MANASTIR LEPAVINA - SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

PROPOVEDI ARHIMANDRITA ZOSIME (SOKURE)



Prošlo je preko tri godine od dana upokojenja shiarhimandrita Zosime – mudrog duhovnika, nastavnika, prozorljivog starca, koji je svojim čistim monaškim životom, duhovnim darovima i ljubavlju privodio Hristu zabludele ljudske duše...



Ime osnivača manastira Svetog-Uspenja u selu Nikoljsko u Doneckoj oblasti je otac Zosima, ime koje je drago mnogim pravoslavnim hrišćanima Ukrajine i Rusije za čije se jedinstvo on tako plameno molio.



Kao dobri pastir, trudbenik na njivi Hristovoj, otac Zosima je sejao plodne reči Božije u srca vernika parohije, u srca mnogobrojnih duhovnih čeda i u srca posetilaca – njegovu «vozljubljenu pastvu». Poučnim propovedima koje je uvek govorio iz boli svojega srca i primerom svog podviižničkog života, on nas je učio da živimo u Hristu.



U svetu se shiarhimandrit Zosima zvao Ivan Aleksejevič Sokur. Rođen je 3. septembra 1944. godine u selu Kosolmanka (u Verhoturskom rejonu Sverdlovske oblasti) u kojem se njegova majka nalazila u izgnanstvu radi učestvovanja u noćnim bogosluženjima. Otac mu se zvao Aleksej Ivanovič Sokur. Poznato je da je bio donski kozak i da je poginuo na frontu 1944. godine. Njegova majka, Marija Ivanovna (u postrigu shimonahinja Marijamna) upokojila se 1981. godine.



Od ranog detinjstva Vanja je prisluživao u oltaru. U školi je radi vere pretrpeo mnoge poruge i podsmejavanja od strane učenika i učitelja. Ali, kako je on sam govorio, pomoglo mu je to što je bio jako dobar učenik. Već od detinjstva želeo je da bude monah i sveštenik. Ipak, posle završetka škole, od 1961. do 1964. godine učio se u srednjoj poljoprivrednoj školi, a posle je jedno vreme radio kao veterinar. A onda je došao dugo očekivani dan, kada mu je njegov duhovnik prota Dimitrije Peskov rekao: «E, to je sve, Vanja, vreme je da za Boga radiš». I Ivan je otišao za iskušenika u Kijevo-Pečersku Lavru. Tamo mu je duhovnik postao shiiguman Valentin. Otac je pričao da je to bio starac, koji mu je unapred ispričao ceo njegov život.



Posle neuspešnog pokušaja da upiše Moskovsku duhovnu seminariju – KGB je tada na razne načine sprečavao mlade obrazovane ljude da se upišu u duhovne škole – Ivan je jednu godinu bio kao đakon kod arhiepiskopa Pavla u Novosibirsku.



Godine 1068. Ivan Sokur je stupio u Lenjingradsku duhovnu seminariju, gde su ga primili odmah u drugi razred. U seminariji, a kasnije i u akademiji Ivan je učio prilježno, kao spužva je upijao znanje. Svo slobodno vreme je provodio u biblioteci, zatrpan knjigama. Jedno vreme je kao đakon bio kod Lenjingradskog mitropolita Nikodima (Rotova). Završio je akademiju kao kandidat bogoslovlja, napisavši rad o istoriji Ruske Crkve na temu «Valaamski manastir i njegov crkveno-istorijski značaj».



Mitropolit Lenjingradski i Novgorodski Nikodim je 1975. godine postrigao studenta četvrte godine akademije Ivana Sokura u monahe sa imenom Savatije. Postrig je obavljen u Veliku Sredu, na dan pomena prepodobnog Zosime Soloveckog, čije ime je otac Zosima dobio prilikom postriga u veliku shimu. Vladika ga je rukopoložio u đakona i u jeromonaha.



Posle studija uputili su ga u Sveto-Uspenski mušski manastir u gradu Odesa, a decembra 1975. godine počela je desetogodišnja služba jeromonaha Savatija kao nastojnika Sveto-Aleksandro-Nevskog hrama seoceta Aleksandrovke (u Marinskom rejonu Donecke oblasti), i tamo su ljudi odmah počeli da dolaze starcu, videvši u njemu plamenog molitvenika, pravog pastira.



Jeromonah Savatije je 1980. godine dobio čin igumana, a 1983 godine nagrađen je ordenom Prepodobnog Sergija Radonježskog III stepena.



U to vreme kad je primećen od strane KGB-a kao «suviše aktivan» seoski sveštenik - 1982, 1985. godine – postale su periodi najvećeg gonjenja oca Savatija od strane vlasti. Pretili su mu, čak ga i tukli, a on se sve više duhovno utvrđivao. Posle toga njegovo zdravlje se naglo pogoršalo. Pod pritiskom KGB premeštali su ga često iz jedne parohije u drugu da bi slomili nepokolebljivu volju ovog monaha.



Za nastojnika Sveto-Vasiljevske crkve u selu Nikoljsko (u Volnovahskom rejonu) otac Savatije je određen 22. novembra 1986. godine. Crkva je bila u užasnom stanju, ali i ovde se otac nije dao slomiti - nije prestajao da propoveda, da gradi, da duhovno bodri ljude.



Iguman Savatije je 1990. godine dobio čin arhimandrita. Dokumentom od 4. novembra 1990. godine on je postao duhovnik Makejevskog okruga, a od 20. marta 1001. godine – duhovnikom Volnovahskog okruga.



Godine 1992. Otac Savatiju se pogoršava zdravlje usled hroničnih bolesti, a 21 avgusta 1992 godine episkop Donecki i Slovenski Alipije postrigava oca u veliku shimu pod imenom Zosima.



Shiarhimandrit Zosima je 1. februara 1998. godine postavljen za duhovnika Donecke eparhije.



Od 1998. godine otac Zosinma je preživeo 4 kliničke smrti. Za to vreme su sagrađeni konaci, zgrade za poljoprivredu i bolnička zdanja sa ukupnom površinom većom od 8.000 kv/m. Crkvena zajednica je postala monaška obitelj. Otac je bio silno aktivan čovek, u sve se udubljivao do tančina, sve do poslednjeg dana svojega zemaljskog života on je sam rukovodio manastirom.



Sa posebno velikim strahopoštovanjem otac Zosima se odnosio prema bogosluženju, veoma mnogo je poštovao Majku Božiju. U čast njenog prečasnog Uspenja nazvao je obitelj koju je osnovao.



Drugoga dana od Uspenja Presvete Bogorodice, 29. avgusta 2002. godine shiarhimandrit Zosima je usnuo u Gospodu. Sahranjen je u kapeli oltara Sveto-Vasiljevske crkve. Ovde se svakoga dana služe panihide i litije. Stanovnice obitelji i poklonici obraćaju se starcu kao živome, moleći ga za blagoslove i molitvenu pomoć.



Jednostavne, dobre, srdačne reči pouka o. Zosime otvaraju pred nama svet istinskih hrišćanskih duhovnih dela – pokajanja, molitve, srdačnog plača, milosrđa i ljubavi k bližnjem. Istovremeno mi možemo čuti i strašno obličavanje poroka i strasti našeg vremena. Kao grom odzvanjaju njegove reči sa amvona dok se obraća svojim pravednim gnevom ka onima koji cepaju hiton Hristov, ka raskolnicima – autokefalcima.



Nadamo se da će objavljene propovedi shiarhimandrita Zosime doneti korist svim čitaocima, a onima koji su ga poznavali u životu i duhovnu radost koju je otac Zosima svojom ljubavlju uvek useljavao u svakog ko bi mu se obratio.





Prevod s ruskog: Nataša Ubović

Izvor: http//www.pravoslavie.ru/put/060412174909

Pročitano: 4204 puta