MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

MONAŠTVO: ŽIVOT VAZDUHA I SVETLOSTI



Samo dva elementa. Vazduh i svetlost. Dva vida prirode. Prirode neopisive lepote. Priroda intelektualne svežine. Vazduh i svetlost života. Života koji, kada se prepusti prirodi, ne samo da budi prilike duhovnog preporoda nego i mnogo puta teži da se zarobi tu. Naravno, upornošću se povećava težnja ka samokoncentraciji uma i duha i izbegavaju neželjene situacije.
 
Vazduh i svetlost. Razmislite malo. Kako možete od te svetlosti i vazduha da živite? Kako da se osvežite u njihovoj poniznosti i zasitite se vazduhom? U Gospodu je odgovor. U Gospodu kao stanju misli i upravljanju iskustvima, nije samo fraza već logična posledica toga. Obnavljanje. Preobražaj duše koja se iz tišine ispunjene suzama, uzdiže ka Gospodu poput tamjana. Vazduh i svetlost. Život vazduha i svetlosti. Misterija. Sasvim sigurno da je potreba. Žudnja. Ljubav. Stalno izaziva, umanjujući pojam o stvarnom vremenu, i neprestano traži Trojedinog Boga čija ljubav omogućava da živimo, da se krećemo, tražimo, razmišljamo, da žudimo za Njim. Da um ustremljujemo ka Bogu. I da padamo, da se valjamo u grehu, zatim da ustanemo, ponovo padamo, opet da se uspravimo, da zaplačemo, osetimo gorčinu pada, vrtoglavicu, i da ništa ne osetimo, da nam se umrtvi osetljivost duhovnih čula, da odustanemo i opet padnemo i opet ustanemo. Ka Gospodu.
 
Svetac koji je bio u pustinji, Sveti Jefrem Sirijski, piše u svojoj knjizi ''Pustinjak'': Dakle, dve su strane koje postoje (poziva se na reči apostola Pavla). Na jednoj strani brak, na drugoj monaštvo. Ti, brate, poznajući sebe, treba da odabereš na koju stranu ćeš zakoračiti i kojom slikom ćeš se predstaviti a da budeš dostojan Bogu, bilo šta da odabereš. Pravoslavna crkva, po rečima apostola Pavla i bogonosnih otaca, ukazuje na dva puta u životu. Jedan je bračni život, a drugi monaštvo. Istinsko i zdravo, gde monasi žive u Crkvi. Te odredbe je mudro dao Vasilije Veliki u svojim asketskim tekstovima (55 poglavlja o opštim pojmovima monaštva i 313 poglavlja u kojima se govori o svakodnevnom životu monaha). Na osnovu toga se neguje zdravo monaštvo, nasuprot onom lošem. Visokopreosvešteni Nafpakta i Svetog Vlasija, gospodin Jerotej, tačno je naveo: ... želim da kažem da je zdravo monaštvo ponos Crkve, a da je bolesno monaštvo ono koje se iz parohijskih zajednica preko episkopije i svetskih organizacija širi kao pomodarstvo i izvor je anomalija u Crkvi, njena je rana i stalno prokletstvo pravih monaha.
 
To je taj neopisivo lep život vazduha i svetlosti. Tamo visoko, duva sveti vetar. Tamo visoko, odakle se ljudsko telo puni božanskom svetlošću. Otuda i podsećanje od Jovana Damaskina o usponu duša ka nebu, gde nam sveti Otac kaže: Dušo moja, hajde da se duhovno uzdignemo i pobegnemo od zemaljskog i kvarljivog, da se popnemo na Božje planine i nadišemo čistog vazduha.  Tamo visoko, daleko, u tišini, osećaš kako napuštaš tlo koje nije grešno ali je prepreka miru potrebnom za učenje. Zato i na Svetoj liturgiji, kada se sveštenik priprema da izađe sa svetim darovima, pojci pevaju Heruvimsku himnu kojom se pripremamo da zahvalimo Gospodu i pokažemo svoju odanost, a koja se završava rečima: ...koji će primiti Cara svih, anđelskim silama nevidljivo praćenoga.
 
Prevela s grčkog: Brankica Bogdanović 
 
12. 1. 2015 god.

Pročitano: 4427 puta