MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ALJASKA – VELIČANSTVENO I TEŠKO: MISIONARSKA TRADICIJA SLUŽENJA ESKIMIMA STAROSJEDIOCIMA SE NASTAVLJA



Rusi su im donijeli vječni život i zemaljsku smrt: smrt u boci votke i istinski život u Pravoslavnom jevanđelju. 
 
Sve do danas ove dvije krajnosti nastavljaju da koegzistiraju, u prilično mirnom ali duhovno nasilnom načinu, čemu sam svjedočio tokom mog dvonedjeljnog hodočašća i misionarskog puta starosjediocima na Aljasci na ostrvu Kodiak u avgustu.
 
Dugi let preko Dalasa kroz četiri vremenske zone doveo nas je na to čarobno mjesto gdje su se, kroz naš avionski prozor, mogli vidjeti ogromni vrhovi snijegom prekrivenih planina. Nakon kratkog stajanja u Enkoridžu i jednočasovnog leta stigli smo na to sjevernoameričko smaragdno ostrvo Kodiak. Iako je bilo blizu ponoći i dalje je bilo kao usred bijela dana. Odsjeli smo u Bogosloviji Sv. Germana, tik pored prelijepe drvene kapele izrađene u ruskom stilu. Odatle smo, našeg prvog dana boravka, preko zaliva vidjeli ostrvo Sprus. 
 
Baš to ostrvo je ono na kom je Sv. German, aljaski starac i čudotvorac, živio i služio kao prvi ruski pravoslavni misionar u posjeti starosjedilačkom eskimskom stanovništvu. Kasnije smo se poklonili njegovim moštima – njegovim miomirisnim moštima – u Sabornoj crkvi u Kodiaku, gdje sam imao čast da služim Božanstvenu liturgiju nad njegovim grobom na ostrvu Sprus. 
 
Sveti German aljaski. Ikonu je oslikala Džulija Bridžit Hejs. 
 
Mi smo bili grupa koja se sastojala od 17 članova, koja je okupljena širom Sjedinjenih Američkih Država, i koja je došla da organizuje sedmodnevni omladinski kamp u toj udaljenoj oblasti. Poslije nedeljne službe u Sabornoj crkvi Vaskrsenja, prvoj pravoslavnoj parohiji osnovanoj u Sjevernoj Americi (1794. godine), spakovali smo naše stvari i ponovo se uputili prema aerodoromu. 
 
U Old Harbor, prvo selo na Aljasci koje je primilo Pravoslavno hrišćanstvo, može se doći samo preko vazduha ili vode. Mi smo putovali malim avionom sa dva proplera, gdje je svako od nas pažljivo balansirao letjelicu. Za 28 minuta letjeli smo svega nekoliko stotina metara iznad smaragdnih planina koje su se pojavile u obliku ogromnog zelenila. 
 
Spustili smo se između dva vrha sletivši na šljunčanu pistu Old Harbora, na tom istom šljunku koji praši tri milje dugim putem u ovom ribarskom selu sa 220 stanovnika. 
 
Stavili smo našu opremu u zadnji dio malog autobusa vozeći se oko kilometar i po do crkve. Usput smo prošli pored luke u kojoj se nalazila čitava flota ribarskih brodova čuvana od strane orlova koji su krstarili nebom i lagunom dubokom svega oko jedan metar ispunjenom safirno čistom vodom. 
 
Lijepo ali pusto
 
Crkva tri svetitelja, nazvana po tri najveća hrišćanska učitelja, Sv. Vasilija Velikog, Grigorija Bogoslova i Jovana Zlatoustog, takođe je naziv za uvalu u koju su ruski pravoslavni misionari došli 1794. godine, kao i naziv njihovog broda. Sadašnja struktura, sagrađena pedestih godina prošlog stoljeća, zajedno sa dvije kuće, preživjela je najmanje jedan ogroman plimni talas 1960-te godine. Sve ostalo u selu je otada novo, od čega je većina kuća za privremeno stanovanje.
 
 

Nedjelju dana je svako od nas živio sa seoskim familijama, svakodnevno odlazeći pješke u crkvu na službu kao i u centar gdje smo imali obroke i aktivnosti u vezi kampa. Naš glavni zadatak bio je da budemo puni ljubavi prema našim bližnjim, kao i prema nekoliko stotina ljudi, od kojih većina nikada nije odlazila iz sela osim kada su išli u bolnicu, koji su samo letom mogli doći u jedinu medicinsku ustanovu smještenu u Old Harboru.
 
Naš rad sa djecom bio je sjajan. Nekoliko grupa od po tridesetak seoske djece došli su da nešto nauče, rade, igraju se i međusobno druže. Za većinu njih, njihova mladalačka nevnost skrivena iza kućnog života svakodnevno se upropaštava ovisnošću o alkoholu i drogama, ili psihičkom ili emocionalnom zlostavljanju. Nažalost, ovo je više pravilo nego izuzetak, na osnovu onoga što nam je rekao o. Grigorije Parker, seoski sveštenik i koordinator programa protiv bolesti ovisnosti na ostrvu. 
 
Ostala omladina nam se takođe redovno pridruživala, svi se osmjehujući, ali izgledalo je da nose duboku unutrašnju tugu koju su pažljivo skrili. Neki mlađi tinejdžeri već su iskusili rehabilitaciju, pobačaje i ovisnost, navodi sveštenik. 
Stabilan život najstarijeg i nepromijenjenog hrišćanstva, prenijet preko ruskih pravoslavnih misionara, svakodnevno se susreće sa depresivnim efektima grijeha ali i bocom votke donijete od strane ruskih trgovaca krznom. Život je komplikovan. 
 
Samo selo je paradoks, depresivno i spektakularno. Biti svega pet kilometara dugim i sa stanovništvom čiji srodnici tu žive generacijama, niko ne pita za pravac jer svi znaju put. Radi svega par prodavnica, namijenjenih turistima. Pošta dolazi ukoliko magla to dozvoli. A da biste živjeli potreban vam je ribarski brod. Doručak, ručak i večera se najčešće sastoje od ribe, i to lososa, bakalara ili iverka. Južno od crkve nalazi se zaliv. Vremenski uslovi se vrlo brzo mijenjaju, od staklastog do pobješnjelog mora za svega nekoliko minuta. Sjeverno od crkve je bujna zelena planina (sa stavljenom oznakom “Old Harbor” inspirisanim Holivudom) prekrivena sa čudesnim samoniklim cvijećem, bobicama te starim i svježim tragovima kodiačkog medvjeda. 
 
 

Ne možete zamisliti tako oštru zimu – svega pet sati dnevne svjetlosti zajedno sa maglom i snijegom – kada stojite na sunčanom doku (dok dan traje od 6 sati ujutru do 1sat nakon ponoći).
 
Preznojavanje
 
Očuvan kod šačice ljudi, uglavnom kod nestarosjedioca, u selu žive pravoslavni hrišćani od 1794. godine. Tu se nalazi jedna crkva: Tri svetitelja. Samo je jedan sveštenika sa svojom porodicom, o. Grigorije Parker, njegova žena Marlen i njihovo troje djece. 
 
Tu se nalazi i jedna protestantska misionarska porodica – fini ljudi čija velikodušnost se mjeri sa njihovim uvjerenjem da ovo 200-godišnje hrišćansko selo nije hrišćansko. Ovo stvara tenzije, neke vidljive a neke nevidljive. 
 
Sami stanovnici sela su nevjerovatno fini i prirodni ljudi. Dok smo se međusobno grijali oni su počeli da nam donose  hranu, nudeći nam svjež i dimljeni losos i iverak. To znači da su nas prihvatili za prijatelje. Mi smo hranu skuhali za sebe i za njih, posluživši ih. Oni su sa nama podijelili njihove priče, njihove izvorne ručne radove i banju. 
 
Banja je vjerovatno najizvornije – bukvalno i figurativno – iskustvo. Banja je zapravo sauna veličine manje šupe. Prednja prostorija služi kao “hladna soba” gdje skidate sve sa sebe. Soba iza se može pohvaliti naftnom peći uokvirenom kamenjem, na koje prosipate vodu kako biste dobili paru. Termometar koji viri na zidu redovno prikazuje temperaturu koja iznosi, bez pretjerivanja, između 350 i 400 stepeni Farenhajta. Sjedi se na podu, gdje se grupe istog pola pare dok svako od njih može da izdrži, a zatim se jedno po jedno povlače u hladnu sobu da se oporave nekoliko minuta a potom se ponovo vraćaju na parenje. Nakon trećeg puta peć se počela hladiti, a potom je peru sa malim mlazom tople vode. Iako smo se u početku osjećali neprijatno zato što smo bili goli, ubrzo shvatate da je na Aljasci to potpuno normalno i uobičajeno, a naročito zaboravite kada se nalazite u pećnici dovoljno vreloj da ispečete hljeb!
U banji osjećate da se prezojavate čisteći se, duhovno i fizički. To je ujedno mjesto pomirenja, rješavanja problema i razmjene novosti, kao da se nalazite u frizerskom salonu ali pod nevjerovatnom temperaturom. Biti pozvan još prvog dana ujedno je bila i čast i test: Da li možete da prihvatite naše običaje i kako se sa njima nosite? Neko lokalno stanovništvo se nosi sa visokim temperaturama kao u šali.
 
Po završetku prve nedjelje našeg putovanja morali smo da napustimo naše nove prijatelje na isti način na koji smo došli, sa iste male piste, istim malim avionom kojim je upravljao isti pilot prethodne nedjelje. Jedina razlika na našem odlasku bilo je vrijeme: teška magla sa slabom kišom. Uz puno molitve i veoma iskusnim pilotom sigurno smo sletjeli u Kodiak — putovanje se ovog puta odvijalo nad Pacifikom svo vrijeme jer smo htjeli da izbjegnemo let preko nepredvidivih planina sa nikakvom vidljivošću. 
 
Živi i uči
 
Prije nego što smo napustili Aljasku posjetili smo ostrvo Sprus, izuzetno tiho i sveto mjesto kao i bivši dom Sv. Germana, jednog od prvih kanonizovanih svetitelja Sjeverne Amerike. Monah German napusio je manastir Valam pored Sankt Petersburga u Rusiji januara 1794. godine. Pješke, saonicama koje su vukli psi i brodom došao je na Aljasku septembra te iste godine. To je ujedno najduži minionarski put u istoriji cjelokupnog hrišćanstva. 
 
O. German i njegovi saputnici imali su mnoštvo prepreka od samog početka. Njihov vlastiti zemljak, trgovac krznom, lagao je o tome šta im je potrebno za misionarski rad. Nije bilo obećane crkve, nije bilo obećanih zaliha a trgovci su teško zlostavljali starosjedioce Aljaske po dobro poznatom ekonomskom planu. 
 

German i njegovo monaško bratstvo nisu došli da donesu Rusiju starosjediocima. Niti su došli kako bi stekli finansijsku korist. Niti da podstaknu ekonomiju. Oni su došli da nauče lokalni jezik, da služe narodu i da im propovijedaju Jevanđelje, i to u uslovima zamrznute tundre, hladnog vremena gdje su se koristili samo ručno napravljeni kajaci i druga plovila. 
 
Njuhova njega, zaštita i ljubav prema starosjediocima često je izazivala neslogu sa ruskim trgovcima krznom, što je dovelo do toga da pojedini trgovci iznose lažne optužbe protiv monaha, prema crkvenim knjigama. I pored svega German je nastavio da služi izvornim stanovnicima Aljaske sa ljubavlju i posvećenošću, uključujući i period razornih kuga u kojima su stotine ljudi umrli za kratko vrijeme. German je pobožno sahranio umrle a zatim je preuzeo brigu o siročadi, školujući ih i smjestivši ih u sagrađeno sirotište. 
 
Naš mali rad na Aljasci bio je skroman doprinos radu ljubavi koji se odvija preko 200 godina. Tehnologija se promijenila u svakom slučaju. Moderni ribarski brodovi zamijenili su kožom prekrivene kajake. 
Međutim, raskrsnica vjere, vlade, ekonomije i rutinskog napora svakodnevnog života se nastavlja odvijati tamo negdje na Aljasci, ponekad na bolje, a ponekad na gore. 
 
Napisao o. Džon Parker
 
Prevela sa engleskog D.P.
20 februar 2015 god.
 
Izvor: http://pemptousia.com/2014/12/pilgrimage-to-alaska-reveals-majesty-hardship/

Pročitano: 5548 puta