MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BOŽIJE POSREDOVANJE I ČOVEKOVA SLOBODA



 Često se i danas čuje da je Bog nekoga "bacio" u bolest, da bi postao svestan svojih grehova. Ili kako bi to rekli jezikom teologije, čujemo da Bog iskušava ljude kroz nevolje, radi njihovog duhovnog buđenja. U vezi sa tim se govori i o Božijem "urazumljavanju" ili "dopuštenju", koji za krajnji cilj imaju čovekov povratak na put života i vrline, sa kojeg je skrenuo.
 
Ali istovremeno ovo Božije urazumljavanje, tj. korisno posredovanje Boga radi čovekove duhovne dobiti,  izaziva ozbiljan problem kod savremenog čoveka, toliko osetljivog po pitanju slobode. Stvara mu utisak, koji se ne retko pretvara u optuživanje Boga, da je Božije posredovanje usmereno protiv ljudske slobode. Ovu njegovu žalbu često obrazložava sledećim pitanjem: "Pošto je Bog stvorio čoveka slobodnog i istovremeno poštuje njegovu slobodu, kako onda dopušta sebi da utiče u određenim slučajevima na takav dinamičan način na život čoveka, čak iako ima za cilj da ga vrati na ispravan put? Zar prinuda nije poricanje čovekove slobode?".
 
Pitanje, iako se obično završava ovim jednostavnim zaključkom, moglo bi ići u još veću dubinu. Pošto je spasenje za čoveka, prema učenju Crkve, uzrok radosti i sreće, kako je onda moguće da neko oseti ovu sreću, ako se do nje vodi na "prinudan" način? Niko ne može da uživa u nečemu, ako i sam to ne osećam kao nešto lepo, pogotovo  ako mu drugi nametnu da to prihvati kao lepo i da "uživa" u tome! Sreća koju pruža spasenje je voljno dostgnuće podvižnika. U suprotnom ova sreća nije sreća. I nije sreća ne samo onda  kada je proizvod prinude, već čak i kada se nudi kao dar. Jer bez uslova slobode nije moguće shvatiti vrednost dara.
Uz gore navedena razmišljanja, dolazimo do zaključka da ako Bog "ucenjuje" slobodu čoveka, nije moguće da deluje iz ljubavi. Kakva to ljubav može biti, kada lišava čoveka slobode?
 
Ali, Bog ipak utiče na čoveka. Kako se sve ovo može usaglasiti? Drugim rečima, postoji osnova koja je dala povoda za izlaganje ove optužbe. Međutim, optužba je pogrešno postavljena u odnosu na razumevanje ljudske slobode.
 
Prvo, kada se govori o čovekovoj slobodi, ne treba je shvatiti kao slobodu u prostoru delovanja, iako je i ona veoma važna. Istinska sloboda se odnosi na prostor ljudske volje. To jasno vidimo u slučaju kad čovek, iz ideoloških razloga ili zbog ispovedanja vere, biva lišen slobode u zatvoru. Činjenica da je u zatvoru je najveći dokaz da je taj čovek iznutra slobodan. A svakako je mnogo slobodniji nego onaj koji izdaje svoj ideal da bi sačuvao svoju spoljašnju slobodu.
 
Razlikovanje slobode delovanja i slobode volje treba da se utvrdi u samom prostoru volje, da bi se shvatio pravi smisao slobode. Ovde treba praviti razliku između donošenje odluke i uslova za njen izražaj. Donošenje odluke je neka vrsta "dejstva" u prostoru čovekove volje. Ali veći značaj za slobodu predstavlja kako se ta odluka iskazuje (izražava). A ovde se nalazi središte ljudske slobode.
 
Čovek koji je rob (a ko nije!) neke manje ili veće strasti, donosi u vezi toga svoju odluku, bez da ovo znači da slobodno deluje. Da bi gore navedeno postalo jasnije, navešćemo jedan prosvetljavajući primer čoveka koji je rob neke strasti, npr. alkoholizma. Činjenica da mu je data mogućnost da izabere između čaše vina ili čaše vode, pokazuje da ima slobodu delovanja. Ali činjenica da je izabrao čašu vina svedoči o postojanju mogućnost da donese odluku, a istovremeno potvrđuje da ova njegova odluka da stalno bira vino umesto vode, ne znači da slobodno deluje. Drugim rečima, on u suštini nije slobodan.
 
Uz prethodni primer možemo bolje razumeti poznati izvod iz Novog Zaveta, "da svaki koji čini grijeh rob je grijehu" (Jovanovo Jevanđelje 8,34). Prisustvo greha upravo svedoči o odsustvu ili o (ograničenoj) mogućnosti slobodnog donošenja odluku osobe koja deluje.
 
Očigledno je da Božije posredovanje na ovom mestu radi uspostavljanja slobodne volje čoveka pri donoženju odluka, ne može se smatrati kao čin negativnog uticaja na njegovu slobodu, čak i ako sam čovek ne može u tom trenutku da to vidi kao nešto pozitivno.
 
Jaz između pozitivnog Božijeg posredovanja radi uspostavljanja slobode i pogrešnog suočavanja sa tim od strane "oštećenog" daje odgovor na pitanje koliko Bog poštuje slobodu čoveka, ali otkriva i uzrok gore postavljenog pitanja.
 
Urazumljavajuće delovanje Boga prema čoveku sa ciljem da ga vrati sa puta greha, ne predstavlja negativno uplitanje u njegovu slobodu, ali pozitivan čin za njenu obnovu. Činjenicu da ovaj spasonosni uticaj Boga na čoveka ne zarobljava njegovu slobodu dokazuju brojni slučajevi ljudi, koji i nakon Božijeg urazumljavanja nisu promenili način života, a neretko su još više pogoršali svoj grešan način ponašanja. Međutim, nemogućnost da se u prostoru čovekove volje napravi razlika između donošenja odluke i njenog izraza, stvara utisak Božijeg uticaja na čovekovu slobodu. Ovaj utisak zauzvrat dovodi do postavljanja našeg pitanja.
 
Kao zaključak, korisno je napomenuti da Bog apsolutno poštuje slobodu čoveka, čak i u slučaju kada zloupotreba slobode od strane čoveka dovodi istog u mnoge nevolje. Apsolutno poštovanje slobode čoveka od strane Boga proizilazi iz činjenice da je sloboda jedini uslov da bi čovek bude svestan sreće koju mu pruža put koji vodi ka susretu sa Bogom, sa bližnjima i ostalom Božijom tvari.
 
prevod sa grčkog Sanja Pakov
25.avgust 2014.
 
(Ilijas Ant. Vulgarakis, "Hrišćanstvo i svet", izd. Armos, str. 172-175)

Izvor: 
http://www.pemptousia.gr/

Pročitano: 9324 puta