MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

U MORE, SLEDEĆI REČ BOŽIJU



Jeromonah Venijamin (Kovtun)
 
Pouzdanost rada najsavremenije tehnike na vojnom brodu, zavisi od duhovnog stanja posade, - smatra jeromonah Venijamin (Kovtun). Komandir atomske podmornice, kapetan prve klase rezervnog sastava, danas vrši dužnost pomoćnika komandira brigade podmornica, u radu s vojnicima vernicima, na Belomorskoj vojnoj pomorskoj bazi. 
 
- Oče Venijamine, vi služite u Severodvinsku oko godinu dana i, bez svake sumnje, vam je poznato duhovno stanje u posadi BVMB. Kakav je duh naših vojnika?
 
- Za godinu, ovde provedenu, ubedio sam se da je formiranje parohije ovde moguće samo onda, kada ja, kao sveštenik, budem redovno izlazio na more, zajedno sa posadama. Tada se može odrediti, ko je od mornara otvoreniji za duhovne razgovore, duhovni život, i na dalje se opirati na njih. U čemu je značaj i važnost ocrkovljavanja tih ljudi? U tome, što su oni već vojnici po opredeljenju, i ostalo je samo malo „korigovati“ njihov pogled na svet. Jer svaka je duša po prirodi hrišćanska, ali to treba otkriti. 

- U čemu se ogleda služenje garnizonskog sveštenika? 
 
- Ja imam široki krug misionarskog rada, „polje neorano“. Po statistici, u ruskoj armiji 80 procenata su kršteni pravoslavci. Ali oni se nikada ne mole, ne idu u hram, ni jednom se nisu pričestili. Istina mnogi nose krst. Na tome veza s Pravoslavnom crkvom, kako je počela, tako se i završila. Proveo sam anketu među više od polovine ličnog sastava brigade, i većina je odgovorila, da se praktično ne moli i nedeljom ne idu u hram na službu. 
 
Verovatno je potrebno da se okolnosti slože tako, da bi se čovek setio čemu bi trebao da stremi i kome da se obraća. Ali, možda i zbog toga govore: ko na more nije izlazio, taj se nije molio. 
Za tu godinu smo obradili „obalske elemente“ – na dan sećanja pravednog vojnika Fjodora Ušakova, 15. oktobra, prošli smo krsnim hodom po ulicama Severodvinska. Sada je došlo vreme, da se slikovito izrazim, odrađivanja „morskih elemenata“ – razgovori s posadama neposredno na moru.
 
Vera se javlja kao posledica slušanja. A gde mornari mogu da čuju Reč Božiju? Na obali im je dnevni grafik veoma napregnut, slobodnih minuta skoro da nema, i pri tom, nije im svaka nedelja slobodna. Na moru je, naravno, isto velika zauzetost, ali i pored toga, 24 časa će se na brodu nalaziti sveštenik. Mislim da se nekoliko minuta svakog dana zaista može izdvojiti, i omogućiti mornarima to slušanje, od koga se jača vera. Jer bez nje, sve predstavlja „pucanj u prazno“. 
 
- Oče Venijamine, da li je Vaše postavljanje na Vojno-morsku bazu imalo svoju „pozadinu“? 
 
- U armiji, a posebno na floti, su neophodni ljudi koji poznaju njenu specifičnost, koji poznaju službu. Važno je da ne budu na teret ljudima. Bez svake sumnje, za komandira je rizik puštati na vojni brod čoveka koji ne poznaje važeća pravila ponašanja. Da bi pošao sa posadom na more, čak sam i ja morao da prođem specijalnu pripremu i dobijem dozvolu za to. 
 
Mislim da je tu važan još jedan momenat. Od 2005. godine sam imao poslušanje u Sanaksarskom manastiru, u kome se čuvaju mošti nepobedivog ruskog admirala, pravednog vojnika Fjodora (Ušakova), a pre toga sam tri godine radio u Sinodskom odeljenju za saradnju s oružanim silama, u sektoru vojno-morske flote, kod protojereja Dimitrija Smirnova.  Sećam se kako je on govorio o kardinalnoj promeni u njegovom odnosu prema oficirima. Kada je otac Dimitrije počeo da rukovodi odeljenjem, bio je ubeđen: svi generali-admirali se bave svojim ličnim problemima, izgradnjom svojih vikendica, korupcija i to pod šapkom. Njegovi pogledi na to su se sasvim promenili posle neposrednog razgovora s visokim ešalonom rukovodstva armije i flote: otac Dimitrije je ne jednom, da bi svi čuli, rekao da su najzdraviji deo našeg društva – oružane sile, i dodao: ako ništa drugo, onda zato što ih svake godine doktori proveravaju.
 
- Kako su se u vašem životu uskladili služba i vera? 
 
- Ja sam bio čovek, dalek od vere, u potpunosti posvećen vojnoj službi. U duhovnom odnosu, moja biografija je prava kao strela, nikakvih istraživanja nije bilo. 
 
Rođen sam u Čeljabinskoj oblasti. Moj otac je bio vojni mornar na Tihookeanskoj floti, prošao je ceo Veliki otadžbinski rat. Voleo je more, i u našoj kući se čuvalo mnogo njegovih slika u mornarskoj uniformi i majicama. Sve je to, očigledno, „ušlo“ i u mene. Završivši vojno-pomorsku školu u Vladivostoku 1976. godine, stigao sam u Prvu flotu atomskih podmornica Severne flote i u njoj sam služio 21 godinu. 
 
Bio sam u potpunosti srednje statistički sovjetski oficir. Sećam se kako su krajem 80-ih godina članci u novinama „Zvezda“, „Novij mir“, „Neva“, menjali pogled na svet. Država – to je mašina, koja je bila usmerena na uništavanje pristojnih ljudi, ruske nacije, - sve se to tada otkrivalo. Ali mi smo još uvek živeli po socijalističkoj dogmi. Kasnije sam shvatio, da su zapovesti socijalizma, običan plagijat Jevanđelja. Na primer, socijalističko „čovek je čoveku drug, tovarišć i brat“ i jevanđeljsko „ljubi bližnjeg svog, kao sebe samog“...
 
Tajinstvo Krštenja sam primio 1991. godine. Potom je počeo Veliki post... A ja kotlete ne jedem, ribu ne jedem. Kako sam specijalno za sebe kuvao kaše, i onako tajno, dodavao tamo maslac. Ali ja ni takvu kašu nisam jeo. Pečen krompir u subotu je za mene bio delikates. Jednom rečju, kada sam se s mora vratio kući, žena je zaplakala. Eto tako sam postio...
Početkom 90-ih godina smo prestali da odlazimo na more, na vojna dežurstva, i čekao sam kada će da se završi služba, koja mi je već postala neinteresantna. Zatim su me prekomandovali u Glavni štab vojno-morske flote u Moskvu.
 
- O. Venijamine, da li je komplikovano upravljati podmornicom? 
 
- Kada je uigrana posada, sve ide automatski. Uopšte, tehnika urazumljuje i pomaže otrežnjenju. Važno je da to dođe do naših vojnika. Uveren sam, da pouzdanost rada najsavremenije tehnike na brodu, zavisi od duhovnog stanja posade. Komandir je zgrešio, uradio Bog zna šta, i kod njega su sva torpeda napravljena na cilj? Ne. Gospod sve gleda. Ako je vrsta rada čoveka povezana s tehnikom, znači, Gospod ga kroz nju i urazumljuje. 
 
U mojoj praksi je bio ovakav slučaj. Iz fabrike je posle remonta izlazio brod. Pre toga, oficiri su predložili da ga osveštaju.  Tada se, to je bila 1992. godina, komanda kategorično usprotivila tome. I šta mislite, šta se desilo? Na kraju smo 15 puta puštali opremu u redovni turbogeneratorski režim. Došao je glavni konstruktor, počeo da analizira, gleda na crteže u kojima su samo dve cevi i nikakvih drugih mudrarija. Na ulazu ima pritiska, na izlazu – nema. Gde se izgubio? Konstrukcija je: cev u cevi, i ništa više. Eto, niste hteli da osveštate brod – sada trpite. Potom je Gospod, naravno, poštedeo osoblje.
 
- Prema tehnici se odnosite s trepetom, o. Venijamine. Očigledno je zato vaš automobil – pouzdana raritetna „Volga“? 
 
- Da, sređena je ona temeljno. Kola su se kod mene pojavila pre godinu dana, i to ne slučajno. Otputovao sam na odmor u domovinu, i tamo su mi je poklonili školski drugovi. Taj poklon mi je posebno dobrodošao, kada sam se uputio u Severodvinsk, na mesto službe: u prikolici sam vozio pravoslavnu biblioteku i ikonostas. Pri tom sam brošure birao specijalno za moje mornare.
 
Ovde, naravno, bivamo prinuđeni da se udaljujemo od tih najvažnijih kvaliteta, koja osvajamo u manastiru: tihovanje, unutrašnja koncentracija. Pored toga, nikako se ne može izbeći suvišna informisanost. Sa svojom pastvom moram razgovarati, nalazeći se u temi osnovnih političkih usmerenja, zadataka, koje rukovodstvo zemlje i Vrhovna komanda stavlja pred flotu. I naravno, voleo bih da više ljudi u uniformama postanu aktivni Hristovi ratnici. Za to se molim.
 
Razgovor vodila Ljudmila Selivanova 
 
prevod sa ruskog S. M.
25.septembar 2014.
 
Izvor:  http://www.pravoslavie.ru/smi/64306.htm

Pročitano: 4787 puta