MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

"PUT KA NEBU - STOPAMA STARCA JOSIFA ISIHASTE SPILEOTA (1897- 1959)" - PROTOJEREJA O. STAVROSA TRIKALIOTISA



Starac Josif je od Boga poučen obnavljač i nastavljač isihastičke tradicije svetog Grigorija Palame i mnogobrojnih drugih svetih otaca koji su upražnjavali trezvoumlje, u vreme kada je isihastička tradicija na Svetoj Gori skoro zamrla. Kao što navodi starac Jefrem Filotejski, koji je tada bio mladi monah, izbegavao je razgovor o toj tradiciji sa drugim svetogorskim ocima, da mu ne bi zatrovali dušu. "Na koji način? Govoreći mi da je moj starac u prelesti, da nije na ispravnom putu, da ne živi poput drugih svetogorskih otaca. Zato što je tada većina očeva smatrala trezvoumlje i umnu molitvu opasnim stvarima, izjednačavajući ih sa prelešću. Takve reči bi pomutilie moju veru i poverenje u mog starca, preko milslenog rata" (str. 348). Možda se i danas ponavlja istorija? Zar i dana ne postoje ziloti na Svetoj Gori koji osporavaju savremene svete starce, koje naš narod priznaje i smerno ih moli za zastupništvo pred Bogom?
 
Sa strahopoštovanjem, suzdržanošću i svesnošću o mojoj sopstvenoj slabosti, usuđujem se danas da vam predstavim jednu novu knjigu, za koju verujem da će pružiti duhovno zadovoljstvo hiljadama duša generacije "onih koji traže Gospoda". Radi se o knjizi koja je nedavno objavljena pod naslovom: "Moj starac Josif Isihasta Spileot", koju je napisao starac Jefrem Filotejski, a izdanje je manastira Svetog Antonija u Arizoni SAD, 2008.
 
Kako navodi u predgovoru knjige, protojerej o. Stefan Anagnostopulos, postoje "brojne bedede, zapisi, saveti, ukazivanja i očinske pouke oca Jefrema Filotejkog, koje se odnose na uzorni život njegovog svetog starca, Josifa Isihaste Spileota".
 
Doprinos visokoprečasnog protojereja o. Stefana se sastoji u tome da je "ove vredne svetoduhovne navode oca Jefrema Filotejskog o svetom starcu sam prikupio sa posebnom pažnjom u ovoj knjizi, da bi članovi Pravoslavne crkve upoznali velikog isihastu 20. veka, onog koji je video Boga, podvižnika, nepogrešivog trudbenika umne molitve, koji je ponovo oživio Palaminu tradiciju" (str. 9-10). O. Stefan Anagnostopulos se dve i po godine trudio da oblikuje, poveže i obradi dokumente, koje je sa ljubalju sačuvao starac Jefrem Filotejski. Zahvaljujemo se obojici na ovoj duhovnoj ponudi.
 
Veruje da će ova knjiga postati jedan savremeni spis svetogorskih otaca, veoma koristan za duhovni put koliko monaha, toliko i mirjana. Knjiga nije puna teorije, nije na visokom intelektualnom nivou, već je knjiga u kojoj su sačuvana zabeležena duhovna iskustva starca Josifa Isihaste, ali i duhovna iskustva onih koji su bili duhovno povezani sa njim, kao što je starac Jefrem Filotejski, starac Jefrem Katunakijski, njegov prvi sapodvižnik starac Arsenije, starac Haralampije koji je kasnije postao iguman svetogorskog manastira Dionisijata, kao i mnogih drugih koji su bili udostojeni visokih duhovnih iskustva, uz vođstvo i molitve starca Josifa Isihaste, ali i zbog krajnje poslušnosti, ljubavi i odanosti koje su ukazivali svom starcu.
 
U današnje vreme smo se umorili i presušili od neplodne akademske teologije, od salonske teologije lažene kulture, te poput žednih jelena tražimo istinsku teologiju, koja je plod pustinje, podvižništva, poslušnosti i molitve. Jednu takvu teologiju nam nudi starac Josif u davno objavljenoj knjizi starca Jefrema Filotejskog "Izloženje monaškog opita" (1979), koja predstavlja vrednu zbirku starčevih pisama i poslanica "monasima i mirjanima", kao i ova koju vam danas predstavljamo. Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit Nafpaktosa i Sv. Vlasija, g. Jeroteos Vlahos je napisao za starca Josifa: "Istinska pravoslavna teologija je iskustvo, to je znanje o Bogu koje se daje onome čije su srce i um očišćeni i prosvetljeni. Teologija po učenju svetog Grigorija Bogoslova je: "življenje teorije u praksi", a teolozi su oni koji su videli Boga. U Novom Zavetu se teologija poistovećuje sa proroštvom, a teolog sa prorokom, onim koji prima slavu, tj. onim koji je zajedničar slave Božije. U tom smislu je pokojni starac Josif, kao što je prikazano u knjizi koji smo izložili (misli ma knjigu "Izloženje monaškog opita" koju smo gore pomenuli), jedan teolog koji je spoznao Boga na osnovu svog iskustva i nepogrešivo vodio ljude ka ovom znanju, koje čini istovremeno i zajedništvo čoveka sa Bogom" (izvor sa interneta: htp://www.parembasis.gr, mart 2000).
 
Starac Josif je od Boga poučeni obnavljač i nastavljač isihastičke tradicije svetog Grigorija Palame i mnogobrojnih drugih svetih otaca koji su upražnjavali trezvoumlje, u vreme kada je isihastička tradicija na Svetoj Gori skoro zamrla. Kao što navodi starac Jefrem Filotejski, koji je tada bio mladi monah, izbegavao je razgovor o toj tradiciji sa drugim svetogorskim ocima, da mu ne bi zatrovali dušu. "Na koji način? Govoreći mi da je moj starac u prelesti, da nije na ispravnom putu, da ne živi poput drugih svetogorskih otaca. Zato što je tada većina očeva smatrala trezvoumlje i umnu molitvu opasnim stvarima, izjednačavajući ih sa prelešću. Takve reči bi pomutilie moju veru i poverenje u mog starca, preko milslenog rata" (str. 348). Možda se i danas ponavlja istorija? Zar i dana ne postoje ziloti na Svetoj Gori koji osporavaju savremene svete starce, koje naš narod priznaje i smerno ih moli za zastupništvo pred Bogom?
Duhovni život bez duhovnog vođstva nije moguć. Zato, kada je starac Josifa zajedno sa svojim sapodvižnikom staracem Arsenijem prvi put otišao na Svetu Goru: "Od kraja jeseni 1929 do sredine 1930 su lutali kao beskućnici, bezemljaši, pout drevnih "pastira". Kamen po kamen su pretraživali sve kolibe, sve pećine, sve klisure Svete Gore, pokušavajući da nađu što više mrvica isihastičke tradicije. Istina je, međutim, da je ovog starog hleba skoro nestalo, što je veoma žalostilo starca Josifa. Bilo je naravno mnogo podvižnika, ali su nisu imali dar duhovnog vođstva trezvoumlja" (str.93). 
Ovde savršeno odgovaraju reči himnografa "u pustinjacima se rađa neprekidna čežnja ka Bogu, njima koji su napustili sveta". I zaista mladi Francisko, rođen na grčkom ostrvu Parosu 1897, nije dugo živeo ovim zaludnom svetovnim životom. Njegova pobožna majka je imala viđenje od Boga da njen sin neće još dugo biti sa njom. Božija volja ga je predodredila za druge stvari. Ostaje do punoletstva u porodici, a sa osamnaest godina odlazi u Pirej da radi, gde je kasnije regrutovan u ratnu mornaricu. Posle odsluženja vojnog roka se bavi sitnom trgovinom, kao prodavac u centru Atine.
 
Mladi Francisko proučava žitije svetih iz knjige "Neon Eklogion" Svetog Nikodima Svetogorca i goreći Božanskom ljubavi odlučuje da postane monah. Udostojio se i Božanskog viđenja, kojim ga Bog poziva u novi život.
 
Posle mnogih lutanja, stiže na Svetu Goru u dobi od dvadeset četiri godine. Ostaje neko vreme u blizini bratstva starca Danila, "a potom je živeo kao pustinjak u pećinama, uz strogi post, bdenija, siromaštvo, neprekidno izgovarajući molitvu. Posle dve godine teškog podviga i stradanja, dobivši od Boga svetlost umne i srčane molitve nalik tihom svetlom povetarcu koji se spuštao iz crkvice Preobraženja Gospodnjeg na vrhu Svete Gore, povezao se sa starcem Arsenijem, sa kojim je ostao nerazdvojan do svoje svete smrti" (str. 7).
 
Onda se upoznao sa čuvenim starcem Danilom – isposnikom zatvornikom, veoma ćutljivim, koji je bio bogoslužitelj tokom celog svog života, a od koga je primio blagoslovenu tradiciju neprekidnog pričešćivanja. Ovaj starac "je dobijao toliku blagodat, da je posle liturgije trebalo da prođe sat vremena da bi došao sebi od prevelike Božije blagodati bogosluženja. I čim bi došao sebi, odlazio bi u svoju keliju, kako bi tamo nastavile da mu teku suze satima". Kod ovoga svetog pustinjaka su se ispovedali njih dvojica poslušnika. Uvek je znao detaljno i precizno sve skriveno u njihovim srcima, "tako da je starac Danilo odmah ulazio u suštinu problema i davao im neophodne savete" (str. 66). Od ovog starca je starac Josif preuzeo monaško pravilo i red, koje je kasnije predao svojim poslušnicima, a oni zatim mnogim bratstvima na Svetoj Gori i Grčkoj i van njih.
 
Starac je bio neverovatno uporan podvižik u potrazi i sticanju božanske ljubavi. Zato je ploveći u moru božanske ljubavi uzvikivao: "Zaustavi slatka ljubavi, ovo more tvoje blagodati, jer se moje telo rastapa" (str 8). Sve navedeno nisu bile puke slučajnosti za starca. Prošao je dugogodišnje krvave borbe sa demonima. Držao je bdenija osam do deset sati svakodnevno. Živeo je uz strogi post, uzdržanost i siromaštvo, uz trpljenje bez žalbi. Imao je krajnju poslušnost prema svom novom starcu Jefremu Varelasu i sapodvižniku starca Jefrema, starcu Josifu. "Svim svojim snagama se Francisko predao blagoslovenoj poslušnosti, radeći od srca sve što mu je u moći, da zadovolji starce. Voleo je starce više od sebe samoga. Nije bio poslušan jer je morao, već sa radošću, koja je izvirala iz ljubavi. Jer kad nakoga zaista voliš, onda spontano činiš sve što je u tvojoj moći da ga zadovoljiš" (str. 72). Dve sapodvižika, Francisko i o. Arsenije su živeli kao anđeli, blizu ova dva staraca. "Pripremali su hranu, čistili keliju i radili sve što je potrebno sa radošću i ljubavlju. (...) Toliko ljubav su imali prema starcima, da im je sa usana kapao med. Ni da su im rođena deca" (...) "I nije prošlo dugo da bi se videli plodovi. Zbog poslušnosti, prirodno, veoma im je lako išla molitva" (...) "I zaista, tokom celog tog perioda, Francisku su neprestano tekle suze, navirale su poput reke. I srce mu je gorelo od ljubavi prema Bogu i svom duhovnom ocu" (str. 74). Zato je starac uvek uzdizao poslušnost i smatrao je za najveću vrlinu. Život dva sapodvižika je bio život tišine i molitve, "i po gorama i po pećinama i po rupama zemaljskijem" (Poslanica Jevrejima 11, 38). Pokušavali su kamen po kamen da pronađu sve pećine i kolibe u oblasti Katunakija. Činili su velike podvige, uvek sa blagoslovom njihovog duhovnog oca. Uporedno su svakodnevno proučavali spise svetih otaca, prvenstveno Sveto Pismo, posebno Novi zavet i Psalame, kao i Žitija svetitelja koji "odmaraju um, raduju srce, daruju suze i podstiču revnost za veće asketske podvige" (str. 76). Jedan od starčića, starac Josif se upokojio u Gospodu. Kasnije je na predlog starca Jefrema, Francisko primio monaški postrig i proizveden u velikoshimnika u dobi od dvadeset osam godina (31. avgusta 1925), uzevši ime upokojenog starca Josifa. Godine 1928 se dvojica sapodvižnika sele sa svojim starcem u skit Svetog Vasilija, da bi mogli u većoj tišini da se bave Isusovom molitvom. Morali su da ispočetka izgrade nove kelije sa veoma malo materijala. "Bile su poput kokošarnika (njihovi kelije), vrata i prozori su bili jedno te isto. Ali je pogled odande bio nešto jedinstveno" (str. 86). Posle upokojenja starca Jefrema, dvojica poslušnika su nasledila kao najveće blago i zaštitu, blagoslov svojih staraca. Josif je u dobi od trideset dve godine postao uobičajen starac. Posle upokojenja starca Jefrema, dvojica poslušnika su se predala još većoj borbi: postu, bdenijima, molitvi. Njihova glavna briga je bila umna molitva. Godine 1938 su se preselili u pećine na liticama Male Svete Ane. U jednoj od pećina je bila crkva Jovana Krstitelja. Tamo su oblikovali prostor, izgradili kelije i ostali da žive u pećini do 1947. Godine 1951 su se preselili u novi skit, u kolibu Blagovesti presvete Bogorodice. Put za nebesku domovinu starca Josifa je usledio 15. Avgusta, na dan Uspenja Presvete Bogorodice, kako ga je bio obavestio sam Bog.
 
Nećemo se više zadržavati na više biografskim - spoljnim podacima o životu starca Josifa, ali ćemo pokušati da uopšteno prikažemo duhovnu biografije starca, koliko god je to moguće. Ali pre nego što nastavimo, ostavimo neka nam ga starac Jefrem  rečito opiše: "Bio je nizak rastom, umereno razvijen i imao je velike, mirne, plave oči. Nekada smeđa kosa mu je posedela, jer tada je imao već pedeset godina. Uprkos tome što se nije češljao, niti sekao nokte, niti negovao telo, njegova pojava je zračila nekom čudnom blagodati, nečim sjajnim i slavnim, da bi neko pomislio da je car! Pošto se nije nikada kupao, neki posetioci bi očekivali da zaudara, ali bi bili iznenađeni time što ne samo da nije zaudarao, nego je širio oko sebe prijatan miris. To je bilo nešto natprirodno, imajući u vidu da je uvek naporno radio i veoma mnogo se znojio. Njegova pojava je bila veoma prijatna. Čim bi ga pogledao, ispunio bi se mirom. Kao što je van sebe zračio mirom, imao je mira i u sebi. Lice mu je bilo radosno" (str. 226). Isti osećaj je imao neko ko je upoznao upokojenog starca Jakova Calikisa, ovaj mirisni cvet Božije blagodati. Bio je blag i prijatan prema svima. Teško bi se mogao odvojiti od njega. Izgledao je nebeski, božiji, pun istinske blagodati. Vidite, osobine Božije blagodati su zajedničke za Božije izabranike.
 
Zamislite starca Josifa, strogog podvižnika, čoveka koji je iznad svega voleo tišinu i molitvu, da govori radi koristi braće. Ko ne bi želeo da stoji i da ga sluša? Evo jednog lepog opisa: "Njegove besede su bile pune blagodati. Kada je govorio, želeo bi da ga neprekidno slušaš. Mnogo toga je imao da nam kaže, jer je upoznao mnogo starih monaha. Živa tradicija. Mogli bismo napisati jednu novu knjigu svetih otaca". A njegov krajnji cilj: "Pa tako nas je bio podržao, tako nas je bio ojačao, utvrdivši našu veru i pripremivši nas za arenu duhovne borbe" (str. 298). Kao iskusni duhovni otac, posmatrao je diskretno svakog člana bratstva. Znao je karakter i sposobnosti svakog. Ništa nije moglo da mu izmakne. Ostavio bi te da padneš i povrediš se, da bi posle intervenisao kao iskusni duhovni lekar i nožem očšistio ranu, da bi uklonio gnoj. Ako si želeo da ostaneš u njegovom bratsvu, morao si biti savršeno poslušan. Ako nisi bio raspoložen da slušaš i još više da primenjuješ savete lekara, zašto si onda došao kod njega. "Zato što je prošao sve i isprobao se u svim podvižniškim borbama, tačno je znao kako se privlači i održava Božija blagodat" (....) "Dolazili su mnogi i zadobili veliku korist od starca, ali su skoro svi posle otišli. Dolazili su obrazovani, koji su završili velike škole i imali visoke položaje, ali čim bi ih starac ubacio u peć poslušnosti, uprkos njihovoj dobroj volji, odlazili bi. Niko nije mogao ostati pored starca, ako prvo nije otpisao sam sebe iz života, zato i njegovo bratsvo nikada nije postalo veliko. Često je govorio: "Želim da stvorim monaha, istinskog monaha! A nikako razvodnjenog" (str. 183).
 
Istina je da je starac imao veoma strogo pravilo, zato si trebao da pokažeš savršeno samoodricanje, ako si želeo da ostaneš pored njega. Ali ako bi to postigao i ostao, istinski bi zadobio raj. Zato je i o. Jefrem Filotejski, kada je decenijama kasnije posetio napuštenu keliji starca, sa vidnim uzbuđenjem i uz reku suza govorio svojoj pratnji: "Vječnaja pamjat! Vječnaja pamjat! Zasitili smo se Božije blagodati! Zasitili smo se Božije blagodati ! Ovde sam tri godine pored starca Josifa pio vode, vode iz raja" (str. 182). 
 
Ali da bi se zasitio Božije blagodati, poput starca Jefrema, morao si "da daš krv i primiš Duha" kako kažu sveti oci. Put blaženog života isihasta nije prekriven ružama, već trnjem. To je krvavi put. Mučenički život. U pustinji nema utehe koju pruža jedan organizovan opštežiteljski manastir. Reč udobnost je izbrisana iz rečnika pustinjaka. Da bi došla nebeska utehu, treba da zaboraviš ljudsku. Porcija njihov proste hrane je minimalna. Voda ne postoji. Sve što im je trebalo su donosili na svojim plećima iz daljine. Nošenje im je bilo svakodnevno zanimanje. Kuvali su napolje na vetru i kiši. Da besni vetar i gasi im vatru, da rasipa hranu nizbrdo. A da si bolestan od gripe i da treba da izađeš na stene i pod ledenim vetrom da opereš nekoliko limenih tanjira. "Za tanjire je starac imao jednu originalnu higijensku naviku. Kada bi završili obrok, sipali bi vodu u tanjire i koji god ostaci jeli bili u njima, popili bi ih" (str. 256). Od ostataka hrane nismo ništa bacali. Morali smo sve pojesti, čak iako je bilo prokislo ili se bilo ucrvljalo. Usled nedostatka vode su umivali lice suzama. Težak život, reći ćete. Ali evo zaključka: "Živeli smo kao pećinski ljudi, ali nas je pokrivao Bog i nismo osećali poteškoće. Naš život je bio mučenički, ali blagosloven" (str. 257). Starčev izbor nije bio po prinudi, već je bio svestan. Želeo je da monah bude jednostavan, asketa, sa veoma malo stvari, bez imovine. Starčevo učenje je bilo: "Kada je neko u oskudici i trpi, tada mu dolazi blagoslov od Boga".
 
Podvižništvo se nije ograničavalo samo na spoljašnje, što je teško samo po sebi. Evo kako opisuje vršenje molitve: "Obično su upražnjavali Isusovu molitvu stojeći, da bi savladali poslanost, otprilike 7-8 sati, te su sa apsolutnom koncentracijom, smirenjem i skrušenošću uranjali svoj um u srce. Zatim bi činili poklone (metanije), oko 3.500 metanija svaki od njih, a ako je bilo hladno još više! Jer su retko uključivali peć, da ih san ne bi savladao. Nakon metanije je sledilo neophodno monaško pravilo uz brojanice" (str. 67).
 
U ovom trenutku moram da naglasim da je starac, tj. bolje reći njegov skriven život, postao poznat kroz njegov odnos sa drugim ljudima, koji su sačuvali relevantne podatke. A ti ljudi nisu drugi, već poslušnici njegovog bratstva. Jednog bratstva  koje je bilo usaglašeno ka duhovnim ciljevima koje je postavio starac. Jedno bratstvo ujedinjeno i puno ljubavi, iako su veoma malo razgovarali među sobom da bi izbegli  praznoslovlje. Ali je bilo ujedinjeno jer su se molili, jer su ih molitva i poslušnost starcu sačuvali. U ovom blagoslovenom bratsvu nije bilo prostora za đavola da uđe, zato što su mu ukinulii sva prava, sledeći duhovi put koji su zacrtali starčevo iskustvo i diskrecija.
 
Glavna briga ovog blagoslovenog bratstva je bila molitva. "Sve se pokretalo oko ove ose. I podvig i tišina i rad, pa i izučavanje i poslušnosti su imali za cilj da se molitva, a posebno upražnjavanje umne molitve vrši na najbolji i najplodniji način. Dnevni program bratstva je određivalo svakodnevno višečasovno bdenije. Ustajali bi po zalasku sunca i pili samo jednu kafu da bi im pomogla pri umoru bdenija. Slabiji su mogli uzeti koji zalogaj da bi ih ojačao. Starac i o. Arsenije su kao stariji obično upražnjavali više podvižništva i molitve, davajući primer mlađima. Uzimali bi blagoslov od starca i bez da razmene ijednu reč između sebe, odlazili bi u svoju keliju.
 
Ovde vredi setiti se saveta našeg Gospoda: "A ti kad se moliš, uđi u klijet svoju, i zatvorivši vrata svoja, pomoli se ocu svojemu koji je u tajnosti; i otac tvoj koji vidi tajno, platiće tebi javno" (Jevanđelje po Mateju 6, 6). Tu su dakle u svom "klijetu" davali najbolji deo sebe Bogu: "Posle ustajanja smo morali veoma paziti na naša čula, da posvetimo "vrhunac" svog uma molitvi. Niti razgovora, ni razmišljanja, ničeg" (str. 267). Sledili su  način molitve koji ih je naučio starac i na taj način dolazili do predanosti, skrušenosti i pokajanja, a "odmah nakon skrušenosti i uniženja srca bi počinjali sa Isusovom molitvom" (str. 268).
 
Starac bi kao duhovni vođa dao znak i molitva bi počela. Sam je za sebe govorio: "Isusova molitva je za mene je kao nečiji zanat, bavim se njome tokom svih ovih trideset šest i više godina", odnosno tokom svog celokupnog monaškog života (str.  269). Ali, možda će se neko zapitati: "Zašto toliko molitve i bdenija, zar nije dovoljna jedna Trisveta pesme, molitva "Verujem" i još neke druge kratke molitve iz Molitvenika ili čak naše lične molitve? Istina je da smo negde izgubili korene naše pravoslavne tradicije, očigledno pod uticajem zapadnog načina duhovnog života, čak i u duhovnom. Ali svetogorsko bdenije, a naročito ovo "svesno bdenije" koja se služi na planinama i u pećinama Svete Gore daje posebnu blagodat i bogate plodove: "Svesno bdenije uz suze, rađa duševnu molitvu, puni srce radošću, čini um lakim, dajući mu krila da se vine u umne visinama i različita viđenja, kojim se obogaćuje duša riznicom Božanskih znanja. Ali ako monah, ali i svaki hrišćanina zanemari bdenija zbog nemarnosti i nereda, ostaje lišen plodova ovakve molitve Bogu. Njegovo srce ostaje prazno i lišeno radosti, a um pomračen i pun nečistih misli. Ovakvo nezadovoljenje duše Božijom blagodati je gura ka osuđivanju drugih, praznoslovlju, lenjosti, drskosti, za koje duša misli da se tako prazni, ali koji je na žalost truju, sa nepredvidljivim ishodom" (str. 293).
 
Jednom mi je jedna gospođa priznala da teško može da zaspi noću, pa je stalno bila bezvoljna, neznajući šta da radi. Tada sam joj savetovao da čita crkvene knjige i da se moli uz brojanice. Posle nekog vremena je došla da mi se zahvali, jer je ispunila Božijom blagodati "prazne" večernje sate, pa se čak imala i veoma iskrenu i svesnu ispovest.
 
Danas ljudi, a posebno mladi ne idu na bdenija, već u noćni provod, pa misle da će im je ovo poslepoponoćno rasipanje zadovoljiti njihovu unutrašnju nezadovoljenost. Danas su mladi puni ljutnje, pa se "prazne" ne samo u noćnim klubovima, već i na ulicama, barikadama i protestima. Dežuraju noću okupirajući škole, kao dežurne apoteke, a dušice su im poremećene i prazne. Pomislimo ponekad na ovu decu, izgovorivši jednom "Gospode pomiluj" i pustivši ponekad neku suzu. Nažalost, ove godine u Atini, ali i u drugim gradovima smo imali krvavi Božić. Starac Josifa koji ima smelost pred prestolom Božijim, neka se pomoli se za ovu decu, za njihove roditelje, za celo grčko društvo.
 
Ako mi današnji Grci nešto dugujemo starcu Josifu, to je prevashodno njegov doprinos obnavljanju i raspirivanju tradicije umno - srčane molitve. Najbolje zvanje starca Josifa bi mislim bilo "Učitelj umne molitve". Negovanje Isusove molitve nama neupućenim izgleda kao nešto nepristupačno i nedostižno. Međutim, za one koji su živeli pored starca, bilo je  sastavni deo njihovih života. Govoreći "Gospode Isuse Hriste, pomiluj me", primenjivali su zapovest apostola Pavla koji je rekao: "Molite se bez prestanka" (Prva poslanica svetog apostola Pavla Solunjanima 5, 17). Izgovarali bi molitvu neprekidno gde god se nalazili: u crkvi, u keliji, pri rukodelju, za vreme čestog nošenja stvari iz daljine, svuda. Ispunjavali su sa savršenom tačnošću želje njihovog starca. Ali, svaki je početak težak. Tako nam starac Jefrem Filotejski priča kako mu je bilo veoma teško u početku: "U početku sam imao mnogo poteškoća u molitvi. Nisam uopšte mogao da izgovorim Hristovo ime. Mislio sam da mi se pomutio um, nisam mogao da pokrenem unutrašnje misli. Ni "Gospode" nisam mogao da izgovorim. Trudio sam se svom svojom snagom, ali nisam napredovao. "Šta mi se sada dešavalo?". Starac mi je rekao: "Nemoj se brinuti, dete moje. Samo istraj ovde. Udaraj i prelomiće se. To je ljuska. Ako pukne ljuska starog čoveka, poput semena u zemlji koje počinje da klija, probija koru suvog zemljišta raste. A ako isklija, izrašće, procvetaće i doneti plod. I onda ćeš biti srećan uživajući plodove Duha Svetoga... a porašće ti apetit za još brojnijim plodovima i duhovnim zadovoljstvima" (str. 231).
 
Poslušnik početnik ima poteškoća. Pada, ali ga kao malo dete podiže starac i ponovo pokušava. Diskretno vođstvo učitelja je neophodno. Starac nije imao običaj da mnogo govori o Isusovoj molitvi. Davao je neohodne savete kroz praksu. Nije bio kao što narod kaže: "Učitelju druge učiš, a pravila se ne držiš". I poučavao je i pridržavao se veoma strogo pravila, a iz iskustva je savetovao: "Njegov stav je bio "idi napred a ja te pratim". I reč je postajala praksa. Uz njegov blagoslov smo se trudili u molitvi. I bilo je vreme kada smo tri, četiri ili pet sati upražnjavali umnu molitvu, pognute glave i uma zaronjenog duboko u dubinu duhovnog srca. Ponekad sam podizao glavu da uzmem vazduha, ali me je slast vukla nazad u srce! Moja duša ju je okusila i rekla: "Ne traži ništa drugo, to je to. To je dragoceno nebesko blago. Uživaj u njemu." Istina je! Mnogo puta su mi molitve starca pomogle da steknem duhovni osećaj Božijeg prisustva. Ali mi mlađi nismo mogli se dostignemo duhovne letove visokoletača starca Josifa" (str. 277, 278).
 
Starac je stalno savetovao: "Tišina i Isusova moliva". Tako je rad bio blagosloven, osvećivali su se usta, jezik, srce, prostor, vreme, ceo čovek. "Monah koji neprekidno izgovara Isusovu molitvu se naoružava takvom Božijom snagom, što ga čini nedodirljivim za demone, jer ih molitva opaljuje i bičuje" (str. 279). Starac je naglašavao da poslušnost donosi molitvu čoveku, a ne obrnuto da molitva donosi poslušnost. Tako je starac Jefrem Filotejski, tada mlad monah, koji je bio u strogoj poslušnosti govorio: "Starče, uz ovu molivu mi teče reka suza iz očiju, a u srci mi gori jedan plameni za Hrista" (str. 170).
 
Ovde treba naglasiti da Isusova molitva nema egocentričan karakter, već "pomiluj me" obuhvata značenje cele ljudske prirode, ceo svet. Ali da bi Isusova molitva donela plodove, treba da pronađe odgovarajuće tlo. Starac Josif je mogao da razlikuje koje osobe imaju dobru volju i plodno tlo da izraste blagodat Božija. Tako jednom, kada je video oca Joanikija, koji nije pripadao njegovom bratstvu, video je očima svoga uma da je ovaj "dobro dete" i rekao u sebi: "Hajde da naučimo umnoj molitvi ovog monaha". I taj monah koji do tada nije okusio ove nebeske stvari, je slušao sa pažnjom i poslušnošću jednostavne savete starca. Dobio je saglasnost i od o. Ananija, duhovnog oca monaha Joanikija, te počeo da ga poučava Isusovoj molitvi. "Tako kada je o. Joanikije bio sam u čamcu, u samoći i tišini noći na pučini mora, neprekidno vikao Isusovu molitvu: "Gospode Isuse Hriste… Gospode Isuse Hriste..." Uskoro je molitva počela da lako teče i da mu stvara toplinu u srcu, pa se tako ovaj mlad monah svom svojom dušom predao ovom blagoslovenom radu. Tako je dakle ovaj monah naučio i primio umnu molitvu od starca Josifa, jer je bio čist. Postao je  jedan od najboljih monaha skita Male Svete Ane, a njegovo ime pamte svi stari oci" (str. 210). Ovaj monah se razboleo od tuberkuloze. Starac je bio uz njega svo vreme. Svojim podvigom, ali i molitvama starca Josifa je osvojio jedno prelepo mesto u Hristovom naručju, čije ime je izgovarao sa tolikim žarom... (str. 210).
 
Starac Josif nije nikada smatrao blagodat Isusove molitve za nešto što isključuje sve drugo. Veliki značaj je davao i Božanstvenoj Liturgiji, tajni nad tajnama. Prvobitno je njegovo bratstvo išlo na Svetu Liturgiju svake subote i nedelje, kada su se i pričešćivali. Kasnije, kada je bratstvo steklo sveštenike, služili su Svetu Liturgiju svakodnevno. Starac je veoma voleo da se često pričešćuje. "Bio jedan od retkih Svetogoraca, koje su bili za često pričešćivanjae" (str. 378). Iako sam nije služio kao sveštenik, udostojio se čudesnih viđenja". Jednom se obratio starcu Jefremu Filotejskom, koji je tada bio đakon: "
- Mališa, da li si video onoga što je stajao pored tebe?
- Koga starče?
- Kada si napolju kadio pratio te je jedan anđeo sa svećom. On je išao napred, a ti si kadio. Zar ga nisi video?
Starac je video, a ja ništa!!! Opet, kada smo drugi put služili o. Haralampije kao sveštenik i ja kao đakon, prilikom osvećenja Svetih Darova, starac je ušao u oltar. A nakon što smo odslužili Svetu Liturgiju, rečima koje nismo mogli da shvatimo nam je rekao:
- I ja sam učestvovao u tome što ste tamo unutra radili.
- Šta to starče?
- Pa što ste služili. Tamo unutra ste anđeli, a ne obični ljudi. Čim sam ušao, zahvatila je i mene ta Božija blagodat" (str. 378).
 
Starac je bio nemi posmatrač svega. Bio je, da tako kažem, trener sveštenika koji su služili u skromnoj crkvici naše kolibe. Pre Svete Liturgije je prethodilo lično monaško pravilo sa celonoćnim bdenijem, umnom molitvom, pokajanjem, suzama. Pogodno tlo za to je stvorio i otac Jefrem Katunakijski, koji je imao viđenja žive blagodati: "Često bi za vreme Svete Liturgije o. Jefrem gledao živu blagodat, opipljivu, kako ispunjava celu crkvu. Zato je na osnovu iskustva govorio: "Sveti Duh nije vidljiv, ali je Njegova blagodat vidljiva." " (str. 177).
 
Starac Josif je bio, kao što smo rekli na početku, teolog iskustva i blagodati. Međutim, zbog siromaštva ljudskog rečnika nije mogao da opiše svoja iskustva o nestvorenom, koja je doživljavao, da nam ispriča tajne mistične teologije. Zato što je i sam iskusio takve natprirodne doživljaje, mogao ovaj otac trezvoumlja, prosvetljen Svetim Duhom, da napiše: "Istinski monah, kada u poslušnosti i tišini pročisti čula i umiri um, kada pročisti svoje srce, onda prima blagodat i prosvetljenje znanja i sav postaje svetlost, kao i sav njegov um, sav razum, i postaje izvor teologije, i ne može da izdrži snažni tok reke blagodati, koja izvire poput vira i rasipa oko sebe mir i potpuno umrtvljuje strasti u celom telu. Srce mu gori od Božije ljubavi i viče: "Zadrži, moj Isuse, talase Tvoje blagodati, jer se topim poput voska" (iz njegovih poslanica, str. 302). Isti doživljaji koje je opisao u prethodnom izvodu iz pisma, karakteristični su i za njega samog: "Mnogo puta, kada bi izašao posle dugog bdenija uz Isusovu  molitvu, lice bi mu bilo izmenjeno i sijalo bi, a ta svetlost u kojoj se neprekidno kupala njegova duša, s vremena na vreme bi vidno obuzela i njegovo telo. Starac je bio učesnik Nestvorene Svetlosti i imao je Božija viđenja" (str. 303). Starac je prevazišao stepene očišćenja i prosvetljenje i dostigao je krajnji stepen, oboženje.
 
Dakle ovaj nebobedivi duh, ovaj nasilnik prirode, ova čist sasud blagodati, nije ostao nepošteđen od napada nepomjanika. Već smo rekli o kleveti da je navodno u prelesti zbog umne molitve. Kao isihasta je imao jedan strog program, koji je pokušao da održi sa apsolutnom preciznošću. Iako je obavestio druge kada može da ih primi, neki su se sablaznili i počeli da šire optužbe da je starac u prelesti. Starac je video da je iza svega ovoga đavo, pa se prema njima odnosio sa očinskom ljubavlju: "Bio je veoma oprezan prema onima kojii su se sablažnjavali, da ih ne osudi, već bi govorio: "Neka govore protiv mene, takve oči imaju, tako vide. Nisu krivi ljudi, njihove oči ne vide dobro." " (str. 199). Čak je i duša Vasilija Velikog bila dirnuta zbog bola koji izaziva kleveta, a tuga zbog klevete je ganula njegovu čistu dušu. Rekao je jednom prijatelju: "Trepa da sve pokrijemo, treba da sve istrpimo i da ostavimo naše opravdanje Gospodu, koji nam neće okrenuti leđa, jer "ko čini krivo ubogome, sramoti Stvoritelja njegovog; a poštuje Ga ko je milostiv siromahu." " (Priče Solomonove 14, 31; str. 192-194).
 
Naravno, iza svega ovoga se zapravo krila podla strast zavisti, kao što su priznali preostali stari oci. Čak je i starac Pajsije bio žrtva ovakvih, iako ih nije upoznao, mada je to veoma želeo. Kasnije, kada je shvatio šta se desilo, čitajući knjigu "Izloženje monaškog opita", govorio je sam sebi: "Šta izgubih, šta izgubih!". Čak je i mitropolit stigao do toga da usvoji optužbe moralne prirode protiv starca. (str. 105).
 
Najveće iskušenje za starca, koje ga je veoma bolelo, bilo je kada su oci skita Male Svete Ane odlučili da ga oteraju, zbog gore navedenih optužbi da je u prelesti. Starac je našao utočište gde drugde nego kod naše slatke Majčice, naše Presvete Bogorodice: "
- Oprosti mi moja Majčice, u svom neznanju te žalostim. Nemoj me ostaviti.
Tada je čuo njen blaženi medeni glas:
- Zašto očajavaš? Položi svoju nadu u mene." (str. 206).
"Od tog trenutka je Presveta Bogorodica Gospa prosvetljavala starešine skita, koji su bili protiv njega, da pokažu strpljenje... Iako su posle prestali da ga proganjaju, optužbe i žalosti su sledile jedna za drugom" (str. 207).
 
Iskušenja koje je podneo starac, podsećaju na iskušenja Svetog Nektarija. Ali Gospod ne ostavlja svoje izabranike. Štiti ih i jača: "Oni koji se uzdaju u Gospoda, su poput gore koja se ne može pomeriti i sigurni su od napada demona Veliara" (lestvica drugog glasa). Međutim, iako starac nije pao niti se obeshrabrio od ovih jakih udaraca đavola, ipak ove užasne optužbe nisu ostavile netaknutim njegov unutrašnji svet, pa je pun bola u duši pisao svojoj sestri: "Znaš li šta znači da ne uznemiravaš druge, a da te drugi uznemiravaju? Da ne kradeš, a da te pokradu? Da blagosiljaš, a da te proklinju? Da budeš milostiv, a drugi nepravedni prema tebi? Da ih pohvaljuješ, a oni da te osuđuju? Da dolaze bez razloga da te kontrolišu, da ti celog života govore da si u prelesti? I nek znaš da nije kao što kažu. I nek vidiš onoga nepomjanika koji ih pokreće da te kušaju. A ti da plačeš i kaješ se jer si uzrok svemu tome" (str. 202).
 
Starac je sa bistrim očima svoje osvećenog duše video kretanje iskušenja, primećivao je lukave duhove. Žalio je, što je prirodno, što je nepravedno optužen, ali nikada nije imao želju da uzvrati, da se oduži. Sledio je primer svog voljenog Isusa, čije je ime stalno izgovorio: "Koji ne psova kad ga psovaše; ne prijeti kad strada; nego se oslanjaše na onoga koji pravo sudi" (Prva saborna poslanica svetoga apostola Petra 2, 23). Okretao se svom blagoslovenom utočištu, molitvi,  te je odatle crpeo snagu i blagodat, jer bi kao čovek pokleknuo. Znao je iz iskustva: "Jer oči Gospodnje gledaju na pravednike, i uši njegove na molitvu njihovu; a lice Gospodnje na one koji zlo čine, da ih istrijebi sa zemlje" (Prva saborna poslanica svetoga apostola Petra 3, 12).
 
Kako je dakle moglo ovo čisto zlato koje je prošlo kroz strašnu peć iskušenja da se ne prosvetli i da ne pomogne onima koji su imali potrebu? Ono što je apostol Pavle rekao za Hrista, srazmerno važi i za našeg mnogostradalnog starca Josifa: "Jer u čemu postrada i iskušan bi u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju" (Jevrejima poslanica svetoga apostola Pavla 2, 18). Tako je pomagao kao duhovni otac ne samo svoje bratsvo, već i svakog čoveka koji je tražio duhovnu podršku. Stekao je dar prozorljivosti i koristio ga je na odgovarajući način pri svetoj tajni ispovesti: "Starac Josif je bio veoma iskusan. Kada bi ga posećivali tokom noći radi ispovesti, često je sam uzimao inicijativu da nam detaljno objasniti naš problem i da nam da rešenje, pre nego što bismo mu opisali ono što nas brine! Znači, poznavao je  naše unutrašnje stanje i objašnjavao nam šta je uzrok tome i kako da se suočimo sa tim, bilo da su to misli ili strasti ili energije Božije blagodati. Nije imao potrebu da pita i da analizira probleme da bi dao odgovor. Jednostavno, čitao nam je misli. Jer je sa jedne strane imao veliko podvižničko iskustvo, a sa druge strane je imao blagodat prozorljivosti. Divim smo se koliko je dobro poznavao naš unutrašnji svet, koji smo mi sami opisivali sa teškoćom! Međutim, obično nije jasno pokazivao da čita naše misli. Naravno, mi ništa nismo krili od njega, ali i da smo želeli, ne bi mogli, zato što nam je on to sve govorio" (str. 244).
 
Starac iz mnogo ljubavi rado davao savete ili lično ili putem pisama. Čak je i poslednjih dana svog života, mada sam nije mogao da piše rukom, diktirao je drugima pisma, te ih je slao napaćenim ljudima. Kada bi neko patio, starac bi patio sa njim i veoma često bi plakao, doslovno primenjujući ono " i plačite s plačnima" (Rimljanima poslanica svetoga apostola Pavla 12, 15).
 
Nekad se starac ponašao grubo i strogo ukorevao članove bratstva, imajući naravno razloga. Starac Jefrem Filotejski je samo dva puta čuo starca da ga oslovljava njegovim imenom. Uobičajene bi ga starac oslovljavao sa "Mali", "Mališa" i sl. Veoma je karakterističan, a i poučan slučaj sa o. Haralampijem. Kada je u početku o. Haralampije došao kod starca, ovaj je počeo sa uobičajenim grubostima (po svojoj mudrosti i svom svesnom znanju): "Počeo je, dakle, starac da oslovljava Haralampija sa različitim epitetima. Na primer, imao je običaj da kaže: "Dolazi bre ovamo!". Iskušenik Haralampije je u početku govorio u sebi: "Bre? Zašto bre? Zar nemam imena?. Radio sam sa mirjanima u opštini i nikada nisam čuo da mi govore na ovaj način. Uvek su mi se obraćali u množinu: Šta radite gospodine Galanopule? Ili bi mi govorili "hvala vam", "molim vas". Ovde do sada nisam čuo ni jedno "hvala" niti "molim". Čudni ljudi!". Ali, nakon ispovedanja misli, starac mu je otkrio njegovo celokupno unrašnje stanje: "Dakle, u svetu si bio podvižnik, jel? Postio si, išao na bdenija, podvizavao se, bio oštrouman, radan, pošten! A od svega toga, šta si postigao? Da nam ovde doneseš gomilu sujete, sebičnosti i samopouzdanja. Sada kada te niko ne hvali, nije ti više dobro, zar ne?" "(str. 367, 368). Ova taktika starca je trebala da dovede mladog poslušnika u sigurnu luku smirenja. Koristio je sva raspoloživa sredstva na pedagoški način za dobrobit svoje dece: "Strogost je imala za cilj očišćenje od naših strasti i da se naši umov ne pogorde" (str. 288.). Ovo je u suštini veoma mudra taktika. Njegovo srce je bilo puno ljubavi.
 
Ali pri ispovest je bio potpuno drugačiji: "Iako je starac bio neverovatno strog prema nama tokom dana, u vreme ispovest je bio pun ljubavi i na blag način nam objašnjavao nam zašto smo napravili neku grešku, koji su uzroci do toga doveli... " (str. 243). Starčeva ljubav se izlila, nekoliko dana pre njegovog upokojenja, u pismu o. Jefremu Katunakijskom: "Srce moje božansko i sveto, moja drago čedo o. Jefreme, imaš moju očinsku ljubav. Imaš svu moju ljubav, imaš moj blagoslov... " (str. 430).
 
Starac Josif se nije išao po lekarima, niti je koristio lekove. Sve je prepuštao Božjim rukama. Ali na kraju života je bio popustljiviji. "Ti si bolešljivo dete (govorio je starcu Jefremu Filotejskom). Ići ćeš kod lekara. Nemoj gledati šta radimo i verujemo ja i otac Arsenije. Ti si slab. Ako ti zatreba lekar i lekovi, treba da ideš. Ova lekcija koju nisam naučio toliko godina, sada sam naučio u svojoj starosti. Sada kada mi je kraj, vidim da moram da budem popustljiv prema lekarima i lekovima" (str. 266). Sve ove muke su ga snašle. "Stigao je do toga da mu celo telo bude jedna rana" (str 406). Tek na kraju svog života, otišao je sa svojom bratijom u mesto gde je bila blaža klima (u novi skit). Tada su smanjili i preteran fizički trud da bi mogli da efikasnije upražnjavaju Isusova molitva. Dopustili su tada sebi jednu malu utehu, prestali su da jedu isključivo hranu bez ulja (stalni strogi post), jer je starac shvatio da mlađa generacija nema snage za neprekidni post. "Tako smo počeli da jedemo po malo hrane na ulju u odgovarajuće dane, čak i sir i ribu, ako smo imali" (str. 406). Starac je iz iskustva naglašavao potrebu pronalaženja duhovnog vodiča, da bi se uz što manje telenih napora primenjivalo jedno "strogo pravilo za molitvu i uzdržanost". Vidiš, nikakvo odstupanje od duhovnog, već jedan diskretan manevar, jedna popustljivost, da bi se što bolje radilo na duhovnom. Starac se odmarao uz novo pravilo koje se primenjivalo u novom skitu, zbog čega je ovaj strašni podvižnik napisao u jednoj poslanici: "Živimo veoma dobro, uz Božiji blagoslov. Imamo i jedan čamac za ribarenje (za članove bratstva na tom poslušanju). Hvataju ribe, školjke, ježeve. A Josif je kapetan čamca. Ali opet je od svega najvažnija umna molitva. Ponovo žalost i suze. Ponovo trezvoumlje i viđenje. Bog nam daje mnogo duhovne milosti!" (str. 407).
 
Međutim, ovaj prijatni život nije, kako se čini, dugo trajao. Starac, iako je imao šezdeset godina, izgledao je kao čovek od sedamdeset pet godina. Bolesti su ga mnogo mučile. Kraj mu se izgleda približavao. "Imao je dve ozbiljne bolesti: antraks (kožnu bolest) i srčanu insuficijenciju, koje su jedna za drugom izazvale kraj njegovog zemaljskog života" (str. 42.). Imao je trezven odnos prema bolestima. Bio je potpuno svestan svog stanja. Savest mu je bila čista i izglađena: nije ga ničim opominjala. Želeo je da umre, "imajući želju otići i s Hristom biti, koje bi mnogo bolje bilo" (Filipljanima poslanica svetoga apostola Pavla 1, 23). Shvatio je da je bolest bila poziv od Boga: "U suštini je od Boga", govorio je, "predajem se u ruke Gospodnje" (str. 431). Nije drhtao pred činjenicom da je smrt blizu. Bio je spreman. Ceo njegov život je bio neprekidna priprema za smrt. Okusio je Carstvo Božje već u ovom životu, zato je i mogao da na osnovu ovog znanja napiše: "Smrt, koja je za mnoge velika i strašna, za mene je odmor, jedna slatka stvar, koja čim dođe odmoriće me od žalosti u ovom svetu. I očekujem je svakog trenutka. Zaista je velika, ali je velik i podvig da neko podigne teret ovog današnjeg sveta, gde su svi traže jedni od drugih da im sve ispune. Zbog toga i svega drugog sam se potpuno premorio. Molim Boga da me uzme da se odmorim" (str. 417).
 
Veoma su dirljivi pokušaji njegovih voljenih duhovnih čeda da ga održe u životu. Čine svaki ljudski napor. Starac Jefrem, tj. "Mališa", juri da nađe lekara. Svi neprekidno bdiju, na smenu, pored njegovog uzglavlja. Pokušavaju da sakriju jecaje, mole se, neprekidno izgovaraju Isusovu molitvu, koju ih je naučio voljeni starac. I sam to shvata i govori: "Moje bratstvo plače, i čak i da želim ili ne želim, ne daju mi da umrem" I dalje nastavlja: "Braća se ne smiruju. Traže da me ožive" (str. 431). A kako da se smire. To su bili izražaji njihove ljudske zahvalnosti prema čoveku, preko kog su osetili živo prisustvo svetog Boga u sebi. Čoveku koji je pokušavao tokom celog svog života da im preda raj koji je nosio u sebi. Pokušali su da ga na svaki način odmore, pre svega sa svojom poslušnošću i izvršenjem njegovih zapovesti. Takođe su vrlo karakteristične reči koje je rekao "najgorem i najbeskorisnijem" (str. 433), kako je nazvao starca Jefrema Filotejskog, pre svog blaženog upokojenja starac Josif: "
 
- Kako si me ti odmorio dete moje, da i tebe Bog odmori. Pa, to je za mene najveća sreća!
I onda sam pitao:
- Starče, hoćeš se sada pomoliti i za mene?
- Dođi ovde čedo moje i sagni glavu.
 
Zagrlio me je, naslonio moju glavu na njegove grudi i stavio ruke preko nje. Prekrstio me je, prekrstio me je, prekrstio me je i izrekao mnogo svojih molitava, koje su potekle iz njegovog srca. To je bila najveća plata svog truda mog poslušanja. Nisam hteo ništa drugo u životu" (str 436).
 
" I šta ću još da kažem? Jer mi ne bi dostalo vremena kad bih stao pripovijedati" (Jevrejima  poslanica svetoga apostola Pavla 11, 32), braćo moja, ako bi nastavio ovom brzinom. Mislim da je ono što smo rekli, više nego dovoljno da se shvati, čak i samo umom, stepen svetosti koji je dostigao starac Josif. Još više o njegovom blaženom kraju, kao i sve detalje o njegovom životu ćete saznati iz ove izuzetne i  plodonosne knjige, koja bi trebalo da krasi biblioteku svakog hrišćanina.
 
Mnogo nas bi volelo da smo bili "najgori i beskorisni", poput oca Jefrema Filotejskog, das mo mogli da sagnemo glavu na samrtničku postelju starca Josifa i da smo mogli da dobijemo njegov blagoslov i molitvu. Siguran sam da nas velika starčeva ljubav neće ostaviti gladne i žedne, ako budemo išli stopama starca Josifa Isihaste Spileota. Da imamo njegov blagoslov. Amin. 
 
prevod sa grčkog Pavkov Sanja
23.avgust 2014.
 
Izvor: http://www.aganargyroi.gr

Pročitano: 10503 puta