MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ISPOVEST: POKAJANJE ILI BLAGOSLOV ZA PRIČEŠĆE?



Koliko često se treba ispovedati? Kako ne prevratiti ispovest u rutinsku proceduru za još jednu „recku“, samo da bi nas pustili da se pričestimo? Možda bi bilo dobro razdvojiti ispovest od pričešća, jer to su dva odvojena tajinstva? Svoje mišljenje daje sveštenik Krasnogorskog okruga Moskovske eparhije, protojerej Konstantin OSTROVSKI 
 
«Opraštam i otpuštam» 
 
Problem, po meni, i nije tako složen, kako izgleda. Jednostavno treba priznati, da u praksi koja se raširila svuda po Rusiji, pod jednim obredom koji zovemo „ispovest“, postoji nekoliko neophodnih i važnih crkvenih pojava koje mogu da se odvijaju istovremeno, ali koje ipak treba razlikovati. Da napomenem – ja ne predlažem nikakvu reformu. Neka se običaji, makar i ne bili idealni, očuvaju, dok promene ne sazru u dušama ljudi, a onda će promene, ukoliko su zaista neophodne, da se dogode same po sebi i bezbolno. O kakvim crkvenim pojavama ide reč, pod obredom ispovesti?
 
Kao prvo, ispravno tajinstvo ispovesti je ono, kakvo je bilo ustanovljeno u početku. To je slučaj kada hrišćanin padne u teške smrtne grehove, koji ga odvajaju od crkvenog opštenja. Takav čovek mora da prekine s tim gresima, a tek potom da ide svešteniku, da ih objavi i, možda, ispuni epitimiju. Tek posle toga on dobija od Crkve „opraštam i otpuštam“, odnosno, prima se u crkveno opštenje. 
 
U naše vreme se po tom pitanju malo šta izmenilo od drevnih vremena, samo su epitimije postale mnogo manje surove (o njima sada nije neophodno govoriti). I danas, ukoliko, na primer, dođe čovek na ispovest i kaže da živi s tuđom ženom, onda, dokle god on ne prekine taj bezobrazluk, njegova ispovest se ne prima, tajinstvo se ne obavlja i ne dopušta se pričešće. Pored telesnih, postoje i duševni gresi, koji su nespojivi sa pričešćem Tela i Krvi Hristove. Na primer, ako neko odbija da oprosti onome ko ga je nečim uvredio. 
 
Detaljna ispovest je potrebna i ljudima koji se nikada, ili veoma davno,  nisu ispovedali i pričešćivali. U većini slučajeva, na njihovoj savesti su teški gresi, ali čak i da smrtnih grehova nije bilo, takvi ljudi se primaju u crkveno opštenje kroz tajinstvo ispovesti. 
 
Tajinstvo ispovesti je neophodno replique montre france i kod grehova čoveka protiv svog stanja, kako ih prepodobni ava Dorotej naziva. Evo šta on piše: „Bog napušta čoveka onda, kada on napravi nešto protiv svog stanja. Na primer, ako je čovek bio pobožan, i potom počne da živi razvratno; ili kada je bio smiren, i potom postao drzak i bezobrazan. I Bog ne napušta toliko čoveka koji vodi poročan život, kada on živi neprilično, ili drskog, kada se gordi, koliko ostavlja pobožnog, kada se ponaša neprilično, i smirenog, kada se pogordi. To i znači grešiti protiv svog stanja, i zbog toga i dolazi do napuštanja“ (Pouke 12. O strahu budućeg mučenja i o tome, što onaj koji želi da se spasi, nikada ne sme da prestane da brine o svom spasenju). 
 
Svaki čovek ima svoje stanje, moralnu meru, on je zna i oseća je. Ovde nije reč o duhovnoj meri, koju zna samo Bog i o kojoj nam je zapovedano: „Ne sudite, i neće vam suditi“ (Lk. 6, 37), već upravo o moralnom stanju. Jedan čovek, na primer, povremeno pada u blud i kaje se za to; drugi ne čini blud, ali ponekad javno flertuje, treći sebi ništa takvo ne dozvoljava, ali redovno gleda nepristojne slike na internetu; četvrti se možda prepušta grešnim pomislima; peti, čak i ako mu se pojave nečiste pomisli, odmah se kaje za njih; a postoje i takvi ljudi, koji grešne pomisli odmah odbacuju.
 
Svi oni se nalaze u raznim stanjima u odnosu na jedan isti greh, i ta stanja su stabilna; svako od nas, uzgred, zna to iz sopstvenog iskustva. Preći na višu meru nije tako jednostavno, i pored sve želje – neophodno je posebno dejstvo Božije blagodati. Ali ni na nižu meru čovek ne pada odjednom. Obično, ukoliko i zgreši protiv svog stanja, ali se odmah pokaje, njegova mera (stanje) se ne menja. Eto u takvim slučajevima, takođe, biva korisno, a ponekad i neophodno, tajinstvo ispovesti. Duša čoveka, koji je zgrešio protiv svog stanja, muči se i žudi za pomoć kroz tajinstva Crkve.
 
Svakodnevni gresi
 
Ali ni u teške smrtne grehe, pa čak ni u grehe protiv svog stanja, ljudi koji redovno posećuju hramove, ne padaju svake nedelje – hvala Bogu! Možda bi, ukoliko se ništa takvo nije desilo, mogli da dozvolimo ovim ljudima da se pričešćuju bez ispovesti?
 
To je u potpunosti u redu, u regionima gde je malo pravoslavnih. Jedna naša parohijanka je nekoliko godina živela u SAD i pričala, da u njihovoj parohiji nije bilo obavezno da se čovek ispoveda pred pričešće, a kada je čovek osećao potrebu da se ispoveda, on se dogovarao sa sveštenikom telefonom, i on je dolazio u crkvu, specijalno zbog toga. Ali tamo je nastojatelj lično znao sve svoje malobrojne parohijane. Kod nas je to moguće samo u udaljenim selima. 
 
A u našoj parohiji – ne preterano mnogoljudnoj – stalnih posetilaca službi ima na stotine, i još ima mnogo ljudi, koji hram posećuju retko, ali se ponekad pričešćuju, kao i ljudi sa strane, nepoznatih. Mnoge od njih ja i drugi sveštenici našeg hrama uopšte ne poznajemo, ili ih vrlo malo poznajemo, ali to ne znači da niko od njih ne sme da se pričešćuje. Zato i organizujemo ispovest uveče, uoči liturgije i ujutro za vreme liturgije, da bi ti ljudi koji se pričešćuju, mogli ili da se ispovedaju, ukoliko je to neophodno, ili da dobiju blagoslov na pričešće Svetim Hristovim Tajnama, ili možda ne dobiju.
 
Protiv sam toga, da se organizuju posebna pravila za, takozvane, „svoje“ ili „napredne“, jer bi to kod ljudi izazivalo gordost i zavist. Pravila ostaju ista za sve. Ali ukoliko neka parohijanka, koju ja odlično znam, meni govori: „Baćuška, ja imam uobičajene svakodnevne grehe. Blagoslovite da se pričestim u nedelju“, ja blagoslovljavam. I tako se došlo do toga, da se mnogi redovni parohijani ispovedaju, kada osećaju potrebu za tim, a blagoslov na pričešće ne uzimaju samo za vreme ispovesti.
 
Šta su to „obični svakodnevni gresi“? To su svima poznati: praznoslovlje, osuđivanje, prejedanje, rasejanost za vreme molitve, gledanje beskorisnih emisija na televiziji, gledanje svega i svačega na internetu, i tome slično. Sve su to gresi, naravno, ali oni sami po sebi nisu prepreka pričešću i, ukoliko oni za konkretnog čoveka ne predstavljaju grehe protiv njegovog stanja, onda oni ni ne zahtevaju obaveznu ispovest, u vidu tajinstva. 
 
Svakodnevni gresi – predstavljaju stalno projavljivanje naših strasti. Sa strastima smo obavezni da se borimo svim svojim silama, ali postoje strasti u čovekovom srcu, s kojima se on bori, a koje ga ne odvajaju ga od pričešća. Tu je potrebnije stalno kajanje, nego vršenje tajinstva ispovesti. 
 
Između ispovesti i razgovora
 
Ukoliko bi nas tajinstvo ispovesti oslobađalo od strasti, mi bi posle ispovesti odlazili potpuno smireni (bez strasti), ali to se ne događa, i hvala Bogu da je tako! On nam ostavlja strasti, da bi se mi, osećajući ih u sebi, smirivali; padajući i ponovo se podižući u borbi s njima, sticali duhovno iskustvo, jer se sa strastima moramo boriti celog svog života. 
 
Ali zašto tada da se kajemo za svakodnevne grehe? To je treći (posle ispovesti kao tajinstva i posle blagoslova za pričešće) smisao savremene ispovesti – ispovedanje pomisli, strasti i stanja. Svaki pravoslavac zna, ja mislim, iz svog ličnog iskustva, da bivaju slučajevi kada duša čezne da se ispoveda duhovniku svoje grehe i strasti, makar oni bili i obični i stalno ponavljajući. Takvo ispovedanje je korisno za jačanje duhovnih i duševnih sila hrišćanina – zašto bi to ukidali?
 
Tu se već približavamo duhovnom razgovoru. Naravno, duhovni razgovor bi smo mogli sasvim da odvojimo od ispovesti, ali ponekad ispovest sama po sebi prelazi u duhovni razgovor, jer dešava se da duhovnik da parohijanu neki savet, a on pri tom nešto pita i tako dalje – prelazimo u duhovni razgovor. Pored toga, parohijanima nije uvek lako da „uhvate“ sveštenika, da sa njima porazgovara. Raspored ispovesti je objavljen i u hramu, i na internetu, pa ljudi i koriste tu mogućnost da porazgovaraju s baćuškom. 
 
I poslednje – u odbranu listića. Često sam imao prilike da čitam kritiku toga što se ljudi ispovedaju predajući listiće s napisanim gresima, kao da podnose izveštaj (raport). Ma neka se ispovedaju kako im je zgodnije! Ja sam u svojoj crkvenoj mladosti jedan duži period vremena, detaljno zapisivao, koliko mi je to pažnja dozvoljavala, sve svoje grešne pomisli i predavao ih duhovnom ocu prilikom ispovesti. To skoro da su bile prave sveske. Zatim je prošao taj period. Takođe je bio i period, kada se sva ispovest sastojala iz reči „prejedam se i malo i hladno se molim“. Razni periodi su bili. I hvala Bogu da je tako! Mudri pastir nije obraćao pažnju na spoljašnji vid pokajanja, nije me učio formalnostima. Zato što je duševna tkanina veoma tanka, malo je jače potegni i ona puca. Ukoliko duhovnik mnogo pažnje poklanja spoljašnjem ponašanju pokajnika (tužan izgled i glas, ispovedanje bez papirića i tome slično), postoji opasnost da značajni deo pažnje duhovnog čeda ode na to da ugodi svešteniku. 
 
Neka se naša duhovna čeda ispovedaju, onako kako im je udobnije: pomoću papirića, sveski, po sećanju – ne treba tome svi da se učimo, već samom pokajanju.
 
Prevod sa ruskog S. M.
04.februar 2015 god.
 
Izvor: http://www.nsad.ru/articles/ispoved-pokayanie-ili-blagoslovenie-na-prichastie

Pročitano: 16851 puta