MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

BDENJE MONAHA U NJEGOVOJ KELIJI



Dosad smo videli šta je to što tražimo od Boga za vreme bdenja da bismo se približili Njemu a ne mraku i patnjama, tako da ćemo sada reći nešto detaljnije o tom bdenju.
***
 
Sami smo u keliji, ne postoje druge osobe niti prenosimo brige ili nekakve misli. Kada sve to izbacimo iz glave i srca, brige ne mogu da pronađu put do nas i zalepe se za našu dušu. Sve ono što je strano našem načinu života, ne može da prodre do naših misli i srca, zato što čim pokuša da se približi – odlazi istog trenutka. Ono što uporno ostaje u našim mislima znači da to želimo, to volimo jer već postoji u dubini naše duše. Naravno, Bog dozvoljava satani da stavi na iskušenje našu ličnost ali samo ukoliko je u pitanju duhovna osoba da bi ona dostigla više slave, časti i zadovoljstva. Uopšteno govoreći, sve ono o čemu razmišljamo, plod je naše volje koja dolazi iz dubine srca. Ako sve ostalo uspemo da izbacimo svojevoljno, onda smo slobodni da popunimo naše vreme i um s onim čime mi to želimo. Čime ćemo dakle, da ispunimo našu misu? Kome ćemo se posvetiti?
 
Prvo što ćemo uraditi, kada ostanemo sami je – jer nam to Bog dozvoljava, da prizovemo svog Boga. Nema potrebe da se umaramo jer je Bog već prisutan. Ne tražimo od Boga ništa, osim da osetimo i verujemo u ono što On jeste, u istinu i Njegovo prisustvo. Čak i kada bismo hteli da poreknemo Njegovu prisutnost, to bi bilo nemoguće. U tom mraku oko nas je Bog. I na ikoni i na zidu i tamo je Bog. Bog je svuda.
 
Ponekad nas naša mizernost, naša lenjost, kukavičluk, nateraju da se zapitamo gde je Bog jer tako tešimo našu savest i prepuštamo se svakodnevici. Mišlju, da je Bog daleko od nas, naš život se reguliše i nemamo nikakve brige. Od trenutka kada poželimo da prihvatimo istinu da je Bog blizu, da je sveprisutan, od tada treba da postane i sustanar u mojoj keliji. Znači, prvi koji ispunjava unutrašnjost moje kelije je Bog. Stojim pred Bogom, volim ga, prihvatam ga, ljubim ga, osmehujem mu se, čuvam ga, obećavam mu, molim mu se, teram ga da mi obeća, i kao što su to radili crkveni svetitelji, poklanjam mu se, klečim pred njim, plačem i malo-pomalo, počinjem da osećam kako se za mene otvara nebeska kapija i da više nisam toliko zaslepljen. Iako sam samo umišljeno slabovid, moje srce, koje je osetljivije, lakše popušta i može brže da primi Boga. Sada već počinjem da mu se obraćam, da mu se poveravam, da mu otvaram dušu, da mu tražim, zahtevam a On, imam utisak da me sluša jer je osetljiv na moje molitve. Bog uvek sve čuje i prema prorokovim rečima, saginje se ka nama.
 
Ako se Bog saginje da bi nam se obratio, da bi nas posavetovao, koliko li je tek onda blizu kada treba da sasluša krik duše koja je uskraćena Njegovim prisustvom. Tako tavanica postaje jedan otvor, jedan prozor i znam da nisam sam – razbija se ledena samoća. Sada mogu da radim sve što poželim jer znam da to radim za Njega. Čak i kada bih izvodio akrobacije, siguran sam da bi On znao šta želim da mu kažem a bespotrebno je da navodim koliko razume reči koje dolaze iz moje duše. Doživljavam slatki mir koji je usledio posle tišine i spokoja kojem sam težio i koji sam uspeo da ostvarim. Psihofizičkim pokušajima uspevamo to da ostvarimo. Samo neko ko je bespomoćan, duhovno osakaćen i rashodovan, ne može to da postigne. Ali nismo svi toliko otuđeni od Njega da ne možemo da prizovemo svog Boga i da ga prihvatimo i da mu se predamo.
 
 
Kao po pravilu, Bog je neposredan u svojim odgovorima, samo što želi da sve bude jednostavno kao kod dece. Kao što dete zove svog oca, tako i mi treba da se obraćamo Bogu. Ukoliko imam tu poniznost i nadu i veru, Bog će mi se svakako prikazati. Svako ko Ga je tražio, Bog mu nije uskratio svoju prisutnost. Posle toga otvaramo u keliji Sveto Pismo i kazivanja Otaca. Sveto Pismo je puno prikaza Gospoda. Hteli to ili ne, čitajući ga, mi ne radimo ništa drugo osim što mu idemo u susret. Bog, sveprisutan, obraća nam se kroz Sveto Pismo. Tako s jedne strane imamo unutrašnje, tajno otkrivanje Boga, dok s druge strane, samim tim činom, Bog nam dokazuje svoje postojanje – u redovima Pisma. Ta spoznaja je upravo ono što nam je potrebno jer je opipljiva. Neki put se dešava da se Bog kreće prema čoveku, drugi put se čovek kreće ka Bogu, ponekad će da preti, ponekad da savetuje ili voli. Obraća nam se Bog, govore nam anđeli, prenose poruke Njegovi svetitelji. I sve to što se dešava to je naše, mi to živimo i prisvajamo. Uviđamo koliko smo grešni kada pokušavamo da uporedimo naš život sa životima svetitelja i skoro da na svakoj strani to spoznajemo. Dok čitamo Sveto Pismo obliveni svetlom Duha Svetoga, ma koliko da je gruba naša duša, osetiće i radovaće se Svetom Pismu jer na taj način razgovara s istinitim Bogom. Psalmi imaju važnu ulogu u bdenju, naročito kada to traje satima. Malo-pomalo, učimo njihov smisao, prodiru nam u srce, omekšavaju dušu i ispunjavaju nas. Psaltir je neopozivo, jedna od najvažnijih duhovnih knjiga naše Crkve. Tako proučavanje Svetog Pisma postaje lak način uspostavljanja veze s Bogom kroz molitvu i kroz pripreme za molitvu. Kroz te spoznaje obnavljamo naše veze, naša obećanja koje smo dali Bogu, prisećamo se opet zaveta u ime Oca i Sina i Svetoga Duha i uspostavljamo ličnu vezu prema istoriji naše Crkve i sa samim Bogom. Možemo da proučavamo još i tumačenja Biblije što može da se radi bilo danju, bilo noću.
 
Možemo da se posvetimo bilo kom drugom duhovnom spisu, dovoljno je samo da nam se ne poremeti uspostavljeni mir i ravnoteža već da ostanemo u keliji, na kolenima pred Gospodom. Kada neko ima više vremena koje može da provede u keliji, može istovremeno da se posveti nečem drugom – da plete brojanicu ili nešto drugo. Može da ulepša vreme i pisanjem koje ga neće odvući da napravi pauzu i izgubi mir. Uz Božje prisustvo, on će u skladu sa stanjem duše da stvara dok je Bog kraj njega. Ako sam sveštenik, posvetiću se proučavanju pravila Crkve i ponašati se u skladu s njima. Ako sam pokoran, doprineću ili svojim radom ili čitanjem teoloških knjiga. Ako mi je telo slabo, mogu uz blagoslov da umesto molitve radim nešto drugo, pa ako se bar jednom setim da kažem Gospode Isuse Hriste, pomiluj me, od koristi je. Ukoliko to zaboravim, na kraju posla ću reći Slava Gospodu koji mi je pomagao pri bdenju. Tako te reči – Slava Gospodu, zapečate taj noćni napor i odlazim na počinak umiren jer sam uradio onoliko koliko sam mogao za taj dan a Gospod će da uradi svoje. Ja, kao čovek sam se potrudio, kao čoveka me bolelo, kao slab i grešan sam zgrešio, kao čovek sam plakao, kao skrkan sam se pokajao a Bog, kao Sveti, milostivi, brižni otac – neka mi da ono što sam zaslužio. Takođe, mogu da čitam i određene pasuse. Dok se nalazim u stanju kada ne razumem potpuno sebe samog, sate koji mi predstoje mogu da ispunim psalmima i troparima koji su posvećeni detaljima iz Svetog Pisma. Dakle sve ono što je nadahnuto životom i prikazima Boga, prisustvu Duha Svetoga, Hristovom raspeću i sahrani. Sve to me ojačava. Znači mogu da čitam, da se molim, da radim nešto i da obogatim to vreme bdenja, dovoljno je samo da neprestano budem uz Boga. Od velikog začaja za moje bdenje je i kada u keliju stavim ikone svetitelja. Svetitelji olakšavaju moju borbu, ispunjavaju prostor oko mene. Ako uzmem u obzir i anđele, arhanđele i to što svetitelji za mene nisu samo imaginarna lica nego su to i relikvije i ikone – sve zajedno su znaci istinskog prisustva Boga a to mnogo pomaže. Moja kelija prestaje da odiše samoćom jer je ispunjava Bog. Ali šta se dešava s nama, ljudima? Osećamo prisustvo svetitelja i neko bi rekao da je to delo demona. Ne u Božjoj nego je u ljudskoj prirodi da oseća veću blizinu svetitelja jer su oni bili ljudi kao i mi što smo, imali svoje slabosti, bolesti, borbe, grehove. Greh je bio deo njihovog postojanja, da bi kasnije postali sastavni deo Hristovog života.
 
Pozivamo dakle, svetitelje i anđele, imajući opipljive znake njihovog prisustva kao što su ikone i relikvije. Bilo bi dobro da ikone koje stavljamo u našu keliju kao i svetitelji kojima se obraćamo, budu povezani na neki način s našim životom bilo da su nam pomogli u nevolji, u nekoj bolesti ili nas posavetovali, oživeli neku uspomenu, uticali na spoljašnje ili unutrašnje psihičko ili fizičko iskustvo, ili se na bilo koji drugi način naše bivstvovanje povezalo s njima. Ako tako nešto ne postoji, onda treba da poželimo tako nešto da nam se da. Sticajem okolnosti, imam ime Svetog Nikodima, prema tome on je moj svetitelj. Ne obraća mi se Sveti Nikodim, već je moj zaštitnik. Obratiću mu se, staviću ga u svoju keliju. Čitaću Svetog Grigorija Bogoslova, Svetog Grigorija Palama koji jako utiču na mene. To su svetitelji koje ću pozvati u svoju keliju i pustiti ih da neprestano govore u mojoj duši. Nakon što pozovem svetitelje, stavljam svakog na svoje mesto. Ovde onog koga najviše volim, tamo svetitelja kojeg mi se dopada da gledam bilo sopstvenim očima bilo očima duše. Ispred sebe stavljam svetitelja za koga iz iskustva znam da će uvek uslišiti moju molitvu. Ako se danas osećam loše, gledam u smrknuto nebo, provereno je da će taj svetitelj da mi pomogne. I zaista, ako pronađemo osetljiva mesta jednog svetitelja, uverićemo se da nam taj svetitelj sve rešava, vraća nas u život i saživljava se s nama. Svaki svetitelj ima ponešto i za nas. Kada je neko osiromašen znanjem, ima malo svetitelja. Neko drugi može da ih ima mnogo i da ih uzme koliko poželi. Dovoljno je da zna kako da uspostavi vezu sa svetiteljem, čitajući iznova i iznova njihova žitija.
 
 
Kada nas neko izbegava ili smo nekoga nasikirali, treba da mu priđemo, da ga pitamo zašto je zabrinut, da li smo ga povredili nečim, poklanjamo mu nešto da ga odobrovoljimo, pokušavamo da ga oraspoložimo, gledamo šta bi mogli još da učinimo da nas zavoli ili da bismo mi njega još više zavoleli. I on je smrtnik, možda i grešan. Mnogo više od toga treba da učinimo prema jednom svetitelju. Potrebno je da se povežemo s njim da bismo mogli da imamo tu slobodu i zatražimo mu štogod želimo. Svetitelj se borio u svom životu, živeo posebnim načinom života, umorio se za Hrista i zato ne toleriše kada se iz lenjosti molimo za nešto. On zna da i mi možemo sve da postignemo ukoliko se potrudimo jer mu iskustvo govori da svako može da zasluži ljubav Božju. Ali želi da shvatimo njegovu muku i prođemo sopstveni put do takvog ostvarenja. To je neophodno za ispunjenje duhovnog zakona koji se tiče odnosa sa svetiteljima. Ako ne možemo da se povežemo s mnogima onda bi trebalo da to uradimo bar s jednim. Bolje da budemo i s njim jednim nego da budemo sami.
 
Povežimo se sa svetiteljem čije ime nosimo ili s Jovanom Krstiteljem, koji je veoma zahvalan i lak – sluša čak i muslimane. Povežimo se sa Svetim Nikolom koji odlazi i kod grešnika i kod kriminalaca i spašava ih. Povežimo se s Bogorodicom. Ko se još obratio Bogorodici a da ga nije poslušala, pomilovala, pomogla. Bogorodici se čak i u paklu obraćaju, zašto ne bismo mi mogli. Imajmo, koliko god je to moguće, naše posrednike. Naravno, ko može da ignoriše činjenicu to što su svetitelji živa lica koja se nalaze u Božjoj ruci i na takav način nam pomažu? A kako nam to pomažu? Kroz Duha Svetoga, preko anđela i na hiljade drugih načina. Na dan Duhovskog ponedeljka mogu da se vide. To je sigurno a što potvrđuju i naši Oci. Tako, dve ruke odjednom postanu četiri. Dva oka postanu četiri. Dve noge budu četiri a od jednog srca postanu dva. Još je jedan koji živi sa mnom, bori se sa mnom za moje zdravlje, moje potrebe da nešto razumem, osetim i rasvetlim.
 
Šta bih to mogao da zatražim? Bilo šta ali iznad svega spasenje, otkrovenje Božje volje ili da mi Gospod da ono što je najbolje za mene. Jedan takav napor i takvi pokušaji nas ispunjavaju sećanjima. Jednom u sto puta ćemo nešto uspeti a taj jedan put će nas pothranjivati godinu, dve, deset ili pedeset godina. Mnogo puta smo čuli gde kažu – Postoji Bog! Sećam se kad sam bio dete, sada sam prestar ali još se živo sećam toga, trebalo je da provedem noć u polju i počeo sam da strahujem. Povikao sam tada: Moj Sveti Nikola! Odmah me svetitelj zgrabio i odneo u selo. Približavamo se svetiteljima, shvatamo da žele da nam pomognu, da nam se jave, lakše nas zavole kada ih prizivamo i sjedinjujemo se s njima. Tako možemo da provedemo prelepu noć. A ako se pozabavimo i njihovim životima i pokušamo da im ličimo, onda naša noć postaje još bolja. Dakle, svetitelji nam se neprestano obraćaju kroz Hrista. Zar ću koristiti i onog ko je svojevoljan, samopouzdan i refleksivan? To bi bilo jako naivno s moje strane. I ako svetitelj nije uzeo od Boga ono što sam mu tražio, iz razloga što svako ima svog posrednika, nikad ne znaš koji će od njih da ti pomogne a svaka pomoć je dobrodošla. Neki monah se uporno molio Svetom Simonu, ktitoru manastira Simonopetra ali je izgledalo nemoguće da svetitelj usliši njegovu molitvu. Otišao je tada kod Oca Jefrema i požalio se kako su njegove molitve uzaludne. Hajde, odlazi odavde! - rekao mu je. - Molitva nikada nije uzalud, pa zar će uzaludno biti obraćanje jednom svetitelju koji se nalazi licem u lice s Gospodom i može da posreduje sa svim svetima koji su oko njega?!
 
(Arhim. Emilijanos Simonopetritis, Čistota života i asketska pravila, izd. Indiktos – Atina 2011. str.472-482)

Izvor: http://www.pemptousia.gr/
 
prevela s grčkog:
Brankica Bogdanović

Pročitano: 6566 puta