- On je tako neobican, taj otac Nikola …Pricaju da nikada nema ulja za kandilo. Trebalo bi mu pomoci. I uopste treba ga samo videti, - insistirao je Aleksej, i vukao me za rukav da udjem na vrata iza kojih je reklo bi se bio neki taman, mracan bezdan.
Aleksej je prvi put bio na Svetoj Gori I prvi put u nasem ruskom Pantelejmonovom manastiru i sve ga je zadivljavalo. Te snazne osecaje sam i ja preziveo kada sam pre nekoliko godina prvi put krocio na svetogorsku zemlju. Snaga utisaka od svake naredne posete Svetoj Gori ne slabi, medjutim prvi put ostaje prvi put. I pored svega sam s nekom sumnjom posmatrao Alekseja koji me je sve vreme pricao o nekom neobicnom monahu – ocu Nikoli – i bukvalno zahtevao da ga i ja vidim. Aleksej se upoznao s njim pre sat vremena.
Ali po svemu je bilo ocigledno da je monah proizveo na mog saputnika neki poseban utisak. Kolebao sam se izmedju sna i zelje da ugodim prijatelju. Prestajao sam nocnu sluzbu, i zato sam zeleo da sto pre dodjem do nase kelije u manastirskoj gostionici i da odremam cas-dva. Ali Aleksej je bio neumoljiv, pa sam se predao. “Dobro, - razmisljao sam, - to nece oduzeti mnogo vremena, a ja cu imati jos jedno novo svetogorsko poznanstvo “. Otac Nikola u manastiru ima svoju malu keliju. Medjutim kako se posle pokazalo to nije glavno “mesto stanovanja” oca Nikole. Najveci deo nedelje on provodi u udaljenoj staroj keliji, koja se nalazi u skoro neprohodnim svetogorskim sumama. U toj keliji su u proslim vekovima ziveli mnogi ruski monasi, a sada je ono skoro potpuno zapustena. I prozori su sa razbijenim ramovima, bez stakla, kao prazne ocne duplje su tuzno gledale na retke monahe i poklonike koji su tu svracali. Otac Nikola je jedini zitelj te udaljene kelije.
On je njen cuvar i simbol ruskog prisustva ovde. Ako ovde ne bude bilo vise nijednog ruskog monaha keliju ceka sudbina Andrejevskog skita, koji je posle smrti poslednjeg ruskog monaha presao u ruke Grka. I danas je na ulazu u slavnu crkvu Andrejevskog skita okacena grcka zastava ...
Bila je subota. Monasi su se spremali za vecernju sluzbu. Oni koji su nosili poslusanje van manastira, su takodje zurili u manastir. Kako ovde kazu “spustali” su se u manastir. To je zbog toga sto se manastir nalazi na obali mora, a onaj ko zivi duboko na atonskom poluostrvu u sustini zivi u planini. Tako je i otac Nikola ostavio svoj “post” i spustio se u manastir, gde ima svoju kelijicu. Ona je i bila nas cilj. …Dakle, isao sam s Aleksejem po mracnom hodniku konaka Pantelejmonovog manastira u goste kod oca Nikole, iako nas on nije pozvao.
Ulicna svetlost je kroz zajednicka ulazna vrata osvetljavala samo kraj tog dugog hodnika i u polumraku izmedju tih starih zidova nije nas napusato neki cudan osecaj nestvarnosti onoga sto se desevalo. Isli smo sporo, pazeci da se ne spotaknemo ili padnemo na celo zbog neke prepreke.
“Koliko generacija ruskih monaha je hodilo ovim hodnikom, I molilo se u ovim kelijama! Koliko suznih molitava je ovde uzneseno Bogu za Rusiju! Cvrsta osnova Rusije – to je on u tim starim kelijama, iza starih vrata!” – pomislio sam i odjednom sam se zadivio neocekivanom toku svojih misli. “Duhovni fundament Rusije”, - kao refren mi je odzvanjalo u glavi, kao da je neko sa strane pokusavao da mi ubaci tu misao. Tu negde se nalazila i kelija prepodobnog Siluana Atonskog koga poznaje ceo pravoslavni svet.
Ovaj ruski svetitelj je prolazio ovuda, drzao masivne rucke ovih vrata ... Nije me napusato osecaj prisajedinjenosti svetogorskoj starini. Ovde na Svetoj Gori cini se kao da je vreme stalo na nekom znaku proteklih vekova i ne kreće se ni napred, ni nazad. Vreme se ovde pretvorilo u ugrušak nepojmljive materije, koja je postojana u okvirima svetogorskih granica i nikako se ne može uporediti sa tim vremenom i prostorom, koje mi danas nazivamo današnjim danom i današnjim svetom. I čovek, dospevši u taj ugrušak zgusnutog vremena na čudan način postaje deo svega toga čime Sveta Gora živi već više od hiljadu godina. I ti dospevaš u tu vremensko-materijalnu supstancu bukvalno kao da se nalaziš na gornjoj stazi u oblačan dan, dospevaš u gusti oblak koji te obuhvata prekrivajući sve što se pored dogadja.
Tako i ovde na Svetoj Gori ti već ne vidiš sve to što se dešava u svetu. Kada si na Svetoj Gori onda ti sve što se dešava u svetu gubi neki vidljivi obris a vremenom čak i smisao...Ti jednostavno zaboravljaš to što te je uznemiravalo tamo u svetu, samo nedelju dana pre. Čudan je taj osećaj, skoro nerealan. Ali verovatno je samo on objašnjenje za to zbog čega su tokom vekova mnogi poklonici koji su dolazili na Svetu Goru, misleći da tu ostane najpre samo par nedelja, na kraju ostajali zauvek.
Često se dešavalo tako da se poklonik vraćao u svet noseći Svetu Goru u srcu, ali samo zato da bi završio neke svoje ovozemaljske poslove i ponovo se vratio na nju – ali ovoga puta radi monašenja. Ali dešavalo se i dramatičnije. Pričali su mi drugi, kako su već u naše dane, ljudi koji su došli na Svetu Goru samo kao obični turisti, daleki od vere, duhovno progledavali u jednom trenu, odbijali da se vrate u svet i ostajali ovde kao poslušnici pri nekom manastiru ili kod nekog starca, kojih ovde ima mnogo po skitovima i odvojenim kelijama, skrivenih od pustih očiju ...
Medjutim Aleksej me je već doveo do vrata kelije oca Nikole. - A šta ćemo mu reći? Zbog čega smo došli? – pitao sam Alekseja, u stvari pre samog sebe. Imao sam osećaj kao neko ko se uključuje u tudji razgovor ne znajući o čemu je reč. - Pa videćemo po toku stvari. Rećićemo da smo došli da damo prilog za ulje za kandila,- odgovorio je Aleksej, imajući isti osećaj kao i ja. - Molitvama svetih otaca naših Gospode Isuse Hriste, Sine Božiji, pomiluj nas, - izgovorili smo tradicionalnu manastirsku molitvu, koja se izgovara umesto «dozvolite da udjemo».
- Amin, - čuli smo tanak i tih glas iznutra, što je značilo «udjite». Otvorili smo vrata. Pred nama je na krevetu sa gvozdenim naslonom (takvi kreveti se više ne mogu videti ni u antikvarnici) sedeo mali, suv starac živih očiju, upalih obraza i retke brade. Nije bio nimalo zbunjen zbog posete nezvanih gostiju.
I više od toga, posmatrao nas je tako kao da je znao da ćemo doći i čekao da pokucamo. Njegov izgled je bio veoma čudan. Ličio je ako ne na nekog beskućnika, onda na čoveka koji je došao do prosjačkog štapa. Tačnije rečeno, do te crte posle koje kod čoveka počinje apsolutno prenebregavanje sopstvene odeće i materijalnog sveta, koji ga okružuje. Ispod podrjasnika su mu štrčala kolena, obavijena poderanim šalvarama nejasne boje. «Monah nosi kožne pantalone?» - začudio sam se. Ali odmah sam shvatio da grešim.
To su bile obične šalvare od tkanine, ali toliko zaprljane da su odbijale svetlost, koja je ulazila u keliju iz jedinog malog prozora, i podsećale na kožu za čizme. One se nikada nisu čistile. Ogromne rupe na kolenima su bile zašivene grubo i nevešto, tako da su kolena lako mogla da ugledaju svetlost. Sudeći po svemu, otac Nikola je sam zašivao svoje šalvare redovno, jer je jedan šav išao preko drugog. Umesto obuće – ne u svojstvu, već odista umesto obuće – na nogama starog monaha je bilo to što se pre 30 godina zvalo sandalama.
Šnale na kaiščićima su se odavno otkinule, kao i sami kaiščići. Ulogu šnale na toj «obući» je imala aluminijumska žica, nekako savijena dajući čitavoj toj konstrukciji ne baš tako lep izgled. Obična svetogorska skufejka oca Nikole je odavno izgubila svoju crnu boju.
Ona je verovatno bila «vršnjakinja» sandala. Po belim šarama na sivo-mrkoj skufejki moglo su se kao na panju debelog drveta videti godine sa visokom temperaturom koje je otac Nikola proveo na Svetoj Gori. Ako me sećanje ne vara, on je ovde već više od trideset godina. A njemu samom je u trenutku našeg poznanstva bilo sedamdeset. Kelija oca Nikole je bila mala, uska, tako da su se trojica ljudi već gurali u njoj. Bila je to obična kelija kao i sve druge u tom konaku, izgradjenom u prvoj polovini XIX veka.
Kada smo Aleksej i ja ušli unutra dočekao nas je lagan miris starine, koji se često oseća u mračnim muzejskim prostorijama, u kojima se čuvaju relikvije proteklih epoha. Mali prozor na keliji verovatno nikada nije otvaran, i prostorija nikada nije provetravana: leti – da ne bi ulazila vrućina, a zimi – da se ne bi rashladjivala zbog hladnog morskog vetra. Zidovi su bili goli, krečeni poslednji put recimo u vreme izgradnje. Bila je tu još i mala polica sa nekim malobrojnim brošurama i knjigama. Tabure.
U uglu, levo od prozora nalazile su se ikone – obične, papirne, stare-prestare, uradjene očigledno pre sto godina očuvavši se za života više generacija monaha. Po svemu se videlo da je sve što se nalazilo u keliji ostalo ocu Nikoli od onoga ko je tu živeo pre njega, a njemu od njegovog prethodnika i tako dalje sve do prvog monaha koji je tu živeo. I ništa se ovde nikada nije menjalo. Ovde kao i u celom manastiru nije bilo struje. Na stoliću ispred ugla sa ikonama su se nalazili ostaci sveća. I to je sve. Nije bilo nikakvih ličnih stvari.
Otac Nikola ih jednostavno nema, i nikad ih nije ni imao. Ako ne uzmemo u obzir gore opisanu odeždu, monašku manitju i klobuk, koji su visili na ekseru pored vrata.
- Sedite, sedite, - rekao je otac Nikola, predlažući tabure Alekseju i premeštajući se na kraj kreveta, kako bi meni oslobodio mesto. Nisam znao da li da sednem. Odjednom sam osetio neku nelagodnost jer mi se učinilo da prekrivač na krevetu blago govoreći nije bio baš čist. Ali sam se brzo postideo svoje gadljivosti i brzo sam seo na predloženo mesto. Aleksej i ja smo se ustezali, postavljajući neka malo važna pitanja, ali otac Nikola je na njih kao pravi domaćin rado odgovarao. Na kraju smo ga upitali da li mu je potrebna neka pomoć. Da li mu je potrebno ulje za kandilo? Pa, zbog toga smo ovde i došli. - Da, da! Eto kako se to desi!? – počeo je otac Nikola. – Kandila u mojoj keliji su bez ulja. Ne gore. A treba da budu upaljena.
Da-da! Ulje mi treba. - Odmah ćemo ga kupiti. Otićićemo u Dafni i kupićemo ga, - predložio sam. – Samo se bojim da ne promašimo put. Možda da nas vi oče Nikola izvedete na stazicu, a dalje ćemo sami otići da kupimo ulje i vratićemo se. Tako smo se i dogovorili. Kroz deset minuta otac Nikola nas je već vodio stazom prema Dafniju – maloj svetogorskoj luci, u koju stižu čamci sa poklonicima. Stari monah je bukvalno trčao ispred nas i poderane sandale su mu šljaptale na nogama. Bilo je zadivljujuće kako je otac Nikola spretno skakao s kamena na kamen po planinskoj stazici. Mi smo ga jedva stizali. Staza je bila vijugava, tako da smo ga gubili sa vidika, kada bi ga grm zaklonio. I samo smo čuli kako je hodajući izgovarao Isusovu molitvu.
Molio se tankim, drhtavim glasićem, uzdišući, skoro jecajući, tako da bi neko mogao da pomisli kao da viče malo dete, koje je nešto skrivilo i sa suzama moli oproštaj od strogog oca. Šibljik sred koga smo išli kao po hodniku ili tačnije trčali za ocem Nikolom se završio. Izašli smo na otvoren prostor, na kome je rasla mala maslinova šuma. Put koji smo pratili se razdvajao. Jedna staza je naglo zavijala unazad, i kako se pokazalo vodila je nazad ka manastiru. Druga je očigledno vodila napred ka Dafniju. Pošli smo njom. Prošlo je petnaest minuta. Otac Nikola je kao i ranije trčao daleko ispred nas i glasno izgovarao Isusovu molitvu. Svakog trena nam se sve više činilo da se penjemo uz planinu, iako je put trebalo da vodi ka moru bez nekih većih uspona i spuštanja. «Pa da, tačno, idemo u planinu, - vrzmalo mi se po glavi. – Evo more ostaje iza nas sve dalje i dalje nadole, i mi nikako ne idemo paralelno sa obalskom linijom. Nešto nije u redu». Zaustavili smo se pokušavši da se orijentišemo.
- Treba da se vraćamo, - rekao sam. – Nismo na pravom putu. Viknuli smo oca Nikolu. On se zaustavio. Kada smo prišli, otac Nikola i sam već nije sumnjao da smo zalutali. I to bukvalno izmedju tri jele. Jer je put iz Pantelejmonovog manastira za Dafni samo jedan, i sa njega se ne može skrenuti, jer je utaban pre dve stotine godina, i njime svaki dan prolaze poklonici. Izgled našeg vodiča je bio zbunjen sa osećajem krivice. Svi su shvatili da su bila u pitanju neka djavolska posla. Tim pre je bilo čudno što se to desilo sa čovekom koji je ovde proživeo skoro pola svog zrelog doba i mogao je zatvorenih očiju da ide ovim putem. Aleksej je brisao znoj sa lica i čutao. Ja sam loše skrivao svoje nezadovoljstvo koje se graničilo sa gnevom. «Išli smo samo uzbrdo u planinu po vrućini i to sve uzalud. I to je monah-svetogorac. 30 godina živi ovde a zaluta» - razmišljao sam. Nije prošla ni minuta a već sam se strašno postideo i svojih misli i gneva. Otac Nikola je skupivši noge, seo na zemlju čudno izgledajući.
Na njegovom suvom licu su se pojavile krupne graške znoja. Činilo mi se da mu je loše i uplašio sam se. - Sve je u redu, - rekao je otac Nikola, ne gledajući u mene, već negde napred. Ali monahov izgled nas je sve više zabrinjavao. Sticao se utisak da je gledao kroz drveće, ne videći ih, kao i ništa drugo. Gledao je nekako isključeno, kao da nije shvatao da smo i mi, njegovi saputnici, pored njega. Bukvalno se ukočio. - Idite, idite, stićiću vas, - odjednom je rekao. – Idite! Iste sekunde smo shvatili da otac Nikola želi da ostane sam. Ali se nismo odlučili da ga ostavimo samog i otišli smo samo nedaleko, očekujući šta će dalje da se desi. Otac Nikola je i dalje nepokretno sedeo na zemlji odsutnog izgleda. Aleksej i ja smo se pogledali ne znajući šta da radimo. Tišina i napetost su se osećali u vazduhu. Monah je neočekivano skočio kao oparen. - Tako, - rekao je oštro, kao da je za tim trebalo da usledi «slušaj moju komandu!». – Ne dajem vam blagoslov da idete u Dafni! Ne dajem! Što pre se vratite nazad u manastir! Sve to je izgledalo tako kao da je otac Nikola u trenu od nekoga dobio neku važnu poruku. Njegova odlučnost nije pretpostavljala nikakvu sumnju u realnost i važnost nekog, samo njemu poznatog objašnjenja.
On se skoro trkom spustio dole prema manastiru, ponavljajući: «Nazad! Nazad!...» Potrčali smo za njim. U trenu se čuo zvuk velikog manastirskog zvona. Otac Nikola se okrenuo i pobedonosno nas pogledao. Njegove oči su gorele tako kao da je rešio neku zagonetku: - Zovu na večernje! Sutra je nedelja. Treba da budemo u crkvi, a mi smo krenuli za ulje...To je demon sve organizovao, - mrmljao je otac Nikola, i iskra spoznaje je blesnula i u mojoj svesti. - Kakvo ulje!? – nastavio je da pridikuje otac nikola. – i ja sam stari blesan! Neka mi to bude za nauk! A i vama takodje. Učite se. Vidite kako je demon sve lepo uredio: tobože treba mi ulje za kandilo. I pod korisnim predlogom nas je uputio u Dafni. I to kada!? U vreme večernje službe uoči nedelje! A da li se ona može propustiti? Ne nikako! Brže nazad, stićićemo! Aleksej i ja smo zanemeli od stresa. Kao lutke-marionete mahinalno smo prebacivali noge s kamena na kamen, žureći za ocem Nikolom. Konačno smo shvatili da smo bili svedoci tajnovitog dogadjaja – toga da je monah, slikovito se izražavajući, razgovarao «duhovnim telefonom»: sedeći na zemlji, otac Nikola se samo pomolio Bogu moleći Ga da ga urazumi. Zato se i sklonio u stranu da mu ne bismo smetali.
I dobio je odgovor od Onoga, Kome je bila upućena njegova smirena molitva. Uverili smo se kako je Gospod blizu i kako brzo odgovara na molitve dečje smirenih ljudi. I tog trena mi je postalo jasno zbog čega oca Nikolu ništa u životu nije brinulo, on nije imao nikakvih želja – sem jedne: da sazna volju Božiju i da je ispunjava. Tada sam se setio reči prepodobnog Siluana Atonskog, koji je takodje hodio ovim putem, na kome smo mi stajali u nedoumici: «Najdragocenije od svega na svetu je znati za Boga i razumeti makar i delimično Njegovu volju. Duša koja je spoznala Boga treba u svemu da se prepušta i uzda u Božiju volju i da živi pred Njim u strahu i ljubavi. U ljubavi, zato što je Gospod ljubav. U strahu, zato što treba da se boji, da ne rastuži Boga nekom svojom lošom pomisli». Medjutim otac Nikola je nastavio radi nas da «rastavlja situaciju na deliće», objašnjavajući šta se i zašto desilo s njim i s nama. - Kako sam ja mogao da izadjem iz manastira i podjem u Dafni bez blagoslova igumana? Nisam tražio blagoslov – eto demon se poigrao sa nama. Ali ne brinite. Eto zapamtićete ovaj pohod po ulje koje nismo ni kupili. Vi ste imali dobru nameru. Prolili ste znoj radi toga da bi kandila gorela pred svetim ikonama.
A ja – stari belsan. Eto kako demon radi svoj posao. Uvek tražite blagoslov od igumana, ili od duhovnika za svaki posao. Tada će vam biti poslata blagodat Svetog Duha i sve što radite biće blagosloveno. I demoni su tada nemoćni. Slušali smo i upijali kao sundjer monahove reči, bojeći se da nešto ne propustimo ili ne shvatimo. - Nedavno sam se molio, - nastavljao je otac Nikola da priča usput. – Molio sam se da me oslobode poslušanja da živim u udaljenoj keliji. Teško mi je tamo. A iguman mi je rekao: «Sedi gde si». A ja nisam poslušao i ponovo sam se molio. Tako da sam pao i slomio nogu. Dugo sam hramao. Otac iguman mi je rekao da je Bog to dopustio radi mog urazumljenja kako bih smireno ispunjavao svoje poslušanje.
...Bukvalno smo utrčali u manastir, dok su se čuli poslednji udari u zvono pred početak večernje. Alekseja i mene nije napuštao osećaj nezadovoljstva. Razmišljali smo da nismo kupili ulje a ono je ipak potrebno. I odlučili smo da damo novac ocu Nikoli. - Ne-ne, - odmahivao je monah rukama, kao da je terao pčelu. – Neću uzeti. Dajte ocu igumanu. Ako on uzme daće mi onoliko koliko smatra da mi je potrebno. I otac Nikola je ostao u mračnom hodniku, gde se nalazila njegova kelija. Kroz pet minuta smo se ponovo sreli s njim u crkvi. Monaška mantija je skrivala stari iznošeni podrjasnik i zaštopane rupe na šalvarama. Mantija i klobuk, bez kojih monasi ne dolaze na Bogosluženje, su ocu Nikoli davali potpuno drugačiji, strog izgled. Uostalom, ispod mantije su štrčale iste te pocepane sandale sa žicom umesto kaiščića. Počela je služba. Ali meni nije izlazilo iz glave ono što sam video pre nekoliko minuta, i bilo mi je teško da se molim. Preda mnom je stalno bila scena koja se desila na planinskoj stazi iznad Pantelejmonovog manastira. Posle službe smo Aleksej i ja prišli k ocu igumanu, dali mu novac i želeli da mu objasnimo radi čega. Ali ne dozvolivši nam da kažemo ni jednu reč, iguman je sa širokim dobrodušnim osmehom starački škripućim glasom rekao: - A-a, za oca Nikolu, za ulje, dobro, dobro. Neka vas Bog čuva, - i uzeo je naš novac. Kako je otac iguman znao da smo se mi spremili da mu damo novac za ulje za oca Nikolu? Otac Nikola nikako nije mogao da preduhitri igumana.
Taj dan je bio pun zagonetki, i mi smo prestali da se čudimo. Sutradan je trebalo da napustimo Svetu Goru. Ponovo smo se susreli sa ocem Nikolom kako bi se pozdravili. - Budite pažljivi i oprezni, - rekao nam je pred put. – Dobili ste blagodat na Svetoj Gori. Budite pažljivi jer će se demoni truditi da vam se osvete. Zamislili smo se prebirajući po mislima, čega konkretno treba da se bojimo. Otac Nikola se neočekivano obratio lično Alekseju: - A ti treba hitno da ideš u Divjejevo. Zapamti: čim se vratiš sa Svete Gore idi u Divjejevo. Aleksej je nemo gledao monaha. A ja sam osetio neku vrstu dečije uvrede. «Nas dvojica smo zajedno išli u taj pohod po ulje, a samo njemu daje savet». ...Čamac «Aksion Estin» nas je odvozio u svet.
Prolazili smo svetogorskom obalom. I kretanje mojih sećanja o nedavnim susretima i razgovorima na Svetoj Gori je bilo isto tako sporo kao i «kretanje» litica. Sećajući se upozorenja oca Nikole o opasnosti od demonske osvete, trudili smo se da budemo oprezni – u pokretima, rečima, mislima. Od trenutka našeg rastanka sa ocem Nikolom Aleksej je bio zatvoren i ćutljiv. «Sledi savet oca Nikole», - pomislio sam. Aleksej je gledao prema obali, a izraz njegovog lica je odražavao duboko razmišljanje. Odjednom se prenuo i rekao: - Znaš moja žena je imala teškoća u toku trudnoće. Dala je zavet da ukoliko porodjaj prodje kako treba, da će obavezno otići na poklonjenje u Divjejevo i pokloniti se moštima prepodobnog Serafima Sarovskog.
I znaš šta? – Aleksej me je značajno gledao, i zastao kao da se kolebao da mi kaže ili ne. - Šta? – nisam izdržao. - Ona taj zavet do dan-danas nije ispunila ...Kako je otac Nikola sve to znao? Nismo progovorili ni reči sve do samog Uranopolisa. Aleksejevo otkrovenje je bilo poslednja i najupečatljivija crta u portretu oca Nikole. Na njegovim kolenima su bile rupe. Kako da ne shvatimo da je to od neprekidne kolenopreklone molitve. Ponovo smo se setili kako je razgovarao «duhovnim telefonom».
Kako je odbijao da uzme novac! Kako se ukoravao što je ispoljio svojevoljnost i nije tražio blagoslov igumana! A s kakvom brigom nas je pratio u svet! Kao da je puštao nerazumnu decu u šumu, gde iza svakog drveta sedi divlja zver. I zar to nije tako?