MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

SVETO PUTOVANJE U AMERIKU



Kapelan svetog hrama Presvete Bogorodice u Amarusiju, Arhimandrit Sarandis Sarandos.
 
Neka su blagosloveni ti mladi ljudi!
 
Na aerodromu Feniks nas je dočekao monah svetog manastira, otac Antonije.
 
Feniks je ogroman grad. Pet miliona stanovnika naseljava površinu koja je četiri puta veća od Atine. Ima veoma malo zelenila koje se nalazi na obroncima pustinje u Arizoni. Kolovoz ima šest traka. Posle jednog sata, stigli smo u manastir.

Na prelepom ulazu ne postoji ni drvena ni gvozdena kapija. Samo mala rampa u visini grudi razdvaja manastir od okolne pustinje. Kada je sveti Starac, otac Jefrem, pretraživao ovu oblast, dolazeći tu je otkrio da zvona zvuče kao ona zvona u manastiru Filoteji na Svetoj Gori. I otac Antonije koji ga je pratio, došao je do istog zaključka, te su odlučili da upravo tu sagrade manastir. Posle naročitih molitvi svetih Staraca, nakon izvršenih bušenja, pronašli su i vodu.Uz blagoslov svetog Starca, to nepristupačno i puno kaktusa mesto, postalo je oaza. Kaktusi su postali prirodne granice unutar kojih su posejane, nikle, cvetale i rodile masline, pomorandže, grejpfrut, jabuke, banane, povrće, kikiriki kao i raznorazne vrste cveća i začinskih biljaka.

Pošto smo prošli kroz jednostavan ulaz od kamena, nailazeći na vidikovac – prostrani drveni kiosk, s bogatom hladovinom, dočekao nas je otac Markelos s hladnom vodom i ratlukom, govoreći odlično grčki jezik. Jedan monah nas je odveo do obližnjih soba koje su zapravo, montažne kućice, niske, skromne ali koje se uklapaju u pustinjsku okolinu. U samom centru ogromnog kompleksa pred nama, nalazi se hram Svetog Antonija. Sasvim skroman, prilagođava se našim potrebama, našem trudu, vrućini, našoj patnji, žeđi usred suše, ranjenoj i okrvavljenoj duši. Na jednostavnom ulazu stoje dva kamena lava koja podsećaju na tropar Svete Petke – spava kao lav, i odmah asocira da se može to i nama dogoditi unutra, kao Svetom Zlatoustu. Sveti Jovan, blagosloveći po poslednji put pričešćene hrišćane, govorio im je: Znate li kako vas vidim sada? Kao lavove koji iz nozdrva bljuju vatru, božju vatru, nedovršenu milost trojedinog Boga. Unutrašnjost hrama nam daje utisak da smo ugošćeni u domaćinskoj, prijateljskoj kući. Ne osećamo se izgubljenim u haosu ogromne božje kuće, niti nepristupačno niti odbačeno. Razoružava nas skromna, prijateljska dobrodošlica sitnog svetog Starca, koji nas provodi kroz sve prostorije i mesta tog jedinstvenog pravoslavnog svetilišta. Na pripratu, s ikonom Antonija Velikog, jednostavno i mistično se ulazi u prostrani, radosni, bogato osvetljeni glavni hram. Istog trenutka nam pogled privlači kameni pozlaćeni ikonostas s ogromnim ikonama. Ispred toga su, s desne strane Gospod Isus Hrist, u sedećem položaju kao Prvosveštenik sa svojim stadom u odgovarajućoj odori i na tronu a s leve strane Bogorodica Arizonska, koja drži u naručju Gospoda ali ne kao dete, već kao dečačića. Oko nje je laki srebrni pokrov koji ukrašava slobodnu površinu ikone. Njeno lice je ozbiljno i izražava ispunjenost majčinstvom kao Bogorodice Majke, i jasno zrači samouverenim imanjem Sina i Gospoda svoga.
 
(ikona Bogorodice Arizonske)
 
Mi, hodočasnici, stičemo prve utiske i prva iskustva u mračnom svetom Hramu. U jedan sat posle ponoći, započinje jutarnja misa. Petnaest minuta ranije, otvaraju se vrata male, pristojne sobe gde smo ugošćeni od strane manastira. Čuje se glas mladog monaha oca Nektarija kako nas poziva: Father Sarantis, get up! Father Gregorios, get up! Father Abraam, get up! Sveštenik... Crkva! Shvatajući da smo budni, poklanja se i nastavlja s buđenjem ostalih hodočasnika koji se nalaze u manastiru. Sveti Starac Jefrem je već zauzeo svoje mesto i jedan po jedan hodočasnik, pošto se prethodno poklonio ikonama, prilazi sa strahopoštovanjem sitnom svecu Starcu Jefremu da mu poljubi mršavu ruku dok se čuje njegova molitva – Gospode Isuse Hriste, sine božji, pomiluj me. Oko četrdeset pet, pedeset monaha i sveštenika, zauzimaju prednji deo i sa bočne strane oko polovinu hrama. Ostalih stotinak – posetilaca hrama – smeštaju se u ostali deo skoro sve do ulaza i imaju čist pogled na ikonostas. Ne postoje stubovi na sredini crkve, tako da se jasno sve vidi i čuju psalmi. Hram osvetljavaju četiri kandila na desnoj strani od ulaza i četiri s leve strane, zajedno s malim kandilima koja se nalaze iznad živopisnih svetih ikona, koje samo što ne progovore. Slaba svetlost sveća naizmenično osvetljava pojcima svete knjige na pevnicama. Tačno u jedan sat, započinje misa u hramu, tamo gde su hodočasnici, muškarci, žene, deca. Kao u Svetogorskom ponoćnom okruženju. Svakodnevno, oko dvesta ljudi u proseku zahvaljuju, veličaju i mole se Trojedinom Bogu jednim srcem, jednoglasno, jednom dušom. Toliko je poštovanja u tom crkvenom telu u ta tri sata, da pomisliš na trenutak da se nalaziš sam u toj božjoj kući. Kao da svaki šum nestaje. Sveštenici i monasi koji pevaju psalme, krajnje pokorni i skoro nepostojeći, pomažu nam da osetimo prvo veličinu Raspeća a zatim i Vaskrsenja Gospodnjeg. Radujemo se jer smo iz iskustva svesni činjenice, da tu unutra, verujemo svi u jednog Boga Oca koji te ne prisiljava da veruješ u Njega niti u Njegovog Sina. Otvaraju se nebesa i On silazi tu da bi postao glas koji privlači sve svojom milinom kao i Sveti Duh koji svojevoljno dolazi kao uteha da bi okončao naše muke, ma kakve da su. Živimo s Njegovom svetlošću, ispunjeni radošću božje istinitosti, nagrađivani blagodetima Hristove duhovnosti i strpljivo čekamo da ono sada postane večno, buduće, bez obzira na cenu. Pred ikonom Bogorodice Arizonske ne možeš a da se ne zaplačeš, ma koliko da si tvrd u duši ili neosećajan. Ne možeš a da se ne setiš pred Njom, niti svojih najmilijih niti drugih ljudi. Podseća te na imena, probleme, patnje, krize, ogovaranja, nezahvalnost, grehe, suprotstavljanja, bezizlaznost, nepravdu. Zato ih Ona sve sakuplja kod sebe i svog deteta Gospoda Hrista. I sve se preobražava, zajedno s hlebom i vinom, u nadu, radost, ljubav, veru, veličanstvenu istrajnost i nadahnutu odlučnost da se svakodnevno posvetimo veri zarad večnog života.
 
Svakog puta, kada sam bio primoran da prisustvujem misi, tražio sam prostor gde bih se osećao opuštenije. Srećom, ostao sam. Možda bih uzgubio ono što sam tamo dobio. Ta tri sata koja sam proveo zarobljen u uskoj klupi sve sam video. Video sam ambis svog ništavila i nedostojnosti. Nisam znao gde da se sklonim. S obzirom da po američkom Zakonu, iz bezbedonosnih razloga, mora da stoji natpis EXIT i možeš da nađeš izlaz, ostaješ ipak tu. Blagoslovi Starca i nebeske crkve koji istovremeno deluju, drže te kao zatočenika božjom ljubavlju i Starčevim rečima koji sve blagoslovi u svemu i za sve. Najzad, klupa, koja mi je u početku bila tesna i ograničavala mi pokrete, sada je postala stepenik za dušu koja se penje iz toga sada u viši život koji ne prestaje već ti pruža osećaj svečanosti, male radosti koja se postepeno širi, mira, ljubavi i razumevanjem budi nadu u večni život. Već je opšte poznato da se svete mise i božje liturgije vrše u skladu sa Svetogorskim Tipikom uz vizantijsku muziku kao na Svetoj Gori i na starogrčkom jeziku, kao i u svim crkvama u našoj domovini. Taj red se održava i u devetnaest manastira koje je osnovao Starac Jefrem čudotvorac, u Americi. Tako nije čudo što svi monasi i monahinje, koji uopšte nisu znali starogrčki, sada govore i poje na grčkom jeziku, na najsavršenijem jeziku pravoslavlja.

Vreme trajanja božje liturgije je kratko. Sveštenik i đakon poje mirno, jednostavno i usklađeno. Blagoslovi se uopšte ne čuju jer kao tajni, kao što tradicija nalaže, ne treba da se čuju već da sadrže naročitu tajnost i harizmatičnost. Kao što u ljudskom telu ne vidimo glavne funkcije organizma, kao disanje, varenje ili krvotok, tako su tajni i blagoslovi, bešumni, nevidljivi za vernike. Sveti Justinijan Popović u svojoj kjnizi Čovek i Božji čovek, opisuje s velikim divljenjem čudotvorne liturgije koje su dovedene do savršenstva zahvaljujući božjim rukama. Ne bi mogao niko drugi osim Trojedinog Boga da stvori savršeno telo iz praha s besmrtnom dušom koja će se nastaniti u raju. Kada bismo hteli da produbimo svoje izlaganje, šta bi mogli da kažemo za složene funkcije mozga zajedno s nervnim sistemom. Zar srce prestaje da kuca ili mozak da živi kada spavamo? Funkcionišu i bez naše svesti te čovek ne razmišlja da li mu srce kuca, ili da li mu funkcionišu pluća ili mozak. Počinje da brine kada se pojave neki simptomi prilikom kontrole zdravlja. Zašto onda telo Hristovo, u našoj crkvi, ne bi na isti način funkionisalo i imalo udeo u mističnosti. Sam Gospod kao i Sveti Apostoli, Sveti Oci, Sveti Jovan Zlatousti, pisac božje liturgije,uvek su držali liturgiju u tajnosti s blagoslovima koji drugi nisu mogli da primete.

Tu tradiciju je doneo sveti Starac u Ameriku jer je imao iskustva mističnog duhovnog života u Hristu, izraženog u mnogim aspektima života. Naročito treba da naglasimo da se svakodnevno poji Heruvimska himna od strane šestorice mladih monaha anđeoskih glasova. Heruvimska himna otvara i njtvrđa srca i obasjava tamu pomućenih umova. Ljudi koji su izgubljeni, zbunjeni, drogirani, slomljeni, bude se, ustaju, plaču, kaju se kada se slučajno nađu među hodočasnicima u trenutku kada se peva Heruvimska himna ili Dostojno jest posle osvećenja Svetih Darova. Kada nastupa trenutak u Heruvimskoj himni darovi su plod tvog truda i u Dostojno jest prilikom svetog pričešća, potvrđuje ti se da ono što je video, u šta veruje i o čemu je pisao božji sveti Hrisostomos, nisu maštanja već stvarnost koja se ponavlja i u dalekoj Arizoni ali i u svakoj parohiji pored nas. Potrebno je slušati, otvoriti oči i srce i ono što je najteže – biti pokoran i skromnog duha. Samo se na taj način rešava, govori, misli, oseća čudotvorno delo svetog Starca.
 
(fotografija Starca)
 
Sveti Starac za sve vreme neumorno stoji u tišini. Oronuo je, već mu je osamdeset četiri godine. Samo kada se začuje Slavimo Te, blagosloveni smo, hvala ti uzvišeni Gospode, pridruži se i njegov slabašni glas zajedno s monaškim zvonkim glasom, tek toliko da se ne izgubi taj najvažniji član svete zahvalnosti Hrisostomu na darovima. Ne mogu se opisati tih nekoliko minuta svetog pričešća sveštenika tu u hramu. Neizrecivo iskustvo. Jedinstvena tišina. Sveta tišina, glas Nebeskog Carstva, tajnost, veličanstvo, božanstvenost. Prvi je sveštenik koji je održao službu, mlad, skroman, asketski, pobožan. Odmah zatim je sveti Starac skromnih pokreta a potom i ostali sveti Starci. Oponašamo i mi svetog Starca, tražeći prvo blagoslov da bi mogli da postanemo deo te svete tajne i sjedinimo se u Telu i Krvi sa spasiteljem Isusom. Kad nastupi trenutak sa strahom, prilaze monasi, anđeli ili ljudi. Ne možeš da ih razaznaš. Ne postoji ništa izveštačeno. Svi su pobožni, skromni, jednostavni. U istom su duhu svi tu prisutni, i muškarci i žene.
 
Veličanstven je trenutak kada se začuje Kroz molitvu, svi monasi padaju ničice na zemlju čineći duboko pokajanje i tražeći praštanje svako od svakoga za slučaj da se nesvesno dogodilo, reklo ili pomislilo na nešto neprizorno. Đavolu se gade pokorni ljudi i zato ih izbegava. A to je ono što želimo. Kada se završila sveta liturgija, nismo bili svesni toga. Bogorodica Arizonska nas je obasula vremenom koje kao da stoji ali istovremeno prolazi veoma brzo. Kao da nam kaže, eto, završile su se vaše muke. I dolazi u slavu Gospoda. Već je četiri sata ujutro! Tek što sam izašao iz svetog hrama, polazim ka trapezi. Čuju se snažni urlici kao lavež pasa. Monasi mi kažu da su to šakali koji uveče dolaze tu u potrazi za hranom. S blagoslovom svetog Starca nikada do tada šakali nisu prešli u taj manastirski kompleks, iako ne postoji visoka zaštitna ograda. Zalagaonica je otvorena za doručak, zatim sledi odmor i slobodno vreme do pola dvanaest kada se uobičajeno postavlja ručak i za monahe i za posetioce.

Jela su ukusna, tako da zajedno s hranom hranimo i dušu. Slobodno vreme je do pola četiri kada je večernje i molitva. U pola pet je večera s molitvom Bogorodici. Ima se vrlo malo vremena za šetnju i fotografisanje tog prelepog prostora unutar manastirskog kompleksa. Od hrama Svetog Antonija pa sve ukrug u prečniku od sto metara, posetioci mogu da vide još šest prelepih hramova koji su tako raspoređeni da neprestano osećate uticaj njihovog blagoslova usred te pustinje. Reputacija muških i ženskih hramova svetog Starca Jefremea, poznata je u Americi čak i kod običnih ljudi. Neki poznati čovek iz Arizone je čuo za taj cvet usred pustinje, za manastir i svetog Antonija i kako je od pustinje nastala oaza, tako da je želeo svojim očima da se uveri u to čudo. Kada je obišao sve, zadivljen svime što je video, pitao je, kog ste arhitektu unajmili za oblikovanje ovog dela pustinje. Hoću da kažem, ko vam je dao plan i ideju da napravite sve baš ovako. Monah mu je odgovorio da je Starac projektovao čitav taj prostor. Strancu je to bilo čudno pa je pitao da li je Starac arhitekta. Bilo mu je čudno otkud Starac zna o arhitekturi ali mu je monah odgovorio da je Starac po rajskom iskustvu sve to osmislio.
 
Hteo bih da naglasim kako taj mali čovek kao što je Starac, s blagim glasom, koji nije ni završio osnovnu školu, bez dobrog znanja engleskog jezika, bez novca, samo s Hristom u duši, učinio je tolika čuda. Imajući u vidu da su svi ti manastiri prihvaćeni s oduševljenjem od strane pravoslavnih hrišćana kao i mnogih drugih koji se samo bave pravoslavljem na čist, duhovni način, potvrđuju kolika je žeđ za duhovnim mirom i spokojstvom koje pruža hrišćanstvo. Gospod blagosilja, podržava i širi tu veru čak i u tako udaljenim mestima. Šta drugo da se kaže o sposobnosti Starca, kada se sve samo otkriva odzivom koji je ogroman među američkim narodom. Stotine hiljada ljudi razne starosne dobi, dolaze zahvaljujući Starcu, pokorni, kako bi nadgradili ili postavili temelje za svoj duhovni način života.Zahvaljujući božjoj ljubavi, Starac podiže i tovari teret grehova na svoja pleća u ime čoveka Boga našeg Isusa Hrista, osvećuje, pothranjuje, ohrabruje svesne hrišćane i njihove porodice a sve to kroz taj svetionik hrišćanstva koji obasjava čitavu Ameriku.
 
Nebrojena su čuda koje prepričavaju monasi i monahinje o vaskrsenju ljudskih duša koje su se otrgle grehu i kroz pokajanje, obasjani Hristovom ljubavlju nastavili da žive preporođeni. Naravno da je to iskustvo stekao zahvaljujući poniznosti i slepoj poslušnosti Svevišnjem kroz dugi niz godina i kroz neiscrpnu molitvu, Gospode Isuse Hriste, pomiluj me. To iskustvo nam prenosi sveti Starac kao ravnjenje božje uz blagodat Svete Trojice ka bezbroj nemoćnih duša koje mu sa strahopoštovanjem prilaze.
 
Veza: http://www.orthros.eu/
prevela s grčkog: Brankica Bogdanović
 

Pročitano: 7218 puta