MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

KIPARSKI ARHIEPISKOP KIPRIJAN I SVETA GORA



Veze Kipra i Svete Gore nastaju, po svetom predanju, još u prvom veku, skoro odmah nakon osnivanja naše Svete, Saborne i Apostolske Crkve na dan Pedesetnice, kada je Presveta Bogorodica krenula na put brodom za Kipar, želeći da poseti episkopa kiparskog svetog Lazara četvorodnevnog, a tokom putovanja je nevreme povuklo brod i izbacilo ga na obalu Svete Gore. Tada je Bogorodica zatražila od svog Sina, Gospoda našeg Isusa Hrista, da ovo mesto bude mesto osvećenja svih onih duša koje će želeti da ničim neometane slave Boga.
 
Ovaj događaj iz svetog predanja je potvrđen od strane istorije tokom vremena, pošto je mnoštvo svetih na Svetoj Gori - posebno pominjemo svetog Atanasija Atoskog, svetog Savu Vatopedskog Hrista radi jurodivog, svetog Grigorija Sinaita - provelo neko vreme na Kipru. Ali su se i monasi sa Kipra nastanjivali u manastirima, skitovima i kolibama Svete Gore, ne samo u sadašnje vreme, što nam je poznato, već i u davna vremena.
 
Međutim, veza ne postoji samo na tom nivou. Postoje i druge oblasti, kao što su međusobna prepiska, tražnja za duhovnim poukama, zahtevi za prenos svetih moštiju i Svetog Pojasa Bogorodice, oslikavanje crkava od strane kiparskih Svetogoraca, međusobna materijalna pomoć, ručno pisani spisi, duhovna pomoć i još mnogo drugog, što naravno zahteva izučavanje i istraživanje. Tako će mnogo informacija izaći na videlo i još više će osvetliti vezu Svete Gore i Kipra.
 
Mi smo preuzeli odgovornost da uoči ovog naučnog simpozijuma "Sveta Gora i Kipar" istražimo ovu posebnu oblast veza koje je imao arhiepiskop Kipra Kiprijan sa Svetom Gorom. Kada smo započeli ovaj pokušaj imali smo na raspolaganju neke spise iz manastira Vatoped. Prvi spis je poslanica koju je poslao arhiepiskop Kiprijan manastiru Vatopedu 1813 godine. Drugi spis je muzički zapis ovog manastira. U uvodu koji prethodi muzičkom zapisu pominje se arhiepiskop Kiprijan. Treći spis je jedna poema koju je napisao vatopedski monah 1820 godine.
 
Uprkos kratkom vremenu kojim smo raspolagali kada nam je poverena studija, krenuli smo sa dugotrajnom pretragom arhiva manastira Svete Gore, u nadi da ćemo pronaći dodatne informacije. Mnogo manastira nam je odgovorilo na zahtev, ali nažalost negativno. Jedini dodatni spis koji nam je dostavljen je iz manastira Vatopeda, jedan ručno napisan muzički rukopis koji je pripadao Teodoritu, đakonu "njegovog Visokopreosveštenstva arhiepiskopa g. Kiprijana".
Pregled podataka koje smo imali u rukama nam je osvetlio jedan dugi period života Kiprijana, njegov boravak u Moldaviji i Vlaškoj, a dala nam je i neke dodatne informacije o periodu kada je služio slovesno stado Hristovo kao arhiepiskop Kipra.
 
Prvi spis je sledeće pismo:
 
"Visokoprepodobni namesnici svete carske i Velike Lavre Vatopeda, voljeni i dragi sinovi u Duhu Svetom naše malenkosti, prijateljima našim dragim vas nazivam i očinski sveštenički blagoslov vam šaljem.
Kada nam je g. Dionisije, učenik voljene dece u Duhu Svetom naše malenkosti, g. Joanikija i g. Meletija, došavši na Kipar predao vaše pismo, pročitavši ga i obavestivši se o vašem dobrom zdravlju,  ispunili smo se srećom i zadovoljstvom.
Nas je, sinovi moji dragi, zahvatio svetovni vrtlog, pogotovo u ovim teškim vremenima, pa nam je potrebna velika pomoć i milost našeg Svetog Boga, da bi doplovili do pristaništa i da se ne raduju zbog naših nevolja narodi strani i varvarski. A Bog se umoljava molitvama svetih ljudi, koji su izlečivši prvo sami sebe, na Svetu Goru vrlina se popeli. Zato molim vas visokoprepodobne, da nas pominjete tokom bogosluženja i svenoćnih bdenija, da bi se Gospod smilovao na nas razvodnjene u svetovnom životu, a na korist naših slovesnih ovaca, da ne bi postali plen krvoločnih vukova. Ovo je prvo i najvažnije što tražimo.
Dragi moji sinovi, znamo da smo dužni da pružimo neohodnu pomoć vašem svetom mestu, koju od nas tražite. Ali nemajući trenutno sredstva, ne možemo se odazvati vašem pozivu i poslati materijalnu pomoć vašem svetom manastiru, pa vas molim da nam oprostite.
G. Dionisije ovde živi smerno i monaški, a gde god mu bila potrebna naša zaštita, neumorno ćemo mu pomoći koliko god možemo.
Za sada toliko. Neka Božija blagodat i milost bude na svima nama.
U Levkoziji na Kipru, 21. septembra 1813.
† Kiprijan  Kiparski, koji se moli za vas"
 
Iz sadržaja poslanice saznajemo da je pisma koje je poslao manastir Vatoped doneo na Kipar g. Dionisije. Da pisma šalju namesnici, a ne iguman manastira, jer iguman nije postojao. Da ovim manastirom, kao i većinom drugih manastira, nije upravljao iguman već namesnici, kako je bilo do nedavno na Svetoj Gori. Tokom turske vladavine, većina manastira na Svetoj Gori i van nje, pretvorilo je kinovijski (opštežiteljni) sistem, koji je uspostavljen u Crkvi tokom prvih vekova nakon progona i održao se tokom celog vizantijskog perioda, u jedan drugačiji sistem koji je nazvan idioritmički. Ovaj sistem je tokom prvih vekova primene, veoma dobro poslužio koliko monasima, toliko i Crkvi. Vremenom je izmenio svoju prvobitnu namenu što je uzrokovalo probleme, pa su se zbog tog razloga skoro svi manastiri vratili na opštežiteljni sistem poslednjih decenija dvadesetog veka.
 
Dakle, umesto da se obrati igumanu, obraća se namesnicima. Njihovo oslovljavanje izražava prisnost. " voljeni i dragi sinovi u Duhu Svetom". Da je to bio jedan tipičan način oslovljavanja ne bi bio pun bliskosti i ljubavi. Tu ljubav izražava i drugi put kada nakon što ih naziva "voljenim" kaže " prijateljima našim dragim vas nazivam". Potvrđuje svoju naročitu ljubav završavajući oslovljavanje sa frazom " očinski sveštenički blagoslov vam šaljem".
 
Sav ovaj izliv ljubavi iz srca ne navodi u svim svojim pismima. U ograničenom obimu se tako izražava u poslanicama koje su upućene njegovom stadu i u nekim posebnim pismima. Ova bliskost i ljubav ne može da postoji, ako lica kojima su upućeni nisu poznata i to ne na daljinu nego iz bliskog druženja. Ovo ne navodi samo pri oslovljavanju, kao što je gore navedeno, nego i kada se obraća pojedinačno: " g. Dionisije učenik voljene dece u Duhu Svetom naše malenkosti, g. Joanikija i g. Meletija". Dionisije uručuje pisma arhiepiskopu, a odgovor arhiepiskopa se prosleđuje manastiru Vatopedu.
 
Imenovanja od strane arhiepiskopa ovih očeva, koji su kako se čini bili dvojica od namesnika manastira, ukazuje na to da su se lično poznavali. A fraza "obavestivši se o vašem dobrom zdravlju,  ispunili smo se srećom i zadovoljstvom" još jednom potvrđuje ljubav prema njima. Ova činjenica postavlja neka pitanja. Kada i gde su se upoznali? Kako su se duhovno povezali? Kako je nastala ta ljubav?
 
Informacije o vatopedskim ocima su nepostojeće u arhivama i spisima manastira Vatopeda. Istraživajući međutim knjige i spise, možemo doći do važnih podataka u vezi navedenog u poslanicama očeva.
 
* Govor izrečen na Međunarodnom naučnom simpoziju: "Kipar i Sveta Gora" u Nikoziji, 15-16 decembra 2012.
 
Istražujući, saznajemo da je Joanikije 1805 služio kao izaslanik manastira Vatopeda u manastiru Goljaš u Jašiju, jednom od metoha manastira Vatopeda u Moldaviji i Vlaškoj. Zapisan je u katalogu manastira kao korisnik muzičkih knjiga, napominje se da je poreklom sa Peloponeza i veoma talentovan za muziku i da je bio poznavalac starog metoda notacije vizantijske muzike. Bio je učitelj vizantijske muzike vatopedskog monaha Mateja. Joanikije, učenik Petra Vizantijskog,  izučio je vizantijsku muziku u Carigradu. Tu je predavao između 1771-1800 njegov učitelj Petar Vizantijski, po čemu je dobio i prezime, a koji je postepeno napredovao po stupnjevima umetnosti pojanja i postao prvo domestikus (1771-1789), zatim lampadarios (1789-1800) i konačno protopsaltis (prvi pojac) (1800-1805).
 
Tamo u Carigradu je Petar upravljao Patrijaršijskom muzičkom školom. Dakle, možemo pretpostaviti da je on izučio vizantijsku muziku u Carigradu i nastanio se u Moldaviju i Vlaškoj, gde je preneo Kiprijanu umetnost pojanja.
 
Postoji i mala verovatnoća da su Joanikje i Kiprijan zajedno otišli u Carigrad da bi obojica učili kod Petra Vizantijskog. Na to nas navodi činjenica da su svi rukopisi kupljeni posle 1791, kada je Haralampije bio unapređen u arhimandrita, jer svi nose njegov potpis kao arhimandrita. Ovde postoki paradoks: dok svi muzičkih spisi imaju potpis Haralampija, tj. "arhimandrita Haralampija", neki su pisani drugačijim rukopisom, koji je bio veoma sličan potpisu na dva jedina muzička spisa koje je potpisao Kiprijan kao sveštenomonah manastira Mahera.
 
Štaviše, činjenica da ne postoji naznačeno u kom mestu su spisi nastali, uz činjenicu da je pisac jednog od muzičkih tomova Apostol Konstans, koji je delovao većinom u Carigradu, a jednog drugog toma Balasios, sveštenik odgovoran za dogmatska pitanja iz Carigrada, potvrđuju našu pretpostavku. Verujemo da je velika potreba Haralampija i Kiprijana za kopijama muzičkih knjiga poznatih kaligrafa i muzičara, pretpostavljala aktivno bavljenje muzikom ovih prvih, a verovatno su lično poznavali i ove druge.
 
Dakle, verovatno je Kiprijan doputovao u Carigradu zajedno sa Haralampijem, kada se ovaj drugi vratio na Kipar 1794 ili verovatno 1792 godine, jer je to poslednji datum zabeležen u nekom spisu (osim muzičke notacije sa datumom iz 1794, za koju čitajte u nastavku). Pre svega da bi ga pratio i pomogao mu oko stvari, a i da bi se mogao vratiti brodom na Kipar, jer je Carigrad bio luka sa velikh prometom brodova. Verovatno je u Carigradu boravio u metohu manastira Vatopeda, gde je bio izaslanik i predstavnik manastira, koji je upravljao mnogim stvarima.
 
Ako je sve bilo tako, onda se pri povratku sa Kipra, Haralampije tamo susreo sa Kiprijanom. Veoma je važno da obratimo pažnju na datume. Pismo igumana Joanikija nosi datum mart 1794, a muzička notacija koju kopira Apostol Konstans po narudžbi pojca arhimandrita Haralampija iz manastira Mahera, kako on sam naznačava, nosi datum 21. juna 1794. Znamo da je Apostol Konstans bio ne samo čuven po umetnosti kaligrafije, vać da je bio i veoma brz. Mogao je da završi jednu muzičku notaciju za devet do dvadeset dana. Dakle, čini se da su tokom meseca maja, dva monaha iz manastira Mahera, Haralampije i Grigorije, otišli u Carigrad. Tamo su se, zajedno sa Kiprijanom, susreli sa patrijarhom i mu pokazavši mu stari patrijarhov zapečaćen zvanični spis manastiru iz 1760, zatražili da im napiše jedan novi dopunjen, a koji bi potvrdio privilegije koje je dao manastira.
 
Važno je činjenica da je vaseljenski patrijarh Gerasim bio sa Kipra, a kako se navodi u njegovom zvaničnom zapečaćenom spisu manastiru izdatog 1795, bio je lično upoznat sa  stanjem u manastiru Mahera. S obzirom da su oci manastira Vatopeda često obezbeđivali ove spise, sa privilegijama koje daje vaseljenski patrijarh, za svoje metohe u Moldaviji i Vlaškoj, verovatno su pomogli pri ovom zahtevu monaha iz manastira Mahera.
 
Pošto je izdavanje spisa sa privilegijama patrijarha zahtevalo vremena, podneli su molbu i otišli. Ali su morali ostati u blizini, da bi ga primili čim bude napisan. Tako je Haralampije, koji je imao obaveze upravnika, otišao sa Grigorijem u Moldaviju i Vlašku, a Kiprijana koji je imao manje obaveza, verovatno je ostao u Carigradu da nastavi školu pojanja. Sa boravkom Kiprijana u Carigradu i očekivanjem odgovora patrijarha, mogla se uklopiti i poseta Svetoj Gori.
 
 
Kada se Haralampije našao u Moldaviji i Vlaškoj, postarao se da dobije od Mihajla Sucosa, vojvode oblasti, edikt koji između ostalog potvrđuje privilegije manastira kao i spis sa patrijarhovim pečatom. I zato što postoji pravilo da crkvene stvari prate državne, ova dva monaha iz manastira Mahera su se postarali da datumi budu istovetni na oba dokumenta. Tako se objašnjava isti datum, 13. februar 1795, napisan na oba spisa.
 
Ljubav Kiprijana prema muzici se vidi iz drugog spisa, muzičke notacije iz manastira Vatopeda, u kojoj propratni tekst objašnjava muzički komad: "Poji se za praznik Presvete Bogorodice u svetom manastiru Mahera, spevano od strane Hurmuzija, učitelja novog muzičkog metoda, a koji je ovu notaciju poslao u Carigrad njegovoj Svetosti arhiepiskopu Nove Justinijanije i celog Kipra, g. Kiprijanu, kao ljubitelju pojanja i posebnom zaštitniku ovog carskog manastira". Dakle, kao arhiepiskop, Kiprijan se interesovao za promociju duhovne muzike, naručujući sastavljanje muzičkih tekstova od poznatih učitelja. Ovo se potvrđuje iz pisma vatopedskog monaha Mateja: "Dragi učitelj pojanja Hurmuzije, poslao je njegovom Visokopreosveštenstvu ariepiskopu Kipra, g. Kiprijanu, neke muzičke tekstove koji pripadaju isključivo manastiru Mahera, da ih ja kasnije slobodno preradim za svaki praznik Presvete Bogorodice".
 
Nastavljajući informacije o Joanikiju izgleda da je ili na njegov predlog, ili prilikom hodočšća u sveti Jerusalim, Matej došao na Kipar. Tamo je posetio manastir Mahera, gde je proučio i kopirao onaj muzički tekst koji mu je naručio Kiprijana i preradio ga u posebnu muzičku notaciju, koja se čuva u manastiru Vatoped. Našavši se na Kipru, susreo se sa Kiprijanom i inspirisan ovim susretom, odlazi sa Kipra 1820, napisavši sledeću pesmu, treći spis koji nam pruža informacije o vezi Kiprijana i Svete Gore:
 
"Care nad carevima, koji o svemu brineš,
 Jedinorodni Sine
 pogledaj s visine Svetog staništa Tvoga
 i oseni Tvojom blagodaću.
 Znao si njega još pre rođenja,
 Ti koji sve unapred znaš
 da je on dostojan još od početka
 kao i da je vredni podvižnik
 u ovom životu stalne zime,
 punom mnogih nedaća,
 punom beda i nesreća,
 svakojakih nevolja.
 Sa strpljenjem po ugledu na Hrista,
 imajući milosti za sve,
da sve leči, mudro isceljuje,
 bogate i siromašne,
 da sastradava sa svojim stadom
 sa večnim uzdahom
 kako da ih spase i iskupi
 od svog zla ovog sveta.
 Ili kako da ostvari želju,
 i da uspe da pobedi,
 da se utiša večna bura stradanja,
 da se rodi mir.
 O da, Bože Svemogući, jedini koji daješ mir,
 koji si izvor milosti,
 do kraja bure stradanja, sa krstom u ruci,
 sprovedi nas.
 Izvedi Kiprijana na svetlost sunca,
 u novi dan
 Da te slavimo i veličamo,
 da ti pesme uznosimo.
 Čuvaj svog slugu, svog vernog obožavatelja,
 kao i sve oko njega,
 smernog ariepiskopa, za sav svoj narod
 koji se brine.
 Sada u novoj godini,
osnaži ga i čuvaj
 pogledaj na tvog pastira odabranog,
 i oseni Tvojom blagodaću."
 
Od stilu pesme potvrđuje se susret monaha Mateju i arhiepiskopa Kiprijana i dubok utisak koji je ostavio na prvog, karakter i celokupna ličnost drugog.
Meletije je takođe zapisan u katalog manastira kao korisnik muzičkih knjiga nazvan "panosiomusikologiotatos". Pored njegovog imena se najčešće pominje da je bio vimataris. Znači njegovo poslušanje je bilo da bude vimataris u manastiru Vatopedu. Vimataris je monah koji je zadužen da se brine o svetom oltaru, tj. da brine o svetim sasudima, svetim moštima, odeždama. Obično su ovo poslušanje imali monasi rukopoloženi u đakone i sveštenike. Od 1840 godine izgleda da je preuzeo dužnost kao namesnik u manastiru Goljaš u Jašiju, metohu manastira Vatopeda.
 
Dionisije je ostao u Vatopedu sve do 1836, kada je prešao u Jaši da preuzme dužnost igumana manastira Goljaš. Iz pisma se saznajemo da se on, g. Dionisije, našao na Kipru gde je "živeo smerno i monaški". U pismu Kiprijana namesnicima se za Dionisija navodi "gde god mu bila potrebna naša zaštita",  a nekoliko redova gore u istom pismu navodi svoju nemoć da im pruži materijalnu pomoć koju su mu tražili, što nas dovodi do zaključka da su Dionisija poslali namesnici njegovog manastira da traži novčanu pomoć za oce manastira Vatopeda.

 
Ova nije bilo retkost. Zapisani su mnogi drugi slučajevi slični ovom o monahu Dionisiju na Svetoj Gori 1727, koje je sačuvao monah Vasilije Barski. Verovatno je g. Dionisije Vatopedski imao sa sobom delove moštiju svetaca kao što je imao i Leontija, jedan drugi vatopedski monah, a te mošti su iznošene posle liturgije na praznik Uspenja Presvete Bogorodice u manastiru Mahera, što je opet zapisao Barski.
 
Kao što smo gore videli, g. Dionisije je zaveden kao namesnik u katalogu korisnika muzičkih knjiga. Dakle, u manastiru Vatopedu imamo grupu obrazovanih ljudi i ljubitelja muzike koji poznaju i povezani su sa arhiepiskopom Kiprijanom i imaju smelost prema njimu koja proizilazi iz njihove prisnosti, znači smelost iz ljubavi. Zato se sada kada su u nevolji okreću njemu. Od njih trojice Dionisije, koji je bio učenik druga dva oca, kako navodi Kiprijan u svom pismu i očigledno mlađi od njih, verovatno nije prethodno poznavao Kiprijana. Podatak da je bio učenik druge dvojice verovatno je sam naveo Kiprijanu, kada mu je doneo pisma iz manastira Vatopeda ili je možda u oba pisma naveden kao takav. Druga dva oca, koja su primaoci izliva srdačne ljubavi Kiprijana, čini se da su mu bili poznati od pre. Ovde se opet javlja prethodno pitanje. Kada i gde ste se upoznali?
 
O Joanikiju znamo da je 1805 bio u Jašiju, 1813 u Vatopedu, a u muzičkoj knjizi iz 1832 se svrstava među ljubitelje muzike manastira Vatopeda. Važno je pomenuti da je u Moldaviji, Vlaškoj i Besarabija manastir Vatoped imao devet metoha i četiri skitova. U njemu su služili vatopedski monasi i monasi iz drugih manastira, prvi u upravi a drugi pri rukodelju. Svi su potpisivali "ugovor" sa manastirom, odnosno dokument u trajanju od nekoliko godina sa mogućnošću obnavljanja, pod uslovom da se manastir složi. Dakle, vrlo je verovatno da je Kiprijana živeo u manastiru Goljaš, gde je bio Joanikije, bilo kao gost, bilo na poslušanju, bilo kao saradnik.
 
To malo podataka o Joanikiju je nedovoljno da nas dovede do sigurnih zaključaka. Zato dolazimo do pitanja gde su se sreli, u Vatopedu ili u Jašiju? I u nastavku, gde su prvo otišli, u Vatoped pa zatim u Moldaviju i Vlašku, ili suprotno? Da bi se odgovorilo na pitanja i razjasnila dilema, važno je videti koja veza je bila jača, Mahera - Moldavija ili Mahera - Vatoped.
 
Veza manastira Mahera i Moladavije - Vlaške tokom vremena, ne računajući period boravka Kiprijana i Haralampija, nije postojala. Ne postoji ni jedna informacija o ovoj vezi, ni jedan navod. Postoji nekoliko izveštaja i mnogo važnih informacija o vezi Kipra i Moldavije - Vlaške koliko u crkvenoj toliko i u državnoj oblasti, u svim izražajima, od druge polovine 15. veka do prve polovine 18. veka. Saradnja sa obe strane je intenzivna. Ostaje, međutim, na tome. I vremenski i prostorno manastir Mahera ostaje van. Imajmo na umu de je došlo do opadanja i konačnog prekidanja ovog odnosa Kipra i Moladavije - Vlaške tokom perioda kada je Kiprijan posetio te oblasti. Niti su bili poznati, niti su bili poznanici, niti su navodili jedni druge. Dakle, koji bi bio razlog dolaska među nepoznate? U vreme kada su išli u važnu misiju sa specifičnim ciljevima, zašto bi tražili u nepoznatom kao gubitnici?
 
Pola veka kasnije, kada je izbio požar koji je sravnio sa zemljom manastir Mahera 1892, oci su krenuli da traže pomoć u Aleksandriju. Zašto tamo? Zato što su ih tamo poslali njihovi svojim poznanicima. Konkretno, arhimandrit arhiepiskopije Filotej Hristofidis iz Perata (1832-1918), bio je monah u Maheri. Zatim mu je arhiepiskop Sofronije poverio važne dužnosti. Kada se desila katastrofa Mahera i oci se našli u lošoj materijalnoj situaciji, on je napisao u ime arhiepiskopa objašnjenje zašto traže pomoć i poslao ih kod svojih poznanika u Aleksandriju, sa tom pratećom poslanicom. Poslao ih je uz preporuku svojim prijateljima, poput brata Nikole Hristofidisa, velikog dobrotvora oblasti Perata gde koji je sagradio Školu za devojčice 1835, a koji je živeo u Egiptu.
U našem slučaju niti su oci imali poznanike u Moldaviji i Vlaškoj, niti su ih imale crkvena i politička vlast. Dakle, kako je bilo moguće putovati u nepoznato, stranci među strancima? Zato se smatra skoro nemogućim da su prvo otišli u Moldaviju i Vlašku.
 
Hajde da sad razmotrimo drugi slučaj, vezu Mahera - Vatoped i pretpostavku da su prvo otišli u Vatoped, a zatim u Moldaviji i Vlaškoj. Monah Barski u svojim beleškama daje sledeći događaj, opisujući ga živopisno:
 
"Kada je došao dan Uspenja Presvete Bogorodice, 15. avgust, slavili smo liturgiju u čast Bogorodice, kojoj je prethodilo večernje, uz odgovarajuće pojanje. Pojci su pojali sa velikom umešnošću, naročito se isticao posebnim slatkim melodičnim glasom jedan monah, koji je slučajem tu došao sa Svete Gore iz manastira Vatopeda da prikuplja milostinju, a koji se zvao Leontije. Zaplenio je mnoštvo koje se tamo okupilo, svojom izuzetnom veštinom pojanja. Doneo je sa sobom mošti nekog svetitelja koje mu je poverio njegov manastir, jedan deo lobanje Svetog mučenika Sergija i jednu kost sa delom tela Svetog mučenika Pantelejmona. Otvorio je kutiju i pokazao nam svima mošt, a mi smo ih celivali u redu jedan za drugim, slaveći Boga i Njegove svete".
 
U navedenom događaju, koji se desio sredinom avgusta 1735, vidimo da su vatopedski monasi prošli na svom putu pored manastira Mahera i ostavili veoma dobar utisak.
 
Pored toga, još jedan zabeležen događaj pokazuje vezu Mahera i Vatopeda, u vreme kada se Kiprijan nalazio u manastiru Mahera. Konkretno, Filip Georgiju je naveo da je Kiprijan kao dete bio učenik manastirske škole i imao za učitelja Evgenija Vulgarisa. Na prvi pogled ova informacija ne otkriva ništa. Ali ako je povežemo sa činjenicom da Eugenios Vulgaris bio upravnik svetogorske crkvene akademije Atonijade, onda dolazimo do veze. Atonijada je tada bila smeštena u zgradi manastira Vatopeda, a njene ruševine su još uvek očuvane van zidina manastira. Dakle, učitelj Kiprijana je završio crkvenu akademiju Atonijadu u Vatopedu na Svetoj Gori.
 
Posledice ovoga su očigledne. Ovaj učitelj je preneo učenicima bilo tokom nastave bilo van nastave, svoja iskustva sa Svete Gore, a posebno Vatopeda. U duši malog Kiprijana, kao i kod svakog deteta, su se duboko utisle ove idilične slike i pratile ga tokom života, a možda su podstakle u njemu želju da i sam poseti ovaj predeo. To nas navodi na zaključak da su Kiprijan i Haralampije prvo otišli u Vatoped da pronađu poznanike, ili drugim rečima, tamo gde su se osećali udobnije, a posle su njima vođeni išli gde su ih poznanici poslali i odredili im šta da rade.
 
Ovaj zaključak je pojačan sledećim. a) Prvo, činjenicom de ne postoji sačuvana slična poslanica igumana Joanikija vlastima i narodu Moldavije i Vlaške. Da su oci manastira Mahera krenuli putem Moldavije i Vlaške, iguman bi im dao slično propratno pismo. Ali to je učinio tek 1794, kada su oci stigli tamo kao na svoje odredište. b) Drugo, sve do katastrofe u Maloj Aziji, pomorska veza Kipra sa drugim odredištima se odvijala preko Smirne.
 
U Smirni nije postojao metoh manastira Kikosa, koji bi ugostio kiparske putnike. Odatle su najpristupačniji putevi bili prema Svetoj Gori i Carigradu. Jedan monah bi sigurno želeo da bude ugošćen u nekom manastiru, na isti način kao što je i vatopedski monah Leontije došao u manastir Mahera. Dakle, oba oca manastira Mahera, isplovljavajući iz Skale za Larnaku, vrlo verovatno su prvo stigli u Smirnu, a odatle na Svetu Goru. Tu svakako izabrali manastir u kome su imali poznanike.
 
Došavši u manastir Vatoped, sigurno su sreli Meletija vimatarisa, sa kojim su se upoznali i zbližili. Meletije je boravio u Vatopedu sve do 1840, kada je otišao u Jaši da služi u manastiru Goljaš koji je pripadao Vatopedu. Ako se iz Kiprijanovog pisma od 1813 može zaključiti da je    Meletije imao duhovnu vezu sa Joanikijem, jer su oba oca bila oslovljena na isti i ravnopravan način, a imali su i istog učenika, možda su u isto vreme bili iskušenici u Vatopedu i imali istog duhovnog oca, pa je njihova duhovna veza stvorena u mladosti nastavljena do kraja života.
U ovom slučaju, postoji velika šansa da je poznanstvo sa Joanikijem nastalo još u Vatopedu. Ako se to dogodilo, onda oba vatopedska oca, pošto su se upoznali sa monasima iz Mahera i želeći da im pomogne u primarnom cilju njihove misije, odnosno u prikupljanju priloga za manastir Mahera, uputiće ih u bogate oblasti Moldavije, Vlaške i Besarabije u njihove metohe, manastire i skitove. Tamo bi mogli da budu ugošćeni, da rade i da prikupljaju svoje priloge.
 
 
Opšti navod Kiprijanu "onima koji su proputovali kroz stana mesta i oblasti" ukazuje na njihov put u geografskoj oblasti koju smo pomenuli. U mnogim rukopisima Haralampija i Kiprijana se pominje Jaši bezbroj puta, što ukazuje na mesto njihovog boravka tamo. Kao što smo ranije pomenuli, jedan monah se uvek usmerava ka nekom manastiru za svoj privremeni ili stalni boravak. To nas navodi na zaključak da su oba oca manastira Mahera verovatno krenuli do metoha Vatopeda u Jašiju i živeli tamo, a odatle su kretali na ispunjenje svoje misije.
 
U manastiru su imali osiguranu, osim smeštaja i hrane, ličnu bezbednost i rad, što je podrazumevalo očuvanje njivovih ličnih stvari i novca koji bi prikupljali, kao i materijalnu podršku. Pored toga, nalazili su se u crkvenom okruženju, duhovnom, gde su mogli da se mole, de prisustvuju bogosluženjima i da služe, imali su mogućnost duhovne radosti kao u svom manastiru Mahera, biblioteku da proučavaju i ljude sa zajedničkim ciljem i načinom života.
Postoji mogućnost ili još bolje sumnja da ih je Joanikije pratio do vatopedskih metoha. Kao što smo videli, bilo je dokaza da su 1805 bili u Jašiju. Sigurno su se tu nalazili i pre 1805, ali koliko pre i da li su išli sa ocima ili kasnije, nije moguće znati.
 
Pretpostavku se da su Haralampije i Kiprijan otišli u Moldaviju i Vlašku preko manastira Vatopeda, objašnjava i njihov odnos sa lokalnim vojvodom Mihajlom Sucosom. Znamo da je Sucos pokazao veliko interesovanje i naklonost posebno prema Kiprijana, ali i prema Haralampiju. Ali kako smo se upoznali? Jer pošto su oci koji su živeli u metohima Vatopeda imali različite probleme sa lokalnim vlastima, ekonomske i katastarske prirode, obraćali bi se  lokalnim vladarima i plemstvu da im pomognu da ih reše. Dakle, oni su im bili poznati, a pošto su vladari voleli Hrista i Crkvu i bili spremni da joj na svaki način pomognu, a isto tako su bili spremni da pomognu i monasima.
 
Zato su monasi imali mogućnost da ih posećuju, da ih upoznaju i traže pravo za svoj manastir. Našli smo i pisma lokalnim vladarima. Očigledno je da su vatopedski oci upoznali monahe iz Mahera vladarima. Moralnost, smernost i uopšte celo ponašanje monaha je bio uzrok da budu posebno cenjeni, koliko Kiprijan toliko i Haralampije. Zato je i prvi unapređen u viši stepena sveštenstva, obrazuje se na Akademiji pod pokroviteljstvom vladar i preuzima duhovno vođstvo dvora. A Haralampije je unapređen u arhimandrita 1791. Očigledno, oba ova blagoslovena događaja, odnosno rukopoloženje Kiprijana u prvosveštenika i rukopoloženje Haralampija u arhimandrita izvršena su iste godine.
 
Unapređenje Haralampije nije bila slučajno, niti površno, jer je sačuvao zajedno sa njegovim potpisom i pečatom. Obično crkvene osobe koje nose pečat imaju neku moć, uglavnom upravnu. Dakle, vrlo je verovatno da je rukopoloženje Haralampija u arhimandrita bilo praćeno njegovim postavljanjem na neku upravnu poziciju u crkvi. Jedino drugo pominjanje imena Haralampija koji je bio na sličnoj poziciji, odnosi se na manastir Vatoped i postoji u poslanici Joanikija 1805 godine. Negde se pominje neki crkveni poslanik Haralampije, koji je upoznat sa upravnim stvarima metoha manastira Vatoped u Jašiju.
 
 
Uzimajući u obzir da su čak i mesta upravnika mogla biti popunjena ne samo vatopedskim monasima, ali i strancima, koji su potpisali ugovor sa Vatopedom, onda je vrlo verovatno da su taj Haralampije i arhimandrit Haralampije iz manastira Mahera, isto lice. Ako je to tačno, onda su ga sami vatopedski oci usvojili, preporučili za to mesto i nazvali ga njima poznatog i voljenog. Štaviše, osim iz jednog sasuda napravljenog 1785, sve druge stvari i spisi koje nose ime Haralampija, naručene su tokom godina 1791-1795, odnosno nakon što je Haralampije rukopoložen u arhimandrita i do njegovog prvog dolaska na Kipar. Iz ovoga se zaključuje da je posle 1791 imao veće novčane prihode, što ukazuje da je verovatno uprimao platu zbog nekod crkvenog položaja koji je zauzimao.
Ako je naša hipoteza ispravna, onda se radikalno menja sve šta smo mislili za period odsustva dvojice oca iz manastira Mahera na Kipru. Do sada se verovalo da su 1783 otišli direktno u Moldaviju i Vlašku, gde je Kiprijan ostao neprekidno 19 godina do 1802, a Haralampije se u nekom trenutku vratio u svoj manastir,  a potom se opet vratio u Moldaviju i Vlašku 1794 sa monahom Grigorijem, noseći pismo igumana Crkvi i narodu Moldavije i Vlaške, pa se opet definitivno vratio na Kipar 1802, zajedno sa Kiprijanom.
 
Međutim, kao što se vidi, ova dvojiva nisu otišli direktno u Moldaviju i Vlašku, niti tamo ostali neprekidno sve ove godine, ali su se selili preko celog geografskog područja između Kipra i  Moldavija - Vlaške. Iz te perspektive, trebali su posetiti više puta Kipar i njihov manastir, bilo obojica bilo samo jedan od njih, sačuvana je takva poseta Haralampija 1794 preko pisma igumana. Možda mu je ovo bila prva poseta.
 
Pismo koje je napisao iguman Mahera Joanikije 1794, odigralo je važnu ulogu u buđenju  milostivih osećanja upravnika Joanisa - Mihajla Konstantina Sucosa, vojvode Moldavije i Vlaške, da usvoji 1795 znameniti edikt, kojim je odredio da se svake godine manastiru Mahera daje značajna suma novca kao materijalna pomoć.
 
Ali i o vremenu njihovog konačnog povratka na Kipar, ako je naša pretpostavka tačna, onda se i ovde stvari bitno menjaju za Haralampija, jer za druga dva oca imamo istorijske podatke. Kiprijan je stoga ostao na Kipru 1802, jer do tada imamo dokaze o njegovom prisustvu i delovanju na njemu, a monah Grigorije se nije ponovo vratio dok je bio u životu, već je ostao u Moldaviji i Vlaškoj sve do svoje smrti 1838. Nakon njegove smrti, iguman manastira Mahera je poslao jednog rođaka upokojenika, uručivši mu svoje punomoćje, da otputuje i vrati nazad u manastir sve Grigorijeve stvari. Za Haralampija nemamo nikakvo svedočenje od 1802.
 
Stoga je verovatno da je ostao u Moldaviji i Vlaškoj , nakon što je tamo vratio 1794 godine i produžio svoj boravak i posle 1802, verovatno se posetama Kipru tokom tih godina. Jedna takva poseta je bila 1802, nakon čega je Kiprijan, kao što ćemo videti u nastavku, bio prinuđen da ostane zauvek na Kipru, a Haralampije se očigledno opet vratio u Moldaviju i Vlašku, gde je nastavio da deluje kao poslanik u metohu manastira Vatopeda, verovatno u manastiru Goljaš. Tamo ga zatičemo 1805, kao se navodi u Joanikijevom pismu. Mi verujemo da se Haralampije vratio definitivno na Kipar mnogo kasnije, jer se u pisanim tekstovima pominje samo 1819 godine. Ovo je veoma čudno, jer da je bio na Kipru tokom godina kada je Kiprijan bio arhiepiskop, sigurno bi aktivno učestvovao u radu arhiepiskopije, poput velikog ekonoma arhiepiskopije oca Save, koji je takođe bio arhiepiskopov rođak po telu.
 
U ovom trenutku se možemo zapitati, zašto su onda doneli sve svoje stvari 1802, kada nisu nameravali da ostanu zauvek na Kipru. Mi verujemo, međutim, da se to nije desilo. Jedini dokaz za to imamo od Georgija, a i od Haketa, koji navode da su Kiprijan i Haralampije, vraćajući se iz Moldavije i Vlaške, darivali manastiru razne dragocene svete sasude i druga blaga. Ipak možemo primetiti sledeće: a) Ovi navodi su nastali mnogo kasnije posle događaja, a pošto nisu dokazani, ostaju u domenu nagađanja. Moglo bi se reći da su darovi ova dva oca preneseni na Kipar kasnije. b) Moglo se desiti sve što su naveli Georgije i Haket, ali samo u ograničenom obimu. Moglo bi se reći da su Haralampije i Kiprijan pri svakoj poseti Kipru, donosili jedan deo svojih ličnih stvari i darova manastiru.
 
Naravno sve gore navedeno ostaje u domenu nagađanja, jer ne postoje podaci ili neki drugi dokazi. Posredno, međutim, potvrđuje se pretpostavka o mnogim posetama Kipru ovih očeva iz Mahera, na osnovu jednog drugog elementa. Osnovna svrha njihovog odlaska sa Kipra je prikupljanje priloga za materijalnu pomoć manastiru. Manastirske potrebe su bile velike i imali su hitnu potrebu za novcem, pa se samim može zaključiti da nisu predali skupljen novac posle 19 godina, ali je svakako tokom tog periodu bilo potrebno nekako slati novac u manastir. Jedini način da se pošalje novac, koji je tada postojao je bio preko pouzdane osobu ili putem menice ili da sam otputuje i preda novac.
 
Prva varijanta izgleda nemoguće. Gde naći pouzdanog čoveka u stranoj zemlji, gde su sami i nepoznati? Osim toga, kao što smo videli ranije, nije bilo direktne veze Kipra sa Moldavijom i Vlaškom, već se saobraćaj i transport kretao preko Carigrada i Smirne. Odredišta trgovačkih brodova sa Kipra preko luke Smirne, bila su u Francuskoj, Mala Azija (Karamaija) i drugim  destinacijama u Mediteranu. Dakle, bilo bi teško naći pouzdanog čoveka koji se kreće kroz te oblasti i poveriti mu dragocene predmete i novac.
 
Druga Varijanta je bila uobičajena za to vreme. Menice su mogle biti unovčene u mestima odredišta, u menjačnicama. Ovo je bio jednostavan i bezbedan prenos novac.
 
Trećoj varijanti je bila uobičajena i prirodna. Svako je sam prenosio svoju imovinu na siguran način. Nisu naravno bile retke pljačke tokom puta. Međutim, uprkos tome su ljudi koristili ovaj način. Verujemo da su ovo praktikovali i oci iz manastira Mahera. To se može zaključiti čitajući pismo Gavrila Zaharije arhiepiskopu Hrizantiju, gde navodi da je Kiprijan "opet konakovao blizu njega" što znači da se nastanio blizu njega.
 
Kada je to započelo? "Opet" može da se tumači kao da se pri povrataku iz Moldavije i Vlaške na Kipar, Kiprijan upoznao i sprijateljio sa Gavrilom, te da ga je ovaj ugostio u svom domu. Inače se Gavrilo bavio trgovinom, pa je verovatno pomagao Kiprijanu prilikom putovanja. Ali reč "opet" bi mogla označiti i veliki vremenski period, ali i da je često odlazio i dolazio na Kipar, što nije daleko od istine.
 
Ako je to slučaj, onda je vrlo verovatno da Kiprijan 1802 godine nije došao na Kipar kako bi tu ostao zauvek, već se ostavši u Larnaki, uz pomoć Gavrila Zaharije pripremao za svoj ponovni put u Moldaviju i Vlašku. Ali pošto je Kiprijan produžio svoj boravka u Larnaki do maja 1803, stiglo je njeovo unapređenje u Filaniju, koje mu je poslao arhiepiskop Hrizantije, što ga je primoralo da promeni svoje planove i ostane na Kipru.
 
 
Na ovom mestu bi trebalo da razmotrimo zašto je arhiepiskop tako odlučio. Mi verujemo da su ga na to podstakla dva razloga. Prvi je da je Hrizantije Kiprijana, dok je bio na Kipru, proizveo u ekonoma. Ovo možemo zaključiti iz toga da je po prvi put nazvan ekonom u pismu Gavrila Zaharije 1803 godine. Drugi razlog je što je Hrizantije hteo da iskoristi mnoge Kiprijanove sposobnosti. Znali su se još od vremena kada je Kiprijan studirao na Elinomuziju, pa je arhiepiskop imao na umu Kiprijanove retke sposobnosti i vrline. Naročito nakon više od devetnaest godina boravka u Moldaviji i Vlaškoj, tokom kojih je stekao zavidno obrazovanje. Tako ga primorava unapeđenjem da ostane na Kipru.
 
Nedavno je nađen i poslat nama jedan nov dokaz iz Vatopeda. To je rukopis muzičke notacije koji sadrži sledeće rukom pisane beleške: "Ova knjiga pripada Teodoritu đakonu njegovog Visokopreosveštenstva arhiepiskopa g. Kiprijana", a zatim posle dve lista, na vrhu stranice počinje tekst "Teodoritu đakonu". Taj Teodorit je bio poreklom sa Kipra, nećak jeromonaha Teodorita i Joanikija, očeva manastira Vatopeda, koji se potiču iz Pedule.
 
Kiprijan je trebao poznavati Teodorita još od malih nogu, jer je kao ekonom služio u toj oblasti Pedule. Dakle, kada je postao arhiepiskop i zatrebao ljude koji bi mu pomogli u crkvenim stvarima, rukopoložio je Teodorita u đakona. Teodorit je ostao đakon do kraja svog života. Zaključiti iz ovoga zato što se u muzičkim knjigama i u katalogu korisnika muzičkih dokumenata tokom sledećih decenija navodi kao đakon. Iz činjenice da je njegovo ime nevedeno među ljubiteljima muzike i među korisnicima muzičkih knjiga, kao i to što je imao u posedu rukopis novog metoda vatopedske muzičke notacije, smatramo da je bio poznavalac vizantijske muzike i da ju je voleo.
 
Verovatno ga je zbog toga Kiprijan poslao u Carigrad da nauči novi metod psalmodije. Možda je i bio u Carigradu tokom događaja 1821, pa je da bi izbegao smrt, lutao po raznim mestima i došao do Vatopeda gde se 1846 trajno nastanio. Posle njegove smrti su tamo ostale sve njegove stvari, koje su tako sačuvane.
Sumirajući navedene reference i zaključke, možemo reći:
 
Kiprijan je sa Haralampijem krenuo iz manastira Mahera za Svetu Goru, u Vatoped, jer su tamo imali poznanike i veze. Tamo su se zbližili sa očevima, među kojima su Joanikije i Meletije. Zatim odlaze u Moldaviju i Vlašku i naseljavaju se u Jašiju, u metohu manastira Vatopeda. Njega koriste kao bazu prilikom putovanja preko cele geografske oblasti Moldavije, Vlaške i Besarabija, gde borave u manastirima i skitovima koji pripadaju Vatopedu, skupljajući novčane priloge. Istovremeno preuzimaju nove dužnosti, Haralampije upravu manastira u Jašiju, a Kiprijan kao duhovnik na dvoru.
 
Povremeno šalju novac u manastir Mahera preko menica ili lično, posećujući Kipar. Kiprijan se vraća trajno na Kipar 1802 godina, a 1810 je izabran, rukopoložen i ustoličen na tron arhiepiskop Kipra. Tokom 1813, u posetu Kipru stiže g. Dionisije Vatopedski, učenik njemu poznatih i voljenih Joanikija i Meletija, predaje pisma ovih Kiprijanu i ostaje na Kipru prikupljajući priloge. Kiprijan odgovora na pisma poslanicom koja nam je poznata, izražavajući svoju nemoć da novčano pomogne manastir Vatoped. Tokom godina 1818-1820, posećuje Kipar vatopedski monah Matej, podstaknut svojim učiteljom muzike Joanikijom, Kiprijanovim duhovnim prijateljem.
 
Matej ostaje impresioniran arhiepiskopom Kiprijanom kao čovekom i komponuje pesmu, ili bolje reći molitvu Hristu za Kiprijana. Posreduju događaje od 9. jula 1821 i Teodorit, Kiprijanov đakon, sa knjigama psalmodija u ruci, luta iz mesta u mesto dok se konačno ne nastanjuje u Vatopedu, gde se ova svedočansta danas čuvaju i ukazuju na vezu arhiepiskopa Kiprijana sa manastirom Vatopedom i samim tim sa Svetom Gorom.
 
Sa grčkog prevela Sanja Pavkov
22.07.2014.
 
Izvor: http://www.pemptousia.gr/

Pročitano: 6916 puta