MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PREPODOBNI DANILO PERESLAVSKI: POSLUŠANJE - ČUVATI



  Prepodobni Danilo Pereslavski. Freska na stubu Trojickog sabora Danilovskog manastira. Foto N. Burmin

7 (20) april — dan kraja ovozemaljskog života prepodobnog igumana Danila, osnivača Trojickog manastira u Perslavlje-Zaleskom. Iguman Danilo je izabrao za sebe neobično poslušanje, koje je skrivao od svih, - upokojenje nesahranjenih umrlih, koje je nalazio u okolini grada. 

 
Groblje stranaca
 
Mesto, gde se danas nalazi Trojicki Danilovski manastir, pre nekoliko vekova je bilo dosta udaljeno od grada. Krajem XV veka ovde su sahranjivali umrle bez pokajanja i crkvenog pričešća – beskućnike, siromašne, nepoznate strance, a takođe, iznenada umrle ili umrle neprirodnom smrću. Takva groblja, koja su zvali skudeljnice (Lončareva njiva iz Jevanđelja, koju su judejski sveštenici kupili za 30 srebrnjaka koje im je Juda vratio posle pokajanja, a koja je bila namenjena za sahranjivanje stranaca) ili kuća bednih, bila su široko rasprostranjena u Rusiji. Nepoznato je vreme, kada se pojavila skudeljnica kod Pereslavlje-Zaleskog. Možda to mesto ni ne bi postalo čuveno, da se tamo nije odvijao poseban podvižnički trud prepodobnog Danila.
 
Budući svetac je rođen u Pereslavlju oko 1460. godine i dobio je na krštenju ime Dimitrije. U mladosti su ga roditelji poslali u Nikitinski manastir da se opismeni i nauči čestitom hrišćanskom životu. Kada je poželeo da postane monah, tajno je otišao u daleku Borovskuju obitelj, koja je bila čuvena po velikom molitveniku, igumanu Pafnutiju. Tamo je Dimitrije primio monaški postrig s imenom Danilo, i proživeo dugih 10 godina (po nekim izvorima 12), a potom se vratio u rodni grad i naselio u Gorickom manastiru. Upravo ovde on za sebe bira neobično poslušanje, koje je nosio tajno, da niko ne zna, - upokojenje nesahranjenih umrlih, koje je nalazio u okolini grada. Tela nastradalih je prepodobni donosio u kuću bednih i vršio nad njima hrišćansko opelo. Kako piše u žitiju, to mesto se nalazilo nasuprot Gorickog manastira i videlo se iz Danilove kelije. Višestruke čudesne pojave koje su dolazile iz skudeljnice, svetlost i upaljene nad njom sveće, ubedile su ga u to, da je među nepoznatim umrlim bilo puno pobožnih hrišćana, koje proslavlja Sam Gospod.
 
Crkva Svih svetih Trojickog Danilovog manastira (1687. god.). Osvećenje hrama nije bilo izabrano slučajno, na dan Svih svetih. Crkva pominje te obične ljude, koji su stekli Duh Sveti i pomazanje blagodati, ali ostali nepoznati.
Foto Svetlane Lipatove.
 
Braća Andrejeviči
 
Jednom se prepodobnom obratila plemićka porodica Čeljadninih, koja se naselila nedaleko od Pereslavlja, posle užurbanog odlaska iz Moskve. Iz nepoznatog razloga, oni su bili pod kaznom i molili su Danila da se moli za ublaženje kneževog gneva, a takođe, da odsluži moleban za zdravlje velikog kneza. Dogodilo se, da je carski poslanik, s vešću o pomilovanju, došao kod Čeljadninih, onda kada se prepodobni, posle molebna, nalazio na njihovom imanju u Pervjatinu.  Braća Ivan i Vasilije Andrejeviči, koji su dobili dozvolu da se vrate na službu u prestonicu, zahvalili su svom zastupniku pred Bogom i pitali Danila, šta bi on želeo za sebe. Sveti je odbio bilo kakvu počast i rekao: „Postoji u blizini Gorickog manastira Presvete Bogorodice mesto, koje se zove Božedomskoje. Mnogo je upokojenih tamo, zato što su tokom mnogih godina tamo sahranjivana bezbrojna tela hrišćana, koji su umirali iz različitih razloga; i nikada na tom mestu, za toliko duša, nije bilo ni parastosa, ni službi, ni kadila, ni sveća; bilo bi lepo da se sada pobrinete, da se tamo sagradi crkva Božija, da bi se vršila za te duše božanska služba i pomeni za njih“. Molba Danila je bila ispunjena – Čeljadnini ne samo da su dobili blagoslov od mitropolita na gradnju, već su i pomogli prepodobnom da dobije tapiju o vlasništvu na tu zemlju skudeljnicu. 
 
1508. godine, na Božedomskom je bio sagrađen drveni hram u ime Svih svetih. Osvećenje hrama nije slučajno izabrano na dan Svih svetih (pokretni praznik, koji pada na devetu nedelju posle Vaskrsa). Pravoslavna Crkva pominje te obične ljude, koji su stekli Duh Sveti i pomazanje blagodati. Ta tradicija vuče poreklo još od praznika svetih mučenika ranohrišćanskog vremena, kada je crkva stremila da ne ostavi nikoga ko je položio život za veru, bez dana sećanja i poštovanja, čak i ako njihova imena i dan smrti nisu bili poznati. Osvećenje crkve je održano pred velikim brojem žitelja Pereslavlja i okolnih sela, koji su se radovali zbog uređenja tog, ranije bezljudnog mesta. Prepodobni je želeo da postavi ovde samo mirskog sveštenika i crkvenjaka, ali pošto su se našli oni koji su želeli da žive pored tog hrama monaškim životom, postepeno je oko nevelike crkve Svih svetih, počeo da se obrazuje istoimeni manastir. U traženju hrane i mesta za boravak, ovde su počeli da dolaze bedni i bolesni, dobijajući od Danila duhovnu hranu. Kroz neko vreme, bila je izgrađena drvena manastirska trpezarija s crkvom Hvale Presvete Bogorodice. 
 
Trojicki sabor s crkvom prepodobnog Danila i zvonarom (1530-1532. godine) – jedna od sačuvanih drvenih građevina Pereslavlja. Gradnjom je rukovodio poznati rostovski arhitekta, Grigorije Borisov.
Foto Svetlane Lipatove. 
 
Kum Groznog
 
Vasilije III, koji je veoma poštovao prepodobnog kao molitvenika i pravednika, nekoliko puta je posećivao novu obitelj, dolazeći s caricom na moljenje. Po njegovoj ličnoj molbi, Danilo je postao nastojatelj manastira Svih svetih. Kada se u carskoj porodici rodio dugo čekani naslednik prestola, prepodobni odlazi u Trojice-Sergijev manastir, gde pored mošti Sergija Radonješkog, zajedno s blaženim starcem Kasijanom Bosim, postaje kum budućeg cara Ivana IV (Groznog), prihvatajući ga u kupelji. 
 
U periodu od 1530. do 1532. godine sredstvima Vasilija III, koje je darovao u čast rođenja sina, u Danilovom manastiru se podiže kameni hram – jedna od najdrevnijih očuvanih građevina Pereslavlja. Gradnjom je rukovodio čuveni rostovski arhitekta Grigorije Borisov, koji je pre toga radio u Borisoglebskom i Kaljazinskom manastiru. Novi hram Danilovskog manastira je bio osvećen u čast Presvete Trojice, a u đakoniku je sagrađena kapela Jovana Preteče – nebeskog pokrovitelja carskog kuma Danila. Možda je osvećenje manastirskog sabora određeno po ličnoj porudžbini cara, ipak, ovde je nesumnjivo izražena veza praznika Trojice s tradicionalnim za Ruse krsnim hodom na skudeljne. Posle osvećenja glavnog prestola, manastiru menjaju ime u Trojicki. 
 
Postoje svedočanstva, da je već krajem XVI veka prepodobni poštovan među bratijom kao svetac. Njegovo žitije je bilo napisano malo posle njegove smrti, verovatno od strane njegovog učenika – budućeg mitropolita Moskovskog Atanasija. 1653. godine patrijarh Nikon je poslao Danilovom manastir povelju: „Duboki vam poklon, za to što je vaš nastavnik obitelji, prepodobni iguman Danilo, za vreme života i posle predstavljenja Bogu, činio mnoga čudesa“. Po naredbi patrijarha, časne mošti prepodobnog su položene u raku i ustanovljeno je njegovo opšte-crkveno slavljenje dva puta godišnje - 7 (20) aprila, na dan predstavljanja, i 30 decembra (12 januara) na dan pronalaženja mošti.  
  Vizija apostola Jovana Bogoslova. Freska na južnom zidu Trojickog sabora Danilovskog manastira.
Foto N. Burmin. 

Porudžbina ekonoma Save
 
1662. godine, manastirski ekonom Sava je angažovao grupu umetnika za ukrašavanje interijera Trojickog hrama, na čijem čelu je bio Gurij Nikitin Kinešemcev. On je bio poznati majstor monumentalnog slikarstva i ikonopisac, druge polovine XVII veka, jedan od najproslavljenijih umetnika Oružne palate. Pre dolaska u Danilovski manastir, Gurij je bio među umetnicima, koji su 1660. godine obnavljali freske u Arhangelskom saboru Moskovskog Kremlja, a takođe, izvršavao je i razne carske porudžbine. Rad na freskama Trojickog sabora je trajao nekoliko godina i vršio se sa prekidima. 1662. godine umetnici su uspeli da oslikaju samo gornji deo sabora – glavu, svodove. Uzrok prekida rada umetnika je bio njihov odlazak u Moskvu po carskoj naredbi, gde su se ponovo nastavljali radovi na Arhangelskom saboru. 1664. godine, Gurij Nikitin, dok je bio u Moskvi, učestvovao je i u oslikavanju državne prostorije i palate, a posle tri godine, on radi u Kostromi, na ukrašavanju sabora Bogojavljenskog manastira. Letom 1668. godine, njegova grupa je stigla u Pereslavlj, ali ih ponovo hitno zovu u Moskvu, da ukrašavaju zidove crkve Grigorija Neokesarijskog i da slikaju ikone za njen ikonostas. Najverovatnije su majstori završavali oslikavanje zidova hrama u njegovom odsustvu. I pored toga, hram je oslikan veoma lepo i harmonično i čini jednu umetničku celinu. Ta harmonična celovitost je posledica uticaja stvaralačkog genija Gurija Nikitina, bez obzira na to da li je on tamo bio stalno prisutan pri oslikavanju. 
 
Sveci, koji su uključeni u oslikavanje, svedoče o izuzetnom programu oslikavanja, uslovljenom manastirskim karakterom hrama. Freske Antonija i Teodosija Pečerskih, koji se poštuju kao osnivači ruskog monaštva, uokviravaju oltarsku apsidu s obe strane. Ovde su raspoređeni okrugli medaljoni sa svecima, osnivačima ruskih manastira. Na stubovima su predstavljeni izabrani sveti kneževi, mučenici i prepodobni, a među njima i prepodobni Danilo, koji kao da blagoslovi sve koji ulaze u hram. Jedna od osnovnih tema oslikavanja hrama je spasenje pravednika, koja se vidi i u starozavetnim scenama, gde se Gospod javlja Avramu i izvodi iz Sodoma Lota, i u ciklusu, koji ilustruje otkrovenje Jovana Bogoslova. Freske, koje poražavaju ispunjenošću dinamikom, čine zidove hrama otvorenom knjigom, koja nagoveštava Božiji sud.

Muzej – traktor - hram
 
Sudbina Trojickog manastira u XX veku, slična je sudbini drugih ruskih manastira, koji su preživeli razaranja. 1923. godine hram je bio zatvoren, monasi iseljeni, a mošti prepodobnog Danila odnesene. Na teritoriji obitelji, naporom istoričara M. I. Smirnova, bio je organizovan muzej, u koji su iz gazdinstava koje su zatvarali i crkava dovozili predmete, koji su imali istorijsku ili umetničku vrednost. Ubrzo su sakupljenu kolekciju antikviteta premestili u bivši Goricki manastir, a M. I. Smirnova su uhapsili i prognali u Turuhanski kraj. 1930. godine prostorije bivše obitelji su počela da naseljavaju privatna lica, stanari, a na dalje je većinu građevina manastira zauzimala mašinsko-traktorska stanica, a takođe i Agencija za nabavke. Prva restauracija arhitektonskih spomenika Trojice-Danilovskog manastira je početa tek 60-ih godina – ovde je radio poznati arhitekta-restaurator I. B. Purišev. 80-tih godina započeta je restauracija freski sabora, ipak, zbog nedostatka sredstava, sve se završilo samo probnim čišćenjem nekih fragmenata. 1993. godine, manastir je predan Pravoslavnoj Crkvi. Ni jedno od zdanja nije bilo pogodno za život, teritorija je bila zapuštena. 1994. godine, mošti prepodobnog Danila su preneli iz muzeja u Nikoljski ženski manastir, a kroz dve godine su ih vratili u obitelj koju je on osnovao. Danas su, u obnovljenoj obitelji, ponovo aktivni hramovi, a mnogobrojni poklonici dolaze da se pomole pored mošti osnivača obitelji, Danila Čudotvorca.
 
Svetlana LIPATOVA
 
Prevod sa ruskog S.M.
07. Februar 2015
 
Izvor: http://www.nsad.ru/articles/ 

Pročitano: 7063 puta