MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

ASKETSKO BOGOSLOVLJE STARCA JOSIFA VATOPEDSKOG. PRVI DEO: PUT OPITNOG BOGOPOZNANJA





Kakve prepreke i podvodni kameni očekuju podvižnika – monaha i mirjanina – na putu duhovnog usavršavanja? Koje su etape tog puta? O “maršruti” duhovnog života, koju predlaže savremena Sveta Gora, govori se u četvorodelnom članku posvećenom stvaralaštvu jednog od otaca svetogorskog monaštva – starca Josifa Vatopedskog.

Starac Josif je već mnogo godina duhovni učitelj bratije Vatopedskog manastira. Njegov monaški put je počeo na ostrvu Kipru, gde je starac rodjen i gde je u manastiru Stavrovuni primio monaški postrig. Proživevši u tom manastiru nekoliko godina otac Josif se po blagoslovu starca Obitelji uputio na Svetu Goru. Tamo se sreo sa velikim podvižnikom našeg vremena starcem Josifom Isihastom (1898-1959), s kojim se poznanstvo pretvorilo u mnogogodišnje učeništvo i donelo obilan duhovni plod. Starac Josif Isihast, budući čovek uzvišenog duhovnog života, imao je pored ostalog i dar učiteljstva: bez preuveličavanja može se reći da su nekoliko monaha bili izvori duhovnog rodjenja čitavog svetogorskog monaštva. Starac Josif Vatopedski je jedan od malobrojnih duhovnih učitelja, koji lancem nasledne veze sjedinjuje pokolenje današnjeg monaštva sa već upokojenim velikim podvižnicima koji su dostigli visine svetosti. Vatopedski manastir već mnogo godina izdaje duhovne knjige u okviru serije: Ψυχωφελῆ Βατοπαιδινά - “Vatopedska dušekorisna biblioteka”.

Ta biblioteka (u kojoj je već izdato 18 knjiga, od kojih je starac Josif autor 15) predstavlja izlaganje svetogorskog duhovnog opita, koji je osvećen mnogim generacijama monaha, koji su se podvizavali u Vatopedskom manastiru. Dovoljno je pomenuti da su u “Vatopedski Sinaksar” ušla žitija 66 svetitelja, koji su živeli u Vatopedu (a). Nastanak te serije je pokrenuo starac Josif, čije knjige su nadahnute atmosferom svetogorske monaške države s njenom mnogovekovnom tradicijom smirenog života u poslušanju i učenju od bogonosnih učitelja, u kojima Sveta Gora nikada nije oskudevala. Knjige starca Josifa se uslovno mogu podeliti na četiri kategorije. U prvu spadaju knjige o njegovom duhovnom ocu starcu Josifu Isihastu.

Zatim slede žitija nekih prepodobnih i sećanja o podvižnicima, s kojima se starac sretao i zajedno podvizavao. U treću kategoriju ulazi nekoliko asketskih i bogoslovskih dela starca Josifa. I poslednju kategoriju knjiga sačinjavaju zapisi starčevih razgovora, koje je tokom mnogih godina vodio sa svojom bratijom i poklonicima na Svetoj Gori. Zadržimo se malo detaljnije na njima. 1982. godine starac Josif je prihvativši neumorne molbe svoje bratije, objavio svoje glavno delo: “Starac Josif Isihast. Život i učenje”. 1992. godine toj knjizi je dodat sastav starca Josifa Isihasta “Desetoglasna duhovna truba” u kojoj je izlagano učenje o praksi bezmolvnog života, ili drukčije rečeno “isihiji”. Pošto se to delo odnosilo na uzvišena pitanja duhovnog delanja, starac Josif Vatopedski je za njega napisao i detaljno tumačenje, koje se i samo može nazvati posebnim delom. Tako je savremeni pogled dobio rad koji je može se reći postao klasično delo monaške literature XX veka (b). Kao dodatak tom delu starac Josif je takodje izdao i knjigu pod nazivom “Starac Josif Isihast i Otačko Predanje” (c) u kojoj je objavio neka starčeva pisma, priloživši paralelno s njima paragrafe iz svetootačkih dela, koji su odgovarali temama pokrenutim u pismima.

Cilj tog izdanja je bio da se pokaže nasledna veza monaškog duhovnog opita, počevši od Otaca Egipatske Pustinje preko Vizantije sa savremenim starcima, koji su sačuvali čistotu asketskog Predanja i unutrašnjeg delanja. Starcu Josifu pripadaju takodje i dva žitija: prepodobnog Neofita Zatvornika, iu čijem pronalaženju česnih moštijuje i sam učestvovao, i prepodobnog Joakima Vatopedskog, čije žitije je pronadjeno u bogatoj Vatopedskoj biblioteci i poslužilo mu je kao osnova za sastavljanje biografije svetog (d). Treba primetiti da obe biografije, sem svedočanstava o životu svetih, imaju mnogobrojne digresije, u kojima se izlažu starčeva razmišljanja o svetosti, duhovnom životu i cilju monaškog delanja. Starac je napisao još dve knjige po njegovim ličnim sećanjima.

U knjizi “Sećanja o svetim podvižnicima” govori se o velikim monasima-podvižnicima, koje je autor sreo na Svetoj Gori i u manastiru Stavrovuni na ostrvu Kipru (e). Druga knjiga “Blaženi poslušnik” je posvećena njegovom duhovnom bratu i sapodvižniku, starcu Jefremu Katunakskom, koji je tokom mnogih godina bio učenik starca Josifa Isihasta (f). Starac Josif je autor nekoliko bogoslovskih i asketskih dela. Prvo od njih, napisano 1970. godine, a zatim mnogo puta objavljivano od strane Vatopedskog manastira, zove se “O kraju sveta i o antihristu” (g).

U ovom delu starac izlaže učenje Crkve na ovu temu, počinjući od analiza jevandjelskih tekstova i apostolskih pisama, a zatim prelazi na razmatranje učenja o kraju sveta nekih Svetih Otaca posle čega se zaustavlja na tumačenju niza najpoznatijih proročanstava prepodobnog Kozme Etolskog. U zaključku autor govori o tome kakav treba da bude odnos današnjih hrišćana prema eshatološkoj tematici, i o opasnostima koje mogu da nastanu u vezi sa tom temom u duhovnom životu vernika. 1993-1994 godine Vatopedski manastir je objavio još dve knjige starca Josifa: “Svetogorsko Svedočanstvo” i “Od smrti – ka Životu” (h). Prva od njih je asketski usmerena i sadrži učenje o asketskom delanju koje je starac zadobio zahvaljujući mnogogodišnjem učenju kod starca Josifa Isihasta.

Knjiga se deli na glave u kojima se govori o strahu Božijem, pokajanju, nevoljama, iskušenjima; razmatraju se teme kao “zakonski podvig”, prelest, načini delovanja Božije Blagodati; i u završnoj reči se govori o ljubavi i savršenstvu. Druga knjiga je plod starčevog razmišljanja o knjizi prepodobnog Justina Popovića “Čovek i Bogočovek”. Knjiga “Od smrti – ka Životu”, iako nadahnuta delima ovog srpskog svetitelja, predstavlja samostalno delo. Njegova glavna tematika je – “bogočovečanstvo” i oboženje u Hristu kao protivteža humanizma savremene evropske kulture. I na kraju, 1988. godine je izašla još jedna bogoslovska knjiga koju je napisao starac Josif, koja se može smatrati kratkim uvodom u asketsko monaško delanje: “Askeza – majka osvećenja” (i). Njena karakterističnost je u tome što ona predstavlja sistematsko izlaganje vrsta praktičnog podviga: knjiga počinje od razmatranja uzroka neophodnih za podvižništvo, zatim prelazi na razmatranje kako telesnih, tako i duševnih oblika askeze, opisuje dela “novog” i dela “starog” čoveka i završava prelaskom na temu sozercanja, koje odlikuje kraj praktičnog delanja.

Svo učenje starca Josifa izloženo u toj knjizi nije ništa drugo do izlaganje svetootačkog opita duhovnog života i starčevog ličnog opita. Posle blažene končine velikog starca Josifa Isihasta, njegova braija je kratko vreme živela pod rukovodstvom njegovog duhovnog sapodvižnika, starca Arsenija Pešćernika († 1983).

Medjutim vremenom učenici starca Josifa Isihasta su počeli da žive odvojeno, okupivši vrlo brzo svaki svoju sopstvenu bratiju (j). Starac Josif Vatopedski je prvo vreme živeo u Novom Skitu, a zatim se preselio u manastir Kutlumuš, a od 1989. godine, na molbu Svetog Kinota Svete Gore, preselio se sa svom bratijom u Vatopedski manastir. Sve te godine, starac Josif je saglasno ustanovljenoj tradiciji, održavao usmene razgovore sa bratijom i poklonicima na teme o duhovnom životu, spasenju, pokajanju, monaštvu i hrišćanskom životu u svetu, u kojima je često opisivao i savremenu kulturu s duhovne tačke gledišta, ocenjujući je s pozicije, kako je govorio “bogočovečanske kulture”. Bratija Vatopedskog manastira su tokom mnogih godina beležili starčeve besede na magnetofon. Manastir je do današnjeg dana pripremio i objavio 5 knjiga s besedama, koje su se izdavači potrudili da predstave u tematskom poretku. Prva u tom nizu je knjiga “Reči Utehe” (k), čiji prevod naš manastir sada predlaže čitaocu.

Dalje slede “Pouke sa Svete Gore” i “Svetogorski Priziv” (l), koje predstavljaju starčeve besede na praznike i na dane praznovanja svetih. Treba posebno izdvojiti knjigu “Vatopedske Objave” (m), čiji prevod na ruski jezik je izdao naš manastir. Taj skup besedi je sastavljen po obrazcu “oglašenja” prepodobnog Teodora Studita i sadrži starčeve razgovore sa bratijom Vatopeda o monaškom životu u uslovima opštežića. I na kraju, poslednja knjiga, koja zaokružuje objavljena dela i zapise starčevih beseda, predstavlja skup njegovih beseda sa mirjanima: “Svetogorske besede” (n). Cilj koji je starac sledio vodeći sve te razgovore tokom mnogih godina je bio da nauči bratiju Vatopedskog manastira, kao i poklonike Obitelji, pravilnosti praktičnog puta pokajanja i spasenja, koji vodi ka prosvećenju, isceljenju ljudske prirode i oboženju u Hristu. Zaustavljajući se na detaljima duhovnog delanja, starac često prelazi na opis uzvišenih duhovnih stanja, smatrajući korisnim za bratiju i mirjane koji su prisustvovali razgovorima da shavte istinitost Spasitlejevih reči o tome da je “Isus Hristos isti juče, danas i u vekove vekova” (Jevr. 13, 8). U njegovim razgovorima, bez obzira na to što su se najčešće vodili “prema slučaju”, otkriva se istinsko bogoslovlje, koje proističe iz opita ličnog ponašanja i prosvećenja. I zato su besede starca Josifa značajan doprinos ne samo monaškoj pismenosti Svete Gore, već i savremenom bogoslovlju, jer je sve napisano autor lično preživeo i izložio na jeziku razumljivom savremenom čitaocu.

U ovom članku ćemo se kratko zadržati na nekim bogoslovsko-asketskim temama, koje je starac Josif obradjivao u svojim knjigama. Ako duhovno nasledje starca Josifa Isihasta počinje postepeno da se izučava (o), i da tako kažemo ulazi u život i misao savremenog monaštva, onda nasledje njegovog učenika starca Josifa Vatopedskog još nije sasvim izučeno, a ruskom čitaocu je skoro sasvim nepoznato. Iz tog razloga se ograničavamo samo na neke opšte karakteristike, ni u kom slučaju ne pretendujući na potpuni zaključni pregled njegovog bogoslovlja. Svesni smo da je sveukupnost tema koje je starac obradjivao, toliko mnogoobrazna da zaslužuje posebno istraživanje. Opitno bogoslovlje Bez obzira na zajednički izvor prosvećenja za sve hrišćane – Blagodat Duha Svetog, - put svakog čoveka koji ide ka Bogu nosi lični i jedinstveni karakter. “Čovek koji ide ka Bogu posredstvom pokornosti i poslušanja Njemu, sjedinjenih s pravom verom, dostiže susret s Njim i neprekidno prebivanje s Njim.

Eto šta se naziva bogoslovlje»(p), - tako je govorio starac Josif Isihast i u tome se čulo njegovo životno zaveštanje svojim učenicima. Bog, budući neobuhvatan dubinom premudrosti i istine, sjednjuje se sa Svojom tvorevinom-čovekom, obuhvatajući celo njegovo biće. Sopstveno iskustvo čoveka, koji je doživeo neposredno opštenje sa Bogom, ostaje zapečaćeno u njegovom umu kao dogmatska «nepotajenost» (istina), koja postaje oblast poznanja uma i izvor njegovog «nezaboravnog znanja» (ἄληστος γνῶσις)[q]. Upravo na toj osnovi, na osnovi dinamičnog opitnog doživljaja istine se gradi Predanje Crkve, u kome su formulisani dogmati – istine vere – koje se spajaju sa opitom ne na nivou refleksije, već u ipostasnoj životnoj relanosti to jest na nivou ličnosti svetog.

Proističući iz toga, postaje očigledan egzistencijalni i opitni karakter pravoslavnog bogoslovlja. Životni put svakog čoveka koji ide k Bogu, s jedne strane je unikatan i odgovara njegovom egzistencijalnom doživljaju istine, ali s druge strane on je jedinstven u katoličkoj dimenziji kao opit celog Tela Crkve. I ako se pojavi lažni duhovni opit, koji falsifikuje i teoretsko učenje o istini, onda on dolazi u oštru protivurečnost sa opitom cele Crkve, izraženom u realnosti priopštenja k pravoj istini, to jest u svetosti. Eto zbog čega je za nas tako važno životno svedočanstvo tih ljudi za koje je lični put pokajanja i napredovanja ka Bogu zapečaćen “nezaboravnim znanjem”, koje konstituira pismeni izražaj njihovog neposrednog doživljaja božanskog prisustva.

Njihove pouke postaju za nas “tajnovodjstvo” na putu duhovnog napredovanja i spasenja u podražavanju njihovog života u strahopoštovanju. U našem odlomku smo želeli da primetimo upravo taj aspekt. Ako se pažljivo udubite u dela starca Josifa, može se lako primetiti da starac sa svom ljubavlju i saosećanjem za svoje sagovornike pokušava na razne načine da im opiše te duhovne realnosti, s kojima se on udostojio da se susretne. Njegove reči liče na “svetionike” postavljene na puteve onih koji ga slede, ne znajući verovatno tačnu maršrutu.

Kada želimo da opišemo put, koji dobro znamo, čoveku koji njime polazi na put prvi put, crtamo mu razne šeme, objašnjavamo karakteristike lokaliteta i klime, detaljno mu ukazujemo gde treba ići direktno, a gde skrenuti, gde ići brže, a gde se može zaustaviti i odahnuti itd. I što smo više svesni opasnosti puta koji naš sagovornik treba da predje, to više preživljavamo za njegov krajnji uspeh i naša objašnjenja su detaljnija. Tačno takva je stvar i sa besedama starca Josifa. Iza njegovih reči svetli očinska briga za večni udeo svojih sagovornika. Starčeve besede obiluju konkretnim poukama i praktičnim savetima, otkrivajući “maršrutu” duhovnog puta; sve one su objedinjene neposrednom jasnošću i jednostavnošću, koje su obično svojstvene ljudima koji imaju veliko iskustvo.

Starac Josif Vatopedski je završio samo dva razreda osnovne škole i nije imao nikakvo sistematsko obrazovanje. Njegov životni put je od mladosti prolazio kroz manastire i pustinje, koji su za njega postali mesta duhovnog uzrastanja i obrazovanja u duhu svetootačkog Predanja Pravoslavne Crkve. Starac nikada nije izučavao ni filozofiju, ni bogoslovlje, ali je provevši veliki deo života na Svetoj Gori imao mogućnost da pažljivo izuči nasledje naših Otaca, kako drevnih tako i savremenih, i da u njima nadje sve neophodno za to što mu je nedostajalo. Na taj način se može govoriti o dva glavna izvora starčevog bogoslovlja: dela Svetih Otaca, prvenstveno asketskog usmerenja, i direktno učenje od opitnih podvižnika, medju kojima prvo mesto pripada starcu Josifu Isihastu.

Očigledno je čitava literatura starca Josifa bila usredsredjena u prvom redu na najvažnija asketska dela koja predstavljaju klasično nasledje monaškog Istoka. Iz generacije u generaciju grčko monaštvo živi i rukovodi se tim autorima, čije bogoslovlje ulazi da tako kažemo u njegovo telo i krv. Živeći u poslušanju kod starca Josifa Isihasta, bratija, pa tako i starac Josif Vatopedski, svakodnevno su deo svog vremena po tradiciji posvećivali “izučavanju Otaca”. To su bile pre svega pouke Otaca egipatske pustinje i priče iz njihovog života, koje su ušle u razne zbornike, od kojih najpoznatije ulaze u Sistematski zbornik (Drevni Paterik) i Alfabetni zbornik, kao i zbornik pod nazivom “Evergetinos” (r). Dalje su išla dela velikih Otaca – sistematizaotra podvižničkog opita, kao što su sveti Vasilije Veliki, prepodobni Maksim Ispovednik, prepodobni Jovan Lestvičnik, prepodobni Simeon Novi Bogoslov, sveti Grigorije Palama. Ovde takodje treba pomenuti i autore Dobrotoljublja, medju kojima se starac Josif najčešće poziva na avvu Isaiju Otšelnika i prep.Marka Podvižnika. Sledeći svog blaženog učitelja starac Josif posebno mesto pridaje delima prep. Isaaka Sirina, smatrajući ga jednim od najdubljih duhovnih pisaca.

Pored ovih Otaca, učitelja monaškog života, starac Josif se takodje obraća i delima prep.Makarija Egipatskog, avve Doroteja, nekim asketskim delima sv.Grigorija Niskog, Grigorija Bogoslova. Radi uopštenja crkvenog veroučenja starac se koristi delima prep.

Jovana Damaskina, a za tumačenje crkvenih dogadjaja i praznika – delima sv.Atanasija Velikog, sv.Jovana Zlatousta, sv.Kirila Jerusalimskog, sv.Kirila Aleksandrijskog i sv.Grigorija Palame. Od savremenih autora, koji su imali neposredan uticaj na bogoslovlje starca Josifa, treba navesti izuzetnog podvižnika XX veka, koga svo svetogorsko monaštvo s pravom priznaje za jednog od najdubljih i najtradicionalnijih zastupnika istočno-hrišćanske duhovnosti. Radi se o srpskom bogoslovu prep.Justinu Popoviću (1894-1979).

Njegov duhovni uticaj predstavlja fundament i odredjuje svu bogoslovsku misao starca Josifa. Kako smo već napomenuli starac je napisao posebnu knjigu nadahnutu bogoslovljem prep.Justina. Ta nadahnutost prolazi kao crvena nit kroz većinu dela i beseda starca Josifa, i u njima se susreću čitavi odlomci kao i direktno prenešena razmišljanja i zaključci srpskog bogoslova. Time se objašnjava i savremena filozofska terminologija koju često koristi starac Josif radi prenošenja ovih ili onih bogoslovskih pogleda ili opisa duhovnih stanja. Na taj način, ne učivši i ne dobivši specijalna bogoslovska znanja, starac Josif Vatopedski, se posredstvom drevnih i savremenih Otaca Crkve našao u “sveokruženosti” tim znanjem, koje je bilo neophodno za prenošenje neposredne realnosti duhovnog života i svetosti na savremenom jeziku i u savremenim kategorijama mišljenja. Nesumnjivo, to ne bi bilo moguće bez praktičnog rukovodstva od strane njegovog duhovnog učitelja, blaženog starca Josifa Isihasta, čiji su lični primer i životni opit zapečatili teoretsko znanje učitelja Crkve. Prema sećanjima samog starca Josifa, oni su mogli u svako vreme i o svemu da pitaju svog starca, i on im je uvek objašnjavao ove ili one tajne vere, koje su proisticale iz lično doživljene opitne spoznaje. “Sa njemu svojstvenom slobodom, zadobijenom njegovim duhovnim opitom, - seća se starac Josif, - on nam je detaljno objašnjavao smisao svega što se tiče duhovnog podviga života po Bogu” (s).

Oba ta izvora bogoslovskog nazidanja starca Josifa Vatopedskog – teoretsko znanje podvižničkog života, crpljeno od Otaca Crkve, i lično učenje kod starca Josifa Isihasta, koji mu je davao neposredne lekcije duhovnog života, - odnose se na delatnu, ili praktičnu stranu pravoslavnog Predanja i Otkrovenja. Starac Josif izdavaja u suštini hrišćanskog otkrovenja kao dva “pola”, koji označavaju dve strane jedne pojave: to je učenje o veri, koje uključuje u sebe sve dogmatske stavove otkrovenja, i učenje o delima ili praktičnom životu, to jest o načinima ostvarenja jedinstvenog dogadjaja otkrovenja (t). Starac uvek podvlači nerazdvojnu vezu izmedju ta dva pola insistirajući da ako je izgubljeno razumevanje jednog od njih, onda bezuslovno nestaje i razumevanje drugog, jer su oba ta pola medjusobno ontološki zavisna. I jedna i druga polovina se objedinjuju u jedinstvenom otkrovenju jednog opšteg cilja, koji poseduje otkrovenje, a shodno tome naša vera i dela. “Cilj naše vere i naših dela se sastoji u dostizanju ontološke povezanosti sa Bogom, u približavanju Njemu, u “usvajanju” Njegove Očinske volje, koju smo izgubili grehpadom, u bogaćenju božanskim darovima, koji se sastoje ni u čemu drugom nego u našem vaskrsenju i oboženju” (u).

Pozivajući se na izreku svetog Grigorija Bogoslova da je “delo uzrastanje ka sozercanju” (v), starac Josif uči o sveceloj zavisnosti teoretskog poznanja od praktičnog života ili drukčije govoreći, da praktično delanje prethodi duhovnom sozercanju i neposrednom bogopoznanju, ka kome su kao konačnom cilju prizvani svi verni. Budući monah, koji je proveo ceo svoj život u podvigu praktičnog delanja, starac Josif se u svojim besedama uglavnom zadržava na opisu i bogoslovskom tumačenju smisla pravoslavnog podvižništva.

Može se reći da učenje o praktičnom životu odredjuje karakter svih starčevih reči i beseda i uopšte predstavlja lajtmotiv njegovog bogoslovlja. [a] См. Μοναχοὺ Μωυσέως Ἀγιορείτου. Βατοπαιδινὸ Συναξάρι. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 2007. [b] Ὁ Γέροντας Ἰωσὴφ ὁ Ἡσυχαστής. Βίος. Διδασκαλία. "Ἡ Δεκάφωνος Σάλπιγξ''. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19831; 20046. Рус. пер.: Старец Иосиф Исихаст. Житие. Учение. Десятигласная духодвижная труба и толкование на нее. Пер. А. Крюкова. Свято-Троицкая Сергиева Лавра, 20002. [c] Γέρων Ιωσὴφ ὁ Ησυχαστὴς καὶ ἡ Πατερικὴ Παράδοσις. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19971; 20042. [d] Ἅγιος Νεόφυτος ὁ Ἔγκλειστος (Ἡ οὐρανόδρομη πορεία του). Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19983. Ὁ Παπουλάκης. Ἅγιος Ἰωακεὶμ ὁ Βατοπαιδινός. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19921; 19982. [e] Ὁσίων Μορφῶν Ἀναμνήσεις. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 20032 (сюда включена и книга о старцах монастыря Ставровуни: Πατερικες Μορφες της Ἱ. Μ. Σταυροβουνίου Κύπρου, вышедшая в Салониках в 1979 году). [f] Ὁ Χαρισματοῦχος Ὑποτακτικός. Γέροντας Ἐφραὶμ ὁ Κατουνακιῶτης (1912-1998). Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 20011. Рус. пер.: Блаженный Послушник. Жизнеописание старца Ефрема Катунакского. Издательство Московского Подворья Свято-Троицкой Сергиевой Лавры, Москва, 20041. [g] Περὶ Συντελείας καὶ Ἀντιχρίστου. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19984. Рус. пер.: О кончине века и антихристе. Издательство Московского Подворья Свято-Троицкой Сергиевой Лавры, Москва, 20071. [h] Ἀθωνικὴ Μαρτυρία. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19931; Ἐκ τοῦ Θανάτου εἰς τὴν Ζωήν. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19941. Рус. пер. второй книги: От смерти к жизни. Издательство Московского Подворья Свято-Троицкой Сергиевой Лавры, 20071. [i] Ἄσκηση. Ἡ Μητέρα τοῦ Ἁγιασμοῦ. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19981; 20022. Рус. пер.: Аскеза — матерь освящения. Пер. с греч.: Д. А. Поспелов; ред.: А. М. Крюков. Храм Софии Премудрости Божией, Москва, 20051. [j] Кроме старца Иосифа Ватопедского, речь здесь идет о старцах Харалампии Дионисиатском (†2001), Ефреме Катунакском (†1998) и Ефреме, бывшем игумене Филофейского монастыря (ныне игумен монастыря св. Антония и основатель 18 монастырей в США). [k] Λόγοι Παρακλήσεως. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19841; 19983. Рус. пер.: Слова утешения. Беседы о духовной жизни и о монашестве. Богородице-Сергиева Пустынь, 20051. [l] Διδαχὲς ἀπὸ τὸν Ἄθωνα. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19891; 19993. Ἀθωνικὰ Μηνύματα. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19993. [m] Βατοπαιδινὲς Κατηχήσεις. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 19991. Рус. пер.: Ватопедские Оглашения. Беседы о монашеской жизни. Богородице-Сергиева Пустынь, 20041. [n] Συζητήσεις στὸν Ἄθωνα. Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 20031. Рус. пер.: Афонские Беседы. Пер. М. А. Малюшина. Санкт-Петербург, 20041. [o] Здесь первую очередь следует упомянуть книгу игумена Ватопедского монастыря архимандрита Ефрема, которая состоит из статей и докладов, посвященных богословскому наследию старца Иосифа Исихаста: Ἀρχιμανδρίτου Ἐφραίμ. Αἴσθησις Ζωῆς Ἀθανάτου. Ὁμιλίες γιὰ τὸν Γέροντα Ἰωσὴφ τὸν Ἡσυχαστή (Ψυχωφελῆ Βατοπαιδινά 17). Ἱ. Μ. Βατοπαιδίου, 20051. [p] Старец Иосиф Исихаст, с. 177. [q] По учению прп. Максима Исповедника, «незабывающее ведение есть устойчивое и непрекращающееся вечное движение мудрости, созерцания и познания ума, то есть его силы, свойства и энергии, в области того познаваемого, которое выше знания». Подробнее об этом см.: Мистагогия, 5. TLG 2892/049. Ср.: Творения, кн. I, с. 163. [r] Евергетинос — самый популярный в Греции сборник изречений и повестей из жизни Святых Отцов, составленный прп. Павлом Евергетидским (1054 г.) и изданный в 1783 г. прп. Никодимом Святогорцем. На русском языке недавно в издательстве «Феофания» вышел перевод первого тома: Павел Евергетин. Евергетин, или собрание богоглаголивых словес и поучений святых и богоносных отцов, т. I. Пер. с греч. Ф. Шульги. Издательство «Феофания», Москва, 20081. [s] Старец Иосиф Ватопедский, Старец Иосиф Исихаст. Житие. Учение. Десятигласная духодвижная труба и толкование на нее. С. 175. [t] Об этом старец Иосиф говорит в слове «Вера и дела», см. Слова утешения, с. 353-355. [u] Там же, с. 355. [v] Слово 4, 113. PG 35, 649; Слово 20, 12. PG 35, 1080.

preuzeto sa http://www.pravoslavie.ru/smi/725.htm

prevod sa ruskog Dr Radmila Maksimovic

Pročitano: 6459 puta