MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

O MOLITVI



Zapovest o molitvi je najsveobuhvatnija od svih zapovesti; ona obuhvata čitav čovekov duhovni život i njeno ispunjavanje treba da postane neprekidno stanje ljudske duše. Nju je iskazao apostol Pavle u dve reči: Molite se neprestano (1 Sol. 5, 17).
 
Druge zapovesti predstavljaju ili odredjena dejstva, koja se izvršavaju u odredjeno vreme, ili osećanja, koja ne mogu biti neprekidna i nepromenljiva. Čak je i kod podvižnika ljubav prema Bogu bila zamenjena periodima ohladnelosti. Taj duhovni plamen je čas jako goreo u njihovim srcima, a čas se promisaono skrivao u dubinama i tajnama njihovog duha.Ljudska duša je po svojoj prirodi jednostavna, ali se posle grehovnog pada narušilo jedinstvo njenih snaga, koje su prešle u stanje bolesne razjedinjenosti, tako da se često suprotstavljaju jedna drugoj. U molitvi nastupa sjedinjenje tih snaga, budjenje duha i obraćenje ka Bogu toga što je Hristos nazvao “okom srca”.
 
Blagodat povezuje grehe i strasti, ali oni nastavljaju da žive i deluju u čovekovoj duši, čak i u vreme kada mu se čini da se na krilima blagodati uzdigao iznad grehova i da već u potpunosti pripada Bogu. On treba samo nakratko da izgubi blagodat, i tada strasti, kao probudjene životinje, ponovo počinju da kidaju svojim noktima njegovo srce.
 
Molitva je svetlost za dušu. Kada nestane svetlosti, čovek se pogružava u tamu, gubeći osećaj za večnost i prestajući da vidi samoga sebe. Bog tada za njega više nije Živi Bog, Koga on oseća celim svojim bićem, već apstraktno-razumska ideja, koja liči na hladnu i daleku svetlost zvezda.
Molitva je za nas postala neka spoljašnja obaveza, koju ispunjavamo u odredjeno vreme, trudeći se da umanjimo njeno trajanje ili da je u potpunosti izbegnemo. Medjutim, molitve koje je propisala Crkva su neophodne, i predstavljaju sredstvo za zadobijanje neprekidne molitve. U životu drevnih hrišćana molitva je bila stožer, na koji su se nizale njihove druge dobrodetelji, koje nas i do dan-danas zadivljuju svojom veličanstvenošću. Molitva je za njih bila neprekidno tekući podzemni izvor, koji je nevidljivo prožimao njihova dela, misli i osećanja. Molitva je za njih bila taj nebeski oganj, čiji odblesci ponekad ozaruju i nas, kada čitamo dela podvižnika i svetitelja. I zato su izreke asketa, sabrane u patericima, jednostavne i kratke, ali zadivljujuće snažne, i čini se da liče na same starce odevene u stare hitone, koji zadivljujuće deluju na ljudska srca.
 
Čovečanstvo se sve više udaljava od Boga. Nekada je bilo moguće podeliti svet na hrišćanski i paganski. Danas hrišćanski svet pre liči na ogromnu pustinju, u kojoj su samo retko nekim čudom sačuvane malobrojne oaze i mestimično se ispod kamena i peska probija kržljava trava.
Jedina sila koja može da se suprotstavi živom pesku te uništavajuće pustinje je molitva.
 
Svet je prestao da razume molitvu. On je ili odbacuje (najčešće se pozivajući na veliki broj neophodnih spoljašnjih stvari) ili gleda na nju kao na meditaciju – sredstvo za postizanje odredjenog psihološkog nastrojenja, izjednačavajući je sa autohipnozom ili samosugestijom. I to je veoma strašno, jer je svet izgubivši molitvu, izgubio Boga …
 
U duhovnom životu je najopasniji kompromis. Kompromis postepeno pravi od čoveka fariseja, koji ima dva lica i dve volje. Upravo zbog kompromisa sa duhom ovoga sveta naša duša postaje teža i molitva slabi. Duh ovoga sveta privezuje čoveka ka zemlji sa stotinama niti.

Šta je potrebno za to da se naučimo molitvi?
 
Pre svega, molitvu treba smatrati najvažnijim poslom u svom životu, a sve ostalo je – drugostepeno. Potrebno je da čitav naš život doprinosi molitvi, a da sve ono što joj smeta bude izbačeno iz njega. I to ne predstavlja prenebregavanje spoljnih dela. Drevni hrišćani su dobrosavesno ispunjavali svoje poslove i radili, smatrajući ih služenjem ne ljudima, nego Bogu. Molitvi smeta i nešto drugo – a to je naš nepravilan odnos prema svetu, ljudima i sebi samima. Angele Bog šalje da služe ljudima, ali oni zbog toga ne gube molitvu. Molitva se gasi zbog našeg strasnog odnosa prema svetu, njegovim stvarima i pojavama, i od naše potpune predanosti njemu.
 
Čovek treba da zamrzi to što predstavlja prepreku za molitvu. Duša se sastoji od tri sile: uma, osećanja i volje (to su u drevnoj antropologiji misaona, želateljna i razdražiteljna sila).
 
Za razum je prepreka u molitvi njegova gordost. Gordost radja vlastoljublje i uverenost u svoje snage. Ukoliko je čovek uveren u sebe, onda on ne može da se moli. Njegova molitva se pretvara u naučeni monolog i takvom čoveku Bog prestaje da bude potreban. Um, koji se uzda u samog sebe, odvaja se od Boga i pod uticajem gordosti i strasti vlastoljublja trudi se da crpe snagu, kako bi zadobio oružje i sjaj za svoju veličinu u spoljnim znanjima. Ovde se radja radoznalost uma. Čovek se preopterećuje nepotrebnim znanjima, koja smatra svojim intelektulanim bogatstvom. Ta znanja hrane njegovu gordost, a sujeta zahteva nova i nova znanja. Takav čovek liči na ciciju, koji sve dovlaći sa ulice u svoju kuću. Njegova soba liči na gomilu djubreta, njemu je teško da diše i da se kreće zbog starudija, ali umesto toga da ih se otarasi, on skuplja još nepotrebnije prnje. Um, opterećen nepotrebnim znanjima, zadobijenim zbog sujete i neukrotive radoznalosti vuče dušu nadole. On liči na pticu kojoj su na krilima privezane olovne šipke: ona hoće da uzleti, ali ne može, i samo bespomoćno puzi po zemlji.
 
Visoka molitvena stanja obično dostižu ljudi prostodušnog uma i srca ili oni, koji smatraju za prah i pepeo svetska znanja koja su zadobili. Čovek treba da odbaci nepotrebna znanja, kako bi imao slobodan taj prostor u duši, u kome može da deluje blagodat.
 
Lažna znanja predstavljaju ispisanu i pohabanu ploču, na kojoj se već ništa ne može ni napisati ni naslikati. Mržnja prema lažnim znanjima i gordosti uma otkriva pred čovekom tajne vere i duhovnu mudrost. Nepoznavanje spoljašnjeg i onoga što ne prelazi u večnost, postaje početak istinskog poznanja duhovnog sveta i puta ka njemu. A neznanje toga što nije potrebno za spasenje, i što se odnosi samo na kružno ovozemaljsko postojanje, postaje tle, na kome rastu cvetovi duhovne mudrosti. Ptica, koja se oslobodila od omče, slobodno uzleće naviše. Um, koji se od mnogo znanja sveo na detetovu prostodušnost, ulazi u tu unutrašnju klet, gde nasamo razgovara sa Bogom.
 
Šta treba uraditi da bi se prekinula reka informacija koja nas neprekidno obasipa?

Najpre treba odbaciti ono grehovno, javno štetno, a potom ono što je nepotrebno, a potom čak i ono potrebno svesti na minimum, do onog najneophodnijeg; pritom kvalitet čovekovog rada teško da će se pogoršati, jer će se umesto mehaničkog kod njega pojaviti stvaralački um, i zadobiće umešnost da kroz malo postigne mnogo.
 
Sledeći neprijatelj molitve je uživanje, koje zavarava ljudska osećanja. To je emocionalna provokacija, kojoj se ljudska duša predaje najviše od svega. Uživanje je surogat sreće, demonska podvala koja treba da zameni onu duhovnu radost koju je čovek izgubio. Ono se završava teškim osećanjem unutrašnje pustoši i pritom, što je bila veća sama naslada, to će biti jači i naredni osećaj gubitka. Posle emocionalnog uspona, koji duša doživljava, sledi neka pustoš u duši, kao neka senka smrti. I to je najbolji znak da naslada odvaja dušu od Boga – izvora života.
 
Savremena kultura, sa malobrojnim izuzecima, predstavlja kult naslade, koja je ponekad istaknuta u bezobraznom vidu, a ponekad pod spoljnje privlačnom maskom vrlina. Strasno srce ne može da bude čestica neba, ono postaje pregršt zemlje. Srce koje je uprljano i obesnaženo nasladom ne samo da ne može da se moli, već se čak i protivi molitvi, prezire je, kao što pas prezire onoga koji pokušava da mu otme otrovani komad mesa. Takav čovek se ili sasvim udaljava od molitve, ili samo izgovara naučene reči, kao sazvučje tonova, ne shvatajući Kome se obraća i šta traži, to jest ispunjavajući samo spoljašnju formu molitve.
 
Da bi se naučili molitvi, treba da zamrzimo nasladu, kao svog neprijatelja, da odbacimo sve ono što izaziva strast, koliko god to bilo teško, i po rečima Spasitelja, treba odseći sebi ruku ili iskopati oko radi toga da bi se ušlo u Carstvo Nebesko (pogl. Mt. 5, 29-30). Svet posebno štiti svoje pravo na strast i uživanje, smatrajući to za glavni cilj ljudskog života. Upravo se zbog toga skoro cela umetnost i bavi time što odeva raspadnuto telo naslada u svilene odeće i zlatne ukrase.
 
Strast se najčešće od svega razgoreva snažnim osećanjima; i zato prilikom pripreme za molitvu treba nemilosrdno izgoniti kao lopove koji su upali u našu kuću, one likove koji su nametnuti svetskom umetnošću i svetskom literaturom, kao i sanom i fantazijom. 
Molitva je ogledalo čovekovog unutrašnjeg stanja. Molitva je sud nad ljudskom dušom: da li je ona verna Bogu.
 
Treća duševna snaga je snaga volje. Od nje zavisi čovekova sposobnost da se usredsredi na ono potrebno i da zaštiti svoj um i srce od nepotrebnog. Nju ponekad nazivaju duševnom hrabrošću. Volju raslabljuje isto ono što i um i srce: znanje, prekomerna briga i sujeta, zaboravljanje na ono glavno i mamci naslade. Svojstva volje su odlučnost i trpeljivost. 

U molitvi trodelna duša postaje trijedina.
 
Beli cvet obično izgleda veoma svetao na crnoj podlozi. Duhovni svet postaje posebno intenzivan na polju voljnog neznanja. Apostol Petar je rekao Hristu: evo, mi smo ostavili sve i pošli za Tobom (Mt. 19, 27). Ostavili sve – to jest zemaljske običaje, zakone, predstave i znanja, to što pruža svet svojim sinovima; ostavili sve – to jest ostavili svoje ljudske pomisli i želje. Ići za Hristom znači ići putem molitve, koji prolazi kroz ljudsko srce. I zato istinski mogu da se mole samo oni, koji slično apostolima mogu da kažu: Evo, mi smo ostavili sve i krenuli za Tobom.
 
Molitva je smrt i vaskrsenje. Ko ne umire za svet, taj ne može da vaskrsne za večnost. Ko se nije odrekao sebe, taj ne može ni da se pronađe.
 
Arhimandrit Rafail (Karelin)
 
nastavice se ...
 
preuzeto sa http://www.eparhia-saratov.ru/txts/journal/school/03spirituallife/4.html
prevod sa ruskog dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 7887 puta