsenije (levo) i Josif (desno) Pećinari i Isihasti, nerazdvojni podvižnici tokom 40 godina.
Detalj jedne krupnije fotografije

Od tada, ta dva mladića, kao pčele su sakupljali ono najbolje što je tada mogla da pruži pustinja Svete Gore, da bi ubrali najslađe plodove Svetog Duha. U početku su se upoznali s proslavljenim starcem Danilom Katunakiotskim, s Kalinikom Isihastom, Gerasimom, Ignjatijem i još mnogim drugim mirišljavim cvetovima pustinje.
 
Blaženi starac Danilo Katunakiotski (1846-1929), premudri atonski starac

U jednom od svojih pisama, izuzetni otac Josif piše: „Bio sam u pećinama celog Atona, korak po korak… želeći da nađem duhovnika koji bi me naučio nebeskoj teoriji i praksi“. Posle dugog traženja, visoko u pećini svetog Petra, oni su našli izabrani pustinjski cvet – oca Danila Isihasta. Taj podvižnik je služio svako veče u ponoć, i njegova liturgija je trajala po tri-četiri sata, zato što se zbog jačine emocija i osećanja tajinstva, liturgija često prekidala, a pod se uvek prevraćao u prljavštinu, zbog obilnih suza. Taj starac je bio obdaren mnogim darovima, od kojih je jedan i dar prozorljivosti. Cele godine je jeo samo suvu hranu i to jedanput dnevno. Pored njega su dva podvižnika, Josif i Arsenije, navikli na suhojedenje i na jedan obrok dnevno, a takođe, prihvatili su i pravilo neprekidnog bdenija.
 
U toku bdenija, starac Arsenije, kako mi je on sam priznao, tokom mnogih godina je svake večeri radio po tri hiljade zemnih poklona, a ostatak bdenija je provodio stojeći. Što se tiče odmora, mnogo godina nijedan od podvižnika nije legao na krevet. Posle svenoćnog iznurujućeg bdenija, dopuštali su telu malo da predahne, sedeći na klupi.
A što se tiče ishrane? Svakog dana su jeli samo jednom, a glavna hrana je bio sušeni hleb, i to veoma često buđav i ucrvljan. Za vikend, ako je bilo hrane, jeli su nešto drugo, bez mesa, i takođe jednom u toku dana. 
 
Hram Jovana Preteče u skitu svetog Vasilija
 
Pored toga, starac Arsenije se marljivo bavio i fizičkim radom. Živeći prvih godina visoko na stenama svetog Vasilija, on se spuštao i penjao 1-2 časa po teškom putu, donosio je hranu, ne samo za njih same, već i za sve pustinjake. Na svojim leđima je nosio kamenje i razni materijal za održavanje i remont kamenih kelija i zidova.
 
Pošto je taj rad prevazilazio ljudsku snagu, pitao sam o tome dedicu, i on mi je priznao, kako je na početku puta prizivao blagoslov svog starca, tako se težina tereta smanjivala, i nekakva viša sila ga je gurala napred, tako da se s velikom lakoćom penjao tim putem, a posebno za vreme letnjih vrućina, imajući na usnama neprekidnu molitvu.
 
O odeći. Mnogo godina, i zimi i leti, oba podvižnika su živela odevena u dronjke i bosi, pa su ih mnogi smatrali za „jurodive“. Oni nisu bili jurodivi zbog sveta, već radi Hrista.
 
Za njih se mogla koristiti izreka apostola: „idoše u kožusima i u kozijim kožama, u sirotinji, u nevolji, u sramoti; Kojih ne beše dostojan svet, po pustinjama potucaše se, i po gorama i po pećinama i po rupama zemaljskim.“  (Jev. 11. 37-38).
 
Hram Jovana Preteče u pećinama Male svete Ane

Ova dva velika podvižnika, proživevši skoro dvadeset godina visoko u skitu svetog Vasilija, 1938. godine su odlučili da se spuste niže, u Malu svetu Anu, zajedno sa svojim nevelikim bratstvom, koje se tada već bilo okupilo oko njih. Tamo su boravili do 1953. godine. Posle 1953. godine su se preselili još niže, u Novi Skit.  Veliki podvižnik Josif se podigao na nebesa 1959. godine. Ja nisam uspeo da ga upoznam. Ali 1964. godine, uspeo sam da se upoznam sa starcem Arsenijem. Vrline mog nezaboravnog starca, oca Haralampija, tada poslušnika starca Arsenija, a takođe strica i kuma, s Božijom blagodati su me privukle k njima, tako da sam od tada s njim bio zajedno sve do kraja njihovog prepodobnog života.
 
Panoramni pogled na Novi Skit, koji se administrativno potčinjavao manastiru Svetog Pavla.

Sa starcem Arsenijem sam proživeo osamnaest godina. Upoznao sam njegove vrline, darežljive plodove Svetog Duha, ljubav, radost, mir, a pre svega, prostotu i dobrotu, otvorenost, iskrenost i veliku smirenost, jak podvižnički duh i dr. Nemam dovoljno vremena ni mesta da ispričam o divnom životu tog velikog podvižnika.
 
Na kraju ću samo da dodam odlomke iz predgovora knjizi „Starac Arsenije Spileot“, koju je napisao izabrani član njegovog bratstva, nezaboravni starac Josif Vatopedski: 
 
„K starcu Arseniju se mogu odnositi Jevanđeljske reči: „evo pravog Izraelca u kome nema lukavstva.“ (Jv. 1:47) On je po prirodi bio direktan, jednostavan, dobar, krotak, poslušan i pre svega redak podvižnik i besrebrenik.
 
Bdenije je s večeri počinjao hiljadama zemnih poklona i nastavljao svenoćnim stajanjem do zore. Veoma često se nije mogao odvojiti od molitve. Prilazili smo prozoru i videli kako lebdi u vazduhu.
 
- Geronda (starče), došlo je vreme da se radi, - a dekica, čim je došao k sebi, odgovarao je s nevinom prostotom:
 
- „Šta, već je svanulo?“
 
Bratstvo starca Arsenija Isihasta u blizini Kareje, kelija svetitelja Nikolaja u Burazerima, u periodu 1967-1979

Sa tim svetim starcem sam proživeo tri godine u Novom Skitu, dvanaest u hilandarskoj keliji „Burazeri“ i poslednje tri godine njegovog života u manastiru Dionisijat, kuda je zbog nedostatka bratije bio pozvan da pređe moj nezaboravni starac Haralampije, da bi zaselio obitelj bratijom i, takođe, primio i skiptar igumanstva. Taj manastir je posvećen svetom Jovanu Preteči.
 
Manastir Dionisijat, Sveta Gora Aton

Svih tih godina, pokrovitelj starca Arsenija je bio Veliki Jovan Preteča. Tamo, u manastiru, on je predao svoju dušu  u ruke Jovana Preteče, 2/15 septembra 1983. god. Večna mu slava.
 
Arhimandrit Haralampije, tadašnji iguman manastira svetog Dionisija,
za vreme sahrane daje poslednji poljubac novopredstavljenom starcu Arseniju

Neka nas prati njegov blagoslov.
 
Autor: Monah Josif Dionisijatski
 
Prevod sa ruskog S.M.
05 mart 2015 god.
 
Izvor: http://www.pemptousia.ru/
 

Pročitano: 6893 puta