MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

Radmila Mišev: TRAGANJE ZA DUHOVNIM VIDOM, OSVEĆENJE VREMENA



U mom detinjstvu su, u ove dane poznog leta, sva dvorista mirisala na pekmez od sljiva. Deca su trckarala oko velikih kazana u kojima se kuvao pekmez, sa kriskama hleba u rukama, i cekala prve kasike pekmeza, na probu. Bili su to dani medjudnevice, ime sam zapamtila, kao i da je to vreme izmedju Velike i Male Gospojine (od 28. avgusta do 21. septembra). Tih dana je voce najbolje, trave najlekovitije i sve sto sazreva treba tada brati i spremati za zimu. Bilo mi je jasno da je to vreme kad je najvise sunca, kad nastupa zavrsna faza zrenja, ali o svemu ostalom niko mi nista nije pricao. Tu neispricanu pricu iz detinjstva sam tek sada cula, a tok vremena pocela da sagledavam na drugaciji nacin.
 
Kad jesen sabira plodove, a godina se krece ka zimi, 14. septembra, pocinje Crkvena Nova godina. To je i dan sv. Simeona Stolpnika. Crkvena Nova godina se ne slavi onako kako smo mi navikli i na sta pomislimo cim se pomene slavlje.
 
Crkvenom Novom godinom pocinje novi siklus - osvecenje vremena - jer vreme, koje je nasa data stvarnost, biva osveceno praznicima, pominjanjem, spomenom i prozivljavanjem Gospodnjih i Bogorodicinih praznika i svetitelja, ali nikako ne samo nabrajanjem, mehanickim obelezavanjem datuma, obicajima i gozbama, vec zivotom liturgijski osmisljenim.
 
Rodjenjem, iz pescanog sata naseg zivota isticu zrnca obelezena sekundama, minutima, satima, danima, mesecima i godinama. Koliko ce to trajati ne znamo i na to ne mozemo da uticemo, ali ono sto mozemo i moramo da uradimo je da se postaramo da nas zivot ne prodje i nestane kao razvejani prah, vec da vreme i zivot, koji su nam dati, osvestamo ziveci ne samo fizicki nego i duhovno. Mi nismo samo telo, vec i besmrtna dusa, a jedno bez drugog ne biva.
 
Osvecenje zivota je nacin da se on, posle isteka nasih zemaljskih dana, ne zavrsi zauvek i nestane u mraku i jadu, vec da vecno traje u Nevecernjem Danu. Nevecernji Dan je onaj koji nema kraja, gde se noc ne spusta, koji traje u vecnost.
 
Prvi od praznika Crkvene Nove godine, koji se slavi 21. septembra, jeste Rozdestvo Presvete Bogorodice ili kako se u narodu zove: Mala Gospojina.
 
Roditelji Bogorodicini, pravedni Joakim i Ana, behu dobrano zasli u godine, a njihov brak ne bese blagosloven porodom. No, oni su se molili, ziveli po Zakonu i nisu gubili nadu. Jednom je Joakim, dozivevsi tesko ponizenje od strane svestenika zato sto su bezdetni (bezdetnost je u to vreme smatrana Bozjom kaznom i velikom sramotom), otisao u brdo i gorko plakao moleci se Gospodu. Tada mu se javio Andjeo i najavio rodjenje Bogom blagoslovenog deteta, i onda iscezao. Joakim je potrcao svojoj kuci, Ana mu je istrcala u susret i pali su jedno drugom u zagrljaj placuci od srece, zbog divne vesti i saznanja da je Bog uslisio njihove molitve.
 
Zacece Djeve Marije se slavi u crkvi 22. decembra, a rodjenje 21. septembra. Njeno rodjenje najavljuje zoru spasenja jer ce od Nje biti rodjen Sin Bozji. Sada je Gospod blizu, utroba koja ce Ga primiti je vec prisutna u svetu. Bozji plan se ostvaruje i donosi radost koja ce osvetliti celu vasionu.
 
Ovih blagih jesenjih dana, kada dvorista i kuce mirisu na pekmez i slatko, kada se sabiraju darovi Gospodnji u vidu plodova i letine, treba da se setimo dana kada je Najcistija i Najsvetija medju zenama, Djeva Marija, Bogorodica, dosla na svet.
 
A sve majke, koje tako pozrtvovno brinu za svoju decu i porodicu, pripremajuci zimnicu kako ne bi u toku zime oskudevali, morale bi najpre da se pobrinu za najvazniju hranu, duhovnu. “Hraneci samo telo, dusa se izgladnjuje i ubija”, rekao je neko od mudrih Otaca. Neka se sete Presvete Bogorodice i Njene ljubavi prema Sinu, pa da se zahvale za sva davanja, a da za svoju decicu istu i mole zastitu od Sveblage, Svemilosne, Presvete Bogorodice, Zastupnice nase pred Prestolom Tvorca.
 
KRST - SIMBOL RASPEĆA I VASKRSENJA
 
Nedeljno jutro prelazi u dan i grad ubrzava svoj dnevni ritam. Tutnje autobusi, jure automobili. Hiljade ljudi prozivljava i prezivljava svakodnevicu i ni na kraj pameti im nije da je danas praznik. Na dan 27. septembra se podsecamo na Vozdvizenje Casnog Krsta (vozdvizenje znaci: uznosenje, uzdizanje). Dva su dogadjaja vezana za ovaj dan, a izuzetno su vazna za sav hriscanski svet.
 
Rimski car Konstantin je pred bitku sa pobunjenicima imao vidjenje Krsta od svetlosti, na kojem je pisalo: Ovim ces pobediti! Posle pobede, car Konstantin je u Rimu, gradu najveceg progona i stradanja hriscana podigao spomen - krst, kao novi znak Rimskog carstva, a 313. godine Hriscanstvo je proglasio zvanicnom verom Rimskog carstva, pa su tako konacno prestali strasni progoni hriscana.
 
Za njegovu majku, caricu Jelenu, vezuje se obretenje (pronalazenje) Casnog Krsta na kome je bio raspet Gospod Isus Hristos. Posle Vaskrsenja Hristovog, Jevreji su sakrili Krst, negde ga zakopali i punih tri stotine godina niko nije znao gde se on nalazi. Predanje kaze da je carica Jelena, obileci Svetu zemlju Groba Hristovog, tragala za Casnim Krstom. Po savetu patrijarha Makarija, pitala je mnoge jevrejske starce gde se nalazi Krst, ali niko nista nije hteo da kaze. Na kraju je jedan starac, koji se zvao Juda, dobro pritesnjen, priznao da se u njegovoj porodici cuva predanje da je taj Krst zakopan ispod Venerinog hrama. Carica Jelena i patrijarh Makarije su sa velikom svitom otisli na Golgotu, gde su dugo trazili i kopali, dok na kraju nisu iskopali ne jedan, nego tri krsta, Hristov i dvojice razbojnika. Carica Jelena, patrijarh Makarije i pratnja su se nasli u neprijatnoj situaciji, jer nisu znali koji je krst pravi. Tada je putem naisla pogrebna povorka. Carica ih je zamolila da zastanu i spuste pokojnika na krstove. Kad su preminulog stavili na Casni i Zivotvorni Krst, pokojnik je oziveo. Tako su carica, patrijarh i sva pratnja bili sigurni da su pronasli pravi Krst Hristovog stradanja. Carica Jelena je sva u suzama klekla i celivala Krst, a mnostvo naroda se guralo da ga vidi i dodirne, pa je patrijarh Makarije posao na jedno uzvisenje i visoko podigao Krst, pokazujuci ga narodu, koji se klanjao.
 
Carica Jelena je na mestu gde je bio Hristov grob podigla crkvu posvecenu Vaskrsenju Hristovom, u kojoj je Casni Krst bio 288 godina, sve do 614. godine, kada su Persijanci osvojili Jerusalim, pobili mnoge njegove zitelje, opljackali silno blago i odneli najvecu dragocenost, Casni Krst. Punih 14 godina je Krst bio u Persiji, sve do 628. godine, kada je grcki car Iraklije pobedio Persijance, uzeo Krst i ponovo ga doneo u Jerusalim. Hriscani su trcali da vide Casni Krst i da mu se poklone, a pri tome su pevali: “Gospode, pomiluj.” Car je isao pred ogromnom masom sveta i pri samom kraju puta, u punom carskom sjaju i raskosi, sa krunom na glavi, uzeo je Krst da ga sam iznese do hrama na Golgoti, ali nije mogao ni da se pomakne s mesta. Noge su mu bile kao od olova. Patrijarh Zaharije je video andjele, koji su drzali Krst i nisu dozvolili caru Irakliju da se pomeri s mesta. Videvsi to, patrijarh je prisao i posavetovao cara da skine sve oznake carskog dostojanstva. Hristos je nosio Krst tim putem stradanja ponizen kao rob, mucen, izvrgavan ruglu, siban, u bednoj haljini, bos i sa trnovim vencem na glavi, iako je bio Car nad carevima, zato njemu, zemaljskom caru, ne prilici da taj Krst stradanja nosi u zlatotkanim odezdama. Car Iraklije je tada skinuo krunu i sve oznake carskog dostojanstva, pa je bos i u laganoj odeci, lako izneo Krst na Golgotu i postavio ga u hram Vaskrsenja Hristovog.
 
Od tog doba, pa do dana danasnjeg (a i navek ce), na Krstovdan svestenici, stojeci na sredini crkve, okruzeni vernicima, podizu krst visoko iznad glava sabranog naroda i osenjuju njime sve cetiri strane sveta, a vernici pevaju: “Gospode, pomiluj” i himne Krstu.
 
Da li je Krst danas nama jos uvek znak pobede, kad se praznuje samo u crkvama, a u dusama ljudi u gradu i zemlji vladaju bezverje i praznina? Mnoge ljude ce obaveze, porodicni poslovi ili lenjost spreciti da na Krstovdan odu u crkvu. Zalice se na nedace i nece znati, jer ih niko nije naucio, da je Hristos rekao: “U svetu cete imati zalosti, ali hrabrite se, jer sam pobedio svet.”
 
Protojerej Aleksandar Smeman u knjizi Tajne praznika kaze: “Postovati i podizati Krst, pevati o Hristovoj pobedi na praznik Vozdvizenja Casnog Krsta, znaci, pre svega, verovati u Raspetog Hrista.”
 
Hristos je postradao strasnom smrcu na krstu. Takva smrt je namenjena samo najgorim razbojnicima, ali ipak, Njegovo stradanje i poraz su u stvari pobeda. Aleksandar Smeman o tome kaze: “Hristos nije dosao u svet da bi doneo spoljasnju pobedu. On je imao na raspolaganju svu silu Carstva Bozjeg, ali On se odrekao te sile.”
 
I danas i navek uzdize se i pobedjuje Krst Hristov - divni i strasni simbol raspeca i vaskrsnuca. Nas narod je sa i pod Krstom, samo i jedino tako, opstao i ostao svoj. Ma u kakvim se pustolinama i nevidilicama nalazili, ma kakva nas zla naizgled pobedjivala, hriscansko srce poznaje i cuje Hristov glas koji govori: “Hrabrite se jer pobedih svet.”
 
MOLITVA JE ŠAPAT SRCA
 
Sveti oci, a i nasi stari, govorili su da je veliki greh praznosloviti (praznosloviti znaci: voditi prazne razgovore, bez smisla i vrednosti). Reci su odezde misli. Kakve misli, takve reci. Kad se reci izlizu i pohabaju od zloupotrebljavanja, lako se slamaju i ispunjavaju drugacijim sadrzajem, gde forma ostaje ista, ali je dejstvo pogubno. Od nasih losih misli stvaraju se nakazne reci i nakazna dela. Kada se zla misao materijalizuje, radja nesrecu. I atomska bomba i ratovi su materijalizovana misao.
 
Rec je data ljudima da bi njome milost, molbu, lepotu, veru, ljubav i svaku dobrotu iskazivali. Rec je dati nam dar, kojim mi druge darujemo. Ali rec postaje prokletstvo kada se zloupotrebi, jer moze strasno da uvredi, rani, isece gore od maca, nanese zlo, pokida veze medju ljudima.
 
Mi zaboravljamo da nam je rec data od Boga. “U pocetku bijase Rijec (Logos) i Rijec bijase u Boga i Bog bijase Rijec” (Jn. 1, 1). Logos na grckom znaci: slovo - svest, sveobuhvatno i beskrajno znanje, slovo u znacenju reci. U Starom zavetu Zivi Bog govori ljudskom rodu. Novi zavet otkriva da je Bog postao covek radi naseg spasenja; Njegova Rec, Njegov vecni Logos, postalo je Telo (sr. Jn. 1, 14).
 
Razmisljajuci o recima i Reci, sa trepetom i dubokim postovanjem pristupam molitvi.
 
Molitva je nas razgovor sa Zivim Bogom, a mozemo li se Caru Slave obracati jezikom koji je hulio i izgovarao neciste reci? U svakoj izgovorenoj reci lezi, kao talog, odjek ranije iskazanih reci.
 
Kad stanem na molitvu, najpre upalim kandilo ili svecu, kako bi plamen te male zrtve ogrejao i moje srce u trenucima obracanja Gospodu. Na molitvu ne stajem dok je okolo nered. Iako je to domaca molitva, ona koja se obavlja u kuci, potrebno je u red dovesti i dusu i kucu. Kad je sve spremno, razmislim o svom ponasanju, a iskreno kajanje za pocinjene grehe pomaze da greske ne ponovim, ili da ih ponavljam sto je moguce redje. Ako reci molitve nisu iz srca, nego um luta, a misli su rasejane i usne mehanicki citaju ili izgovaraju molitvu, uzalud stojim, molim se i krstim pred ikonama. No, bolje je i tako se moliti nego nikako. Nije lako navici se na molitvu. To je samo naizgled lako i jednostavno. Oni koji su pocinjali da se mole u zrelim godinama znaju da nije tako. No bitna je dobra volja, a svakodnevnim ponavljanjem, molitva polagano zagreva otvrdlo srce i postaje nasusna potreba.
 
Postoji, nazalost, jedna opasna pojava, koja se pod uticajem Pravoslavlju tudjih shvatanja uvrezila i kod nas. To je obligacioni (ugovorni) nacin verovanja i moljenja. To mu dodje nekako ovako: “Ja tebi, Boze, prinosim molitvu, post, svecu, prilog, a Ti sad ispuni moju zelju.” Molitva nije ispostavljanje racuna. Molitva je trepet duse, sapat srca, a Bog, Otac nas nebeski, sve cuje, vidi i prema zasluzi svakome dodeljuje.
 
U Svetom pismu pise na jednom mestu, ako dete trazi hleba, da li ce mu otac dati kamen? Naravno da nece, tako i Otac nas nebeski ne ostavlja bez utehe, snage i podrske one koji Mu se sa verom i ljubavlju obracaju.
 
OBRAĆANJE GOSPODU
 
Citala sam mnogo verske literature, jer sam htela da za kratko vreme nadoknadim ono sto nisam ucila decenijama. Kum Blagoje me je hrabrio, preporucivao knjige, objasnjavao, a Aleksej se dobrodusno smeskao i govorio da prozivljavam verski pubertet, na sta ga je moj kum ostro ukorio rekavsi mu: “Ti nemas prava da tako govoris, ni u sali, jer ne znas sta je to duhovna glad. Tebi je ta hrana uvek bila dostupna i mogao si da uzivas u postupnom uzrastanju sred duhovnog izobilja. Irina je svega toga bila lisena. Njen duhovni zivot je bio prazan, a i prepatila je kao malo ko, zato joj je sada uteha potrebnija nego drugima, i reakcija je burna, ona prosto guta knjige, jer otkriva novi svet. Zar ne vidis da joj je dusa kao pustinja na koju je pala spasonosna kisa, pa sada sve skriveno seme nice, raste, buja i razrastava se?” Aleksej je pocrveneo kao decacic i zbunjeno se izvinjavao. Nisam se ljutila, znala sam da nije mislio nista lose, hteo je da se nasali, ali se nespretno izrazio. Ustvari, on se zajedno sa mnom i kumom radovao mom duhovnom uzrastanju. Meni je posebnu radost pricinjavalo ucenje molitvi. Moje molitve vise nisu bile kao plac deteta koje jos ne zna da govori, vec sam mogla da izrazim to sto osecam. Molitva je stremljenje uma i srca ka Bogu. To je obracanje Gospodu sa verom i nadom. Molitve nekada ostaju neuslisene, jer kao sto kaze prorok Isaija: “Gresi vasi zaklonice lice Bozje od vas, da ne cuje.”
 
Hriscanska molitva sadrzi: proslavljanje Boga zbog Njegove vecne nedostupne slave; zahvalnost Bogu za sva dobrocinstva koji su nam dati; moljenje za blagodat i oprostaj grehova i izbavljenje od zla.
 
Posebno toplo se molim Bogorodici, milosrdnoj zastupnici ljudskog roda, a molim se i svetiteljima, Bozjim ugodnicima. Slavu i cast uznosimo jedino Gospodu, a svete prizivamo jer je Bog njih proslavio, pa da nasim slabasnim molitvama pridodaju svoje, zato se u molitvama upucenim svetiteljima kaze: “Molite se za nas gresne.” Pred ikonama se molimo u kuci i crkvi, ali se ne klanjamo ikoni kao materiji, nego Gospodu, i to preko Presvete Bogorodice ili svetitelja ciji su likovi predstavljeni na ikoni.
 
Najvaznija hriscanska molitva je Oče naš, koju je sam Gospod Isus Hristos dao ucenicima, uceci ih kako da se mole.
 
OČE NAŠ, Koji si na nebesima, da se sveti ime Tvoje; da dodje carstvo Tvoje; da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu; hleb nas nasusni daj nam danas; i oprosti nam dugove nase kao sto i mi oprastamo duznicima svojim; i ne uvedi nas u iskusenje, no izbavi nas od zla.
 
Druga obavezna molitva je “Bogorodice Djevo”.
 
BOGORODICE DJEVO, raduj se blagodatna Marijo, Gospod je s Tobom! Blagoslovena si Ti medju zenama i blagosloven je plod utrobe Tvoje, jer si rodila Spasitelja dusa nasih.
 
Simvol vere:
 
VERUJEM u jednoga Boga Oca, Svedrzitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.
 
I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Bozjeg, Jedinorodnog, od Oca rodjenog pre svih vekova; Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog; rodjenog, a ne stvorenog, jednosustnog Ocu, kroz Koga je sve postalo;
 
Koji je radi nas ljudi i radi naseg spasenja sisao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve, i postao covek.
 
I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i bio pogreben;
 
I Koji je vaskrsao u treci dan, po Pismu;
 
I Koji se vazneo na nebesa i sedi sa desne strane Oca;
 
I Koji ce opet doci sa slavom, da sudi zivima i mrtvima, NJegovom carstvu nece biti kraja.
 
I u Duha Svetoga, Gospoda, Zivotvornog, Koji od Oca ishodi, Koji se sa Ocem i Sinom zajedno postuje i zajedno slavi, Koji je govorio kroz proroke.
 
U jednu svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
 
Ispovedam jedno krstenje za oprostenje grehova.
 
Cekam vaskrsenje mrtvih.
 
I zivot buduceg veka. Amin.
 
Ovo su molitve koje mora da zna svaki hriscanin. Sveti Serafim Sarovski je govorio da je osnovno molitveno pravilo, kojeg svi treba da se pridrzavaju, sledece: svako jutro i vece molitveno izgovoriti tri puta Oce nas, tri puta Bogorodice Djevo i jedanput Simvol vere. Treba se obratiti i svom svetitelju zastitniku, svom krsnom imenu: “Sveti (ime), moli Boga za mene gresnu.”
 
To su molitve za pocetnike, koje se moraju citati svako jutro i vece. Kasnije se prelazi na duze molitve iz molitvenika.
 
Molila sam se sabrano, polako, usredsredjena na svaku rec. Nisam dozvoljavala da mi misli lutaju; nije bilo lako, no savlada se.
 
Svestenik mi je rekao da svakako treba da naucim molitvenu pesmu “Dostojno jest”, i ispricao pricu o njoj. Evo kako je to bilo: “U Kareji, na Svetoj Gori, car Konstantin je 335. godine podigao veliki hram posvecen Uspenju Presvete Bogorodice. U hramu se, u gornjem delu oltara, nalaze najvece svetinje Kareje, cudotvorna ikona Hrista Spasitelja i ikona Majke Bozje Dostojno jest. Kroz sve prohujale vekove svetogorski monasi su cuvali i s pokolenja na pokolenje prenosili ovo svedocenje:
 
U jednoj od kelija, kojih je bilo mnogo u okolini manastira Pantokratora, zivela su dva monaha podviznika. Blizu njihove kelije se nalazila malena crkvica posvecena Uspenju Presvete Bogorodice. Jedne noci starac iz kelije ode u veliku, karejsku Uspensku crkvu na svenocno bdenije, a njegov sabrat, poslusnik, ostade u keliji. U sred noci neko zakuca na vrata. Poslusnik odskrinu dveri i ugleda nepoznatog monaha, umornog od puta. On ljubazno primi sabrata i ponudi mu se da se okrepi i odmori. Kad je doslo vreme jutarnje sluzbe, koja se na Svetoj Gori sluzi u dva sata posle ponoci, oba monaha odose u malu Uspensku crkvicu na molitvu. Kroz mirisnu svetogorsku noc se uzdizao poj molitvi. Kad je poslusnik zapevao Bogorodici pesmu Cestnjejsuju Heruvim, odjednom je onaj nepoznati monah poceo da peva angelskim glasom: ‘Dostojno je zaista blazenom zvati Tebe, Bogorodicu, uvek blazenu i preneporocnu i Mater Boga nasega’, a posle te pesme je otpevao Cestnjejsuju Heruvim. Poslusnik je prosto zanemeo. Takvo pojanje nikada nije cuo, a i pesma mu je bila nepoznata, pa je zamolio sabrata i gosta da mu zapise reci pesme. Kako u crkvi nije bilo nicega za pisanje, ni pribora ni papira (odnosno pergamenta), gost je uzeo jednu glatku kamenu plocu i poceo po njoj da pise prstom. Kamen se topio kao topli vosak, pa su iza prsta ostajale jasno ispisane reci, kao uklesane u kamen. Kad je zavrsio pisanje, rekao je: ‘Od sada ovako pevajte i vi i svi pravoslavni hriscani.’ Rekavsi to, gost isceze, a poslusnik shvati da je te noci imao sa njim na sluzbi bio sam Arhandjeo Gavrilo. Ikona Bogorodice, pred kojom je Arhangel pevao pesmu ozarila se nezemaljskom svetloscu. Posle se pesma prosirila u sve krajeve gde se slavi ime Gospodnje; i danas se peva u svim crkvama, slaveci Presvetu Bogorodicu, bas onako kako je rekao blagovesnik Bozji, Arhangel Gavrilo.”
 
Sa molitvom sam u svaki novi dan kretala smirena i osnazena. Sve sto se dogodi Bozje je davanje. S veceri sam, posle molitve, u san tonula spokojna i mirna, ispunjena divnim osecanjem da vise nisam i nikada necu biti sama. Gospod je s nama!

*  *  *  *
 
ZADUŠNICE
 
Mnogo je nasih zelja, tuge, radosti ili brige za bliznje, zato se za sve njih molimo. U molitvenicima postoji poseban odeljak gde se upisuju imena svih nama dragih osoba za koje se molimo. Molimo se za njihovo zdravlje, za sva dobra u zivotu i tako smo molitveno povezani.
 
U sastavu istog molitvenika je i citulja. Citulja moze biti i posebna knjizica u koju se upisuju imena svih nasih, u Gospodu usnulih, a nama dragih i nezaboravnih srodnika i prijatelja. Citulja se drzi iza ikone, za vreme molitve se iz nje citaju imena i moli se Bogu za njihove duse, a i kad svestenik pred praznike dodje da svesta vodicu, takodje cita imena nasih preminulih, kao i imena svih zivih clanova porodice. Samo ime govori da se takva knjizica mnogo citala, verovatno otuda potice naziv citulja, sto sire posmatrano znaci pomenik, jer citamo pominjuci u molitvama.
 
Zadusnice su dan kad se secamo nasih pokojnika, i za njihove duse se molimo. Zadusnice su dan za duse (preminulih). Nasa Crkva je propisala posebne dane, Zadusnice, i to cetiri puta godisnje, kada se posebno molimo za pokoj dusa u Gospodu usnulih. Zimske zadusnice su u subotu, pred Mesne poklade, u subotu pred Duhove su letnje zadusnice, miholjske su u subotu pred Miholjdan, a jesenje, mitrovske zadusnice u subotu pred Mitrovdan. Tog dana se posecuju i uredjuju grobovi nasih dragih, obavlja se parastos ili pomen, osvecuje se zito, svestenik prekadjuje i preliva vinom grob, pale se svece za pokoj dusa, a ako su nam srodnici sahranjeni daleko i nije moguce otici na groblje, onda se u crkvi sluzi pomen.
 
U jednom tekstu Patrijarha Pavla, koji sam nedavno procitala, stoji: "Evandjelsko ucenje o besmrtnosti duse jedna je od osnovnih istina nase pravoslavne vere... Sa tom verom da su nasi srodnici i prijatelji i posle smrti zivi pred Bogom Zivim, mi hriscani ne prekidamo duhovnu vezu sa njima, molimo se Bogu za njih i vrsimo zaupokojene spomene... Cinimo dobra dela u njihovo ime, prinosimo koljivo, palimo svece, dajemo dace i podusja."
 
Smisao je koljiva - kuvanog zita - da nas podseti na reci Hristove da zrno kad umre rod donosi, i to ne u tami zemlje, nego u svetlosti sunca. To je simbol smrtnog tela i zivota besmrtne duse u svetlosti Carstva nebeskog. Crno vino kojim se koljivo preliva oznacava Bozje milosrdje kojim se zalecuju nase rane.
 
Sveca je simbol svetlosti Hristove, Koji je rekao: "Ja sam svetlost svetu." Ta nas svetlost podseca na svetlost kojom Hristos obasjava duse preminulih. Sveca je mala zrtva Bogu Koji se zrtvovao za nas.
 
Smisao daca i podusja nije da se "nahrani" pokojnik, odnosno da dusa njegova "jede", nego da se sirotinja nahrani i pomene u molitvi pokojnika. Nikako to ne sme da bude gozba sa mnogo skupocenih jela i pica. "Hriscani se moraju toga osloboditi", kaze Patrijarh Pavle, i dodaje da novac umesto na nehriscanske gozbe treba upotrebiti u plemenite svrhe. Prema mogucnostima, kako ko moze, treba pomoci nekoj siromasnoj porodici, izbeglicama, sirotoj deci kupiti obucu, odecu ili knjige za skolu. Patrijarh dalje kaze: "Nije li bolje i plemenitije svima da postupamo ovako hriscanski, nego da, ugledajuci se na nerazumne postupke pojedinaca, prestupamo zapovesti svoje Crkve - zapovesti koje su nasi preci sveto drzali?"
 
Posle ovog teksta prestala sam da razmisljam sta cu sve da spremim i delim na zadusnice. Umesto kolaca i slicnih stvari, kupila sam dva topla dzempera i jos neke sitnice koje sam dala deci izbeglicama.
 
U citulju sam upisala imena roditelja, supruga i moje bebe Goroslave, koja je zivela samo par sati. Kad se ona rodila, babica je videla da nesto nije u redu, pitala je da li smo odabrali ime za dete, ja sam rekla da jesmo. Onda je ona uzela dete, uronila ga tri puta u vodu govoreci: "Krstava se raba Bozja Goroslava, u ime Oca, Amin! i Sina, Amin! i Duha Svetoga, Amin!" Tek sada sam naucila i razumela sta je babica ustvari uradila i bila sam joj beskrajno zahvalna. Ona je krstila dete, sto je sasvim u skladu sa pravilima Crkve, kad se pretpostavlja da dete moze umreti. Tako moja devojcica nije stigla da bude upisana u knjigu zivih, ali je u Knjigu vecnog zivota upisana. Kad se ona rodila, suprug je bio na sluzbenom putu, gde je dobio vest o rodjenju kcerke, malo su slavili, pa je on seo u kola i vozeci prebrzo pod dejstvom alkohola nikada nije stigao na odrediste. Tamo negde visoko gore, u sjaju vecnog dana, on grli nasu malu devojcicu sa dekama i bakama. Meni ostaje da se molim za njih.
 
Kad smo izasli iz crkve, dugo mi je trebalo da se smirim, ramena su mi se jos tresla od jecaja, a moj dragi kum Blagoje mi je ispricao razgovor sa jednim starim duhovnikom. Kad ga je pitao zasto je u nama toliko tuge kad neko umre, kada znamo da je ovaj zivot samo prelaz u zivot vecni, mudri monah mu je odgovorio: "Nas zivot ovde jeste kratak i ne bi trebalo da tugujemo, ali mi smo za zivot rodjeni, otuda tuga i ona je prirodna. Treba tugovati, ne sme se ocajavati."

PORODIČNA IKONA
 
Ja sam bila peta generacija koju je ikona svetog Nikole sacekala. Za nju su vezana prva secanja, jer se moj krevet nalazio nasuprot nje. Sacekivala mi je pogled cim se probudim, a pricali su mi da sam gugutala i "razgovarala" sa dedom, kako sam ikonu zvala, kad sam pocela da govorim. Ona je nerazdvojni deo secanja na baku i staru kucu na moru. Kako sam rasla, ikona je dobijala drugaciji znacaj, ali za mene, sve do sada, nikada onaj pravi. Doneo ju je iz Odese bakin deda, pomorac. Bila je smestena u drvenu kutiju visoku sezdeset, siroku cetrdeset i duboku pet-sest santimetara. Prednja strana je bila zastakljena i otvarala se pomocu malecke reze.
 
Lik svetitelja je bio zivopisan (naslikan) na dasci koja je predstavljala dno te kutije. U stvari, bili su naslikani samo lik i ruka kojom blagosilja, a ostalo je bilo prekriveno divno izradjenom i bogato ukrasenom rizom (kosuljom) od tanusne srebrne folije. Pod njom je proticao zivot, od prvog placa novorocencadi, do poslednjeg, pri ispracaju do vecne kuce. Dve poslednje generacije nisu ikonu smatrale onim sto ona jeste, ali je nisu sklanjali iz kuce postujuci je kao umetnicku vrednost i nesto sto je baki bilo dragoceno. Mnoge ratove je, zajedno sa porodicom, i ikona prezivela. Slusala molitve, nadanja, uzdahe, brigu. Radovala se krstenjima, vencanjima i slavama. Tesila posle sahrana. Bila je neodvojivi deo porodice. Isla je sa ukucanima u zbegove, vracala se u opustosenu ili spaljenu kucu. Sve je polako dolazilo na svoje mesto, clanovi porodice su se vracali iz progonstva ili zarobljenistva, i okupljali se oko svog uporista, svog ognjista nad kojim je stalno bio prisutan i bdeo lik Svetitelja.
 
Nama mladjima je ikona bila isto kao i baka, uvek tu, da doceka i daruje, zagrli, utesi, ispica pricu, kradom nas uci "Oce nas" ili nam pripoveda price i narodne pesme.
 
- Oprosti mi, Boze, i Bozji ugodnice, sto tek u ovim godinama saznajem da su to bile price iz Biblije - sapucem.
 
Deda je umro kad sam imala pet godina. Iz tih godina secanja su vise nalik na fotografije, ali se te, poslednje slave za dedina zivota, odlicno secam.
 
Gostinska soba puna sveta. Pred ikonom gori kandilo. Deda stoji i sluzi, iako bolestan (sledece godine u prolece je umro), jer domacin na dan Krsne slave ne seda za sto, nego posluzuje, iz postovanja prema Bogu i Svetitelju. Onda je dosao stari arhimandrit Teodosije, dedin najbolji drug. On je zamolio dedu da sedne. Kazao je: "Moj prijatelju i brate, nastojao si se, nacetovao i naratovao za Krst Casni i slobodu zlatnu. Sedi, nece Svetitelj zameriti." Ja, tek prerasla visinu stola, gledala sam njih dvojicu, sedih kosa, srebrnih brkova i brade. Kad se danas toga setim, lice mi na starozavetne proroke, kako dostojanstveno i lepo razgovaraju. Gosti su slusali ili se ukljucivali u razgovor. Bilo je toliko lepo, mirisalo na tamjan, svi su znali i pevali tropar, i cinilo mi se da je i Svetitelj blagonaklono gledao i bio vrlo zadovoljan. Nikada vise slava nije bila ista, ali se slavilo.
 
Razvejani po svetu, u pocetku smo se redovno okupljali za slavu, a onda sve redje i redje, dok na kraju baka nije ostala sama sa ikonom, da proslavlja Krsno ime. Zaboravivsi i odbacivsi dedinu slavu, slavili smo drzavne i sve ostale praznike. Bez Krsne slave, poceli smo da se odrodjavamo. Leti bismo dolazili kod bake. Cinilo mi se da je nas Svetac tuzan i sam. Jednom sam to rekla, pa su me izgrdili i rekli da imam bujnu mastu. Kad sam odrasla, svakog leta sam govorila da cu ikonu preneti kod sebe, a baka je odgovarala: "Naravno, posle mene." O tome da bake moze nestati nisam smela da mislim, i tako je ikona ostajala u kuci. Kad sam poslednji put bila tamo, trebalo je da baka predje kod nas, nije mogla vise sama, imala je 92 godine. Ja se tek udala, stan jos nismo imali, bili smo podstanari, beba na putu, pa je baka resila da tu zimu provede u starackom domu. Na leto cemo svi biti zajedno i posle baku dovesti kod nas. Tako je ikona prvi put ostala sasvim sama u kuci. Nikoga nije bilo da prisluzi kandilo, da okadi tamjanom, da se molitveno obrati.
 
Onda se dogodilo sve sto se dogodilo. Moja licna tragedija, pa opstenarodna. Ja sam se preselila i dobila stan, htela sam da dovedem baku i donesem staru ikonu, ali to vise nije bilo moguce. Rat je zatvorio puteve. Ostale smo razdvojene zauvek. Pet godina je baka cekala da joj dodjem, da je povedem njenoj kuci, gde ce mirno pod ikonom predati dusu Bogu, ali ne bi tako. Zauvek je sklopila oci u maloj suncanoj sobi starackog doma. Sahranili su je poznanici i prijatelji. Ja da odem nisam mogla, put je preprecila krv.
 
Cesto sanjam staru kucu i ikonu. Ne znam da li su je novi vlasnici kuce izbacili. Kuca je po Bozjoj pravdi i nasledju moja, po ljudskoj je drugacije.
 
Dolazi vreme slave i obuzima me tuga. Koliko nesreca treba da se desi pa da shvatimo sta je u zivotu vazno? Sta jos sve treba da nam se dogodi da se Zivog Boga prisetimo?
 
PREMA SVECU I TROPAR
 
Sumracan i siv jesenji dan polako se utapa u vece. Mnogo kisobrana. Nosim dve pune kese i zurim da sto pre stignem do kumove kuce. Kum se sprema da proslavi svoju Krsnu slavu, Svetu Petku, a ja sam se ponudila da mu pomognem u spremanju. Otkako je ostao udovac, sve radi sam.
 
Ulazim u kucu, a ona sredjena kao da je domacica pre dva minuta izasla odatle. Sto je okrenut prema ikoni, na stolu se nalaze mali svecnjak sa svecom, cinija do pola napunjena vodom; pored cinije je buketic suvog bosiljka, krst, kadionica, tamjan i briket. Cekamo svestenika da dodje i osvesta vodicu. Taj cin se obavlja nekoliko dana pre slave. "Svestenik se najavi i dolazi kod onih koji stalno slave, a vi koji tek pocinjete, treba najpre da odete u crkvu, dogovorite se sa svestenikom, da bi vas on upisao u svoju knjigu, pa vise nisu potrebni posebni pozivi, jer svestenik vodi racuna o svojim parohijanima", objasnjavao mi je kum. Zatim me je zamolio da prisluzim kandilo (to znaci da uradim sve sto treba i da ga upalim). Polazim prema ikonama. Ikone uvek stoje na zidu koji je okrenut istoku. Ako to nije moguce, onda se postavljaju na zid koji je najblizi istocnom. Na zid na kojem se nalaze ikone ne stavljaju se nikakve druge slike, gobleni ili nesto slicno tome. Pred ikonama je kandilo. U gornjem redu su ikone Hrista i Bogorodice, a ispod njih, u sredini je ikona krsne slave. Prekrstim se i uzimam casu koja je u lepom srebrnom kandilu. Pazljivo sipam trecinu vode i dve trecine ulja, zatim stavljam plovak od plute, prekriven tankim aluminijem, i na njega provlaceci kroz sredinu, postavljam fitilj (sve ovo moze da se kupi u crkvi). Tako pripremljen plovak spustam na ulje i palim sibicom, prethodno se prekrstivsi. Kandilo baca lelujavu svetlost na ikone i, odbijajuci se od zlatnih povrsina oreola i podloga ikona, sobu ispunjava svecanim, a u isto vreme radosnim mirom.
 
"Nista bez prakse", kaze kum i smejemo se secajuci se mojih prvih pokusaja da prisluzim kandilo kada se redovno plovak prevrtao, a sibica gasila.
 
Dosao je svestenik sa crkvenjakom. Kum je upalio svecu, a svestenik stavio epitrahilj (deo bogosluzbene odezde) i otpoceo obred. Svestenik i prisutni domacini se prilikom ovog, kao i kod drugih bogosluzbenih cinova, mole zajedno. Postoje odredjeni tropari (tropar je pesma u slavu nekog svetitelja, himna svetitelju), molitve, odlomci iz Svetog Pisma (iz Jevandjelja i poslanica) i velika jektenija (jektenija je molitva u kojoj su iskazane potrebe duhovne i materijalne, ima ih vise vrsta), u kojoj su sadrzane prozbe (molbe) za osvecene vode i za zdravlje i napredak porodice. Na kraju ovog cinodejstvovanja, svestenik uz pojanje krstovdanskog tropara zakrstava vodu tako sto krstom i bosiljkom cini znak krsta kroz vodu, onda unakrst (u znaku krsta) skropi (prska) tom vodom po kuci i podnosi prisutnima krst na celivanje. Ovim cinom voda nije dobila drugacije osobine, to je i dalje prirodna voda, ali ociscena, izlecena - isceljena blagodatnim Bozjim delovanjem. Zato je vodoosvecenje - tajna. Osvecenu vodicu domacini cuvaju kao svetinju na posebnom mestu. Postoji mnogi tekstovi u kojima pise da ovom vodicom treba da se zamesi slavski kolac. Otac Luka, iguman jednog manastira koji je velika svetinja, rekao je Alekseju da je takav nacin pripreme slavskog kolaca nepravilan, zato sto se kolac reze u crkvi i tamo preliva vinom i osvecuje, pa mu prethodno osvecenje, sto se dogadja kad se zamesi osvecenom vodicom, nije potrebno. To je verovatno ostalo iz turskih vremena, kad nije bilo svestenika, pa su domacice, koje su se snalazile da dodju do Bogojavljenske vodice, ovom vodicom osvestavale kolac. Iguman i Aleksej su verovatno u pravu, ali obicaj je takav, a i nas parohijski svestenik kaze da se osvecena vodica dodaje ne samo u kolac, nego i u zito koje se kuva za slavu i u slavska jela.
 
Ja sam posle domacom kadionicom okadila celu kucu. To je posao domacice.
 
Svaki praznik ima svoj tropar. Koliko sam puta u neobaveznim razgovorima rekla: "Prema svecu i tropar", misleci na nesto sto je u odgovarajucoj srazmeri, a nisam znala sta to zaista znaci. Nisu veliki tropari za velike, a mali za male praznike, razlike u praznicnim troparima ima, ali sustina nije u usporedjivanju, nego u obracanju. A svako ko slavi slavu morao bi da nauci bar tropar svog Svetitelja i zastitnika.
 
DAN DUHOVNE RADOSTI
 
Ne zna se tacno od kada se kod nas slavi Krsna slava ili Krsno ime, ali se veruje da obicaj potice jos iz vremena doseljavanja Slovena na Balkan i primanja Hriscanstva. Slavi se onaj svetitelj na ciji dan su nasi preci, krsteci se, primili veru Hristovu. Verovatno otuda potice naziv Krsna slava (slavlje krstenja), a svetitelj koji se slavi tog dana postaje zastitnik citave porodice. Slavu slave samo pravoslavni Srbi. Ostali pravoslavni narodi slave imendan, odnosno dan svetitelja po kojem su dobili ime i to je licni, individualni praznik i traje samo za zivota onoga ko to ime nosi. Nasa, srpska slava, prenosi se sa kolena na koleno, sa oca na sina, a isti svetitelj bdije nad svim precima i potomcima.
 
Zato je Krsna slava porodicni praznik; tada se porodica okuplja, miri, prastaju se stare nesuglasice i pred licem ikone Svetitelja, Bozjeg ugodnika, porodica se ujedinjuje i jaca.
 
Na slavu se pozivaju samo prijatelji porodice i poziv na slavu je izraz posebnog uvazavanja i postovanja. Na neki nacin to je primanje u porodicu, kao duhovno srodstvo. Slave se u raznim krajevima slave na razlicite nacine, ali postoje neki obicaji i obredi koji moraju biti postovani, jer bez njih nije moguce slaviti slavu na pravi nacin.
 
Osnovni materijalni cinioci slave su: slavska sveca, zito, slavski kolac i crno vino. Sve pripreme treba da budu zavrsene dan uoci slave. U nekim krajevima se uvece reze kolac i pocinje slava, no najcesce slava pocinje tako sto svi clanovi porodice ujutro odlaze na Svetu Liturgiju, kada se i priceste.
 
U crkvu se nosi zito u staklenoj ili slicnoj posudi, zgodnoj za nosenje i kasnije posluzivanje, zatim kolac, pazljivo umotan u cisti salvet, flasa crnog vina i nesto za prilog crkvi (ulje za kandila ili nesto slicno). Velika slavska sveca se kupuje u crkvi, kao i mala svecica koja se stavlja u zito dok svestenik vrsi sluzbu. Takodje se nosi i citulja sa imenima svih preminulih srodnika, a ako nema citulje, onda se sva imena citko ispisu na posebnom listu papira. Na drugom listu se ispisuju imena zivih clanova porodice za cije se zdravlje i blagodat moli od Svetitelja zastupnistvo pred Gospodom.
 
U toku obreda svestenik se moli za sve, onda vinom unakrst preliva zito. Potom uzima kolac, okrece ga i krstoliko reze, onda svestenik i domacin celivaju kolac uz reci: "Hristos posredi nas", "Jest i budet", sto znaci: "Jeste i bice!" i tako tri puta. Dok se kolac okrece, peva se slavski tropar. Kuci se nosi velika, slavska sveca, i ona uz zito i kolac stoji sve vreme na stolu. Svecu pali domacin pre rucka, uz molitvu i pevanje tropara Svetitelju.
 
Na dan slave smo svi od pamtiveka do danasnjeg dana zajedno, jer smo u Hristu jedno. Nema Crkve za zive i mrtve, Crkva je jedna i zivo je telo Hristovo. Evo kako sam ja to shvatila, poredjenje je malo grubo, ali za potpune neznalice, kakva sam ja, sasvim odgovarajuce.
 
Svojevremeno, kad sam pitala mog kuma kako je to Crkva ziva, on mi je odgovorio: "Sta za tebe znaci skola, da li je to zgrada namenski izgradjena, sa odgovarajucim namestajem i pravilima koja su propisana, planovima i programima po kojima ucimo decu ili su to sama deca?" Ja sam odgovorila da je sve to povezano, jer niti ima skole bez dece, niti su deca djaci bez skole. "E, tako je i sa Crkvom, niti su gradjene samo za sebe, niti su ljudi bez Crkve vernici. Samo sto je skola svetovna tvorevina, a Crkva nam je ostala od Gospoda i tako smo svi mi vernici Crkva Hristova ili jedno telo, kao sto su svi djaci, zajedno sa svojim uciteljima i nastavnicima, pravilima i propisima, onim sto uce i konacno zgradom u kojoj uce jedna skola."
 
O ovome sam razmisljala secajuci se mnogih porodica koje slave slavu, spremaju zito i kolac, ali nema svece i svestenika. To je gozba i moze da se organizuje bilo koji dan, i greh je takve gozbe zvati slavom i Krsnim imenom. Ako je Krsna slava, onda nek' je u Krsnom znaku. Ovakve "proslave" su greh jer su hleb (slavski kolac) i zito u stvari beskrvne zrtve i znak su vecnog zivota koji imamo u Hristu.
 
U nasem narodu se slava slavi oduvek i uvek. U porodicama gde su svi zdravi i dobro zive, treba se zahvaliti Gospodu za blagodat datu preko Svetitelja. Kad stigne nesreca, nikako ne treba biti malodusan i odstupati od slave. I onda kad se desi smrtni slucaj u porodici, treba slaviti slavu, narocito tada, jer slava nije gozba i lumpovanje, slava je nasa zudnja za Hristom uz molitve Svetitelja zastitnika.
 
Slavu slavi svako kako i koliko moze, ali bez preterivanja, jer to nije hriscanski. Nece Svetitelj, a ni Gospod, zameriti na najskromnijem prinosu, ako je od srca.
 
Ostalo je zabelezeno da su slave slavljene u rovovima, tamnicama, na prvim borbenim linijama, nikakva nesreca nije mogla Srbina da natera da se slave odrekne. A u miru i dobrovoljno pristali smo na duhovno izgnanstvo, jer vise nismo tamo gde je rod nas od davnina, uz Hrista Gospoda zivotvornog i svetitelje Njegove.
 
Nas narod je u pesmi davno rekao: "Ko krsno ime slavi i Bog mu pomaze."
 
SLAVSKI OBIČAJI
 
Slava je jedini tradicionalni obicaj koji se sacuvao u neprekidnom trajanju od vremena hristijanizacije naseg naroda pa do danas. U toku mnogih vekova sve se menjalo, i to toliko burno, kao kod malo kog naroda. Uspon i sjaj srednjevekovne drzave, pa porazi i propast, Turci, kuga, glad, ratovi, bune, seobe, ustanci, obnova drzave, smene dinastija i drzavnog uredjenja, svetski ratovi, ama bas nista nije mimoislo ovu zemlju na raskrscu vekova, puteva i vetrova.
 
Kad se sve to sagleda, potpuno je jasno zasto su nastajali razliciti obicaji u raznim krajevima. Razliciti su po nosnjama, dijalektu, mentalitetu, ali sve to u jedno spaja i cvrsto veze ime roda, vera i slava. Taj tradicionalni obicaj mora da se prenese buducim generacijama u sto je moguce izvornijem obliku, kako bi se sacuvalo ono sto nas je odrzalo.
 
Neki kazu da se na slavu ne poziva, nego svako zna kad je kome slava, pa neka dodje. Nekada je to izgledalo ovako: na slavu nisu pozivani gosti, ali su svi prijatelji, komsije i poznanici dolazili da cestitaju slavu. Odmah posle Liturgije, kad se ukucani vrate iz crkve, dolazilo se na cestitanje. Kcerka domacinova ili neka od devojaka iz familije sacekivala je goste sa posluzavnikom, na kome se nalazilo slavsko zito, kasicice i jedna casa do pola napunjena vodom za odlaganje upotrebljenih kasicica. Gost se najpre prekrsti, onda kaze: "Srecna slava", a zatim se posluzi zitom. Posle zita je sledilo posluzenje rakijom i sitnim kolacima. Cestitari bi malo posedeli, pa odlazili, a na slavski rucak je dolazila familija, kumovi, prijatelji i oni koje ta porodica izuzetno uvazava. Otuda se i danas kaze, kad hoce da se objasni stepen prijateljstva: "Oni idu kod njih na slavu."
 
Negde se gosti pozivaju na slavu, a negde ne. Potpuno je ispravan i jedan i drugi nacin, ali je zbog tempa zivota dobro podsetiti poznanike i prijatelje, bar nekoliko dana pre slave, da na slavu dodju. Domacin, svecano obucen, goste docekuje ispred kuce ili na pragu svog stana. Gosti ga pozdravljaju sa: "Srecna slava, domacine", a domacin odgovara: "Hvala, neka i vama Bog i slava (kaze ime svetitelja koji se slavi) pomognu da dolazite kod nas stalno u zdravlju i veselju." Pri sedanju za sto, vodi se racuna da u celo stola sedne najugledniji gost, pa redom po staresinstvu, a domacin na dan slave uopste ne seda za sto, nego sluzi goste.
 
Velika, slavska sveca se pali neposredno pre rucka, ako je kolac prerezan u crkvi, ili pre rezanja kolaca, ako se taj obred obavlja u kuci. Domacin se prekrsti, pomene u molitvi Boga i svoju Krsnu slavu, celiva svecu i pali je sibicom. Sveca gori citavog dana na dan slave, a predvece, kad ostane nekoliko santimetara do ciraka, domacin uzima casu crnog vina, iz nje zahvati jednu kafenu kasicicu vina i izlije na fitilj svece koja gori. Sveca se potom zajedno sa cirakom stavlja pod ikonu ili na neko drugo svecano mesto u kuci, gde stoji do sledece godine, a u toku godine se pali samo prilikom zajednickih kucnih molitvi.
 
Ako preostane zita posle slave, ono se deli deci. Takodje i slavski kolac. Od njega ni jedna mrvica ne sme da se baci, zato, ako se ne potrosi za vreme rucka, salje se, uz zito i kolace, onima koji nisu mogli da dodju. Mnogo se zamera danasnjim svecarima da previse trose i rasipaju, ali na zalost, nije prejedanje i napijanje na slavama proizvod naseg vremena. Crkva se uvek borila protiv prekomernog trosenja na slavama, o cemu postoje sacuvani dokumenti od 15. veka do danas. Sveti Petar Cetinjski je pod pretnjom prokletstva zabranio visednevna slavlja i pravljenje ogromnih troskova. To se u Crnoj Gori dugo pamtilo i postovalo, a ostao je i zapis prote Ljube Nenadovica o tome. Slava se slavi samo jedan dan, onoliko koliko po kalendaru traje spomen odredjenog svetitelja, sve ostalo su preterivanja i dodavanja.
 
VREME SLAVA
 
U davna i strasna vremena turskog ropstva nije bilo dozvoljeno okupljanje naroda o verskim praznicima. Svestenika je bilo malo, i nisu mogli da stignu u sve krajeve, narod je bio prinudjen da svoja verska osecanja i potrebe prenese u domacu crkvu, odnosno porodicu. Tako je slava postala crkveni obred prenesen u kucu. Svi osnovni cinioci slave: zito, sveca, kolac i crno vino, poticu iz liturgijskog obreda.
 
Turci nikada nisu propustali priliku da raji pokvare slavlje i da se dobro najedu i napiju. U prisustvu Turaka ljudi nisu mogli da se krste, pa je nas dovitljivi narod smislio "napijanje u slavu"; to su izvodili tako sto pre pocetka rucka najstariji i najugledniji gost podize zdravicu, odgovara mu domacin koji stoji preko puta, a onda dva gosta sa suprotnih strana, tako da oni medju sobom stvaraju znak krsta, govoreci pritom: "Ajd' u zdravlje tvojega imena" (misleci na Krsno ime). U zdravicama se takodje na posredan nacin proslavljalo ime Gospodnje, kroz Njegove svetitelje. U to vreme je i nastao obred "dizanja slave". Kako nije bilo svestenika koji bi izvrsio obred rezanja slavskog kolaca, domacin i najpostovaniji medju zvanicama bi podigli kolac, otpevali tropar ili se svojim recima pomolili Bogu i Svetitelju zastitniku, a onda okretali kolac, rezali ga i prelivali vinom. Ovaj obicaj je imao svoje puno opravdanje u vreme kad se nije moglo drugacije. Isto je i sa slavljenjem slava koje su kalendarski u vreme velikih postova ili padaju u sredu ili petak, koji su posni dani. Ali slaviti Svetoga Nikolu (jednu od najcescih slava u nasem narodu, a pada u vreme Bozicnog posta) uz mrsnu hranu je greh. Ako su nasi ljudi slavili Svetoga Nikolu uz prasetinu samo zato da im Turci ne dolaze i kvare slavu (Turci ne jedu svinjetinu), danas je takvo "slavljenje" sve, samo ne slava.
 
Kad covek pocne da slavi slavu, treba da bude potpuno svestan njenog znacenja. Slava nije najedanje i napijanje. To je zrtva Bogu za spasenje zivih i vecni pokoj preminulih. Jede se i pije u slavu Bozju, a ne samoga jela radi. I slavska jela i pica se spremaju prema propisima Crkve.
 
Jos od vremena Svetoga Save postoji zapovest u kojoj se govori o slavskim jelima, ali i o sustini tog cina: "Ne dajte sve gostima, nego veci dio dajte siromasima" (D. Kalezic, "Krsne slave u Srba", str. 48).
 
Kum Blagoje je o slavama i svecarima govorio: "Milina je kad se vidi koliko ljudi danas slavi slave, ali je isto tako tuzno sto se na slavama i domacini i gosti ponasaju, Boze me prosti, kao nekada Turci u srpskim kucama, pocevsi od mrsa u posne dane, preko preobilja i razmetanja, do muzike koja ni "s" od srpskog nema, nego je potpuno arapska. Grehota je to ciniti svojoj porodici. Takvim vredjanjem Boga i svetitelja Njegovih ne stice se blagodat. Uz one stare obicaje, nastale po nuzdi u vremena robovanja ili ratova, danas se izmisljaju novi obicaji, koji nikakve veze sa hriscanstvom nemaju: to je nosenje silnih i skupih poklona. Mnogi koji bi da dodju na slavu bas zbog tog obicaja ne mogu ili, da ne bi uvredili kuma ili prijatelja, upadaju u grdne troskove, a to nije hriscanski.
 
Nekada se na slavu donosio simbolican dar, jabuka, suseno voce, orasi, ili kakva poslastica. Danas ima svega, deca se ne raduju susenom vocu, ali kafa, cokolada ili flasa crnog vina sasvim su odgovarajuci pokloni za slavu. Jos bolje je ako se odnese neka knjiga prikladnog sadrzaja. Materijalno smo daleko odmakli od nasih predaka, ali smo u duhovnom pogledu toliko iza njih da bi nas se zastideli da mogu da nas vide, jer oni su znali, za razliku od nas danasnjih, da "onaj ko slavi Bozje svece, taj slavi vjecnu i istinsku slavu covjekovu u zivome Bogu" (D. Kalezic, cit. delo).
 
"Slava se slavi samo jedan dan, onoliko koliko po kalendaru traje spomen odredjenog svetitelja, sve ostalo su preterivanja i dodavanja", zavrsio je pricu kum Blagoje.
 
KOLJIVO JE VIDLJIVI ZNAK VASKRSENJA
 
Jedan od najvaznijih materijalnih simvola slave je kuvano zito ili koljivo. Koljivo dolazi od grcke reci kolivon i znaci zrno, odnosno psenicno zrno. Koljivo je vidljivi znak opsteg vaskrsenja i sprema se u slavu Bozju, cast svetitelja koji se praznuje, za osvecenje zivih i pokoj dusa umrlih predaka i srodnika.
 
Dok zito ne umre, rod ne daje. Zrno psenicno u mraku zemlje nestaje, gubeci prvobitni, fizicki oblik i svojstva, ali se iz tog najcrnjeg, zemnog mraka, radja novi zivot i izbija na suncevu svetlost, gde u sjaju raste i rod mnogi donosi. Zito (koljivo) ima visestruku simvoliku. Najpre - Hristos je iz mraka vaskrsao, kao sto zito, umrevsi, za novi zivot se radja. Prinosimo ga u cast svetitelju kojega proslavljamo, kao malu zrtvu, prinos ruku nasih i simvol nase vere u sveopste vaskrsenje. I za nase drage pokojnike, koji prominuse (prodjose) ovim svetom ostavljajuci u zemlji telo "prah - prahu", a duse im se uznesose ka Gospodu. Za pokoj njihovih dusa prinosi se koljivo.
 
Bez zita (koljiva) ne moze se zamisliti ni jedna slava. Kod nas se u nekim krajevima na dan Svetog Arhandjela Mihaila i na dan Svetoga Ilije ne kuva zito, jer su oni zivi svetitelji. To je potpuno pogresno, jer se kroz svetitelje proslavlja Gospod (i, Boze me prosti, ne daje se podusje svetitelju). Kako je zito simvol vaskrsenja, treba ga obavezno pripremati za sve slave.
 
Procitavsi silne prirucnike i saznavsi da zito nije samo poslastica (zito sa slagom), vec nesto izvanredno ozbiljno, puno simvolike i dubokih znacenja, uplasila sam se odgovornosti kad je kum rekao da cu ja da kuvam zito. Pokusala sam da se izvucem iz te neugodne situacije, govorila da ja to nikada nisam radila i moze sve lose da ispadne, ali kum je kazao da je njegova pokojna zena govorila da nema tog jela koje se sprema sa ljubavlju a da nije dobro.
 
"Prekrsti se, pomoli se i pocni da trebis psenicu!" Nisam imala kud i pocela sam polako da trebim psenicu. Kad je sve bilo ocisceno, a to je kolicina od pola kilograma, oprala sam je i nalila vodom .Tako je stajala preko noci, sutra sam vodu odlila, nalila svezu, da je bila cetiri prsta iznad psenice i stavila da se kuva. Najbolje je da se kuva u ekspres-loncu, ali kako ga nije bilo, kuvala sam u obicnom emajliranom loncu. Skakutanje poklopca obavestilo me da voda kljuca, a onda sam ja primenila znanje iz tehnologije da ubrzam postupak i oslobodim sporet, pa sam napravila gustu smesu od brasna i vode, nanela je na trake papira, time oblepila poklopac lonca koji sam najpre skinula sa sporeta, i dobila hermeticki zatvorenu posudu. Lonac sam stavila na jedno staro cebe i ususkala ga jastukom. Tako je stajao dok se nije ohladio. Bila sam strasno ponosna na svoj "izum", dok mi kum nije rekao da su nase bake upravo tako radile "Mislis li da su one imale ekspres-lonce? Nisu, kceri, nisu, ali se i danas mi stariji sa setom secamo njihovih specijaliteta."
 
Kad se zito ohladilo, otvorila sam lonac i oprala zito, ocedila ga u cediljci pa stavila preko cistog stolnjaka, tako da zrna nisu slepljena, vec ravnomerno rasprostrta. Onda sam sve pokrila drugim stolnjakom, da se brze osusi. Posle dva sata zito je bilo spremno za mlevenje. Neko ne melje zito, ali je ovde takav obicaj. Samlela sam zito na masini za meso, pa u smesu dodala pola kilograma secera, sve dobro izmesala i onda dodala isto toliko mlevenih oraha. Kad su svi sastojci bili ujednaceni, dodala sam mrvicak muskatovog orascica, jos jednom promesala i sve sipala na staklenu tacnu. Zito sam oblikovala kao hleb, posula prah secerom i ukrasila suvim grozdjem i orasima, onda ivice tacne obrisala, najpre mokrom pa suvom krpom. Kum je bio prezadovoljan, i srecan zbog mog uspeha, a ja sam se osecala kao da sam polozila neki od teskih ispita na fakultetu.
 
"I jesi polozila veliki ispit iz prakticnog zivota, zato sam ponosan na tebe. Ne svodi se zena na kuhinju, no bez obzira da li je obrazovana ili nije, ako ne zna da kuva ne moze da hrani porodicu, a to je nesto najlepse." Setila sam se ruckova koje je spremala moja mama, i dana kad je kuca mirisala na kolace. Potekle su mi suze. Nije ona nas hranila samo pripremljenim jelom, nego i ljubavlju koju je u taj posao unosila.
 
"Stani, necemo da se rastuzujemo, predstoji nam jos posla. Slavski kolac nije umesen, a bez svece, kolaca i crnog vina nema slave." Pocela sam da citam recept:
 
KAKO SE SPREMA SLAVSKI KOLAČ
 
Jesen je vreme slava. Tek sto smo proslavili Svetu Petku, vec se primakao Mitrovdan. "Mitrov danak, hajducki rastanak", kaze se u narodnoj pesmi. I to sam cula i ponovila ko zna koliko puta u zivotu, a nisam pomisljala na praznik velikog svetitelja, Svetog Dimitrija, zastitnika Soluna, pomocnika i zastitnika onih koji su u nevolji, velikog viteza.
 
Nisam vam ispricala kako sam mesila svoj prvi slavski kolac. Najpre sam procitala recept iz cuvenog "Patinog kuvara"; sve je bilo u redu i sve mi je bilo jasno dok na kraju nisam procitala "mudro" upozorenje da, ako kolac ne uspe, to znaci da u kuci nece biti sve kako treba u toku sledece godine. Toliko sam se isprepadala da nisam smela ni da pocnem. Problem je resio Aleksej, koji me je prvo izgrdio sto slusam, citam i verujem u praznoverice. "Vidis li da su to izmislile "dobre" kuvarice tvrdog srca, da mlade i neiskusne izbezume, ili da za sve sto se desi imaju koga da okrive. Pa znas valjda taj tip zena koje kazu: Ju, slatka, pa jesam li ja rekla da im nece biti dobro, cim ona onaj slavski kolac nije ispekla kako valja." Gledajuci ga, onako bradatog i sedog kako govori k'o dezurna komsinica, pocela sam da se smejem i izbacila sam gluposti iz glave.
 
Doneo mi je knjigu "Monaska trpeza" g. Dusana Milovanovica i Ljubomira Vujaklije. Autori su godinama, zbog posla, kao istoricari umetnosti, boravili na Svetoj Gori. Pored svog posla, bavili su se i sakupljanjem recepata


Iz knjige Radmile Mišev "TRAGANJE ZA DUHOVNIM VIDOM"

Pročitano: 10387 puta