MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

 

Njegova Svetost Patrijarh srpski g. Irinej načalstvovao je zaupokojenom svetom Liturgijom i opelom blaženopočivšem Mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom Jovanu u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu.

 

Prema izraženoj želji, mitropolit Jovan sahranjen je u kripti Sabornog hrama. Njegovoj Svetosti, prvojerarhu Srpske Crkve, sasluživali su Mitropolit crnogorsko-primorski g. Amfilohije i Preosvećena Gospoda Episkopi: sremski Vasilije, banjalučki Jefrem, budimski Lukijan, šumadijski Jovan, dalmatinski Fotije - administrator upražnjene Eparhije zagrebačko-ljubljanske, bihaćko-petrovački Atanasije, gornjokarlovački Gerasim, kao i visokoprepodobni arhimandriti Gavrilo iz manastira Lepavine i Mihajlo iz manastira Gomirje, i drugi sveštenoslužitelji, a u prisustvu sveštenstva, monaštva i vjernog naroda. Liturgiji i molitvenom ispraćaju također su prisustvovali umirovljeni Episkop zvorničko-tuzlanski g. Vasilije i Episkop jegarski g. Porfirije, predsjednik Republike Hrvatske g. Ivo Josipović, predsjednik Sabora Republike Hrvatske g. Josip Leko, izaslanik predsjednika Republike Srbije dr Mileta Radojević, izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske g. Mirando Mrsić, kardinal g. Josip Bozanić sa visokom pratnjom, apostolski nuncij u Hrvatskoj g. Alesandro Deriko sa pratnjom, generalni tajnik HBK mons. Enco Rodinis, gradonačelnik Grada Zagreba g. Milan Bandić sa pratnjom, Mevludi ef. Arslani iz Islamske zajednice, direktor Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama g. Šime Jerčić, predstavnici vjerskih zajednica u Zagrebu i Hrvatskoj, predsjednik Srpskog narodnog vijeća g. Milorad Pupovac, brojni ugledni graćani i prijatelji mitropolita Jovana. U Sabornom hramu bili su Mitropolitov stariji brat Milivoj sa suprugom. Nešto kasnije pristigao je i Preosvećeni Episkop istočnoamerički g. Mitrofan.

 

Na opelu od novoprestavljenog mitropolita Jovana besjedom se oprostio Njegova Svetost Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski g. Irinej.

 

U ime sveštenstva, monaštva i vjernog naroda od mitropolita Jovana oprostio se visokoprepodobni arhimandrit Gavrilo koji je istakao Mitropolitovu ljubav, dobra djela i pouke kojima nas je poučavao. Istakao je da je uz Mitropolita trideset godina, da je posebnu pažnju uvijek posvećivao manastiru Lepavini. Odlazio se i vraćao u manastir. Uvjereni smo da je od od danas, u blizini Vaskrslog Hrista, uvijek uz nas.

 

U dvorani Muzeja Srpske Pravoslavne Crkve Eparhije zagrebačko-ljubljanske, koji se nalazi pored Sabornog hrama, pripremljeno je posluženje što je dalo priliku da se prigodnim obraćanjima prisjetimo vjere, djela i Hristovog puta kojim je blaženoupokojeni mitropolit Jovan koračao imajući razumjevanje i ljubav prema svima. 

Njegova Svetost ovom prilikom je rekao : 

<<< KLIKNITE I POSLUŠAJTE 

- Mitropolit Jovan će nam mnogo nedostajati u našem sadašnjem životu, ali se nadamo da Gospod brine o svemu, pa će se pobrinuti da Mitropolit dobije dostojnog nasljednika svoje misije, svoje katedre i da će ova Eparhija, kao i cela Crkva, činiti ono što joj je Gospod ostavio da čini i ono što je neophodno svima nama danas. Mitropolit je bio čovek ljubavi, a takav čovek nam je potreban, ne samo ovde nego i svugde. Mnogi problemi ne rešavaju se mržnjom. Vatra se ne gasi vatrom. Problemi se rješavaju ljubavlju i dogovorom. I u našem praktičnom životu uvek završavamo dogovorom. To znači da je tako moglo i u početku. Mnoge patnje bi bile sprečene i mnoge nesreće se ne bi desile. Potrebno je razgovarati otvoreno i ljudski. Mitropolit je bio taj čovek, a takav nam treba i ovde i na svakom mestu. Hvala Vam što ste danas svojim prisustvom utešili našu tugu. Neka Vam se Gospod oduži u drugome i kao što kaže naš narod „da se susrećemo u radosnijem trenutku“. No, i ovo je od Boga. Tako treba prihvatiti i ovo treba razumeti. Neka Gospod upokoji dušu našeg dragog mitropolita Jovana.

 

Potom se obratio uzoriti kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački riječima: - Vaša Svetosti, draga sabraćo u episkopskoj službi, sveštenici, draga braćo i sestre danas sam bio na Liturgiji u Sabornoj crkvi u povlaštenom položaju. Naime, često puta prema službi, bogosluženje moram voditi što zahtjeva koncentraciju na sami tok Liturgije, a danas sam nastojao biti prisutan po molitvi i po zajedništvu. Osjećao sam da to što se govori i blagovijesti u Jevanđelju, kako se moli, da je to naše zajedništvo. Čini mi se da je to mnogo veće i mnogo jače od onoga u čemu se razlikujemo. Premda sa tugom u srcu, zbog gubitka dragog prijatelja, rado sam došao na ovaj događaj iz poštovanja prema pokojnom mitropolitu Jovanu u kome sam uvijek cijenio jednu mirnoću, u čijoj sam ličnosti uvijek pronalazio razboritog čovjeka i arhipastira. Zbog toga će nam mnogo nedostajati, ali vjerujemo da Bog zna što čini i svjetlo koje je ostavio ono će svjetliti nama koji ostajemo iza njega. Za vrijeme molitvene osmine, krajem januara mjeseca ove godine, smo bili zajedno u Sabornoj crkvi i u zagrebačkoj katedrali to su bili naši posljednji susreti. Istovremeno, vjerujemo da ono zajedništvo koje smo tada imali sada je još snažnije i jače. Možda je to znak da obe naše Crkve, rimokatolička i pravoslavna, pred našim vjernicima i pred našim narodima, učine jedan novi napor koji bi bio vidljiv.

 

Sa blagoslovom Njegove Svetosti potom se obratio Episkop dalmatinski Fotije, administrator upražnjene Eparhije zagrebačko-ljubljanske rekavši: - Vaša Svetosti, uzoriti gospodine Kardinale, braćo arhijereji, časni oci, uvažena rodbino našeg Mitropolita, draga braćo i sestre, dozvolite da i ja kažem nekoliko riječi svojih utisaka. Naime, ovih dana sam bio ovdje u Zagrebu gdje sam po blagoslovu Svetog Arhijerejskog Sinoda i Njegove Svetosti određen da budem administrator, mjestobljustitelj ove Eparhije dok ne bude biran Mitropolit. Bio sam ovdje sa našim sveštenicima koji su najviše ponijeli krst i teret ovoga trenutka. U svoje ime želim da im zahvalim jer su bili na nivou. Ovih dana smo čitali Jevanđelje i vidi se da su oni bili učenici Mitropolita, da su znali njegovu službu i da su ga osjećali kao svoga duhovnog oca. Ja sam u službenoj formi bio prisutan kada je otvaran testament Mitropolitov, čiji je tekst toliko dirljiv, kao da ga je pisalo maleno dete, ali u najpozitivnijoj formi. To je jedna stranica rukom pisana. Blaženopočivši Mitropolit ga je pisao 2005. godine. Pre gotovo 10 godina. Tako potresno, sa dubokom verom. Upravo kako su ga opisali Patrijarh i Kardinal; on je bio čovek suptilan, čovek veoma osetljiv. To se vidi u tom pismu. Kaže da sve što ima ostavlja Eparhiji i želi da bude sahranjen u Sabornoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg gde je kripta pripremljena. Želi da oprosti svima i traži od svih oproštaj. Mi, ljudi smo prestrogi jedni prema drugima. Čovek je velik jer je ikona Božja, ali je čovek istovremeno i slab. Vapi za pomoć drugoga. Treba mu Bog, Božja ruka, ali mu treba i bližnji. Treba mu neprestano. Mi smo skloni da sudimo i presuđujemo jedni drugima. To je tragedija našega vremena. Ovo zaduženje koje sam dobio prihvatio sam kao blagoslov, kako će biti volja Božja to ne znam, ali bi trebalo nastaviti onako kako je Mitropolit počeo. Nešto sam primetio služeći Pređeosvećenu Liturgiju u petak i danas kada sam pričešćivao. Niko ne pristupa svetoj tajni pričešća. Iz ovoga stanja uređenosti treba da pređemo u stanje žive liturgijske zajednice. To je ono što je moj prvi utisak. Živimo sa Hristom. Moramo da napravimo taj korak. Juče su bila djeca iz naše pravoslavne gimnazije, i da Mitropolit ništa drugo nije učinio osim izgradnje ove naše gimnazije, veliko je delo učinio. A puno toga je učinio, u mučeništvu, u raspeđu Mitropolije. On je nasledio sveštenomučenika ove Mitropolije. Potrebno će biti stvarati živu liturgijsku zajednicu, da se ovi ljudi spasavaju, da se preporode, da se ohristove. Imamo raditi i na jedinstvu Crkve, što je Kardinal napomenuo, a to možemo samo ako smo Hristoliki ljudi, ako ljudi vide u nama Hrista tj. ne da govorimo teorijski, nego da ljudi vide živoga Hrista u nama. To je Crkva. Takvom čoveku, punom ljubavi, svi će pristupati jer ljubav obuhvata sve. Druga su stvar naši teološki dijalozi i naša muka, to mora da ide svojim tokom, ali nas niko ne razrešava tajne ljubavi. To niko ne može da nas razreši jer to i jeste naše Jevanđelje: Po tome će Vas poznati da ste učenici moji ako imate ljubavi među sobom. Ne može niko nikome reći da ga mrzi, iz ovog ili onog razloga. Time razrešava Jevanđelje. Time ne radi po Jevanđelju. Time uzima nešto ljudsko, a ne dela po Jevanđelju Hristovom. Nešto što je lakše, što je zemaljsko, ali nije Hristovo. Ljubav prema drugome neprestano nas raspinje. Volimo drugoga! Čak i kada to ne zaslužuje. Koliko puta da mu praštamo? Ne jednom, nego sedamdeset puta sedam. Neprestano. To je naše raspinjanje. To je naše učenje koje moramo da oprisutnjujemo u zajednici sa svima ljudima. Danas je bio jedan dostojanstven skup, ako tako možemo reći za sahranu. Mnogo ljudi. Među njima Predsjednik države i Sabora, Gradonačelnik, Kardinal, papski Nuncij i brojni drugi. Juče nas je posjetio Premijer. Zašto? Zato što je to Mitropolit zaslužio svojim delom. On nije bio čovek prek i isključiv. Zato smo svi nalazili mogućnost da mu pristupimo, da budemo sa njim i da nas on pouči. Po rečima Patrijarha, takvi nam ljudi trebaju na svakom mestu. Svako mesto je Božje i mesto raspeća. Trebamo se boriti i svedočiti Vaskrsenje, da ovde nije kraj, već je grob samo, pasha - prelazak u večni i bolji život. Neka Bog upokoji našeg Mitropolita i da svi mi zajedno njegovo delo kao amanet nastavimo. Bog da mu dušu prosti.

 

U ime Predsjednika Republike Srbije g. Tomislava Nikolića obratio se njegov izaslanik dr Mileta Radojević: - Vaša Svetosti, Uzoritosti, Vaše Visokopreosveštenstvo i Vaša Preosveštenstva, časni oci, poštovani predstavnici Grada Zagreba i Republike Hrvatske, draga braćo i sestre meni je čast što danas mogu u ime Predsjednika Republike Srbije g. Tomislava Nikolića predstavnicima Srpske Pravoslavne Crkve da prenesem izraze žaljenja za gubitak koji je naša Crkva imala ovih dana odlaskom mitropolita Jovana. Veliki je to gubitak za Crkvu i za srpski narod uopšte, a posebno za zajednicu srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Kakav je Mitropolit bio najbolje je opisao naš Patrijarh rekavši da je on bio čovek ljubavi i to je on pokazao na delu. Ja sam to uspeo da vidim unazad mesec dana kada sam bio u poseti kod Mitropolita. Sa kojom je on smirenošću i mudrošću živeo i radio, da iz onih teških vremena koja smo svi prošli, svi narodi bivše zemlje, ponovo oživi i vaspostavi Crkvu, da izgradi Srpsku pravoslavnu gimnaziju u saradnji i uz pomoć države Hravtske i Grada Zagreba. Da nije bio takav kakav je bio, čovek ljubavi, verovatno toga ne bi ni bilo. Neka bi Bog dao da na mesto Mitropolita u narednom periodu dođe ličnost poput mitropolita Jovana koja će nastaviti da gradi dobre odnose, da unaprećuje saradnju, kako među narodima tako i saradnju među državama, a na dobro Crkve, naroda i države. Niti jedna služba i dužnost Mitropolitu nisu od Crkve bili povereni slučajno već zbog toga što je bio veliki čovek, čovek velikog srca i ljubavi za svoj narod i svoju Crkvu. Neka mu je večna slava i hvala!

 

Svoje sjećanje na blaženopočivšeg Mitropolita izrazio je predsjednik Srpskog narodnog vijeća prof. dr Milorad Pupovac: - Vaša Svetosti, Kardinale, arhijereji i časni oci, uvažena Gospodo ja ću zauvijek pamtiti trenutak kada je mitropolit Jovan nakon godina izbjeglištva došao u Zagreb i ušao u Preobražensku crkvu. Narod koji ga je čekao, čekao je nekoliko sati. Nije mogao ući u crkvu kolika je bila radost toga naroda prilikom dolaska. To je za mene, koji sam bio prisutan, bio prvi znak ogromne vezanosti srpskog naroda u Zagrebu i Hrvatskoj sa njim i njegovim poslanjem na mjestu Mitropolita zagrebačko-ljubljanskog. On je to poslanje nosio na najbolji mogući način. U okolnostima koje nisu bile nimalo lake ni za koga. Prometnuo se od nekoga koji je sa radošću dočekan u nekoga ko je postao obnovitelj Crkve, obnovitelj zajednice i obnovitelj vjere. Obnovio je manastir Lepavinu za koju je bio posebno vezan. Obnovio je manastir Svete Petke, Preobražensku crkvu i ovo sjedište i zdanje, a ono što je najvažnije obnovio je sveštenstvo. Mi koji se na drugi način bavimo našom zajednicom i njenim položajem u Republici Hrvatskoj vidimo koliko je uspješno birao i koliko je uspješno podigao to sveštenstvo. Isto tako, obnovio je dijalog sa svim vjerskim zajednicama, prije svega sa katoličkom crkvom. Obnovio je to na nenametljiv način. Kao što je i inače radio većinu stvari, na nenametljiv način. Mnogo toga mi nismo niti vidjeli niti znali, ali smo mu zahvalni što je taj dijalog vodio što ga je gradio i što ga je čuvao. To je najveće nasljeđe koje smo mi mogli nasljediti od mitropolita Jovana. Jačajmo u tom dijalogu i sebe i druge, u jevanđelskom duhu i porukama blage vijesti, koje su nažalost, u vremnima prije njegovog povratka bile pod velikom kušnjom. Na nama je da učinimo sve da ovaj grad, ovu zemlju nastavimo graditi u duhu njegovih obnoviteljskih napora.

Izvor: http://www.mitropolija-zagrebacka.org