MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KRŠTENJE JE NOVI POČETAK



...i obaveza je crkve da o novokrštenima posebno vodi računa, kaže protojerej Radomir Popović
 
Mnogi danas žude i govore samo o novom, o novim kolima, novim telefonima, televizorima, novim cipelama, haljinama, o novim brakovima...ceo čovekov život samo bruji o novom. Ali, to novo ne donosi očekivanu promenu i gle apsurda zapravo sve "ostaje po starom" a u lutanjima od jedne do druge želje prođe i ovaj kratki život. A mogućnosti za nešto odista novo, za novi početak, novi kvalitet, novi život dostupne su svakome od nas. To je krštenje koje je za svakoga novo rođenje, novi život. U novopodignutoj Krstionici Svete Petke u Kalemegdanskoj tvrđavi u Beogradu krštenje podseća na ona drevna, ranohrišćanska, jer se novokršteni potapa u vodu a sama krstionica je po "mnogo čemu originalna", kaže starešina crkve protojerej profesor Dr Radomir Popović.
 
- Ovde smo u krstionici Svete Petke u Kalemegdanskoj tvrđavi, jednoj da kažemo novosagrađenoj maloj crkvi koja je namenska i služi skoro isključivo za krštavanje i to odraslih hrišćana, a to znači da je centralno mesto u ovoj maloj crkvi bazen ili kupka za krštavanje. Ceo ambijent ove krstionice je, u stvari, urađen i zamišljen da odgovara toj osnovnoj nameni a to je obavljanje Svete tajne krštenja prema činu liturgijskom koje imamo u bogoslužbenim knjigama. Ovo je još jedan dokaz da koncepcija hrama crkve - krstionice i unutrašnji raspored i funkcija same krstionice odgovara u stvari sadržaju same Svete tajne, dakle, centralno mesto je bazen sa vodom i sve što je unutra upućuje na Svetu tajnu. Ako verujemo da je početak naše vere i početak spasenja onda u Svetoj tajni krštenja posebno počinjemo od tajne vere i pokajanja i našeg unutrašnjeg preobraženja koje treba da se dogodi i u samom činu Svete tajne, odnosno pogruženja u vodu kao ne samo simbolike, jer kad oci govore o simbolima u hrišćanstvu onda zapravo misle i na samu suštinu stvari. Jer, mi se pod vidom hleba i vina pričešćujemo telom i krvlju Hristovom verujući da se pričešćujemo zaista Gospodom Hristom. U tajni krštenja mi postajemo hrišćani, znači bukvalno se poistovećujemo koliko je to moguće sa Hristom, sa našim Spasiteljem, a to se u Svetoj tajni krštenja najbolje simbolizuje trokratnim pogružavanjem u vodu i izranjanjem iz vode što je ne samo simbolika Hristove smrti i Hristovog vaskrsenja. Dakle mi u tajni krštenja postajemo hrišćani i to ime nosimo po Hristu Iskupitelju i Spasitelju koji nas je upravo smrću i vaskrsenjem, dakle preko krsta je došlo spasenje i taj događaj i zbiva sa nama u samoj Svetoj tajni. Otuda nije čini mi se puka formalnost obavljanje Svete tajne pogružavanjem u vodu, jer znači mi se poistovećujemo sa Hristom koji je bio u zemlji tri dana i tri noći - dakle imamo trokratno pogružavanje i izranjanje iz vode koje je njegovo vaskrsenje.
 
Dakle, toj osnovnoj nameni je prilagođen i arhitektonski i ikonografski, celi ambijent u našoj krstionici. Mislim da je ona jedinstvena ne samo u Beogradu, čini mi se i šire i kolko sam ja u saznanju mnogi se raspituju da nešto slično grade ili pre nekom manastiru ili gde je to moguće pri crkvi, hramu da uprvo što doslednije obavljamo Svetu tajnu krštenja.
Ova krstionica u Svetoj Petki je po mnogo čemu originilana a kad to kažem mislim da je koncepcijski zaista po malo originalna ali ne potpuno, jer sam imao uzore drevnih krstionica iz petog i šestog veka koje su sačuvane. Arheolozi su pronašli recimo u Caričinom gradu kod Lebana jednu, jedna je sačuvana u Herakleji u Makedoniji, jedna u Stobima južno od Skoplja i naravno imamo ih i u Grčkoj, u Rimu u katakombama je moguće videti nešto slično. Te krstionice su obično građene u hramovima katedralnim, tamo gde je bilo sedište episkopa jer su u ranoj crkvi krštenja bila masovna, obično su vršena o velikim praznicima, posebno na veliku subotu uoči Vaskrsa i episkop je krštavao, tu su sveštenici i đakoni koji su pomagali. 
 
Naravno, ništa od simbolike nije slučajno, ulaz u krstionicu je sa istočne strane kao što se ulazi u hram. Tu je bazen napunjen vodom i sveštenik vrši tri pogruženja, trokratno a novokršteni izlazi na zapadnoj strani. Onaj koji se krštava oblači belu haljinu ili krsnicu, mi smo uradili nekoliko belih muških i ženskih krsnica, one imaju krst na leđima i napred, neko donese svoju lično. Bela boja je simbol duhovne i telesne čistote koja se događa u Svetoj tajni krštenja. Naravno, krštenja nema bez pokajanja i očišćenja duhovnog i fizičkog i hrišćani su, to je poznato u drevnoj crkvi, sedam dana nosili tu belu odeću i osmog danas su dolazili da skinu tu belu odeću i vršeno je postriženje kose ono što i mi danas imamo u tajni krštenja gde u stvari sebe potpuno predajemo Bogu a simbol toga je sečenje kose kao cveta ljudskog bića, ono što nam je najdragocenije mi to dajemo Bogu. Tako da je krstionica u stvari hram u malom. 
 
U našoj crkvi-krstionici imamo kupolu na sredini a tačno iznad bazena je Duh Sveti kao golub, jer prilikom Hristovog krštenja u Jordanu, to pokazuje scena Bogojavljenja, javlja se Duh Sveti kao golub. Naravno tu su reči: "Ovo je Sin moj ljubljeni koji je po mojoj volji.! (Mt.3,17) Dakle, onaj koji se krštava dobija blagodat Božiju i blagodat Duha Svetoga. Imamo i simboliku izobraženu silaskom Svetog Duha na apostole u vidu plamenih jezika, ima ih devet, to je ono što se dogodilo na dan Pedesetnice u Jerusalimu kada je Duh Sveti u vidu plamičaka sišao na glavu svakog od apostola koji su bili u gornjoj sobi u Jerusalimu. Otuda recimo, kod pravoslavnih Rusa imamo da su kupole njihovih crkava lukovičaste kao glavica luka, a to je simbol plamička jer se u svakoj crkvi vrši Liturgija i Duh Sveti u vidu ognjenih jezika pretvara te darove u Telo i Krv Hristovu. Otuda su kod Rusa sve kupole kao lukovice. U našoj crkvici imamo i osam novozavetnih pisaca, četiri Jevangelista, četiri pisca Poslanica što je naravno simbol Novoga Zaveta ili otkrivene Reči Božije. 
 
Prvo što ugleda novokršteni kad izađe iz baezna je: U HRISTA SE OBUKOSTE, to je ono što pevamo: "Vi koji ste se u Hrista krstili u Hrista ste se obukli" - to piše na ivici Časne Trapeze. To su reči apostola Pavla i time mi odmah kazujemo novoobraćenim hrišćanima šta se u stvari sa njima događa kada poveruju, kada se pokaju, odnosno kada se krste.

- Čujemo danas zamerke zbog krštavanja bez pogružavanja u vodu. Šta nam o tome možete reći? 
 
- Evo jedan od motiva koji su ovde nas rukovodili da gradimo krstionicu upravo je bio taj što se poslednjih desetak godina pa na ovamo veliki broj ljudi krštavao. Taj talas krštavanja traje još uvek, mnogo je odraslih krštavano i naravno ne možemo zanemariti viševekovnu praksu krštavanja oblivanjem ili kropljenjem, prskanjem vodom. A ako smo dosledni, ako čitamo kanone oni strogo zabranjuju krštavanje oblivanjem ili kropljenjem. Ima nekoliko kanona pomesnih sabora koji to veoma strogo zabranjuju."
 
- Znači li to da oni koji su krštavani prskanjem, kropljenjem, oblivanjem nisu valjano kršteni. Pojedine protestantske grupacije upravo to zameraju Pravoslavnima?
 
- Tajna je valjana jer ima, recimo jedan drevni hrišćanski spis koji govori o krštenju, zove se Apostolske ustanove i daje uputstva kako treba krštavati. Pa kaže: krštavajte ako je moguće u tekućoj vodi, ako nema tekuće u stajaćoj, ako nema mnogo ni stajaće može iz neke posude, čak ako nema ni vode, a to su vanredne situacije može se preliti ili peskom ili učiniti samo znak krsta, da ipak neko ne bude kršten. Naravno, u nekim normalnim prilikama a čini mi se da treba da težimo tome, treba se vraćati krštenju pogružavanjem. Naravno, za sveštenike i za sve možda je to neki veći posao ali Sveta tajna je Sveta tajna i treba je što doslednije, savesenije i potpunije obavljati. Ima situacija kada to nije moguće, neke vanredne prilike. Pomenuli ste neke protestantske denominacije koje u novije vreme takođe se vraćaju drevnoj praksi i načinu krštavanja. Oni to rade svakako iz drugih razloga, ali nekako daju nama povoda da obnovimo drevnu hrišćansku praksu pogružavanjem, pogotovo ako su to odrasli, čak i deca. Mi imamo ovde i malu krstionicu za bebe gde ih takođe pogružavamo."
 
ZA POVRATAK ĐAKONISA
 
- U drevnoj crkvi bila je praksa nekih posebnih crkvenih službi koje su isključivo bile vezane za krštenje, pa se pominju đakonise i prezvitide. One se pominju do sedmog, osmog veka, a pomagale su episkopima i sveštenicima upravo za vreme krštenja. Ako je trebalo pomazivati ženske osobe to su radile žene i druge pripremne radnje, tako da sa iščezavanjem krštenja odraslih postpeneno se gubi i ta služba đakonisa i prezvitida."
 
- Možda je vreme da se vrati? 
 
- Pa, naravno, ako se radi o obavljanju Svete Tajne krštenja ne bi ništa bilo tu posebno i čudno, mislim da je rimokatolička crkva u novije vreme, čak i neki protestanti su vratili službu đakonisa. Mislim da se poslednjih godina o tome govori i u Grčkoj crkvi, čitao sam i polemiku na tu temu u štampi grčkoj, ali čini mi se preovladaće praksa gde je to moguće da se vrate đakonise, ne da one budu đakoni kad služe liturgiju, već pri obavljanju Svete tajne krštenja, miropomazanja i još nekih tajni u crkvi. Žene, pobožne naravno pominje i apostol Pavle, i pominje se i u drevnim kanonima crkve da ne smeju biti mlađe od četrdeset godina, da su pobožne i da su stalno u crkvi. Dakle, koje pomažu i sveštenicima i đakonima u obavljanju Svetih tajni i crkvenih službi. To nije ništa posebno, u mnogim crkvama to žene rade a da i nisu đakonise.
 
- Znaju li ljudi za vašu krstinicu, oni van Beograda?
 
- Mi smo napravili neku malu brošuricu, knjižicu o ovoj krstionici, naša crkvena štampa je pisala o tome, i mnogi znaju i raspituju se i povremeno obavljamo krštenja manjih grupa koje se najave i ono što je zanimljivo da čak i protestanti, rimokatolici koji kao turisti dolaze ovde u tvrđavu Beogradsku oni se obraduju kad im pokažemo ovu krstionicu. Čini mi se da smo učinili pravu stvar zarad duhovne obnove našeg naroda i naše Crkve."

- Ima li nekih posebnih uslova i pravila za ovu vašu krstionici?
 
- Obično se najave nekoliko dana pre, prijave se, objasnimo im, uvedemo ih u krstionicu, pokažemo im šta će biti sa njima, malo psihološke i duhovne pripreme da se ljudi ne uplaše. Petkom imamo časove veronauke za odrasle, upućujemo ljude na te časove. Dakle, treba se najaviti jer treba pripremiti vodu, napuniti bazen, da bi se sam čin obavio. Ovde su sveštnici svakoga dana, po ceo dan i svako ko dođe dobrodošao je.

image


- Koliko se krštenje plaća, to je jedno od glavnih pitanja, čini mi se, koje ljudi postavljaju?
 
- Moje iskustvo ovde, skoro sam deset godina u Crkvi Ružici - Rođenje Presvete Bogorodice i Svetoj Petki je da me mnogi prvo pitaju kada dođu u crkvu: "Oče, koliko košta?" I ja se naljutim na to pitanje. Umesto da kažu: "Pomaže Bog, Oče kako ste." Pa onda treba mi to i to a ne prvo pitanje je koliko košta. Naravno, nije ni narod tome kriv, a verovatno ni crkva ni mi sveštenici, to je jednostavno tako. Naravno, mi smo ovde to regulisali tako da se niko ne sme vratiti odavde nekršten ako je zbog toga došao i zaista nikad ne postavljam pitanje novčane naknade za obavljanje bilo koje Svete Tajne, jer treba samo podsetiti iz Svetog Pisma kad se kaže: "Bolesne isceljujte, gubave čistite, mrtve dižite, demone izgonite; na dar ste dobili, na daj i dajite." (Mt.10,8) Tu je i druga vrlo jasna zapovest koja je prisutna i u kanonskim propisima, ne može se blagodat Božija ili Dar Duha Svetoga prodavati ni za kakav novac, za srebro i za zlato. To je u kanonima simonija i teško onima koji rade drugačije. Ponekad te teme i takve stvari su više plod nekakvog pogrešnog posmatranja ili ad hok posmatranja, nije to najvažnije ni u Svetim Tajnama a ni u Crkvi, nije to najvažnije čak ni kod pravih vernika. To je neka druga periferna tema.

- Zašto danas da se krstim, meni to u 21 veku nije potrebno - čuje se!
 
- U da, pa naravno kada se Hristos po Vaskrsenju javlja apostolima, on im kaže, kaže apostolima, a to znači kaže Crkvi: "Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha."(Mt.28,19) Ko poveruje i krsti se biće spasen a ko ne poveruje biće osuđen. 
 
Oni koji pitaju a i mene su neki pitali, da li to mora da se krsti, ja sam rekao da ne mora da se krsti jer Hristos je rekao ako ko hoće da ide za mnom, nije rekao morate svi, nije krštenje obavezno. Ako ne osećamo potrebu i nemamo veru i nemamo razvijen osećaj za pokajanje ništa nam neće pomoći čak ni formalno krštenje. Naravno, bilo je u istoriji crkve čak i sekti ili grupacija koji su govorili ili to se može naći u hrišćanskoj literaturi, govorili su o nekakvom duhovnom krštenju ili čak o duhovnom pričešću bez realnog pričešća. Takvim manihejskim shvatanjima ili spiritualističkim su oci odgovorili vrlo lepo. Imamo kod Svetog Irineja krajem drugog veka kad polemiše sa jereticima koji su govorili da je Hristos bio priviđenje, fantom, da nije bio stvarni čovek, on kaže, izvinite Hristos je bio pravi Bog i On je bio pravi čovek. Naše pričešće je konkretno, hleb i vino su Telo i Krv, tu materiju od svih mogućih u ovom svetu prinosimo kao evharistijsku žrtvu Bogu u znak blagodarnosti. Jer sve što imamo i što jesmo dobili smo, dar je Božiji i deo toga mi vraćamo Bogu, kad kaže sveštenik - tvoje darove od tvojih darova. Ništa nije naše, ono što nam je Bog dao mi to prinosimo Bogu u znak blagodarnosti, to je evharistija ili pričešće. Tako da i naše krštenje, naravno, kad je reč o krštenju ima u drevnim spisima podataka da recimo, oni koji su se pripremali za krštenje u ranoj crkvi, neki to čine i danas, ta priprema je mogla trajati seda, mesec dana, čitavu godinu a ako se dogodi da neko od oglašenih-nekrštenih umre on je tretiran kao kršten jer se priremao za krštenje. To je bilo vreme progona, pa oni koji su se pripremali, katihumeni ako postradaju za veru a nisu kršteni oni su kršteni u krvi, to je bukvalno krštenje, jer su postradali za Hrista a to je najveća žrtva. Tako dakle, danas moguće je čuti i to pitanje, da li to treba, ja sam dobar čovek, ja sam pobožan, ja znam Sveto Pismo. Treba se krstiti, ako neko hoće da bude hrišćanin mora se krstiti jer je to zapovest Božija. Čak i oni koji su bili najkritičniji u toj lepezi protestantizma u 16. veku nisu poricali krštenje i pričešće, sve druge tajne su zanemarili, Luter ili Kalvin, evangelisti ali krštenje i pričešće čak ni oni nisu negirali.

- Krste se pojedini iz nekih praktičnih pobuda, da budu kumovi, da bi se venčali ili se krste pa onda ne dolaze više?
 
- Često vidimo ovde da upravo dolaze takvi, hoće da budu kumovi na venčanju ili da budu nekom kumovi na krštenju a kad sveštenik pita da li ste kršteni oni se sete da nisu, i to je možda povod da se i oni krste, i možda da nije toga ne bi se setili da treba da se krste. Ali što se kaže, makar i na taj način, to je dobar povod i ako pristupe tome savesno i prisebno to je dobro. Neki povod mora postojati. Naravno, ima slučajeva da ljudi zapadnu u veliku nevolju, u bolest pa se sete da nisu kršteni, imamo i takvih slučajeva. Čak sam imao slučajeva da ljudi imaju preko šezdeset godina a nisu kršteni. Mi smo ih ovde krštavali. Neki su mi stari ljudi rekli, baš u sred crkve - oče, kasno je to meni da se krštavam, moje je vreme prošlo, nema to svrhe. Ima, ubeđivao sam ih, nemojte tako razmišljati, nikada nije kasno za krštenje i to je naša jedina nada koja je uvek otvorena, nema zakasnelih, najgore je ne krstiti se. U bilo kom životnom dobu treba obaviti krštenje, jer Bog nas možda zato i drži i čeka strpljivo da mi imamo bilo kakav povod da poverujemo, da se pokajemo i da se krstimo. Jer bez toga nema spasenja.
 
- Kumovi. Koliko su važni kumovi?
 
- Kumovi su praksa Crkve da ako nekoga privodite Hristu, naravno, govorite mu i svedočite ličnim primerom da treba da budu hrišćani. Praksa je bila da oni koji hoće da se krste da se prijavljuju kod episkopa i sveštenika, najave se i sveštenik se raspitivao kakvi su to ljudi, o kome se radi, da li su dostojni da budu hrišćani, kako žive, kako se vladaju i o tome su svedočanstva davali njihovi prijatelji koji su već hrišćani i koji su svedočili pred crkvom, sveštenikom i episkopom da oni zaista mogu da se krste, da budu hrišćani, da mogu biti primljeni u crkvenu zajednicu i otuda je u crkvi nastalo duhovno srodstvo. Stara srpska reč je vosprijemnik, onaj koji je nekoga učinio da bude prihvaćen ili primljen u crkvi, koji je tome posredovao. A kod nas se uvukla latinština kumpater i kummater, znači saotac i samajka, pa je ostalo kum a stara naša reč je vosprijemnik, onaj koji je nekoga prihvatio i otuda se kumče drži na rukama na krštenju. Znači duhovno svojstvo je veoma bitno i čak kanonski propisi govore o duhovnom srodstvu, naravno u monaštvu to je duhovno očinstvo, starčestvo a upravo je vezano za Svetu tajnu krštenja kao početak našeg života u Crkvi jer novokršteni, neofiti su kako da kažemo, tek podložni iskušenjima i sa njima i posle krštenja treba biti veoma pažljiv. Naravno, obaveza je crkve da o novokrštenima posebno vodi računa da se učvrste u veri, jer iskušenja se možda čak i pojačavaju sa novokrštenima i otuda je kumstvo veoma važno", kaže protojerej profesor Dr Radomir V. Popović.
 
priredila Ljiljana Sinđelić Nikolić

Pročitano: 12503 puta