MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

igumanijom manastira Rođenja Presvete Bogorodice u Astenu.

Majko, molimo Vas, recite nešto o Vašoj porodici. Jeste li Vi bili vaspitani u hrišćanstvu? U kojoj konfesiji? Kako ste se susreli sa pravoslavljem? Kako ste postali pravoslavka?

Ja sam rođena i odrasla u Hagu. Ispred naše kuće bila je šumica. Divno mjesto, koje će činiti osnovu moje ljubavi prema prirodi i njenom Stvoritelju. Mada ja nisam vaspitavana u vjeri, ali sam odrasla u porodici u kojoj je vladala ljubav, u kojoj su nam ulivali poštovanje prema ljudima i ljubav prema prirodi.

Još u ranom djetinjstvu, pod uticajem biblijskih priča, koje sam slušala na časovima Zakona Božijeg u osnovnoj školi, a kasnije poslije mog sopstvenog iskustva, počela sam razmišljati o velikim životnim pitanjima: „Ima li Boga? Je li istina da on čuje naše molitve?“

Moja majka je ponekad odlazila u reformističku crkvu, i ja sam počela da tamo odlazim u nedjeljnu školu. Zatim se pojavila moja prijateljica, koja je pjevala u vizantijsko – katoličkom crkvenom horu. Sa četrnaest godina i ja sam počela da pjevam u tom horu na crkveno – slovenskom jeziku za vrijeme Božije Liturgije. U to vrijeme ja sam došla u holandski manastir Jovana Krstitelja u Hagu. Tu sam u 18 - oj godini primila pravoslavlje.

Kad i zašto ste Vi odlučili da primite manastirski postrig? Kakav je bio Vaš put ka monaštvu?

U 21 - oj godini ja sam postala iskušenica u Haškom manastiru. Zašto? Ta odluka nije sazrela za jedan dan. Imala sam težnju prema manastirskom životu, prema crkvenoj službi. Narastala je želja da sebe posvetim zajednici, prema jednostavnom životu i molitvi. Naravno,čitala sam mnogo o tome, ali najvažniji za mene je bio odlazak u manastir Ikone Lesninske Majke Božije u Francuskoj. Tamo sam odlazila skoro svake godine za vrijeme ljetnjeg raspusta. Prisustvovala sam svim službama, svako jutro bila sam na Božijoj liturgiji, pomagala sestrama u bašti, u kuhinji, svagdje gdje je potrebno, čak sam naučila da pletem. Tamo sam malo naučila ruski i crkveno – slovenski jezik. Tu je neprimjetno sazrela u meni želja da postanem monahinja.Naročito su važne bile tri posledje godine prije manastira, kada sam konačno morala da se odlučim hoću li se udati. Sve više sam saznavala silu molitve, smisao života u manastiru, čak smisao odšelništva, i gubila sam interes prema „svjetovnom životu“. Kažu u teškim vremenima ljudi traže u manastiru lako življenje. Ja u to ne vjerujem.

Manastirski život je veoma težak, da ga možemo nazvati „lakim“. Ali vidite, da se u naše vrijeme i u Grčkoj, i u Zapadnoj Evropi, i u Americi postoje ljudi koji se dobrovoljno odriču od materijalno obezbijeđenog života zapadnog društva radi napornog monaštva.

Svaki manastir ima svoje lice, koje je određeno tradicijom, pravilima, nastojnikom i bratstvom. Neki monasi godinama traže „svoju“ obitelj i svog duhovnog oca. Vi ste živjeli u različitim manastirima: Vaše manastirsko poslušanje počelo je manastiru Sv. Jovana Krstitelja u Hagu, zatim vi ste živjeli u srpskim i grčkim manastirima. Šta Vas je podstaklo ka svim tim promjenama? Jeste li našli, to što ste tražili?

Ja se ne bih složila sa tim da obično monah godinama traži svog duhovnog oca. Rekla bih drukčije: ako čovjek nalazi to što traži, i njegov duhovni otac postaje nastojnikom manastira, on i sam takođe ide tamo.Monah se nalazi pod duhovnim rukovodstvom duhovnika manastira, u kojem on živi, to može da bude nastojatelj ili ko drugi. Kada duhovni otac umire, obično njegovo mjesto zauzima neko od njegovih duhovnih čeda. Manastirske sestre uporedo sa duhovnom majkom- igumanijom, imaju takođe duhovnog oca.

Kada on umire ili iz drugih razloga ne može više duhovno hraniti sestre, manastir mora naći drugog duhovnika, shodno tradicijama toga manastira. Što se tiče mene, ja sam otišla u manastir u Hagu, zato što je tada to bio jedini pravoslavni manastir u Holandiji. Imala sam jednostavnu misao: ako je Bogu bilo ugodno mene, Holanđanku, pozvati u manastir, znači, to mora da bude manastir u Holandiji. Kad pogledam u nazad, mogu reći da je to za mene bila pravilna odluka, iako je kasnije moj život pošao drugačije, nego što je tih godina bilo moguće očekivati.

Manastirski život u Hagu bio je za mene veoma težak. Idealno je bilo da se manastir nalazi u centru grada, da se svi koji žele mogu upoznati s Pravoslavljem. Manastir sa parohijom i nekoliko sestara, koje su u civilnom odjelu išle na posao, zarađujući za život. U to vrijeme tamo su živjela i nekolika brata, svaki od njih zatim je našao svoj sopstveni put. Ja se sjećam počivšeg te godine oca Timofeja (ranije su ga zvali otac David), koji je proživio više od 30 – et godina na Atonu, oca Pahomija koji je osnovao skit u St. Hubert, oca Fomu koji je osnovao manastir u Belgiji.

Napustila sam Haški manastir zato što mi je bilo teško danju raditi u gradu i samo uveče i za vrijeme vikenda biti poslušnica; Još nisam bila postrižena u monaštvo. Proputovala sam kroz Jugoslaviju u Grčku. U Srbiji sam provela dvije godine u manastiru, gdje sam ponovo morala da se navikavam na dosta strogi tradicionalni manastirski život, u društvu sestara, među kojima sam bila veoma srećna. To vrijeme je bilo za mene dobar prelaz prema još nepoznatom životu u Grčkoj. Duhovni sinovi velikog starca oca Justina Popovića, sadašnji episkopi Atanasije Jevtić i Irinej Bulović, savjetovali su mi da podjem u Grčku kako bih donijela konačnu odluku.

U slobodnoj atmosferi Grčke ja sam mogla sa olakšanjem odahnuti poslije Titovog komunističkog režima. Ubrzo sam se osjećala kao kod kuće. Snažan je bio uticaj Atona a naročito uticaj kolivada*, koji su pozivali vjerujuće da često primaju

Sveto Pričišće, a ne jednom u godini za vrijeme velikog posta. Ovdje sam našla živu tradiciju, stoljećima čuvanu u manastirima. Morala sam u nekom smislu počinjati sve iz početka imajući u vidu razliku u običajima i mentalitetu. Živjela sam sa uvjerenjem da sam našla svoje mjesto za sav život koji mi je ostao...

Za dvanaest godina poslije dugih sumnji, molitava i razgovora sa duhovnim ocima manastira, vratila sam se u Holandiju. U početku 1986 godine mene je gostoprimljivo prihvatio otac Pahomije u svom vrtnom domu, a 1989. godine prešla sam u Asten kako bih osnovala ovdje manastir. Je li istina da je otac Sofronije (Saharov) bio Vaš duhovni otac? Kako ste se Vi sa njim upoznali? Šta je kod njega bilo naročito izuzetno. Šta je proizvodilo najdublje utiske. Ne, otac Sofronije nije bio moj duhovni otac, mada sam se ja ispovijedala kod njega nekoliko puta. Dvije godine prije toga, kako sam se vratila iz Holandije i već spremala svoj povratak, posjećujući razne manastire, posjetila sam i Esex Susret sa ocom Sofronijem imao je za mene veliko značenje.

Naročito sam zapamtila njegov savjet: nemoj biti monahinja pri parohiji, bolje je, ako je manastir dalje od parohije; i još: traži mjesto, gdje ima prostora za proširenje manastira. On mi je takođe govorio o shvatanju „tuđine“. U duhovnom životu važno je ostaviti svoju domovinu, kao Avram. Biti stranac, kao što je bio stranac na zemlji Isus Hristos. Otac Sofronije me je pitao, nije li bolje da i ja ostanem stranac u tudjoj zemlji. Moj odgovor je bio jednostavan i pošten: „Oče, kao pravoslavna monahinja ja sam više stranac u Holandiji, nego u Grčkoj“.

Kako se kod Vas rodila ideja da osnujete manastir u Holandiji? Kako vi želite da vidite Vaš manastir? Kod mene se uvijek čuvala veza sa Holandijom, ovde su bili ljudi, koji su me molili da se vratim. Dugo sam razmišljala i molila se, neki duhovni oci savjetovali su mi da se probam vratiti. Lično sam se osjećala kao kod kuće u grčkom manastiru, ali mogu zamisliti da to nije za svakog tako. Ne slučajno, na zapadu se pojavljuju novi pravoslavni manastiri. I u tom slučaju veoma je važna veza sa zemljom tradicionalnog pravoslavlja i sa njenim manastirima. Iz istorije znamo da se monaštvo često, koje je provelo nekoliko godine u Grčkoj, opet vraća u svoju domovinu. Vama su, naravno, poznati takvi među velikim osnivačima ruskih manastira. Mi možemo takođe pomenuti o. Plasidija, koji je postao pravoslavac na Atonu i koji se vratio u Francusku.

Ili Australijanca grčkih korena, koji je 1983. godine postao monah u Grčkoj, a deset godina poslije bio je poslat nazad u Australiju, u zemlju sa nekoliko miliona pravoslavnih porijeklom iz Grčke, radi organizacije ženskog manastira tamo. Još jedan primjer – o. Vasilije Grolimund, njemačko – švajcarskog porijekla, poslije deset godina na Atonu, vratio se u Njemačku. Istorija grčkih manastira o. Jefrema u Americi ne razlikuje se mnogo: na molbu Grka koji žive u Americi, on je pozvao tamo grčke monahe i monahinje radi organizacije manastira po Atonskom pravilu.

Za manje od 20 godina o. Jefrem osnovao je 19 manastira i nada se da će za života otvoriti još jedan, da ih bude 20 – tačno koliko ih ima na Atonu. Mnogo nastojnika i nastojnica tih američkih manastira – su Grci ili imaju grčko porijeklo, Na primjer, o. Pajsije, nastojnik manastira u Arizoni, Grk, rođen u Kanadi.

Recite, molimo Vas, o sestrama Vašeg manastira. Kako su se sakupile one zajedno?

Pet sestara koje su se meni javile, imaju pet različitih nacionalnosti, a naš sveštenik o. Matvej doveo im je još jednu. Sve su one dospjele ovamo raznim putevima, svak ima svoju sopstvenu priču, i o peripetijama ličnih sudbina ja, naravno, neću pričati. To, što smo mi svi došljaci iz raznih zemalja, čini naše društvo posebnim. Imamo različite jezike, životno iskustvo, mentalitet, tradiciju itd. I svi se mi odvažno trudimo da stvorimo zajednicu. Mislim da je to moguće samo kada je Jevanđelje osnova našeg života, kada su živi naši monaški ideali, i kada mi smireno i sa zahvalnošću idemo putem vjekovne svete i blagoslovene tradicije monaškog života. Uostalom, mi smo tijesno povezani sa manastirima u Grčkoj i na Kipru, u Engleskoj i u Francuskoj i osjećamo se kao živa grana velikog drveta pravoslavnog monaštva.

Tako mi i živimo u tom uglu zapadnog sekularnog svijeta, čuvani molitvama mnogih duhovnih otaca, pod pokrovom Presvete Bogorodice, blagosiljajući Gospoda u sve dane života svoga... Pitanja postavljala Tatjana Pančenko, prevod Natalije Linzenbart.. -- *Kolivadi – pokret ponikao na Atonu sredinom 18. vijeka kao reakcija na slabljenje monaškog života (prim – red.)

Izvor žurnal Sveto – Nikolajevske parohije RPC u Amsterdamu Svete jedinstvene Crkve.

Sa ruskog preveo Petar Gvero

Izvor: http://www.pravmir.ru/article_2673.html