MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

U MANASTIRU LEPAVINI NA KRSNOJ SLAVI OCA GAVRILA



Razloga za dolazak u manastir Lepavina ima mnogo. Ovoga puta povod dolaska je Krsna slava oca Gavrila, Sveta Petka.
Sveta Petka je svetiteljka koja je četrdeset godina provela u pustinji podvizavajući se u samoći i na taj način zadobila svetost, pa je sada slavimo i molitveno proslavljamo i za pomoć i zastupništvo pred Gospodom molimo.
 
Proslaviti crkveni praznik možemo na razne  načine uz jedan uslov: da  proslavu započnemo svetom Božanskom liturgijom, na kojoj slavimo Gospoda, Majku Božiju i svetitelje.  
 
Došli smo u manastir Lepavinu da se molitveno saberemo, da proslavimo praznik, da provedemo jedan dan sa ocem Gavrilom i bratijom, da milu Bogorodicu Lepavinsku i Iversku cjelujemo i blagoslov i ukrepljenje dobijemo…
 
Iako smo rano ustali i krenuli iz Banje Luke vec u četiri sata ujutro, kako bismo na vrijeme stigli na svetu Božanstvenu liturgiju, svi smo dobro raspoloženi i radujemo se ponovnom susretu sa svetinjom i njenim čuvarima, ocem Gavrilom i bratijom. Znamo da će naš trud biti nagrađen i da ćemo dobiti ukrepljenje kakvo se može dobiti samo ovdje.
 
U manastiru se već sabralo dosta naroda, liturgija samo što nije počela. Pred crkvom ostavismo posude za vodu sa Bogorodičinog istočnika i stvari za osveštenje koje će otac Gvrilo da osvešta. Osim Svete liturgije, Bogorodičine čudotvorne ikone Lepavinske i pouka oca Gavrila, i voda sa izvora i osvećenje stvari su za nas hodočasnike veoma bitni. 
 
Crkva se ispunila narodom. Svi su na svojim mjestima. Slavski kolači i žito su na stolu. Otac Gavrilo izlazi iz oltara. Liturgija počinje. Molimo se zajedno ocem Gavrilom i ocem Vasilijem, koji su u oltaru, i sa ocem Teofanom za pjevnicom.
 
Vrijeme brzo odmiče, dođosmo do nabitnijeg trenutka na Svetoj liturgiji i u životu svakog hrišćanina, Svete Tajne pričešća. Skoro svi vjernici su se pričestili Svetim Hristovim Tajnama. Na licima pričesnika se vidjela ozbiljnost dok su pristupali Svetoj Čaši, a nakon pričešća lica su im se ozarila. Koliko god smo mi u svakodnevnom životu ovakvi ili onakvi, svjesni ili nesvjesni sebe, bahati i drski, mislim da nikada nisam vidjela nekoga ko se nedolično ponašao kada prilazi Svetoj Čaši. Barem u tom svetom trenutku valjda svi zaronimo u svoju dubinu i spustimo pogled a srce podignemo u visinu ka Bogu sa vjerom, nadom i ljubavlju. Neka Sveta Tajna pričešća bude svima na zdravlje i spasenje. 
 
Slijedi osveštanje slavskih kolača i žita. Liturgija se završava. Prilazimo ikoni Majke Božije Lepavinske, koja nas strpljivo čeka i blagosilja ma koliko grešni bili. Kada kleknemo pred nju, sa iskrenim suzama pokajanja, Majčica nam se smiješi, kada smo tužni i Ona tuguje sa nama, a kada smo srećni radosna. Hvala ti, Majčice naša.
Postoji još nešto veoma bitno svima nama koji dolazimo u Lepavinu. To je propovijed i duhovni savjeti oca Gavrila. Nakon prvog dijela Liturije a prije Svete Tajne pričešća sveštenici drže propovijed ili, kako se kod nas u narodu kaže, besjedu. Po toj besjedi narod prepoznaje svog dobrog pastira, pa često u neku crkvu ili manastir odlazi radije nego u drugi jer zna da će čuti dobru pouku, dobar savjet za životni problem, dobiti odgovor na ono pitanje što ga je mučilo a nema koga da pita za savjet. Zato je bitno da pažljivo slušamo ne samo Liturgiju, već i propovijed, koja  je sastavni i veoma bitan dio Liturgije. Desi se da kada sveštenik počne da govori, ljudi se opuste, počnu međusobno razgovarati i prestanu slušati, kao da sveštenik priča sebi a ne nama.  Otac Gavrilo nas veoma često podsjeća na to koliko je bitno da aktivno učestvujemo u Liturgiji, da slušamo i ne razgovaramo dok sveštenik govori. Kako sam kaže, čak i kada mu se obraćamo našim molbama i pitanjima, ne čekamo na odgovor već počnemo sami da pričamo i dajemo odgovore. 
 
Želim da svima koji nisu mogli doći u Lepavinu, na slavu oca Gavrila,  prenesem bar dio propovjedi, onoliko koliko sam zapamtila, sa nadom da će nekome biti od koristi. 
 
Poruka Jevanđelja na Svetoj liturgiji je bila priča o mudrim i ludim djevojkama. Mudre su one koje budno i sa svetiljkama punim ulja čekaju Ženika, dok nemudre zaspaše i nesta im ulja da dopune svoje svjetiljke; kada Ženik dođe, ostaše iza zatvorenih vrata. Neka bi dao Gospod da budemo uvijek kao mudre djevojke koje stražare nad sobom i svojim unutrašnjim svijetom, kako bi nas Gospod prepoznao kao svoje. Način da dolijemo ulje u svoje  svjetiljke jeste i to da slušamo šta nam naši dobri pastiri govore.
 
Na početku svoje propovijedi otac nas je pohvalio za mirno vladanje u toku Liturgije i zamolio da tako ostane i do kraja. Važno je da se pravilno krstimo, a ne, kako u šali kaže, tamburamo ispred sebe. Pa umjesto da nam osjenjivanje krsnim znakom bude zaštita, postaje predmet za podsmijeh. Pravilno osjenjivanje krsnim znakom je moćno oružje protiv svake zle sile, pa tu radnju trebamo izvršavati sa velikom pažnjom. Uz pravilno osjenjivanje krsnim znakom bitno je i da se pomolimo prije odlaska na spavanje, nakon ustajanja, prije odlaska na put ili posao, kako bismo zadobili blagodat Božiju i imali miran san bez straha i noćnih mora.
 
Ono po čemu svi poznajemo oca Gavrila je njegov veliki misionarski rad. Saznajemo da ćemo od sada Radio Blagovijesti moći slušati i preko mobitela, a to znači  i kada nismo u svojim kućama. I oni koji su u bolnicama, kojima je to najpotrebnije, moći će čuti Riječ Božiju.
 
Otac Gavrilo je naveo i primjer „Podravskog lista“, koji je objavio feljton o čudima Presvete Bogorodice Lepavinske, što pokazuje koliko novine, radio, televizija i ostali mediji mogu biti korisni za misionarenje. 
 
Ništa ne promiče budnom oku oca Gavrila. Primjećuje da je u crkvi mnogo više žena nego muškaraca koji, kako kaže, često svoje vrijeme provode u kafanama do kasno u noć. Ako se neki muškarac koji ovo čita nađe pogođen, neka zna da je otac i nama ženama, na svoj duhovit način, skrenuo pažnju na žensku brbljivost. Hoću reći, svi treba da se popravljamo.
 
Slavski kolači su osveštani, nafora podijeljena i liturgijski dio slavlja se završava. Uz naforu otac nam poklanja i duhovne listiće sa poučnim tekstom znajući da mi često i lako u našoj svakodnevnici zaboravljamo šta nam se govori. Pored toga duhovni listići mogu da služe i u svrhu misionarenja. U svojoj besjedi otac nam priča da je pomoću takvih listića mnogo postigao na početku svoga misionarskog rada. U to vrijeme nije bilo interneta, pa je otac Gavrilo obilazeći svoju parohiju ostavljao po kućama listiće sa duhovnim poukama i časopis „Put, Istina i Život“ koji je tada manastir izdavao i čiji je on urednik bio. 
 
Završila se liturgijska proslava praznika. Izašli smo napolje da se malo odmorimo i ukrijepimo prije početka molitve za zdravlje. Vjernici žure da obave što nisu stigli prije početka Liturgije. Sipaju vodu sa izvora, pale svijeće za zdravlje i pokoj duša svojih najmilijih, pišu imena za pominjanje, a nađe se vremena i za razgovor uz kaficu koju su naši domaćini pripremili. Sklapaju se nova poznanstva i razmjenjuju iskustva... 
 
 
Ponovo ulazimo u crkvu. Ostavljamo naše stvari za osveštavanje i stajemo na svoja mjesta. Nakon kraćeg komešanja sve se utišava i počinje molitva za zdravlje. Svi se koncentrišemo na molitvu. Povremeno pogledam ljude oko sebe i primjećujem koliko intenzivno prate molitvu, svjesni njene moći. Mnogi su ovdje, na ovom mjestu, zahvaljujući Gospodu, Majci Božijoj, molitvi oca Gavrila i svojoj vjeri zadobili iscjeljenje. 
 
Dok smo dolazili u manastir, vođa puta sesta Borka nam je ispričala jedan istiniti događaj koji se desio u manastiru Lepavini. Došla su dva čovjeka u manastir. Jedan od njih je ušao i zamolio da mu se pročita molitva za zdravlje pošto je bolovao od neke bolesti, a onaj drugi, koji ga je dovezao, ostao je u autu da čeka. Poslije se saznalo da je baš taj čovjek koji je ostao u autu dobio iscjeljenje od svoje bolesti. Gospod i Majka Božija pomažu svima. Ovo je primjer koji pokazuje da Gospod daje isceljenja da bi se i nevjeran čovjek okrenuo vjeri.
 
Otac Gavrilo nas obilno kropi svetom vodicom. Na licima olakšanje i radost. Uzimamo svoje osveštane stvari i izlazimo iz crkve. 
Napolju je načinjena zajednička fotografija oca Gavrila i vjernika. Djevojka sa kojom sam sjedila u autobusu i ja smo ostale u crkvi i tako smo propustile da se slikamo sa ostalima.  
 
Nakon molitve prije jela, ručali smo uz slušanje žitija za taj dan. Trpeza ljubavi je kao i uvijek u manastirima nešto posebno. Ovdje svi jedu sve i niko se ne žali da mu ne odgovara. Sve je ukusno, jer je blagosloveno. Često sam slušala i vjerujem u to da je molitva za vrijeme kuhanja taj začin koji daje ukus svakom jelu makar bilo i najprostije. Bitno je da i u svojim domovima vodimo računa o tome šta mislimo, slušamo ili pričamo dok pripremamo hranu za svoje najmiljije i sebe.
 
Otac Gavrilo veoma dobro prepoznaje potrebe i probleme današnjeg modernog života. Jedan od njih je hrana, koja je u posljednje vrijeme smanjenog kvaliteta, ponekad i štetna za zdravlje čovjeka. Zato često u svojim tekstovima na Facebooku, manastirskom sajtu i Radiju Blagovesti govori o pravilnoj ishrani.
 
U toku ručka otac nam je skrenuo pažnju na skromnost manastirske trpeze i to da se Krsna slava može proslaviti uz jednostavnu trpezu a da svi budu zadovoljni, siti i veseli. Jevanđelje nas uči da „čovjek ne živi samo hljebu već o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih.“ Naš blaženopočivši Patrijarh Pavle u jednom intervjuu to lijepo objašnjava: kad je Isus Hristos, po svome krštenju, otišao u pustinju i tamo postio, pa, budući čovjek, ogladnio, pristupi mu kušač, kao Adamu i Evi, da i Njega iskuša. Prilazi Hristu sa pitanjem: Ako si Sin Božiji, reci da ovo kamenje hlebovi postanu. Isus odgovara: Pisano je, ne živi čovek samo o hlebu, nego o svakoj reči koja izlazi iz usta Božijih. On tu ne kaže da čovjek ne živi o hljebu, od tjelesne hrane. Tu je tijelo, ali je tu i duša. A i duši treba hrana, a to je Riječ, Nauka Božija (iz intervjua sa Njegovom Svetošću Patrijarhom srpskim gospodinom Pavlom, emisija Dok anđeli spavaju). 
 
Tome nas uči i otac Gavrilo. Na veoma  praktičan način nudeći nam i duhovnu i tjelesnu hranu uvjerava nas u istinitost jevanđelskih riječi. Na nama je da tu nauku prenesemo u svoje domove, svoje domaće crkve i trpeze ljubavi.
 
Poslije ručka pomažemo našim domaćinima u spremanju trpezarije. Na polasku uspijevam još jednom umiti se vodom sa istočnika Bogorodičinog. Dobivši blagoslov oca Gavrila poklanjamo se ikoni Majke Božije Lepavinske sa željom da ponovo dođemo. 
 
Pomalo fizički umorni, ali duše site i preporođene vratili smo se kući. 
 
Gospodu, Majci Božijoj i svima svetima neka je slava i hvala. Amin.
 
 
 
 27. septembra 2014

Tekst: Vladislava Vasić Thiel
 

Pročitano: 5900 puta